Zašto ljubav traje samo 12 mjeseci? Knjiga o molekuli koje nam nikad nije dosta

Dopamin je kemijski spoj koji gleda u budućnost, to nije molekula užitka, nego molekula iščekivanja, piše Zdenko Duka u prikazu knjige "Nezasitna molekula", koja istražuje kako dopamin utječe na naše ponašanje i razvoj civilizacije, a postavlja i pitanje hoće li biti odgovoran i za kraj ljudske vrste.

• Naslovna slika: Mozak izrađen od cvijeća oko kojeg kruže pčele. (DALL-E 3)

• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija a također u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva

Kemikalija, čudesna molekula u našem mozgu – dopamin, omogućio je ljudima da prežive kao vrsta. I danas je izvor našeg ponašanja, razvoja civilizacije, kulture i napretka, ali i naše mračne strane. Dopaminu nikad nije dosta pa traži još novosti, stimulacija i iznenađenja. Moto dopamina je „još“. Tako u knjizi „Nezasitna molekula“ tvrde psihijatar dr. Daniel Z. Lieberman i predavač i pisac Michael E. Long. U hrvatskom prijevodu knjigu je nedavno objavila zagrebačka Planetopija (u SAD-u knjiga je objavljena 2018).

Zbog dopamina poželimo ono što još nemamo i potiče nas na traganje za novim stvarima. Ishodište je kreativnosti, ali i mogućeg ludila, tjera uspješne umjetnike, poduzetnike, znanstvenike, sve kreativne profesije da nastave i nakon što su već postigli što su htjeli. Autori dopamin uspoređuju s pogledom „gore“ u odnosu na „dolje“. Kad pogledamo „gore“ vidimo strop, možda drveće, zgrade, oblake. Da bi ih dosegli, moramo planirati, razmišljati i kalkulirati. Ono što je „dolje“, pored nas možemo relativno lako dosegnuti. Kemijski spojevi koji upravljaju onim „dolje“ – nazovimo ih „ovdje i sada“ – omogućavaju nam da spoznamo ono što je pred nama. Dopamin ima specifičnu zadaću maksimalizirati resurse koji će nam biti dostupni u budućnosti, u potrazi za nečim boljim. Dopamin nije molekula užitka, nego molekula iščekivanja. Putovati pun nade bolje je nego stići – moto je dopaminskih entuzijasta, objašnjavaju Lieberman i Long.

Dopamin, ističu Daniel Lieberman i Michael Long, nije molekula užitka, nego molekula iščekivanja.

Dopamin u mozgu otkrila je 1957. godine Kathleen Montagu, istraživačica zaposlena u laboratoriju bolnice Runwell, nedaleko od Londona. Iako samo 0,005 posto moždanih stanica luči dopamin prema istraživanjima te stanice imaju veliki utjecaj na ljudsko ponašanje. Poglavlje o ljubavi ima podnaslov „Pronašli ste osobu koju ste čekali cijeli život, zašto onda medeni mjesec ne traje zauvijek?“ Dakle, zašto ljubav blijedi? Mozak je programiran da žudi za neočekivanim, okrenut je budućnosti i sve što postaje uobičajeno, uključujući i ljubav, polako izgubi draž i pažnju usmjeravamo na nešto drugo. Ljudi koji imaju gene koji izazivaju visoke razine dopamina imaju najviše seksualnih partnera i najnižu dob u kojoj imaju prvi spolni odnos.

Autori zaključuju i savjetuju: „Da bismo pronašli ljubav, potreban nam je drukčiji sklop vještina od onog potrebnog da tu ljubav zadržimo. Ljubav se mora premjestiti iz ekstrapersonalnog u peripersonalno iskustvo – iz želje u posjedovanje; iz onog što smo iščekivali u ono o čemu se moramo brinuti. To su vrlo različite vještine, zbog čega se priroda ljubavi s vremenom nužno mijenja – zbog čega kod mnogih ljudi ljubav izblijedi s prestankom dopaminskog ushita koji zovemo zaljubljenost“.

Mick Jagger otkrio je svom biografu kako se do 2013. seksao s otprilike 4.000 žena. (Raph_PH / CC BY 2.0)

Jedan je kroki posvećen Micku Jaggeru. „I can’t get no satisfaction“ (Ne mogu postići zadovoljstvo) zapjevao je 1965. godine. Svom je biografu 2013. otkrio da se seksao s otprilike 4000 žena. To je bilo do tad. „Ako ste imali četiri tisuće, slobodno se može reći da vašim životom upravlja dopamin, barem kad je riječ o seksu… Nakon što partnericu odvede u krevet, njegov je cilj odmah pronaći sljedeću“, pišu autori.

Prema antropologinji Helen Fisher, rana ili strastvena ljubav traje samo 12 do 18 mjeseci. Da bi ostali privrženi jedno drugom, partneri moraju poraditi na tzv. partnerskoj ljubavi koja podrazumijeva doživljaje „ovdje i sada“. Partnerska ljubav nije samo ljudski fenomen jer postoji i kod (nekih) životinjskih vrsta. Autori tumače da dok je dopamin molekula opsesivne žudnje, kemijski spojevi koji se najviše povezuju s dugoročnim odnosom su oksitocin (aktivniji kod žena) i vazopresin (aktivniji kod muškaraca).

Ipak, Lieberman i Long navode istraživanje s ukupno 141 ispitanikom koje je pokazalo da njih 65 posto tijekom spolnog čina zamišlja da su s nekim drugim, čak i da rade nešto sasvim drugo. Druge studije navode da se rade o čak 95 posto ispitanika!

„Kad povučem lajnu kokaina, osjećam se kao novi čovjek. A prvo što takav novi čovjek poželi je još kokaina“, kaže jedan ovisnik o kokainu. Kad ovisnik stimulira svoj dopaminski sustav, taj sustav reagira tako da traži još stimulacije. I pornografija stvara naviku a početna „doza“ prestaje biti dovoljna. Istraživači Sveučilišta Cambridge eksperimentalno su mlade ljude priključili na skenere mozga i puštali im porniće. Pokrenuo se dopaminski put a vratio se u normalu kad su im prikazivali „obične“ videosnimke.

Dopaminski kontrolni kružni put uključuje frontalne režnjeve, dio mozga koji ga čini jedinstvenim i zbog kojeg imamo maštu kojom se projiciramo u budućnost. (Preuzeto iz Nummenmaa, L., Seppälä, K., & Putkinen, V. (2020, March 6). Molecular imaging of the human emotion circuit.)

Koji je sustav u mozgu dovoljno moćan da se suprotstavi dopaminu? Dopamin. Dopamin se suprotstavlja dopaminu. Ovisnici se skinu s droge, alkoholičari s alkohola. Kako? Dopaminski kontrolni kružni put uključuje frontalne režnjeve, dio mozga koji se ponekad naziva neokorteksom, jer se najkasnije razvio. On čini ljudski mozak jedinstvenim, pišu autori, i zbog njega imamo maštu kojom se projiciramo u budućnost dalje nego što nas može odvesti put žudnje, i na taj način donosimo dugoročne planove.

Dopaminski kontrolni kružni put je ishodište mašte, on nam omogućuje da zavirimo u budućnost kako bismo vidjeli posljedice sadašnjih odluka i dobili priliku da odlučimo kakvu budućnost bismo željeli. Dopamin nas potiče da maksimaliziramo resurse i nagrađuje nas kad to učinimo. Kad učinimo nešto da nam budućnost bude bolja i sigurnija, osjećamo mali dopaminski ushit.

Nije dovoljno samo zamisliti budućnost. Treba nam ne samo znanje nego i upornost, a dopamin, „zadužen za budući uspjeh“, i tu nam stoji na usluzi. Droge kao kokain i amfetamin pokreću dopamin, jedan od ishoda je povišena učinkovitost pa se ljudi koji uzimaju droge razvijaju grandiozne iluzije i samouvjereno se uhvate projekata koje je zapravo nemoguće privesti kraju.

Buzz Aldrin se nakon slijetanja na Mjesec borio s depresijom i alkoholizmom, imao je tri propala braka i boravio je na psihijatriji.

Nakon što je prohodao Mjesecom, pukovnik i doktor znanosti Buzz Aldrin je rekao: „To smo obavili. Sad bi trebali napraviti nešto drugo.“ Autori tvrde da je gotovo sigurno dopamin imao značajnu ulogu u Aldrinovom životu, kad se nakon slijetanja na mjesec borio s depresijom i alkoholizmom, imao je tri propala braka i boravio na psihijatriji. Što je Aldrin uopće mogao postići a da bi premašio hodanje Mjesecom?

„Volim pobjeđivati, ali više od svega ne podnosim pomisao na poraz. Jer za mene poraz znači smrt“, govorio je Lance Armstrong, biciklist koji je osvojio sedam uzastopnih utrka Tour de France. Ali, 2012. godine Armstrongu su uzeli svih sedam naslova kad se otkrilo da uzima doping-lijekove koji su mu poboljšavali sposobnosti. Dopamin želi dobiti više, ne zanima ga moralnost, sila i prevara za dopamin su tek sredstvo, pišu autori.

Kao hrana ili seks, pobjeđivanje u natjecanju bitno je za evolucijski napredak. Zapravo, baš pobjeđivanje u natjecanju omogućuje pristup hrani i partnerima za seks. Nalet dopamina potaknut pobjedom tjera na još.

Dopamin ruši granice svakodnevnoga. Kreativnost je um u najboljem izdanju. Suprotnost joj je mentalna bolest. Ali, i ludilo i genijalnost ovise o dopaminu, ističu Lieberman i Long. Ta ih temeljna kemijska bliskost veže više nego što ih veže način na koji funkcionira običan um.

Oboljeli od shizofrenije kontroliraju aktivnost dopamina pomoću lijekova koji blokiraju dopaminske receptore. Kod shizofrenije se u mozgu događaju kratki spojevi zbog kojih se običnim stvarima i događajima koji bi morali biti poznati, pa zato i zanemareni, pripisuje upadljivost. Može se to zvati niska latentna inhibicija. Inhibiramo svoju sposobnost primjećivanja onoga što nam nije važno kako ne bismo rasipali pažnju. Osoba s niskom latentnom inhibicijom može se odnositi prema poznatim stimulansima na isti način kao što bi se odnosila prema nekom novom stimulansu. Kao i ljudi s mentalnim bolestima, kreativni ljudi, umjetnici, znanstvenici doživljavaju slobodne uzlete misli. Otisnu se od konvencionalnog tumačenja svijeta kako bi ga vidjeli na drukčiji način.

Mentalno  putovanje kroz vrijeme je mehanizam pomoću kojeg donosimo sve svjesne životne odluke. Svaka promišljena odluka o budućnosti u nadležnosti je dopaminskog sustava „bilo da odlučujete hoćete li naručiti jelo u restoranu ili da predsjednik odlučuje hoće li pokrenuti rat“. „Iako su rijetki među nama geniji ili luđaci, svi smo doživjeli središnju točku tog kontinuuma: snove. Snovi su slični apstraktnoj misli jer građu iz vanjskog svijeta poslože na načine koji nisu ograničeni fizičkom stvarnošću… Apstraktni, odvojeni od stvarnog, osjetilnog svijeta, snovi su dopaminergični“, pišu Lieberman i Long. Freud je mentalnu aktivnost u snovima nazvao primarnim procesom, koji je neorganiziran, nelogičan, odvija se neograničen stvarnošću a potiču ga primitivne žudnje. Pojam primarni proces upotrebljava se i u opisivanju misaonog procesa shizofreničara.

Dok sanjamo, dopamin je nesputan, oslobođen je ograničavajućeg utjecaja neurotransmitera „ovdje i sada“, koji su usredotočeni na stvarnost. Arthur Schopehauer je pisao: „Snovi su kratki trenuci ludila, a ludilo je dugotrajni san.“

Zašto su geniji luckasti? Briljantni ljudi nerijetko imaju problema u međuljudskim odnosima. „Što više volim čovječanstvo općenito, to manje volim pojedinog čovjeka. Često u snovima kujem planove kako biti u službi čovječanstva. A opet, nesposoban sam živjeti u istoj prostoriji s bilo kime ni dva dana. Postajem neprijateljski raspoložen prema ljudima čim mi se približe“, napisao je Fjodor Dostojevski. Dopaminergički genij usredotočen je na svoj unutarnji svijet.

Platon je opisao kako je Sokrat jednom cijelog dana i cijele noći nepomično stajao na mjestu razmišljajući o nekom problemu, nesvjestan svega što se oko njega zbiva. Oko 2,4 posto svjetske populacije ima bipolarni poremećaj, no jednim opsežnim islandskim istraživanjem utvrđeno je da su osobe s genima rizičnim za oboljenje od shizofrenije ili od bipolarnog poremećaja češće glumci, plesači, glazbenici, slikari ili pisci. Hiperaktivni dopaminski sustavi kreativnih genija izlažu ih riziku mentalnih bolesti. Autori knjige navode neke od takvih genija – Isaac Newton, Ludvig van Beethoven, Friedrich Nietzsche, Edgar Alan Poe, Edvard Munch, Vincent van Gogh, Charles Darwin, Nikola Tesla, Wirginia Woolf, Ernest Hemingway, Francis Ford Coppola, Bobby Fischer.

Niz je primjera dopaminergičnih genija, od Nikole Tesle do Bobbyja Fischera. (Philip Rother / CC BY 2.0)

Jesu li dopaminergični ljudi skloni podržati liberalnu politiku? Čini se da je odgovor potvrdan. Liberali sebe često nazivaju naprednjacima. S druge strane, riječ konzervativno podrazumijeva očuvanje onog najboljeg što smo naslijedili. Prema autorima, akademska je zajednica „hram dopamina“, njeni su pripadnici vrlo liberalni. U anketi New York Timesa se samo dva posto profesora engleskog jezika izjasnilo da su republikanci, a 18 posto znanstvenika iz područja društvenih znanosti izjasnilo se da su marksisti. Na testiranju inteligencije IQ vrlo liberalnih bio je 106, a IQ vrlo konzervativnih 95. Prema istraživanju General Social Surveya o seksualnim navikama Amerikanaca, među onima koji su se izjasnili kao konzervativci 14 posto ih je prevarilo svoje supružnike, a nevjeru je priznalo 24 posto liberala te 26 posto vrlo liberalnih:

„Ako ste izrazito dopaminergični – kao što su najčešće pisci, umjetnici i glazbenici – najvažniji dio seksa vjerojatno se odvija prije glavnog događaja. A to je osvajanje. Kad se zamišljen predmet žudnje pretvori u stvarnu osobu, kad nadu zamijeni posjedovanje, dopaminu je kraj. Nema više draži, a orgazam je antiklimaks.“

Hoće li dopamin uništiti ljudsku vrstu? Autori navode tri opasnosti. Nuklearni armagedon najkonkretniji je način na koji dopamin može uništiti čovječanstvo. Također, razorne posljedice klimatskih promjena. Da bismo nastavili trenutnim tempom rastuće potrošnje, a istodobno smanjivali proizvodnju stakleničkih plinova, trebat će nam revolucionarna tehnologija. Zasad je nema. I – umjetna inteligencija. Ona koja bude programirala vlastite sklopove mogla bi jednom eliminirati našu vrstu.

Mislimo, zamišljamo, planiramo, dopaminski putevi nas čine ljudima, daju posebnu moć. Ali, zaključuju Lieberman i Long, za postizanje zadovoljstva potrebni su i dopamin i „ovdje i sada“. Da bi život bio ispunjen, važno je pronaći njihov sklad. Spoj osjetilnog iskustva i mudrog razumijevanja je kombinacija koja nas može voditi u uravnotežen život.