U potrazi za glasom razuma u britanskoj politici. Za koga će glasati autor članka?

Prijelomni britanski parlamentarni izbori održat će se u četvrtak, 12. prosinca. Jeremy Shearmur na početku ovog članka opisuje političke poteze nakon referenduma o izlasku Britanije iz EU koji su doveli do izbora te s kakvim su idejama vodeće stranke ušle u kampanju. Zatim analizira moguće ishode i s čime bi se suočili pobjednici s obzirom na obećanja koja su dali. Napokon objašnjava zašto će glasati za Škotsku nacionalnu stranku i kakvom se ishodu, s obzirom na svoje opredjeljenje, nada

• Jeremy Shearmur profesor je emeritus na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca na svijetu. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason University.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

• Prethodni članak: Prepoznavanje. O promjenama u britanskom društvu koje su dovele do Brexita.

• Naslovna fotografija: Britanski parlament

Odluka Britanije o izlasku iz EU bila je čudna. Bilo je onih – obično iz Konzervativne stranke, koji su zagovornici slobodnog tržišta – koji su mislili da će Brexit Britaniji donijeti ekonomsku prednost. Neke od njihovih zabrinutosti europskim integracijama čine mi se razumljivima. No pojavio se i iracionalni optimizam o koristima od slobodnog tržišta, a da se pritom trezveno ne razmatra činjenica da se danas sporazumi o slobodnoj trgovini pregovaraju s vladama koje zastupaju snažne protekcionističke interese. (Od sredine osamdesetih čini mi se da među Konzervativcima zagovornicima slobodnog tržišta postoji tendencija da govore o dosezima slobodnog tržišta i privatizacije a bez spremnosti na težak politički posao razrade institucionalnih struktura potrebnih da se steknu prednosti kojima se nadaju.)  No, karakter kampanje za Brexit bio je šire populistički, bavila se temama migracija – uključujući pretpostavke da bi se Turci uskoro mogli slobodno useljavati u Britaniju – i velikim svotama novca koje bi se uštedjele ako Britanija napusti EU. Slogan take back control (‘preuzmi ponovo kontrolu’) imao je znatan odjek među ljudima koji su osjećali da se svijet u kojem su odrasli raspao i da su prespektive za njih i njihove obitelji slabe. Britanija je tijesno izglasala Brexit – značajno, u područjima koja nisu ekonomski stajala dobro, a unatoč tome što su gotovo sve stručne analiza predviđale loše posljedice Brexita za Britaniju, osobito za ljude u lošijoj socijalnoj situaciji.

Prava je poteškoća bila to što se referendum na takvu temu ne uklapa lako u strukturu britanske parlamentarne demokracije. Vlada rezultat nije dočekala dobrodošlicom i usvojila, a nije bilo ni jasno ni što bi Brexit trebao ostvariti. Odnosno, ljudi su glasali za izlazak; ali što je to značilo? Je li to u skladu s kontinuiranom tijesnom integracijom s EU u pogledu regulacije, carina, režima poreza na dodanu vrijednost i tako dalje? A ako jest, što s činjenicom da EU čvrstu integraciju povezuje sa slobodnim kretanjem radne snage i sudjelovanjem u aranžmanima u kojima bogatije države pružaju siromašnijima različite oblike financijske pomoći? Jedan je od glavnih problema to što se britansko gospodarstvo tijekom razdoblja članstva usko integriralo s EU i funkcioniralo prema zajedničkim pravilima i regulaciji. Britanska je ekonomija imala ogromnu korist od uske integracije u industrijama čije su se komponente kretale preko mora, naprijed i nazad, prema načelu ‘just in time’ (pravodobno),  a ostvarila je i nevjerojatnu prednost zahvaljujući  omjeru slobodne trgovine uslugama koji je dogovoren s EU (Britanska je ekonomija sada više od 80% uslužna).

Ideje o ‘ponovnom preuzimanju kontrole’ – ako to znači odvajanje od EU, a da Britanija sklopi svoje vlastite sporazume o slobodnoj trgovini – izgledale su kao da sve to dovode u opasnost. Među onima koji su  o tim stvarima ozbiljno razmišljali postojala je stvarna zabrinutost zbog moguće štete neizmjerno profitabilnoj trgovini financijskim uslugama u Londonu. Osim toga, Britanija je bila privlačna kompanijama iz SAD-a i Japana ponajprije zato što je to sofisticirana ekonomija u kojoj se koristi engleski, koja ima pravni sustav i s njim povezanu financijsku stručnost usko usklađene s međunarodnom trgovinom, i koja je dio EU.

Svoju je verziju Brexita oblikovala bez širokih političkih konzultacija: Theresa May (Wikipedia)

Politički je problem nakon referenduma bilo to što je predsjednica Konzervativne stranke, gospođa May, odlučila što se želi od Brexita, a bez provedenih širokih konzultacija. Njezina su rješenja bila bliska ostanku u članstvu EU, ali – prema zaključku iz onoga što mi se čini širokim konsenzusom komentatora – Britaniju stavljaju u lošiji položaj nego punopravno članstvo. Gospođa May je imala slabu parlamentarnu većinu, a dobar broj ljudi u njezinoj stranci želio je radikalniji oblik Brexita. Dodatni problem predstavlja stalna napetost između povijesno katoličkog nacionalističkog stanovništva u Sjevernoj Irskoj i tamošnjih protestantskih unionista. (Da objasnim o čemu se radi, bio bi mi potreban barem još jedan članak!) Sporazum je donio mir i slobodu kretanja preko granice s Irskom. No kako bi Irska ostala u EU, a porozna je granica imala povijest krijumčarenja – pa i atentata –  izlazak iz EU predstavljao je ogroman problem. Doista, konzervativci gospođe May – koji se službeno zovu Conservative and Unionist Party (Konzervativna i unionistička stranka) – morali su zbog nesigurne većine u Parlamentu sklopiti savez s Democratic Unionist Party (Demokratskom unionističkom strankom) iz Sjeverne Irske, što je još više ograničilo moguće dogovore oko Brexita.

Gospođa May nije uspjela dobiti podršku u Parlamentu za sporazum koji je sklopila s EU te ju je na mjestu vođe konzervativaca zamijenio Boris Johnson. S EU je uspio usuglasiti malo izmijenjeni sporazum, ali umjesto da ga provede kroz složenu parlamentarnu proceduru potrebnu da ga pretvori u zakon, postigao je dogovor o izborima. Johnson je u tom procesu nagovijestio da će, ako bude potrebno, biti voljan napustiti EU bez sporazuma – nešto što je on smatrao vitalnim za uspjeh pregovora, ali što bi izgleda zaista bio spreman i poduzeti. Međutim, većina komentatora – i većina ljudi uključenih u industriju i trgovinu – smatrala je to katastrofom. Johnson je poduzeo neviđeni potez protjerivanja iz Konzervativne stranke nekolicine poznatih visoko pozicioniranih konzervativaca koji ga u tome ne bi podržali, a upleo se i u problematičan pokušaj zaustavljanja zasjedanja u Parlamentu, koji je Vrhovni sud ocijenio neustavnim. Uz sve to kao pozadinu, dopustite da se vratim izborima.

U izbornom je razdoblju uspio izvući brbljanjem i nije se morao suočavati sa stvarno teškim pitanjima: Boris Johnson (youtube)

Situacija je, u najmanju ruku, čudna. U vrijeme dok pišem izgleda kao da će Konzervativci osvojiti značajnu većinu. No, u izborima se natječu sa sloganom Get Brexit Done (Dovršimo Brexit; Provedimo Brexit). Apeliraju na većinu koja je glasala za Brexit, ali i na one koji su zabrinuti što Britanija nije brzo napustila EU. Općenito govoreći, ljudi koji se tako osjećaju obično nisu pomno pratili sve ono o čemu se raspravljalo oko Brexita ili stvarno ne uvažavaju složenost pitanja. Uz to, nisu ozbiljno shvatili činjenicu da, ako Britanija ode, to naprosto otvara pitanje kakvi će ustvari biti njezini trgovinski odnosi s EU. Johnson se obvezao pregovore o trgovinskim odnosima završiti sporazumom unutar jedne godine, što većina komentatora smatra potpuno nerealnim. Također su zaključili da bi ta obaveza Britaniju dovela u lošiju situaciju u pregovorima. Na primjer, razni manji financijski centri u EU rado bi preuzeli poslove koji se sad obavljaju u Londonu, a nije jasno ni kako bi se riješilo pitanje otvorenosti britanskog mora ribarima iz EU, što britanski ribari zamjeraju. Postoji i rizik da se, ako pregovori ne završe do kraja spomenutog razdoblja, kao mogućnost vrati Brexit bez dogovora, no deal Brexit. Konzervativci su se obvezali i na dodatnu državnu potrošnju, iako osim toga nisu eksplicitni koju politiku preferiraju.

Doista, Johnson je u izbornom razdoblju izbjegavao bilo kakav težak problem. On i njegovi ministri pojavljivali su se naširoko u medijima, ali pod uvjetima u kojima su mogli nastaviti s ‘Dovršavanjem Brexita ‘ i s aktivnostima ekvivalentnim ljubljenju beba i pojavljivanju ​​u raznim reklamama. Johnson se, naime, uspio izvući brbljanjem i nije se morao osvrtati na stvarno teška  pitanja. Primjerice, više je puta izjavio da će prijevoznici robe između Sjeverne Irske i glavnine Britanije imati iste uvjete kao i dosad. Ali to je u suprotnosti s dokumentima izrađenima u njegovoj Vladi, iz kojih se čini jasnim da će biti zahtijevane nove i možda naporne procedure (jer će sjevernoirska/irska granica koja je neproblematična kad su oba područja u EU sada postati granica Britanija/EU a sa slobodnim kretanjem robe). To će uključivati ​​dokumentaciju o krajnjem odredištu robe (uz plaćanje ako je to Irska) i dokumentaciju da su poljoprivredni proizvodi u skladu s EU standardima. Ne samo da Johnson odbacuje misao da problem postoji, nego nije odgovorio ni kako carinski i drugi aranžmani mogu biti dovršeni do kraja 2020. godine.

Rezultat je svega toga da se Konzervativci nadaju osvojiti mjesta na sjeveru Engleske koja su tradicionalno bila laburistička, a glasala su za Brexit. Pomogao im je u tome nagli kolaps potpore Brexit-stranci (u osnovi, nasljednica UKIP-a), koja je nakon početnih tvrdnji da će se natjecati za svako mjesto, zatim najavila da se neće boriti za mjesta u kojima su konzervativci u vodstvu, a sada se čini da potporu gube u potpunosti, u korist Konzervativaca. U isto su vrijeme Konzervativci ranjivi na mogućnost da izgube neka mjesta u područjima koja su za njih tradicionalno glasala, posebno u Londonu i na jugoistoku, samo zato što njihovim stanovnicima zvuče kao populistička Brexit stranka, i zbog izbacivanja visokopozicioniranih i umjerenih konzervativaca. Zaista je čudan fenomen da brojni ugledni konzervativci – uključujući poznate komentatore i bivšeg konzervativnog premijera – preporučuju ljudima da podrže te neke od tih umjerenih konzervativaca koji se natječu protiv kandidata Konzervativne stranke, ili da glasaju za Liberalne demokrate.

Iako uspješan govornik, pošten i izravan, ne privlači one koji ga još ne simpatiziraju, a ima karizmu funkcionara iz bivšeg DDR-a: Jeremy Corbyn (youtube)

Prije nego što se na njih osvrnem, trebao bih reći nešto o Laburističkoj stranci. Trenutačno je to vodeća opozicija Konzervativnoj stranci. Laburistička je stranka izvorno osnovana kao politička predstavnica sindikata, bila je vladajuća stranka nakon Drugog svjetskog rata, zatim od 1964. do 1970., i od 1974 do 1979. godine. Njezinu povijest kao narodne stranke karakterizira neslaganje ljevice i desnice.  Nakon razdoblja u kojem su na vlasti bili gospodja Thatcher i zatim John Major, Tony Blair je stranku prepakirao u ‘Nove Laburiste’, usvajajući politike koje kritičari mogu opisati kao mješavinu ekonomskog Thatcherizma, socijalnog progresivizma i preraspodjele javnih troškova prema zdravstvenom i ocijalnom sustavu – zajedno s ovisnošću o fokus grupama i političkom spinu. Takvu, stranku je zadesila globalna financijska kriza, a nakon razdoblja lutanja, od 2015. godine je skrenula ulijevo, s Jeremyjem Corbynom na čelu kao rezultatom izbora cjelokupnog članstva. On se u ovim izborima natječe s krajnje lijevim programom, koji uključuje planove za renacionalizacijom, jačanjem sindikata, i začuđujućim rastom javne potrošnje. Što se tiče EU, Laburisti preferiraju ponovne pregovore kojima bi uvjete Brexita približili članstvu u EU, nakon čega bi na sljedeći referendum stavili odluku o ostanku u EU ili prihvaćanju ispregovaranih uvjeta Brexita.

Laburisti imaju problem. Njihov lider Jeremy Corbyn nije privlačan. Njegova politika cilja ljevicu i mlade ljude koji se ne sjećaju kako su izgledale britanske industrije u javnom vlasništvu ili kako su se sindikati ponašali prije reformi premijerke Thatcher. Iako uspješan govornik, a daleko od one vrste neautentične lukavosti i manipulacije medijima koja je bila karakteristična za Nove laburiste Tonyja Blaira, Corbyn ne privlači one koji ga još ne simpatiziraju, i ima karizmu funkcionara iz bivšeg DDR-a. Pošten i izravan, izgleda ugodan i skroman, no upao je u ozbiljne probleme s propustom da uspješno iziđe nakraj s antisemitizmom u Laburističkoj stranci, koji se oteo dalje od neprijateljstva prema politici trenutačne Izraelske vlade.

Trenutačno izgleda nevjerojatno da bi Laburisti sami osvojili vlast. Ako i bi, suočili bi se s pitanjem kako ispuniti dana obećanja. To bi značilo ostvariti veliki broj obećanja, uključujući besplatan brzi internet svima. Bilo bi teško progurati Laburistički program kroz Parlament u raspoloživom vremenu. Nije jasno tko bi obavljao jako proširene vladine funkcije, ni kako bi pokušaji provedbe programa utjecali na postupke drugih ljudi. Nije vjerojatno da bi Laburisti detaljne planove za svoje brojne ideje razradili bez puno većeg rasta poreza nego što su najavili, dok bi planovi o oporezivanju bogataša i kompanija njih vjerojatno potaknuli na napuštanje Ujedinjenog Kraljevstva. Što se tiče Brexita, kao što sam napomenuo, Laburisti se obvezuju pokušati ponovne pregovore o napuštanju EU tako da Britanija ostane na jedinstvenom tržištu i u sklopu carinske unije, a postignuti bi sporazum dali na referendum o ostanku u EU ili prihvaćanju novog sporazuma. Pri tome, vjerojatno bi mnogi laburistički ministri preferirali ostanak u Europskoj uniji pred bilo kojim sporazumom koji bi ispregovarali. To bi vjerojatno izazvalo puno protivljenja onih koji favoriziraju radikalniji prekid s EU, što bi ubrzalo gubljenje tradicionalnih laburističkih mjesta (u parlamentu, op.) u korist Konzervativaca ili Brexit-stranke.

Ako Laburisti jednostavno izgube a Konzervativci sastave vladu, teško je zamisliti da bi im Corbyn ostao na čelu. Teško je pretpostaviti i koje bi promjene nastupile. Treba biti jasno da bi lider bliži centru pobijedio (na parlamentarnim izborima, op.). No nije jasno bi li Laburistička stranka izvukla pouku, ne samo zato što je odluka o čelništvu u rukama cijelog članstva kojemu su se priključili mnogi mlađi ljevičari. Oni u Corbynovom krugu vrlo bi nevoljko dopustili da im moć isklizne iz ruku.

Zbog izbornog sustava Britanci nerado glasaju za treću stranku u strahu da njihovi glasovi ne budu bačeni: Joanne Swinson, liderica Liberalnih demokrata (youtube)

S obzirom na ono što je rečeno, centristički Liberalni demokrati izgledaju privlačno. Zaista, priključili su im se zastupnici Konzervativne i Laburističke stranke, podržali su ih i mnogi umjereni komentatori i tjednik The Economist. Dakako, britanski većinski izborni sustav (‘first-past-the-post’) znači da ljudi nevoljko glasaju za treću stranku, jer su zabrinuti da će njihovi glasovi biti bačeni a da će proći stranka koju stvarno ne žele. Ljudi koji su zaljubljeni u referendum (po meni, potpuno pogrešno: Albert Weale nedavno je napisao važnu kratku knjigu The Will of the People, ‘Volja naroda’, koja na jasan način iznosi puno kritičkih zapažanja) uznemireni su obećanjem Liberalnih demokrata da će ako osvoje vlast jednostavno opozvati britansku namjeru da napusti EU, unatoč rezultatima referenduma.

Ako bi Laburisti s Liberalnim demokratima i Škotskom nacionalnom strankom preuzeli vlast, vjerojatno bi uslijedio referendum o nekoj vrsti članstva u EU, koji bi Škoti uvjetovali novim referendumom o neovisnosti: Nicola Sturgeon, SNP (euronews)

Sretan sam što živim u Škotskoj i mogu glasati za Škotsku nacionalnu stranku koja – osim što traži novi referendum o škotskoj neovisnosti (posljednji iz 2014 su izgubili) – predstavlja glas razuma u odnosu na ostale u britanskoj politici. Vjerojatno će osvojiti dodatna mjesta u Škotskoj i pokušati u Parlamentu spriječiti Konzervativce da zadrže vlast, blokirati Brexit i umanjiti štetu koju bi s druge strane mogli počiniti Laburisti. Ako većinu ne osvoje ni Konzervativci ni Laburisti, vjerojatno će Laburisti preuzeti vlast uz potporu Škotske nacionalne stranke i Liberalnih demokrata. Oni će vjerojatno zahtijevati ublažavanje laburističke politike (što može biti olakšanje čak i za mnoge koji podržavaju Laburiste), a vjerojatno bi uslijedio i referendum o nekoj vrsti članstva u EU – premda bi alternative i način glasanja bile stvar pregovora. Problem je, naravno, što je Škotska nacionalna stranka jasno istaknula da bi cijena njezine potpore bio sporazum o novom referendumu o škotskoj neovisnosti – čemu se Liberalni demokrati gorko protive. Sve skupa, opcije s kojima se Britanija suočava ne izgledaju privlačno.

Strahujem, naravno, da bi se Konzervatvci mogli vratiti na vlast uz naraslu većinu. Ako bude tako Britanija bi napustila EU u siječnju 2020. na temelju sporazuma koji je Johnson ispregovarao. Od tog trenutka Britanci bi, mislim, iskusili neugodnu koliziju mašte koju su im Konzervativci ponudili i realnosti s kojom će se suočiti. Britanija će biti prepoznatljiva po nacionalnom lideru koji je 2016, u znak protesta protiv Turske (koja je pokušala osuditi njemačkog komičara zbog ismijavanja Erdogana), pobijedio na natjecanju u opscenoj satiri protiv Erdogana. Johnsonova poezija prikazala je Erdogana u seksualnom odnosu s kozom (vidi https://www.theguardian.com/politics/2016/may/19/boris-johnson-wins-most-offensive-erdogan-poem-competition ). Boris Johnson je pametan, ali govori neodgovorno (loosely) i izbjegava kritički pristup svojim nazorima. Ako se zaista vrati na vlast sa značajnom većinom Britaniju čekaju zanimljiva vremena.