Zašto govore da su HDZ i SDP isti. Nova politička razdjelnica, politički antiestablišment protiv establišmenta.

U posljednjih desetak godina svaka nova „treća opcija“ pridobiva sve više birača, sve više ugrožavajući vladajuću elitu. Matija Štahan u domaćoj političkoj praksi pronalazi primjere kojima potkrepljuje tezu o novom stvarnom rascjepu u političkom tijelu, između političkih elita i onih koji pripadaju političkom antiestablišmentu (iako su možda dio društvenih elita)

• Naslovna ilustracija: Srednji prst (interior illusions)

• Autor je student na doktorskom studiju komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Od parlamentarnih izbora 2015. godine, sve do nedavnih predsjedničkih i predstojećih parlamentarnih izbora, uvelike otrcana binarnost lijevo-desno polako ustupa mjesto novoj razdjelnici među političkim strankama u Hrvatskoj. Ta se razdjelnica manje fokusira čak i na sukob globalizma i nacionalizma, koji mnogi (Yoram Hazony, George Friedman, Yuval Noah Harari i dr.) drže ključnim za današnji politički trenutak u svijetu – a više na odnos političkoga establišmenta i antiestablišmenta. Retoričke razlike između establišmenta i antiestablišmenta vidljive su u nekim ključnim riječima koje u posljednje vrijeme fluktuiraju u javnosti. Stare političke opcije tako se nastoje održati opisujući sebe nositeljima „stabilnosti“; nove političke opcije legitimiraju se pozivajući se na „narod“.

Novi sukob do kojega dolazi u hrvatskoj politici opisati se može konceptom koji je Vilfredo Pareto nazvao „kruženjem elitȃ“ – riječ je o borbi različitih elitȃ za prevlast. Dok antiestablišmentu pripadaju one društvene elite koje žele postati dijelom političke elite, establišment čine aktualne političke elite. Hoće li se establišment održati ili će ga antiestablišment zamijeniti? Narod – ovaj puta bez navodnih znakova – ima priliku odlučiti.

Procvat političkog antiestablišmenta posljednjih je nekoliko godinȃ globalni fenomen. Od pobjede Donalda Trumpa – ne kao predstavnika društvenoga, već političkog antiestablišmenta – nad predstavnicom političkog establišmenta Hillary Clinton; preko Brexita, koji je značio poraz svih srednjostrujaških stranaka u Velikoj Britaniji, uspona AfD-a u Njemačkoj te daljnje karnevalizacije (Beppe Grillo) i suverenističkog zaokreta (Matteo Salvini) talijanske politike, pa sve do pobjede samostalnoga kandidata Emmanuela Macrona na predsjedničkim izborima u Francuskoj 2017. godine. U skladu s teorijskom podlogom koju posljednjih godinȃ i u Hrvatskoj i u inozemstvu razvijaju pojedinci izvan srednje struje, primjerice Alain de Benoist (Le moment populiste, 2017.) i Jure Vujić (Narodi protiv elita, suverenizam i populizam, 2020.) – antiestablišmentsku se poziciju može izjednačiti s populizmom; ne s pejorativnim konotacijama kako to čine aktualne elite, nego vrijednosno neutralno, kao analitički hladno detektiranje činjenice da se nove opcije u pravilu pozivaju na narod, zalažući se za izravnu demokraciju i referendum kao političko sredstvo.

Premda ga čine alternativne društvene elite, antiestablišment ne bi mogao postojati bez raskoraka između ideja i vrijednosti koje su u narodu prisutne, a u političkoj eliti razmjerno odsutne. U oporbi se stvara, kako to kaže pokretač različitih antiestablišmentskih opcijȃ Ivica Relković, vakuum, dok među strankama establišmenta dolazi do do sve veće unifikacije.

Taj fenomen ponajbolje ocrtava retorika establišmenta i antiestablišmenta, neovisno o proklamiranoj ideologiji, pa će establišment izvedenice iz pojmova kao što su „populizam“ ili „ekstremno“ rabiti kako bi diskreditirao nove političke snage (Andrej Plenković), dok će antiestablišment stare političke opcije opisivati terminima iz američkoga konteksta kao što je „duboka država“ (Zlatko Hasanbegović). Pripisujući establišmentskim opcijama sveobuhvatnu korumpiranost, koja se na HDZ i SDP odnosi podjednako, antiestablišment će nerijetko isticati kako je riječ o strankama koje se međusobno ne razlikuju. Na desnici će tako biti riječ o „lijevom i desnom krilu Udbe“ (Željko Glasnović), a na ljevici o „dva ogranka jedne te iste kapitalističke stranke“ (Ljiljana Nikolovska).

Antiestablišmentsku ili „populističku“ dimenziju hrvatske politike podcrtava pojava pojedinaca koji su se – kao Marjan Šarec u Sloveniji, Volodimir Zelenskij u Ukrajini, pa i Trump u SAD-u – prije ulaska u politiku afirmirali u svijetu zabave

Koji pokazatelji nedvosmisleno govore da razdjelnica establišment-antiestablišment počinje igrati sve veću ulogu u hrvatskoj politici?

Ponajprije, činjenica da u posljednjih desetak godina svaka nova „treća opcija“ pridobiva sve više birača, sve više ugrožavajući vladajuću elitu. Promotrimo ih pojednostavljeno, zaobilazeći mnoge kratkoročne fenomene à la Nacionalni forum Nikice Gabrića ili START Dalije Orešković, niz će izgledati ovako: Hrvatski laburisti, koji su se na parlamentarnim 2011. nametnuli kao „treća opcija“ izblijedjeli su pojavom OraH-a, koji je na osvojio jedan mandat na izborima za Europski parlament 2014., da bi ih iste godine u prvome krugu predsjedničkih izbora zasjenio Ivan Sinčić iz Živoga zida. Do parlamentarnih izbora 2015. položaj „treće opcije“ zauzeo je Most, zadržavajući je duže negoli ijedna opcija prije, sve do pojave Mislava Kolakušića koji se 2019. izborio za mjesto u Europskom parlamentu. Na prošlim predsjedničkim izborima Kolakušića je kao eminentnoga kandidata antiestablišmenta istisnuo Miroslav Škoro. Uoči novih parlamentarnih izbora u igri su kadrovski osvježeni Most, posrnuli Živi zid i, najjači među njima, Domovinski pokret Miroslava Škore, koji je oko sebe okupio niz novih antiestablišmentskih opcijȃ od Hrvatskih suverenista do Bloka za Hrvatsku.

Iako je antiestablišment otvoren različitim ideološkim usmjerenjima, od lijevih Hrvatskih laburista i OraH-a, preko desnih Hrvatskih suverenista, Bloka za Hrvatsku i Domovinskog pokreta, pa do retorički dezideologiziranih Živoga zida, Mosta (koji se kasnije ipak preobrazio u vrijednosno konzervativnu stranku) i Kolakušića, sama činjenica pripadanja pojedinih opcijȃ antiestablišmentu ipak uvjetuje i višestruke programske sličnosti. Na prošlim predsjedničkim izborima, primjerice, postalo je jasno kako Škoro – kao desni pripadnik antiestablišmenta – ima znatno više programskih preklapanja s dezideologiziranim Kolakušićem (poput povećanja predsjedničkih ovlasti) negoli s kandidatkinjom desnoga establišmenta, Kolindom Grabar-Kitarović. U tome smislu važnost zadobiva i politički trend suverenizma. Suverenističkim opcijama smatrati se može cjelokupan antiestablišment, neovisno o pripadnosti ljevici ili desnici, od Domovinskoga pokreta i Mosta, preko Živoga zida, pa do Europskoj uniji i NATO-u suprotstavljenih stranaka platforme Možemo!.

Antiestablišmentsku ili „populističku“ dimenziju hrvatske politike podcrtava pojava mnogobrojnih pojedinaca koji su se – kao Marjan Šarec u Sloveniji, Volodimir Zelenskij u Ukrajini, pa i Trump u SAD-u – prije ulaska u politiku afirmirali u svijetu zabave. Na izbornoj listi Domovinskoga pokreta uz Škoru se tako nalaze i komičari Željko Pervan i Davor Dretar; na listama platforme Možemo! pronaći ćemo, osim pjevačice Nikolovske, i vođu Hladnoga piva Milu Kekina. Na Mostovoj se listi nalazi Ante Cash (pravim prezimenom Vlašić), a na listi Hrvatske građanske stranke Željka Keruma Mladen Grdović.

Uza sve navedeno, postoje dva glavna argumenta za teoriju o primarnoj važnosti podjele na establišment i antiestablišment u hrvatskoj politici. Prvi se tiče tretmana Mosta u koaliciji s HDZ-om, a drugi tretmana referendumskih inicijativȃ o izbornome sustavu za SDP-ove i HDZ-ove vlasti.

Kao nominalno demokršćanska i narodnjačka stranka, HDZ je 2017. okončao savezništvo s nominalno dezideologiziranom, no u bȋti konzervativnom strankom Most, da bi sklopio koaliciju s nominalno liberalnim HNS-om. Zašto deklarirani demokršćani ruše koaliciju s (tada još latentnim) konzervativcima kako bi se udružili s liberalima? Navedeni salto mortale objašnjiv je jedino u kontekstu sukoba establišmenta i antiestablišmenta: HDZ i HNS dubinski su srodne stranke upravo po tome što su obje posljednih desetljeća na ili pri vlasti, i što ih se obje nizom argumenata može optužiti za klijentelizam. One su establišment par excellence. Most, s druge strane, cjelokupan svoj politički smisao bazira na kritici klijentelističkih praksi establišmenta te je – u navedenoim okolnostima – prije ili kasnije morao ispasti iz igre. Utoliko nije bitno što je HDZ, kao i Most, „desno“, dok je HNS „lijevo“. Podjela establišment-antiestablišment zasjenjuje podjelu lijevo-desno.

Isti obrazac može se primijeniti na tumačenje načina na koji su SDP-ova vlast 2014. i HDZ-ova vlast 2018. uspjele izbjeći održavanje referenduma o izbornome sustavu. SDP je to učinio dok je na položaju ministra uprave bio Arsen Bauk, a HDZ dok je navedenu funkciju obnašao Lovro Kuščević. Inicijativu za reformom izbornog sustava 2014. pokrenula je udruga U ime obitelji, a 2018. srodna joj udruga Narod odlučuje. Prva inicijativa prikupila je 380.649 potpisa; prema Državnome zavodu za statistiku i Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje u Hrvatskoj je u tom trenutku živjelo 3.5 milijuna ljudi s pravom glasa, no Bauk je ustvrdio kako u zemlji živi više od 4 milijuna birača pa broj potpisa ne prelazi prag koji čini deset posto od ukupnoga broja birača. Druga inicijativa za prvo je referendumsko pitanje o naravi izbornoga sustava prikupila 412.325, a za drugo 407.835 potpisa. Kuščević je za prvo pitanje neispravnim proglasio 40.875, a za drugo 40.666 potpisa, no zainteresiranim stranama nije dopustio naknadni uvid u potpise, dok su kontrolne liste, nakon proglašenja potpisa neispravnim – uništene. I SDP i HDZ su, dakle – unatoč proklamiranoj ideološkoj suprotstavljenosti – referendumske inicijative podvrgnuli tretmanu nespojivom s razvijenim demokratskim standardima.

Obje su strane svjesne da je izborni sustav jedan od temeljnih instrumenata održavanja političke moći u krugu aktualne elite. Zahtjevi za reformom izbornog sustava zato i čine srž zahtjeva antiestablišmentskih opcijȃ: Nikola Grmoja i Nino Raspudić s liste Mosta kao preduvjet pregovora o poslijeizbornoj podršci bilo kojoj opciji navode raspisivanje refenduma koji je HDZ srušio 2018., a Zlatko Hasanbegović s liste Domovinskog pokreta kao prioritet svake vlasti u kojoj će sudjelovati navodi upravo reformu izbornog sustava. Nasuprot pripadnicima antiestablišmenta, najznačajniji političari prvoga desetljeća 21. stoljeća i simbolički očevi establišmenta – Stjepan Mesić u recentnim intervjuima, a Ivo Sanader u knjizi Doba politike: Velika koalicija (2018.) – ukazuju na mogućnost, pa i potrebu sklapanja „velike koalicije“ HDZ-a i SDP-a.

Neku vrstu osvježavanja postojećeg establišmenta u knjizi Nova hrvatska paradigma (2015.) zagovarao je HDZ-ov Davor Ivo Stier, ukazujući na potrebu za većom demokratizacijom hrvatskih političkih stranaka i otvaranjem institucijȃ narodu. Budući da se stranke, uključujući i njegovu, unatoč svim formalnim reformama poput načela „jedan član – jedan glas“ u biranju stranačkoga vodstva, očito nisu toliko „demokratizirale“ i „otvorile“ da bi narod to prepoznao, kao alternativni način demokratizacije i otvaranja političkoga života nametnula se pojava snažnog antiestablišmenta. Ne prigrli li establišment vrijednosti utemeljene u narodnoj volji koje sada artikuliraju pripadnici antiestablišmenta, njegov će utjecaj na političku scenu u nekoliko izbornih ciklusa oslabjeti, a možda i nestati. Ne pounutri li ideje koje sada propagira antiestablišment, aktualna politička elita izgubit će podršku u narodu, pretvarajući se – što se očituje u primjeru nerealiziranih referendumskih inicijativȃ – u protivnicu demokracije.

Ustavnom defincijom vlast „proizlazi iz naroda i pripada narodu“. Potencijal ostvarenja moći koju narod posjeduje krije se u onome njegovu dijelu koji ne pristupa izborima. Taj nevidljivi dio naroda može presudno oblikovati, pa i promijeniti ono što je sada bȋt antiestablišmentskih politikȃ. Bakteriološki rečeno, kada se to biračko „antitijelo“ utjelovi, taj proces ima potencijala postati ljekovitim; kako za hrvatsku demokraciju, tako i za cijelo društvo.