Profesor Neven Budak reagira na članak Nikole Bakete o tome je li, i zašto je, Sveučilište u Zagrebu preveliko
Nikola Baketa u svojem članku o odnosu broja studenata i kvalitete sveučilišta upozorava na važno pitanje upravljivosti velikim sveučilišnim sustavima, kao i na pitanje svrsishodnosti upisivanja tako velikog broja studenata na zagrebačko sveučilište.
Nema sumnje da je Sveučilište u Zagrebu ustrojeno na pogrešan način, jer funkcionira kao konfederacija fakulteta vrlo različitih veličina i kvalitete, s malo zanimanja za vođenje zajedničke politike. Međusobna interesna povezanost rektora i Senata (rektora bira Senat, a fakulteti pri raspodjeli sredstava i radnih mjesta ovise o volji rektora) dovodi do stvaranja klijentelističkih odnosa i prevladavanja oportunizma u Senatu. Kada sam svojedobno govorio o mogućnosti izdvajanja Filozofskog fakulteta u zasebno sveučilište koje bi brojem programa, nastavnika i studenata premašivalo neka postojeća hrvatska sveučilišta, činio sam to zato da upozorim na neodrživost takvog ustroja u kojem se Filozofski fakultet teško mogao izboriti za neke svoje ciljeve, jer je uvijek bio preglasavan u Senatu u kojem nije bilo interesa za zastupanje nekih principijelnih stavova. Naravno da bi bilo puno bolje da Filozofski bude dio većeg sveučilišta, ali puno bolje organiziranog.
Nije potrebno dodatno obrazlagati da takva atmosfera ne vodi podizanju kvalitete bilo nastave, bilo istraživanja, a i da ne postoji prava volja da se to izmijeni. Pitanje upisnih kvota dobra je ilustracija lošeg stanja na sveučilištu. Dok smo s jedne strane promatrali igrokaz s upisnim kvotama na Hrvatskim studijima, pri čemu se očigledna odmazda maskirala navodnom brigom zbog suvišnih paralelnih studija, dotle s druge strane Ekonomski fakultet upisuje veliki broj navodnih izvanrednih studenata kako bi povećao upisne kvote i time izigrao odluke o ograničavanju upisa na studije ekonomije (a sve, naravno, zbog povećavanja prihoda). Da izvanredni studenti na Ekonomskom fakultetu dobrim dijelom nisu izvanredni, nego su studenti uz plaćanje, pokazuje njihov nedavni zahtjev da im se omogući rad preko student-servisa. Kada bi oni doista bili zaposleni i zbog toga morali upisati izvanredni umjesto redovnog studija, zasigurno ne bi tražili takvu mogućnost zapošljavanja. Uostalom, njihov je predstavnik izjavio da ih većina ne radi i da zato ne mogu financirati studij.
Oba ova slučaja pokazuju da određivanje upisnih kvota na zagrebačkom sveučilištu nema veze sa stvarnim potrebama društva i tržišta rada, nego je sredstvo osiguravanja moći i izvora dodatnog financiranja. Tako dugo dok budemo nepotrebno napuhavali upisne kvote i sprječavali efikasno upravljanje, imat ćemo i dalje veliko i ne jako dobro Sveučilište. Dakako, njegova kvaliteta ne ovisi samo o upisnim kvotama i načinu upravljanja, ali o drugim problemima nekom drugom prilikom.
