Zašto neki misle da su u javnim službama plaće – visoke? Detaljna analiza

Matija Kroflin pojašnjava pregovore sindikata javnih službi s Vladom, tvrdi kako plaće u javnim službama rastu sporije nego u privredi, kako je VSS u Hrvatskoj najmanje plaćen upravo u obrazovanju, kako su plaće u javnim službama - kada se se uspoređuje usporedivo - manje nego u privredi. Vlada izbjegava voditi transparentnu politiku plaća. Odgovara li joj više - stihija

• Autor je ekonomski analitičar Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja

Osnovica za izračun bruto plaća u javnim i državnim službama iduće će godine rasti za 3 posto od siječnja i još dodatnih 2 posto od rujna. To znači da će neto plaće zaposlenih u javnim i državnim službama u rujnu 2019. biti veće od 3,9 do 5,1 posto u odnosu na ovu godinu. Uz maksimalno porezno opterećenje (samac iz Zagreba) plaće u rasponu od 3.000 do 18.000 kuna porasti će od 152 do 704 kune, dok će u slučaju nižeg poreznog opterećenja (dvoje djece i prirez od 10 posto) plaće porasti od 152 do 803 kune.

Iako je ovim povećanjem osnovice osigurano realno povećanje plaća (inflacija je u 2019. projicirana na 1,2%) sindikati javnih službi nisu zadovoljni i smatraju da trenutne gospodarske i društvene okolnosti zahtijevaju značajniji rast plaća.

No, 5,1 posto u rujnu je ipak znatno više od 2 posto koliko je Vlada RH nudila na samom početku pregovora. Tijekom pregovora ona je svoju ponudu povisila na 3 posto što su sindikati državnih službi za razliku od javnih službi objeručke prihvatili. Imajući u vidu kretanje plaća u privredi te prognoze Europske komisije i Vlade RH koje govore u prilog ubrzanju rasta plaća u 2019. u odnosu na ovu godinu, sindikati zaposlenih u javnim službama odbili su takvu ponudu i najavili štrajk. U procesu mirenja, a kako bi prevenirala štrajk i daljnje prosvjedne aktivnosti, Vlada RH je na kraju ponudila povećanje osnovice za dodatnih 2 posto od 1. rujna 2019., što je većina sindikata javnih službi prihvatila. Kako je osnovica i za javne i državne službe ista, dodatnih 2 posto dobit će i zaposleni u državnim službama.

Jesu li plaće premale, adekvatne ili prevelike?

Kolike su stvarno plaće zaposlenih u javnim službama. Statistički, dostupni podaci o plaćama u Hrvatskoj su manjkavi – malo ih je i nisu adekvatni za ozbiljnu raspravu pa se mnogi upuštaju u izvođenje zaključaka na temelju prosjeka. Tako je nekoliko komentara (vidi ovdje, ovdje i ovdje) u medijima posljednjih tjedana istaknulo podatak o prosječnim plaćama zaposlenih u javnim i državnim službama te se njima pokušalo dokazati:

• da su veće prosječne plaće u javnim i državnim službama u odnosu na druge djelatnosti neopravdane i specifične samo za Hrvatsku;
• da se u posljednjih 10 godina ta razlika povećala u korist zaposlenih u javnim i državnim službama.

Počnimo od kraja.

Položaj zaposlenih u javnim i državnim službama se pogoršao, a ne poboljšao

Podaci za 2018. doista pokazuju kako je u prvih 8 mjeseci prosječna bruto plaća u javnim i državnim službama bila veća od prosjeka u privredi za 14,9 posto. Međutim, Jutarnji list kojem je autor ovog teksta ustupio navedene podatke nije iz nekog razloga objavio zašto je ta razlika takva kakva je, iako je to i bio osnovni smisao zašto su im podaci ustupljeni – da se stvari u javnosti malo razjasne.

Naime, 2016. godine, uvođenjem JOPPD obrasca Porezne uprave, dogodila se velika promjena u obradi podataka o plaćama koja jednostavne usporedbe plaća prije i nakon 2016. čini neprimjerenima. Državni zavod za statistiku (DZS), sukladno čl. 7b, stavak 10 Izmjenama i dopunama Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama, Vladi RH i sindikatima na mjesečnoj razini dostavlja prosječnu bruto plaću po svim NKD djelatnostima te agregiranu prosječnu plaću u javnim i državnim službama (O,P,Q NKD djelatnosti), u privredi (sve osim O,P,Q djelatnosti) i u cijeloj zemlji. Kako bi se usporedio efekt uvođenja novog izvora za godinu 2015. dostavljeni su nam podaci izraženi prema obje metodologije te je nova, preciznija metodologija pokazala da su plaće u privredi po staroj metodologiji bile precijenjene za 8,1%, a plaće u javnim i državnim službama podcijenjene za 2,6%.

Dakle, u prvih 8 mjeseci prosječna bruto plaća u javnim i državnim službama bila je veća od prosjeka u privredi za 14,9 posto. Ako se to samo usporedi sa starim (neusporedivim) podacima iz 2008. godine onda je vidljivo da je te godine ta razlika bila 12,3 posto. Neki su na temelju toga izveli zaključak kako je zbog toga zaposlenima u javnim i državnim službama danas bolje nego što im je bilo 2008. godine u odnosu na ostatak zaposlenih u zemlji.

No, jasno je da je to poboljšanje posljedica promjene metodologije. Da bismo dobili podatke koji su u određenoj mjeri usporedivi, prosječnu plaću u privredi iz 2008. godine možemo umanjiti za 8,1 posto, a prosječnu plaću u javnim i državnim službama povećati za 2,6 posto (koliko se pokazao efekt promjene metodologije na primjeru 2015.). Tada proizlazi da je razlika između prosječne plaće u javnim i državnim službama i prosječne plaće u privredi u 2008. godini iznosila 25,4 posto. Dakle, zapravo ne govorimo o skoku od 12,3 na 14,9 posto u tih deset godina već o padu s 25,4 na 14,9% posto ili 10,5  postotnih bodova.

Da plaće u javnim i državnim službama zaostaju za dinamikom ostalih plaća u zemlji pokazuju nam i međugodišnje stope rasta prosječnih plaća koje nemaju problem usporedbe perioda prije 2016. i nakon 2016. Slika 1. pokazuje kako prosječne plaće u javnim i državnim službama konstantno od 2010. padaju snažnije i rastu sporije od plaća u privredi.

Trebaju li prosječne plaća u javnim službama biti veće od ostalih plaća

Dakle, usporedba prosječnih plaća nije adekvatna i navodi na pogrešan zaključak. No, ostaje činjenica da je prosječna plaća u javnim i državnim službama trenutno veća od prosjeka plaća u ostalim djelatnostima u zemlji. Neki autori su isticali da bi bilo logično da je ta plaća manja, a ne veća u odnosu na druge djelatnosti te da je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja u kojima to nije tako.

Kao prvo, usporedba prosječnih plaća problematična je jer su djelatnosti (NKD) tako posložene da ne omogućavaju direktno razdvajanje privatnog sektora od javnog. Tako DZS  u okviru prosjeka djelatnosti obrazovanja evidentira i škole stranih jezika, privatna veleučilišta, autoškole, u djelatnosti zdravstva privatne poliklinike itd., a što sve djelomično utječe na objektivnost usporedbe na temelju prosjeka.

Međutim, čak i da imamo neke prosjeke koji razdvajaju zaposlene koji se financiraju iz državnog proračuna od onih koji se ne financiraju, važno je razmisliti i o tome što je iza nekog prosjeka, kakvu strukturu poslova i zaposlenika uspoređujemo kada povlačimo paralele.

Ako uzmemo u obzir prosjek u javnim i državnim službama tu ima svega. Tu su plaće ministara, zaposlenih u državnoj upravi, policiji, pravosuđu, vojsci itd. (državne službe). Tu su i plaće u zdravstvu, obrazovanju, znanosti, socijalnoj skrbi, kulturi (javne službe). Ti dijelovi su međusobno različiti i guranje svega u jedan prosjek ne govori puno. S druge strane i prosjek svih ostalih djelatnosti u zemlji uključuje svašta, od cca 40 tisuća zaposlenih na minimalnoj plaći do nekolicine osoba koje ostvaruju neto plaće i veće od 100.000 kuna.

No, razmislimo samo malo uže, primjerice, o usporedbi javnih službi (zdravstvo, obrazovanje, znanost, socijalna skrb, kultura) i ostalih djelatnosti u zemlji. S kime uspoređujemo neurokirurga, doktora u timu hitne pomoći, medicinsku sestru na intenzivnoj, sveučilišnog profesora i znanstvenika, učiteljicu kojoj na brigu prepuštamo svoju djecu i njihovo obrazovanje, baletnog umjetnika itd. Iako smatram da je odgovornost i složenost liječničkog poziva gotovo nemoguće uspoređivati s bilo kakvim drugim radom, a relativno je slično i za neke druge aspekte javnih službi, ostavimo po strani prirodu posla i uzmimo u obzir samo obrazovnu strukturu.

S kime uspoređujemo neurokirurga, doktora u timu hitne pomoći, medicinsku sestru na intenzivnoj, sveučilišnog profesora i znanstvenika, učiteljicu kojoj na brigu prepuštamo svoju djecu i njihovo obrazovanje, baletnog umjetnika

Prema podacima kojima raspolaže Sindikat znanosti, u visokom obrazovanju i znanosti te srednjim školama ukupno 83 posto zaposlenih ima visoku stručnu spremu. U osnovnim školama udio zaposlenih s VSS je oko 70 posto, a u socijalnoj skrbi i kulturi oko 60 posto.  Dodajmo tome zdravstvo i pitajmo se, samo na temelju ovakve obrazovne strukture, bi li zaista bilo logično da su prosječne plaće zaposlenih u javnim službama niže od prosječnih plaća u ostatku ekonomije?!? Kolika bi trebala biti plaća liječnika, nastavnika ili sveučilišnih profesora da bi prosjek bio manji od prosjeka ostatka zemlje?

Jesu li plaće u javnim službama u drugim zemljama niže nego u ostatku ekonomije

I na koncu treba reći da veća plaća u javnim i državnim službama u odnosu na prosjek ostatka djelatnosti nije specifična za RH. Kada se stvari malo rastave, postaje logično da plaća bude veća, a ne manja.

Posljednjih se dana isticala analiza znanstvenika s Ekonomskog instituta iz Zagreba (Nestić, Rubil i Tomić) iz 2015. koja je na temelju anketnih podataka pokazala kako je 2012. postojala razlika između plaća u javnom i privatnom sektoru od 25 posto u korist javnog sektora. Analiza je pokazala i pad te razlike od 2000. do 2012. No, pokazala je da se sveučilišno obrazovanje te viša škola 2012. plaćala u javnom sektoru 6 posto manje nego u privatnom sektoru te da kada se plaće korigiraju za međusektorske razlike u karakteristikama radnika i radnog mjesta, uspoređuje ono što je relativno usporedivo, razlika od 25 posto pada na svega 5 posto. Također, tih 5 posto stavljeno je u odnos sa sličnim istraživanjima u drugim zemljama te se pokazalo da postoje i druge zemlje poput Austrije, Slovenije, Njemačke, Poljske, Belgije, Irske, Portugala itd. u kojima je razlika između takve prilagođene plaće u javnom sektoru i u privredi i veća nego u Hrvatskoj.

S obzirom da se podaci odnose na 2012. te činjenicu da su 2013. svima u javnim službama umanjeni koeficijenti složenosti poslova za 3 posto te da su 2014. ukidanjem dodataka od „4,8 i 10 posto“ mnogi stariji radnici u javnim službama ostali bez dobrog dijela svoje plaće, danas su prilagođene plaće u javnom sektoru gotovo sigurno manje nego u privatnom. Potvrđuje to i činjenica da od 2012. dolazi do snažnijeg rasta plaća u drugim djelatnostima u odnosu na javne i državne službe što je prikazano na Slici 1.

Također, i podaci Eurostata pokazuju kako je u RH u 2017. u, primjerice, djelatnosti obrazovanja plaća po satu izražena u eurima bila jednaka plaći u poslovnoj ekonomiji. S druge strane 13 zemalja u EU imalo je veću plaću u obrazovanju nego u poslovnoj ekonomiji, a na razini EU prosjek u obrazovanju bio je 6 posto veći nego u poslovnoj ekonomiji.

VSS u obrazovanju najslabije plaćen VSS u zemlji

Dakle, usporedba prosječnih plaća nije primjerena ne samo zbog metodoloških razloga, već  i zbog toga jer se uspoređuju bitno različita radna mjesta i karakteristike zaposlenika. Iako nema idealnih usporedbi, svakako ima onih koje su bolje od usporedbi običnih prosjeka i koje daju i drugačiju sliku. Jedna takva je i usporedba prosječnih plaća za istu stručnu spremu.

Prema podacima iz Centralnog obračuna plaća koje su sindikati u okviru pregovaračkog procesa u srpnju ove godine dobili na uvid, prosječna isplaćena bruto plaća za VSS u srednjim školama u ožujku 2018. iznosila je 9.677 kuna, a u osnovnim školama 9.256 kuna. Riječ je o plaćama za ekvivalent pune zaposlenosti. Za usporedbu nemamo kasnijih podataka od onih iz 2016. godine (DZS to objavljuje s velikim zakašnjenjem i uz nešto drugačiju metodologiju). Oni nam pokazuju da je prosjek bruto VSS plaće u cijeloj zemlji 2016. bio 12.629 kuna te da je s obzirom na to plaća VSS-a u osnovnim i srednjim školama najniža od svih 19 NKD djelatnosti u Hrvatskoj.

Možemo otići i korak dalje, primjerice na izračun nekih konkretnih plaća i usporedbu s detaljnijom strukturom po statističkim djelatnostima.  Tako je, primjerice, prosječna bruto plaća zaposlenih s VSS-om u proizvodnji pića veća od plaće redovitog profesora,  odnosno osobe s najvišim znanstveno – nastavnim zvanjem i 20 godina staža, a ako to kompariramo s VSS-om u duhanskoj industriji onda profesorska plaća kaska skoro 20 posto.

Otkud sindikatima zaostajanje od 18,9 posto

Sindikati i različite vlade još su od 2006. pa nadalje bili svjesni da ne postoji kvalitetna osnova za formiranje politike plaća. Jedini oblik nekog sustavnog i predvidivog kretanja plaća u javnim službama bio je Sporazum o osnovici iz 2006., njegov  Dodatak iz 2009.  te Izmjene i dopune tog Dodatka iz 2011. Sporazum je nastao kao reakcija na snažan rast plaća u javnim poduzećima i privredi, a njegov Dodatak i Izmjene i dopune kao odgovor na recesiju.

U Dodatku iz 2009. sindikati i tadašnja Vlada su uveli, a u Izmjenama i dopunama Dodatku precizirali praćenje udjela VSS početnika (kojeg su definirali kao umnožak osnovice za izračun bruto plaće i koeficijenta složenosti od 1,25) i prosječne plaće u privredi. Odnos te dvije kategorije iz 2008. godine utvrdili su kao sidro u odnosu na kojeg će prilagođavati visinu osnovice za izračun plaće u javnim službama. S današnjeg aspekta, usporedba sa situacijom iz 2008. i ovdje je metodološki problematična kao i kod prosječnih plaća jer plaća u privredi danas i u 2008. nije usporediva (što je gore objašnjeno). No, primijenimo li istu vrstu korekcije kao i gore te prosječnu plaću u privredi u 2008. umanjimo za 8,1 posto, doći ćemo do zaključka da bi osnovica ove godine trebala biti povećana za ogromnih 18,9 posto da bi se odnos VSS početnika i prosječne plaće u privredi vratio na 2008. godinu.

Vlada RH ne želi politiku plaća i predvidivost – u stihiji se očito snalazi bolje

Svjesni ograničenja praćenja odnosa između VSS početnika i prosječne plaće u privredi, sindikalna je strana od 2016. u više navrata tražila da se pokuša naći neki bolji okvir.

Naime, Vlada i sindikati javnih službi u prosincu 2017. zaključili su Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama u kojem su u čl. 50 definirali kako će svake godine započeti pregovore o osnovici i materijalnim pravima prije donošenja smjernica ekonomske i fiskalne politike za naredno razdoblje. Kako je tada komunicirano od strane Vlade RH da će smjernice biti donesene vjerojatno u lipnju ili najkasnije u srpnju, na inicijativu sindikalne strane, dogovoreno je da već u siječnju 2018. bude oformljena radna skupina čiji je zadatak da do početka pregovora o osnovici, dakle kroz prvih cca 4-5 mjeseci 2018. pokuša pripremiti analitičku podlogu i predložiti što je moguće bolje kriterije na temelju kojih bi se pregovori trebali odvijati, nešto bolje i kvalitetnije od odnosa VSS početnik i prosječne plaće u privredi.

Rad te skupine, nažalost, nije počeo u siječnju već nakon opetovanih poziva od strane sindikata, prvi je sastanak održan tek 19. lipnja 2018., a nakon njega se održao još samo jedan sastanak nakon kojeg je Vlada RH prekinula daljnji rad.

U okviru radne skupine FINA je izradila pregled podataka o plaćama u javnim službama koji se temeljio na podacima Centralnog obračuna plaća (COP-a). Podaci su davali uvid u broj zaposlenih i prosječnu plaću po obrazovnoj strukturi za osobe s prosječnim stažom i bez staža i to zasebno u kulturi, socijalnoj skrbi, visokom obrazovanju i znanosti, srednjim školama, osnovnim školama i zdravstvu. Iako ti podaci bez nekih usporedivih podataka u privredi ne bi puno pridonijeli samom pregovaračkom procesu, njihova daljnja razrada bila bi korisna za bolje razumijevanje stanja u javnim službama. S time su se složili predstavnici Vlade iz Ministarstva rada i Ministarstva financija, no dodatne obrade nikada nisu dostavljene, a niti je više ikada održan dodatni sastanak radne skupine. Također, Vlada u periodu od 2016. do danas nije ponudila nikakav novi model usporedbe ili praćenja plaća u javnim i državnim službama, niti je htjela pregovarati o bilo kakvom sustavu kretanja plaća koji bi unaprijed bio predvidiv.

Treba napomenuti i da je Vlada RH Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2019. – 2021. usvojila na sjednici 1. kolovoza 2018., a da su pregovori o osnovici, bez obzira na gore spomenutu odredbu o nužnosti pokretanja pregovora o osnovici prije donošenja smjernica, započeli tek 12. rujna 2018. Pitanje je bi li počeli i 12. rujna da tjedan ranije sindikati javnih službi nisu zaprijetili štrajkom u slučaju da oni ne započnu.