Tko je odista politički protivnik osviještenoj ljevici

Pogrešno je insistiranje na antifašizmu kao okosnici lijeve pozicije, kao što je pogrešno uvjerenje da je antifašizam „zvjezdani trenutak ljevice“, pored niza uspjeha u formuliranju i nametanju ključnih ljudskih i, posebice, socijalnih prava – od prava žena do koncepta države blagostanja

Strategija je evropske ljevice (a svakako se to odnosi i na onu lokalnu) bitno određena antifašizmom. S jedne strane, tomu je tako stoga što je antifašističko razdoblje naširoko pojmljeno kao herojsko doba lijevo orijentiranoga političkog (i, dakako, ne samo političkog) djelovanja. S druge pak strane, posljednje su godine pokazale neprijeporan rast desno-radikalnih političkih stranaka i gibanja, koji, sve češće, ne rabe samo tradicionalno nacifašističko znakovlje, nego i osviješteno recikliraju odgovarajući svjetonazor. Nije pritom više riječ samo o Madžarskoj i Poljskoj, o Nizozemskoj ili Francuskoj, nego i o Njemačkoj, te skandinavskim državama – sve donedavno bastionima socijaldemokratski profilirane, a politički liberalne atmosfere.

Neofašistički trend

U Hrvatskoj se pak radi o drukčijem trendu (sa sličnim ishodima). U lokalnim je razmjerima neofašistički trend (pripravljen nacionalističkom indoktrinacijom gotovo svih relevantnih političkih čimbenika nove države) posebice koristio antikomunistički (i antijugoslavenski) ratni naboj, postupno švercan (ali, u pojedinim fazama, i službeno ubacivan) u svjetonazor koji karakterizira mainstream. U vrijeme u kojemu u ostalim dijelovima Evrope (ne računajući notorne baltičke sredine) neofašizma u ozbiljnijim razmjerima i nije bilo, u Hrvatskoj je naširoko djelovao kao dio (prigodno rekonstruirane, pa i izmišljane) tradicijske popudbine s jakim nacional-osloboditeljskim nabojem.

Kada je pak, s odlaskom Tuđmana i njegovih, došlo do liberaliziranja nacionalnoga prostora opet se je Hrvatska našla u svojevrsnome epohalnom raskoraku, zaostatku u fazi. Jer, u drugim dijelovima Evrope tada radikalna desnica počinje jačati, dijelom u reakciji na globalizacijske trendove, dijelom pak (posebice u postkomunističkim sredinama) zbog eklatantnih neuspjeha u međuvremenu etabliranih političkih stranaka da iziđu na kraj s (koliko-toliko) pravednom raspodjelom (nikako samo financijskih) troškova tranzicije.

Konzervativna opcija

Tek je u posljednjih nekoliko godina hrvatska situacija (više-manje) došla do podudarnosti s (evropskom) okolinom. No, opet se jedna (važna) razlika pritom lako gubi iz vida; za razliku od lokalne tradicije radikalne desnice koja je svagda suzvučala s ustaškim simbolima, recentna situacija pokazuje da se i u Hrvatskoj pojavljuje relevantna konzervativna svjetonazorska (ne još i politička) opcija. Drukčije rečeno, u (za sada implicitnome) otklonu od dosadašnjih radikala vezanih uz ustaške boje i slike, a povremeno i uz (uglavnom, djelomično) oponašanje odgovarajućega koljačkog programa, konzervativna se opcija okreće suvremenim materijalima i, dakako, alatima novodesničarskoga preokreta.

Nova je desnica takorekuć na juriš preuzela klasičan lijevo-liberalni politički (i kripto-politički) arsenal, od nevladinih organizacija i njihova javnoga profiliranja do referenduma i drugih elemenata neposredne demokracije

Materijal je, u ovome kontekstu, široki dijapazon obiteljskih vrijednosti (s naglaskom na – tradicionalistički interpretiranu  – moralnost u svakidašnjem životu). Alati su, pak, striktno demokratski – i to je bitna razlika spram radikalnog desničarenja prvih dvadesetak godina hrvatske državne egzistencije. Dapače, nova je desnica takorekuć na juriš preuzela klasičan lijevo-liberalni politički (i kripto-politički) arsenal, od nevladinih organizacija i njihova javnoga profiliranja do referenduma i drugih elemenata neposredne demokracije.

Time su se našli u mnogome zatečeni i tradicionalni („stari“) antifašistički krugovi, kao i civilnodruštveni sklop koji je godinama preuzimao ulogu antinacionalističke političke varijante (jer drugih kandidata uglavnom nije bilo). Reakcija je, na obje strane, bila u svođenju konzervativnih invektiva (vezanih personalno, primjerice, uz Stiera, Markićku ili Ilčića)  na stare obrasce, ukratko: njihovim interpretiranjem u kontekstu ustaško-partizanskoga naslijeđa. To u mnogome promašuje realnost, ne samo zbog novih tema u javnoj raspravi, nego i zbog toga što su konzervativne skupine preuzele u bitnome metodu od koje su živjeli oni koji ih sada napadaju (a, dijelom su ove nove skupine, čini se, preuzele i njihovu političku sudbinu; poput lijevo-liberalnih kritičkih instancija u ranijoj fazi, i današnja nova desnica ima znatno veći javni odjek, no neposredne političke – tj. izborne – rezultate).

Aktualne teme

Ova se moralno-ideologijska smušenost posebice jasno pokazuje kada se pobliže razmotre trenutno aktualne teme kojima nova desnica kapacitira javni prostor. Odnos koji ona ima spram prava LGBT populacije, odnosno spram prava žena, ravnopravnoga tretiranja izvanbračnih zajednica i sl., karakterizirao je i dobar dio razdoblja vladavine jugoslavenskoga antifašizma. Posve je stoga sadržajno paradoksalno (taktičko) povezivanje LGBT aktivist(ic)a i antifašističkih organizacija nespremnih da jasno osude čak i činjenicu da je u Jugoslaviji (gotovo do samoga kraja) homoseksualnost bila zakonski kažnjiva (bilo je to, doduše, vrijeme u kojemu većina danas prihvaćenih manjinskih prava nije pripadala oficijalnim doktrinama gotovo nigdje u svijetu – no, i u kontekstu vremena, socijalistički su režimi bitno zaostajali za mnogim državama i u tom pogledu).

Hrvatska ljevica ne vidi jasno odlikovani objekt svoje kritike – posebice kada je o moralnoj razini riječ. U nakani svođenja protivničke pozicije na fašističku/ustašku promašuje, kako je upozoreno, konzervativnu narav aktualnih inicijativa koje dolaze s desnice.

Brkanje suvremenih i naslijeđenih političkih postava dovodi ponajprije do olakoga baratanja fašizmom – čime se (u osnovi neprecizan) politički pojam dodatno relativira (i u konačnici svodi praktički na političku psovku). U slijedu ovakvih svjetonazorskih postava, a u povodu ovogodišnje proslave Dana mladosti, u Kumrovcu, Jovan Vejnović je, u ime Saveza društava „Josip Broz Tito“ Hrvatska, sadašnju situaciju u zemlji karakterizirao tvrdnjom da “se neofašizam vraća kapilarno u obrazovanje, visoko školstvo pa čak i institucije”, pozivajući „odgovorne“ da se “suoče sa stvarnošću i realnošću”, na kraju je stari partizanski pozdrav modificirao u “smrt sadašnjem fašizmu” (Večernji list). Ostavi li se po strani suptilna (marksistička?) razlika između stvarnosti i realnosti, riječ je o tipičnome promičbenom iskazu koji ključnim problemom školstva vidi „kapilarni“ upad neofašizma, a ne brojne druge, objektivno ustanovljive i ustanovljene probleme (od financiranja do imanentne autoritarnosti, od zastarjelosti programa, do nesuvislosti kurikulne reforme). Uostalom, proslava Dana mladosti – datuma koji nije ni bio Titov rođendan, nego je predstavljao specifično omasovljenu polit-pedofilsku manifestaciju režima koji je, uza sve ostalo, stario poput svojega vođe – jasan je indikator potpune nekritičnosti i spram drečeće neukusnih manifestacija staroga režima (da se o njegovim bitnim nedostacima i ne govori).

Objekt kritike

Do ovakvih strategijskih promašaja, dolazi baš stoga što (hrvatska) ljevica ne vidi jasno odlikovani objekt svoje kritike – posebice kada je o moralnoj razini riječ. U nakani svođenja protivničke pozicije na fašističku/ustašku promašuje, kako je upozoreno, konzervativnu narav aktualnih inicijativa koje dolaze s desnice. A na to je opet prisiljena, jer – barem dijelom – i sama prihvaća neke od tih konzervativnih stavova (ili ih se, barem, ne usuđuje na glas osuditi). Umjesto opetovanoga bavljenja „marševima crnokošuljaša“ (u respektabilnoj dvadesetoglavoj masovnosti), ili navijačkim divljanjima, Thompsonovim slučajem i sl., javna će se rasprava kad-tad morati okrenuti sučeljavanju s konzervativnim ideologemima u javnome prostoru. To, naravno, ne znači da neposredne „citate“ ustaškoga bestijarija treba ostavljati po strani. Posebice kada se, na primjer, radi o ciničkom zastupanju Thompsonovih zabavljačko-ljudskih prava na najvišoj političkoj razini (jer, kako je mudro zaključila Predsjednica: „glazba tu da spaja ljude“ – posebice one koji podržavaju genocid, možda), uz sustavno prešućivanje njegova neprispodobiva uratka „Jasenovac i Gradiška stara“ – podrugljivoga bećarca na temu žrtava konclogora, koji svojom zloćom, u oštroj konkurenciji, nadilazi sve što je hrvatska javnost ikada zabilježila; nakon čega bi Thompsonu – koji je kukavički najprije oklijevao priznati da je pjevao rečenu koljačku poskočicu – trebalo zapravo zabraniti svaki javni nastup do punoga pokajanja, a ne tek isprike). Međutim, nedvojbeno nužno upozoravanje na ovakve incidente naprosto ne dostaje za ozbiljnu ljevičarsku poziciju, bez antikonzervativizma ona ostaje ne samo socijalno neproduktivna, nego i autokritički neosviještena.

Politika pučke fronte

Ne slučajno, prva je razina strategijskih problema ljevice, ona posve ideologijske naravi. Ne samo u lokalnim okvirima, ljevica je, naime, u mnogome odlepršala u sfere nadgradnje (govoreći u klasičnim Marxovim kategorijama), a proizvodno-društvene je aspekte vlastite pozicije desetljećima zabašurivala. I kada je o fašizmu (pa, valjda, i o neofašizmu) riječ današnja je (čak, dapače: poratna) ljevičarska kritika izgubila dio svoje „materijalne podloge“. Još na VII. (zapravo zadnjem) Kongresu Kominterne Georgi Dimitrov je jednoznačno ustvrdio da je: „fašizam produkt kapitalizma ili određenih naročito reakcionarnih i imperijalističkih elemenata kapitalizma, u povijesnoj situaciji kada se kapitalizam osjećao ugroženim zbog napada snažnog proletarijata u ekonomskoj krizi.“ Neovisno o (uobičajenoj) tvrdoći kominternovskih slogana, u njima se još uvijek nalaze odjeci (ma koliko površne) raščlambe društvenosti koja omogućuje napadani fenomen (fašizam je, već i u to doba, nerijetko proizvoljno tumačen; uključujući i jedno vrijeme popularnu odrednicu socijalfašizma – uperenu protiv socijaldemokracije, na kojoj je insistirao prethodni, VI. Kongres).

Nije ovdje riječ, dakako, samo o tipovima (političke) analize, nego, povijesno dalekosežnije o tomu da je na rečenome, VII. Kongresu, 20. kolovoza. 1935., prihvaćena „politika pučke fronte“. To je značilo da je prevladala ocjena, koja će – ma koliko ugrožena paktom SSSR-a i Njemačke 1939. – ipak omogućiti savezništvo koje je pobijedilo sile Osovine. U političkome pogledu, konsekvencija je bila jasna: protiv nacizma/fašizma/militarizma (kako su kolokvijalno nazivani totalitarni sustavi Njemačke, Italije i Japana) smislen je savez sa svim socijalističkim, ali i liberalnim, konzervativnim i nacionalističkim opcijama pripravnima na antifašističku borbu. U socijalnome postavu, radilo se je o prihvaćanju savezništva s kapitalističkim državama (liberalne, konzervativne ili nacionalističke provenijencije), jer se je radilo o neprijatelju za kojega je široko prihvaćena ocjena da ugrožava sudbinu čovječanstva.

Ljevica se ritualno gubi u nastojanju da se „obračuna s fašističkim tendencijama“, pored ostaloga i stoga što time dovodi u život i stara savezništva. Liberalna i konzervativna, nacionalistička i antikolonijalna pozicija (p)ostaju „prirodnim saveznicima“ – iako jedni žive od radne, a drugi od rodne eksploatacije, treći od diseminiranja neprijateljstva među državama, četvrti svoju „misiju“ nerijetko koljački provode

Današnje insistiranje na antifašizmu kao okosnici lijeve pozicije – kada fašizma (u smislu jedinstva ideologije, pokreta i poretka) naprosto nema – pogrešno, ekstrakontekstualno, ponavlja stare obrasce. Kao što, jednako pogrešno, zastupa uvjerenje da je antifašizam „zvjezdani trenutak ljevice“, pored niza uspjeha u formuliranju (i nametanju) ključnih ljudskih i, posebice, socijalnih prava – od prava žena do koncepta welfare state, recimo.

Antifašistički, nadasve borbeni stav značio je neprijepornu hrabrost u obrani elementarne egzistencije milijuna,  odlučnost kakvu (npr. u Hrvatskoj, ali i ne samo tamo) druge političke opcije nisu ni približno pokazivale u toj mjeri. Ipak, svođenje jednoga svjetonazora na motivaciju za vojevanje (uzimanje i davanje ljudskih života u konačnici) može biti humanitarno – ili mačistički – utemeljeno, ali, opet, ne i svjetonazorski dostatno.

Upravo se stoga sadašnja ljevica ritualno gubi u nastojanju da se „obračuna s fašističkim tendencijama“, pored ostaloga i stoga što time – kao da se opet radi o biti-ili-ne-biti situaciji – dovodi u život i stara savezništva. Liberalna i konzervativna, nacionalistička i antikolonijalna pozicija (p)ostaju „prirodnim saveznicima“ – iako jedni žive od radne, a drugi od rodne eksploatacije, treći od diseminiranja neprijateljstva među državama, četvrti svoju „misiju“ nerijetko koljački provode…

Tomaž Mastnak

Tomaž Mastnak

Egzemplarno je to, razmjerno nedavno, pokazao slovenski sociolog Tomaž Mastnak knjigom „Liberalizem, fašizem, neoliberalizem“ (Založba /*cf, Ljubljana 2015.) u kojoj razotkriva „fašističke korijene velikog zla našeg vremena, neoliberalizma“. Autorovim vlastitim riječima: “U svom sam tekstu argumentirao da je liberalističko prihvaćanje fašizma – zbog njegova borbenog antikomunizma i antisocijalizma – jedan od ključnih trenutaka u nastanku neoliberalizma u razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata. Neoliberalizam nastaje kad si liberalizam prisvoji ekonomsku sferu i posvoji fašizam.”

A ako egzistencijska ugroza – koju pravi fašizam svakako predstavlja – nije na djelu, ni o iznudicama nije riječ. Ljevica se tada može koncentrirati na bitno – na sustav protiv kojega je i nastala, na kapitalizam, naime

Strategija ljevice koja odatle proizlazi je doista neobična: “Kada govorimo o ekstremnoj desnici obično mislimo na francusku Nacionalnu frontu, britanski UKIP, na Orbanovu Madžarsku i sad na novu poljsku vladu. Zasigurno je riječ o nesimpatičnim i problematičnim političkim skupinama, ali moramo pošteno priznati da u ovom trenutku na europskom nivou samo kod tih stranaka i gibanja možemo naći zametke alternativne politike koja se suprotstavlja neoliberalizmu koji vlada Europom. Mađarska i poljska vlada barem su malo stale na rep bankama, a Nacionalna fronta je u politički diskurs ponovno dovela pitanje suverenosti ljudstva i povezala ga sa suverenošću države.”

Paradoks

Paradoks je očit; liberalno ustrojenoj državi se prigovara povezivanje s fašizmom, no protiv neoliberalizma (koji, ni kod Mastnaka, nije posve jasno određen) saveznici mogu biti (barem) ekstremno desni pokreti. Ako ljevica protiv nacionalizma upada, kako smatra Mastnak, u zamku globalističkoga neoliberalizma, s druge strane valjda važi da nastupajući protiv globalizacije upada u poziciju sukladnu nacionalističkoj desnici. Pa ipak, kada se treba odlučiti, Mastnak (za ljevicu) traži saveznike protiv fašizma, od kojega ljevica ima (kako s pravom tvrdi) „prastrah“ – pa i na neoliberalnoj strani. To više što se čini da je neoliberalna pozicija daleko manje zlo, na primjer, od uvođenja šerijatskog prava.

Tko je protivnik

Ukratko, pitanje glasi: tko je odista politički protivnik osviještenoj ljevici. Ostane li se, kao u tridesetima, na razini odlučivanja o otporu bitnome neprijatelju, onda su opcije razmjerno jednostavne; s (neo)liberalnom (i konzervativnom) pozicijom protiv fašizma, ili – obrnuto. Međutim, popularna pretpostavka o neprijateljima, o realnoj fašističkoj opasnosti, i sl. doista nije empirijski zasnovana. A ako egzistencijska ugroza – koju pravi fašizam svakako predstavlja – nije na djelu, ni o iznudicama nije riječ. Ljevica se tada može koncentrirati na bitno – na sustav protiv kojega je i nastala, na kapitalizam, naime.

To da je ovaj sustav, i to u liberalnoj inačici, omogućio suvremeni fašizam nije, naravno, Mastnakov izum (kako to tvrde poneki neuki slovenski komentatori njegove knjige). Ostavi li se tvrda Dimitrovljeva argumentacija po strani, na tomu, doista teorijski razrađeno, već prije osamdesetak godina insistiraju formativni autori Frankfurtske škole kritičke teorije (Horkheimer, Marcuse, Neumann…).

Od fašizma ka neoliberalnom kapitalizmu

Dakle, argumentacijska (a vjerojatno i strategijska) crta ne ide od fašizma ka (neo)liberalnome kapitalizmu, nego obratno. I baš zato antifašizam ima smisla samo kao antikapitalizam, kao pozicija koja „slobodno tržište“ vidi kao bitnu suvremenu egzistencijsku opasnost (i baš je zato pomalo neobično to što na svojem utemeljiteljskom skupu hrvatska „Nova ljevica“ ugošćuje otvoreno kapitalistički orijentiranu stranku, kakva je Hrvatska narodna stranka – liberalni demokrati). Ona bi u skladu s dobrom Marxovom zaostavštinom u tom pogledu morala u pojavnostima suvremenoga kapitalizma razlikovati ono što je imanentno eksploatacijski zasnovano i „nepopravljivo“, od onoga što bi se, političkim promjenama, moglo (pa i trebalo) preuzeti za bolju socijalnu konstrukciju života.

Čak i da se desi čudo, pa da se suvremeni fašizam (što god ta formulacija zapravo kazivala) razvije do neposrednoga ugrožavanja opstanka ljudi (a što za sada, ne samo mirotvorno ili ekologijski gledano, neprijeporno čini baš nesputani kapitalizam), put do razumijevanja takva fašizma (pa i njegova eliminiranja) i opet bi morao ići kroz razumijevanje kapitalizma (I sučeljavanje s njim). Na moralnoj razini izvedena protimba konzervativizmu ostavlja – u svjetonazorskome postavu barem – otvorenu mogućnost da se kapitalizam (u Hrvatskoj posebice) ne vidi tek kao liberalno, nego i kao konzervativno pretpostavljeni sustav proizvodnje.

Sve ovo predstavlja tek jednu od shematskih programskih opcija, podložnu, dakako, i osporavanjima s lijeva. Sve u svemu, ova se opcija čini suvislijom od onoga što se uokolo naveliko propagira kao suvremena ljevica; za raspravu i to je nešto.