Živimo agoniju tisućljetnog ljudskog narcizma. Philipp Blom i kraj podčinjavanja prirode.

• Naslovna fotografija: Uništavanje šuma na Borneu (IndoMet, CC BY 2.0)
• Autor je nagrađivani novinar tjednika Nacional.

„Kraj” je ključna riječ naslova knjige njemačkog povjesničara i pisca Philippa Bloma, čiji je hrvatski prijevod Gorana Schmidta nedavno objavila zagrebačka Fraktura: „Podčinjavanje Zemlje – početak i kraj ljudske vladavine nad prirodom”. „Podčinjavanje Zemlje”? „Ljudska vladavina nad prirodom”? To su, naravno, opća mjesta, ambijent svima poznat i samorazumljiv, gotovo intiman. Ali – njihov „kraj”? „Kako to mislite – kraj vladavine nad prirodom?”, gotovo da možemo zamisliti blaziranoga urbanog Zapadnjaka kako se počinje vrpoljiti na stolici od sjajnih umjetnih materijala. Kako mislim? Ovako, odrezao je Blom u svojoj knjizi: ideja o „pripitomljenoj Zemlji” nije drugo doli „izraz kolektivnog ludila”, a bilanca gospodarskog čuda „iskrivila se u sistem organiziranog, smrtonosnog ludila”. „Ta je ambicija obavijena faustovskom ludošću.” “Krivulja ljudskog uspjeha pokazuje u smjeru uništenja”. „Gospodarski rast ne može više biti odgovor na katastrofu.” „Umjesto nebeskog Jeruzalema na horizontu se pojavljuju obrisi Sodome i Gomore.” Možda još i nešto gore: jer ne, „nema spasenja niti nebeskog Jeruzalema. Umjesto toga: katastrofa i revolucija, veća od one kopernikanske, incident čovječanstva, ovdje i sada.” Blom nalazi i ime „za taj dramatični trenutak” čovjeka, „junaka kojemu najveći životni san biva uništen, a on stiže do najniže točke svoga puta”: primjerenim mu se čini „pojam agonije”.

Naslovnica knjige “Podčinjavanje Zemlje – početak i kraj ljudske vladavine nad prirodom” u izdanju Fakture i njen autor, njemački povjesničar Phillipp Blom. (Faktura, C.Stadler/Bwag, CC BY-SA 4.0)

Podčinjavanje Zemlje – početak i kraj ljudske vladavine nad prirodom povijest je napretka – preciznije, njegova naličja – koja pokušava objasniti kako se moglo dogoditi da je nesavladiva, na prvi pogled plemenita želja za boljim i lagodnijim životom čovječanstvo dovela do točke u kojoj je čovjek potkopao uvjete za opstanak tolikih vrsta svjesnih bića, među kojima je on sam na prvome mjestu. U potrazi za odgovorom, 56-godišnji njemački povjesničar i pisac koji je 7. i 8. rujna gostovao na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, u knjizi je razotkrio neka od tamnih mjesta povijesti Zapada, ali i civilizacije uopće – neka bolje, neka slabije poznata – koja čitatelja mogu navesti da se postidi vlastite vrste. Već u svojim naizgled klasičnim historiografskim knjigama, opsežnim povijesnim studijama Vrtoglave godine – Europa, 1900.–1914. i Rastrgane godine, 1918.–1938. – koje je 2015. i 2017. Fraktura objavila na više od tisuću stranica prijevoda Gorana Schmidta – bavio se civilizacijskim slomom ratova dvadesetog stoljeća, a posljednjih desetak godina intenzivno se posvetio prijetnji klimatske krize: u jednoj je godini, 2017., objavio čak dvije knjige – Svijet izvan ravnoteže i Ono što je na kocki. One još čekaju hrvatskog prevoditelja, ali izvještaji kažu da Blom u njima analizira utjecaj klimatske krize i digitalizacije na demokraciju. Sedam godina nakon tih naslova, 2024., objavio je Podčinjavanje Zemlje – početak i kraj ljudske vladavine nad prirodom, čiji će potresni nalazi, nadajmo se, proširiti uvid kampanilističkim duhovima koji ne uviđaju da „slučaj Gospić” nije samo još jedna od mnogih hadezeovskih ujdurma, na kakve smo navikli, nego otrovna minijatura u globalnom kontejneru „civilizacije smeća” – što dakako ne ekskulpira nikoga iz Banskih dvora, ni „škovacina” ni „netjake”, ni „menadžere” za „gospodarenje otpadom”, kako sami sebi tepaju.

Knjiga počinje kratkim poetskim zapisom o Ikaru u trenutku kada leti prema suncu – utjelovljenjem osjećaja svemoći, koji je lice ljudske prepotencije. „Osjeća svoju snagu, sa svakim se zamahom krila podiže sve više i više. Ispod sebe vidi svog oca kako leti. Taj nikad neće imati hrabrosti da se vine u ovakve visine, nalik kakvom bogu, gospodaru otoka i mora. (…) Još samo nekoliko zamaha krilima i stigao je.” Slijedi prolog, u kojemu autor konstatira kako je „podčinjavanje prirode odavno postalo globalnom praksom” koja „oblikuje pristup svijetu i sliku o sebi mnogih društava koja se pozivaju na zajedničko nasljeđe”. No mislili mi što nam drago, „taj se narativ u stvarnosti raspao”, a „katastrofa se odvija pred našim očima”. „Naravno, homo sapiens sebe doživljava – ova misao na pozornici evolucije nije komična – kao središnju točku, kao mjeru, kao gospodara prirode. On doista vjeruje da sva živa bića padaju ničice pred njegovom neusporedivom veličanstvenošću. Trezven pogled prepoznaje homo sapiensa kao primata koji sam sebe beznadno precjenjuje, kao nebitan dio u sustavu sustava koji se u zapadnoj civilizaciji naziva ‚prirodom’, kao biološku novopridošlicu, koja u ovom trenutku, kako se čini, prolazi ciklus svih inovativnih vrsta: maksimalno širenje, degradacija resursa, nakon čega slijedi slom.”

„Najstarija pisana pripovijest” pruža „prvo svjedočanstvo ideje o podčinjavanju prirode”: ep o Gilgamešu počinje tvrdnjom da je „sve vidio on, gospodar zemlje”. Progon Judejaca u Egipat – povijesni događaj koji će prerasti u jedan od utemeljiteljskih mitova Biblije – rezultirat će nalogom biblijskog boga, „osvetoljubivog i ljubomornog”, ali koji je „s čovječanstvom imao velike planove”: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!” „Ovdje je podčinjavanje zemlje postalo pismeno utvrđena ideja vodilja i božanski nalog”, zaključuje Blom. Valja pritom raspršiti utješne tlapnje, naročito popularne u građansko-prosvjetiteljskoj epohi, ali žive i snažne i danas, o navodnoj blagosti ljudi davnih vremena. „Popularnim projekcijama građanske kulture pripada već od Rousseaua tendencija da se ljudima koji su živjeli ‚bliže prirodi’ (…) pripisuje veća mudrost, odlučnost, umjerenost. Povjesničar okoliša Daniel R. Headrick upozorava da ne trebamo idealizirati urođeničke stilove života. Ljudi su oduvijek preoblikovali svoj okoliš, imajući pritom u vidu samo svoje neposredne interese. (…) Također i u vremenu prije potopa ljudi su bili pohlepni, lovci su pokušavali više loviti nego što mogu pojesti i iskoristiti, a sječom i spaljivanjem šuma da bi se dobile obradive površine izmijenjeni su čitavi krajolici.”

Na pozadini politeističkih društava, u kojima su ljudi s bogovima prirodnih sila morali pregovarati i uvijek ih iznova odobrovoljavati, „biblijska misao o ovladavanju prirodom bila je otprilike kao mitološka atomska bomba”. No tek će doktrina „učitelja Ješue” – „nemoćni bog koji se dao smaknuti poput magarca”, pa je na jednom crtežu u rimskim katakombama prikazan na križu s magarećom glavom – provesti pravu revoluciju. Cijeli drugi dio knjige, naslovom „Logos”, pripovijeda fascinantnu povijest napredovanja kršćanstva sa svom njegovom početnom etičkom privlačnošću i kasnijim konstantnim licemjerjem, jer je kasnije – nakon što se prvotna „anarhistička poruka siromaštva, solidarnosti i transformativne patnje” prometnula u državnu religiju, a Krist postao „Pantokrator”, „gospodar svega” – valjalo nekako opravdati besprimjerno nasilje nad ljudima i prirodom u svjetlu Kristove poruke o ljubavi i praštanju. Sa širenjem kršćanstva „uspostavljena je i ideja podčinjavanja, ne kao pravo jačega već kao moralna zadaća motivirana istočnim grijehom koju je sam Gospod zapovjedio ljudima. To se podčinjavanje ponajprije usmjeravalo prema unutra: protiv vlastitog tijela, koje je shvaćeno kao problem, i protiv žudnje, koja je grešna i mora biti potisnuta. Zatim se usmjerilo protiv žena, koje su morale biti kontrolirane kao zavodnice i kćeri Eve, a time i istočnoga grijeha, protiv heretika, pogana i Židova, koji su odbacivali božju nedjeljivu istinu.” Podčinjavanje prirode „još je bilo izvan dohvata mogućnosti antike” – što ne znači da već za rimskih cezara nisu trajno mijenjani krajolici „krčenjem zemljišta, vodnim gospodarstvom, rudnicima”.

Još dva naslova Phillippa Bloma u izdanju Fakture – “Vrtoglave godine – Europa, 1900.-1914.” i “Rastrgane godine – 1918.-1938.”. (Faktura)

Pokušavajući objasniti kako je minijaturna Europa, u ono vrijeme kulturno i civilizacijski zaostao kontinent rascjepkan zavađenim kraljevinama, tehnološki nadvladala neusporedivo naprednije Kinesko, ali i Osmansko carstvo, Blom – uz geografske i druge okolnosti – navodi jednu, ključnu: rat. „I u ovom je slučaju rat otac svih stvari, utrka u naoružanju potaknula je tehnološki razvoj europskih sila. Vojske s velikim udjelom konjaništva (kakve su bile uobičajene u Kini, Osmanskom carstvu, i u Mogulskom carstvu) nisu bile prikladne za rascjepkanu geografiju europskih vojnih putova i bojišta.” Europa je razvila topništvo i puške:„…moralni učinak eksplozija i smrti na udaljenosti bio je izvanredan.” Tako su „stručnjaci koji su razmišljali na znanstveni način često bili ključne figure kulturnog razvoja.” I zato je krajnji čas da raspršimo sentimentalne iluzije o navodnim „humanističkim intelektualcima”: „Leonardo da Vinci pripadao je vojnim tehnolozima, a René Descartes je kao topnički časnik bio obrazovan u računanju kutova pucanja i putanja projektila prije nego što je pisao filozofska djela.”

Kako rat prikazati kršćanskim, bogougodnim činom? Između 1400. i 1500. „nije prošlo ni godinu dana, a da se nije ratovalo na najmanje jednom mjestu u Europi” – Blom nabraja desetke i desetke sukoba. „Kako je sve to mogla biti Božja volja? Kako su ubojice i profiteri i vojni zapovjednici, koji su iz godine u godinu uništavali žetve i zatirali sela, mogli biti dobri kršćani?” Tako što su ljudi od pera izmislili ono što Blom naziva „industrijom opravdanja”: „Teolozi i povjesničari, pravnici i filozofi (kasnije i arheolozi, antropolozi, zoolozi itd.) sudjelovali su u debati i iznenađujuće često dolazili (…) do zaključka da su njihovi poslodavci iz neoborivih razloga stajali na pravoj strani povijesti.” Kršćanska su društva imala neodoljivu potrebu dokazati jedna drugima i samima sebi, da su sustavno nasilje i organizirana mržnja doista volja milostivoga, sveznajućega i dobroga Boga.

„Industrija opravdanja” postala je kletva Zapada. „Nasuprot ratu i stalnom nasilju je nužnost kršćanskog društva da doživljava sebe i svoje interese kao kreposne i Bogu mile. Opravdavači, uljepšavači, utemeljitelji i kulturni dekorateri izloga europskih društava imali su bitnu ulogu u društvima u kojima je nasilje načelno postalo moralnim pitanjem i istovremeno i dijelom svakodnevnog iskustva. Nasilje i tlačenje u službi moralnoga opravdanja uzvišeni su do jedinog pravog i Bogu milog djelovanja i razmišljanja, što je nevjerojatna i neusporediva institucionalizacija licemjerja.” Blom navodi dva naročito bolna primjera: ravnodušnost prema patnji životinja i okrutnost prema koloniziranim i potlačenim narodima. Prvi primjer baca posve novo svjetlo na važnu personu klasične filozofske naobrazbe: već spomenutog Descartesa, oca moderne filozofije, metodičkog sumnjača, matematičara i filozofa, jednog od utemeljitelja moderne znanosti. Imao je psa, zvao se „Monsieur Grat” – „Gospon Češko”, što bi se reklo; „bili su nerazdvojni i provodili su skupa duge sate – i čitave noći u filozofovoj pregrijanoj spavaćoj sobi”. No ni ta bliskost s dragim bićem nije Descartesa ponukala da u životinjama osjeti dušu. „Životinje su za njega bile stvari, a ne osjećajna bića, iako porivi njihovih organa odaju dojam nečega nalik individualnosti. One su dobri automati, no ne više do toga.” Životinje su „res extensa” – „protežna stvar” – dok samo Bog, anđeli i čovjek sudjeluju u „res cogitans”, „stvari koja misli”. Taj će okrutni sud za duga stoljeća unaprijed – do danas, kada ubijamo 88 milijardi kopnenih životinja godišnje samo zato što smo prisvojili „pravo na svakodnevni odrezak” – nebrojena živa bića osuditi na bešćutnu i okrutnu smrt. „Ljudska glupost i pohlepa životinje doslovno čini robovima, kao što ljudi i druge ljude zloupotrebljavaju kao robove i sebe smatraju boljima od njih.”

Kolonijalizam i ropstvo nad ljudima drugi je jezivi primjer intelektualno opravdanog nasilja. „Okrutnost trgovine robljem i sadizam kapetana, mornara, vojnika i vlasnika plantaža ne mogu se ni zamisliti. Robovi, koji su često tjednima bez svježeg zraka i uz samo jedan sat kretanja dnevno bili skupa privezani, ležali su u vlastitom izmetu i bili su žrtvama bolesti, koje su se pod palubom širile kao šumski požar. Mnogi su umirali od proljeva. Mornari su stalno opažali da svako jutro mrtve iznose na palubu i odmah ih bacaju u more ‚poput starih boca’, kako je jedan brodski liječnik zgroženo napisao. Mnogi od transportiranih počinili su suicid, drugi su u svom zatočeništvu poludjeli ili su zapali u tešku depresiju, koja je većinom imala smrtni ishod. Žigosanje, bičevanje, sakaćenje, smaknuća i demonstrativno okrutne kazne za zastrašivanje drugih robova, na primjer nakon pobuna, bili su normalni iako Bog i njegova milost nikad nisu bili daleko, kako pokazuje sljedeći brodski manifest: ‚Brod Mary Borough, čiji je zapovjednik, pod Bogom, za ovo putovanje kapetan David Morton, sada usidren u plićaku Senegala i Božjom milošću na putu za George, u Južnoj Karolini, s dvadeset četiri prvoklasna roba, šest prvoklasnih ženskih robova, žigosanih i numeriranih kako je opisano u marži, te spremnih za isporuku.’” Prosvjetiteljstvo će se ropstvu suprotstaviti, ali će legitimirati druge vrste nasilja – Blomov prikaz kolonijalnog nasilja rezonira s Dijalektikom prosvjetiteljstva Maxa Horkheimera i Theodora Adorna, ali i s analizom Hannah Arendt iz njezine knjige Izvori totalitarizma, u kojoj argumentira kako je nesuzdržano nasilje imperijalnih sila u kolonijama oslobodilo nasilničku imaginaciju koja je mogla dovesti do industrijskog uništenja židovskog naroda u paroksizmu nacističke okrutnosti. Blom pita: „Je li dakle prosvjetiteljstvo bilo trijumf razuma ili cinična igra moći, poziv na revoluciju i univerzalna prava ili duboko konzervativni projekt koji je trebao zacementirati stare strukture moći i teološke ideje u novom vokabularu? Je li otvorilo nove horizonte ili omogućilo novo izrabljivanje? Sve to, i još mnogo više.”

Kant si je dopustio napisati: „Negroid može biti discipliniran i kultiviran, ali nikada u pravom smislu civiliziran. On sam od sebe zapada u divljaštvo. Amerikanci i negroidi ne mogu sami sobom upravljati. Dakle, služe samo kao robovi.”

Valja pohvaliti Blomovu odlučnost da raskrinka umnu gospodu koja i danas uživa ugled najvećih filozofskih učitelja Zapada. Georg Wilhelm Friedrich Hegel „nikad nije napuštao Njemačku osim jednog kratkog boravka u Bernu”, a „htio je svojim mišljenjem obuhvatiti svijet”. U Filozofiji povijesti Hegel je „neobuzdanost” naveo kao „ono što obilježava karakter negroida”: „To stanje nije sposobno ni za kakav razvoj i obrazovanje, a kao što ih mi danas vidimo, takvi su uvijek bili.” Blom rezignira: „Nijedan klišej tom velikom čovjeku nije bio previše bijedan, a da ga ne ponovi s punim autoritetom jednog kraljevskog pruskog profesora”, pa citira Hegela u punom zamahu neznalačke nadmenosti: „Negroidi stoga posjeduju taj potpuni prijezir prema ljudima, koji zapravo čini temeljno određenje koje ostavlja po strani pravo i moral.” Čak i Immanuel Kant, „moralni svetac zaštitnik prosvjetiteljstva i njemačkog idealizma”, osramotio se primjedbom o crncu kojega je sreo kao mladić: „Taj je momak bio od glave do pete potpuno crn, što je jasan dokaz da je ono što je govorio bilo glupo.” Dopustio si je Kant, mnogo kasnije, napisati i ovo: „Negroid može biti discipliniran i kultiviran, ali nikada u pravom smislu civiliziran. On sam od sebe zapada u divljaštvo. Amerikanci i negroidi ne mogu sami sobom upravljati. Dakle služe samo kao robovi.” A da ne ostane sve samo na Nijemcima, citirat će Blom i Voltairea, „apostola tolerancije i razuma”, koji se „rado i često vraćao na tu temu”: „Konačno vidim ljude koji mi se u odnosu na te negroide čine tako superiornima, kao što su oni u odnosu na majmune, a majmuni u odnosu na kamenice i druge životinje te vrste.”

Ali nije li Darwin – usprkos tome što je i sam „bio uvjeren da su Afrikanci bliži majmunima nego ljudima” – čovjeka vratio kamo pripada, među životinje? Nipošto, dapače: „nedobrovoljna intelektualna revolucija” izazvana njegovom knjigom O porijeklu vrsta „prouzrokovala je jedno od odlučujućih narcisoidnih oboljenja u povijesti zapadnjačkog podčinjavanja prirode”, naprosto zato što se „ideja o podčinjavanju nije mogla izbaciti iz svijeta jednom jedinom teorijom; naprotiv, ona se adaptirala.” Ovako: Darwinovo otkriće prirodne selekcije rezultiralo je idejom o „eugenici”, „poboljšanju vrsta”, pa je „hijerarhija rasa i živih bića općenito postala najuspješnijim oblikom podčinjavanja prirode, jer je omogućila da se politička i ekonomska moć redefiniraju i moralno vrednuju kao zakon prirode, providnosti ili napretka. Ono što je bilo dio divlje prirode, civilizirani ljudi su mogli pokoriti ili poboljšati – a civilizirani ljudi su sami definirali kriterije za to što se smatra divljim a što ne.” Pritom, „perspektiva onih čiji životi bivaju uništeni samo je rijetko dijelom sjećanja. Bilo da je riječ o posječenim šumama, iscrpljenim tlima, previše izlovljenim morima, istrijebljenim životinjama, razorenim staništima i posebno u okviru industrijske revolucije uništenim ljudskim načinima života i identitetima te iz toga rezultirajućeg osiromašenja ili straha od toga i reakcija na to, pa sve do pogroma ili ratova – blagoslovljena vlast, koja proizvodi sve više dobara, usluga i znanstvenih otkrića uvijek ima svoju cijenu.” Blom rezignirano citira indijskog pisca Pankaja Mishru: „Prikrivanje štete prouzročene napretkom Zapada temeljito potkopava, kako se pokazuje, mogućnost da se objasni ili barem obuzda politika nasilja i histerije prisutna u cijelome svijetu.”

Bitka na rijeci Somme, 1916., fotografija njemačkog rova. Kuda sve vodi ljudsko stvaralaštvo? (John Warwick Brooke, CC0 1.0)

„U Europi je doživljaj Prvog svjetskog rata obilježio prekretnicu. (…) Topništvo i tenkovi, borbeni zrakoplovi i bojni otrovi, strojnice i bodljikava žica: taj prvi (…) potpuno industrijalizirani rat učinio je brutalno jasnim koliko malo kruna stvaranja još može kontrolirati svoja vlastita tehnološka stvorenja: strojevi su odavno postali nadmoćniji od svojih graditelja.” Usprkos tome – ili baš zbog toga – „nikada podčinjavanje prirode nije bilo toliko dosljedno slavljeno kao u poratnom dobu, između atomske bombe, slijetanja na Mjesec i naftnog buma.” Nema u tom ničeg čudnog: „Odluka za blagostanje i rast bila je potpuno razumljiva u svijetu koji je iza sebe upravo ostavio dva svjetska rata i duge periode kolonijalnih okupacija, i u kojemu su nastale nove nacije.” Podčinjavanju su pale sve brane: „Kapitalistički zapad i komunističke države međusobno su se natjecali za najveće i najspektakularnije uspjehe u proxy ratu brana, akumulacijskih jezera i rudničkih tornjeva, tvorničkih pejzaža i mrtvih rijeka, visokih peći i rudnika bez dna.” Ugljen i nafta pogonsko su gorivo te opsesije. „Okolišna bilanca tog gospodarskog čuda bila je od samog početka alarmantna, ali se u sadašnjosti iskrivila u sistem organiziranog, smrtonosnog ludila, u kojem je jedan primat naumio uništiti svoje vlastite temelje za život.” Holokaust, Hirošima i Nagasaki – te „zle apoteoze industrijalizacije i instrumentalnog razuma” – postali su „amblemi jeze pred posljedicama apsolutnog napretka modernog čovjeka.” A danas? „Još prije pandemije” – Blom je svoju knjigu objavio 2022. – „u minuti je diljem svijeta bilo iskrčeno trideset nogometnih terena tropskih šuma (otad se uništenje samo pojačalo), u istom se intervalu trenutno otapa milijun tona grenlandskog leda, a potražnja za fosilnim energijama dodatno raste uz rapidni razvoj održive proizvodnje energije. To je ekonomija ludila.”

Blom ne gaji iluzije o „plemenitim divljacima” i ljudima prošlih vremena. To su „sentimentalni klišeji”, jer i oni su „istrebljivali životinje i rasipali resurse, iscrpljivali tlo i uništavali šume, vodili ratove i gospodarstva patnje i uništenja”, ali je „njihov tehnološki doseg bio toliko malen da su i posljedice ostale lokalno ograničene i savladive”. Danas, „nema više čisto lokalnih problema i lokalnog djelovanja.” „Svaka majica povezuje ljude iz različitih dijelova svijeta i različitih mjesta u proizvodnom lancu sa zauzimanjem zemlje i uništenjem tropskih šuma, moći agrarnih giganata i posljedicama gnojiva, pesticida i drugih kemikalija na rijeke i podzemne vode, izumiranjem populacija insekata, s globalnim transportnim mrežama i tvornicama s lošim plaćama i uvjetima, beskrajno bujajućim slamovima, djecom i tinejdžerima koji si uništavaju zdravlje radom plaćenim po učinku u opasnim tvornicama, s uredima s panoramskim pogledom u Šangaju ili Houstonu ili Lagosu i švicarskim bankovnim računima korisnih partnera u autoritarnim režimima, s kontejnerskim brodovima koje pokreće teško loživo ulje, trgovačkim centrima s gigantskim parkiralištima i vlastitom umjetnom klimom (koja je barem stabilna, sve dok ima struje) i beskrajnim odlagalištima otpada na kojima završi osamdeset posto brze mode i na kojima se opet djeca tuku za hranu s divljim psima i galebovima.” Na drugoj strani, tu su „proroci Silicijske doline”, ti „najmlađi nasljednici mesijansko-teološke tradicije”, koji traže svoju vlastitu kulminaciju povijesti u različitim digitalnim paralelnim svemirima ili na drugim planetima, i koji sanjare svoje „utopije transhumanizma”, koje i nisu ništa drugo doli suvremene inačice uvjerenja da „ljudi u krajnjoj liniji stoje iznad i izvan prirode”.

Svjesni smo, dakle, „temeljnog paradoksa povijesnog uspjeha zapadne i, poslije, globalne civilizacije”: omogućen je „ne samo putem moralnih kompromisa nauštrb drugih ljudi, već i time što se zanemarivalo fizičko i biološko razaranje koje je čovjek uzrokovao te činjenicu da je efektivno uništio vlastitu podlogu za život.” I što sad? Kako i kamo dalje, kada „gospodarski rast ne može više biti odgovor na katastrofu”? Blom se vraća izvorima koji su se tijekom povijesti – bez iznimke neuspješno – suprotstavljali nasilničkoj slici čovjeka kao vladara svijeta i povijesti: Michelu de Montaigneu, ležernom esejistu koji je otvoreno sumnjao u takve prepotentne pretpostavke; Bernardinu Telesiju, koji je u 16. stoljeću „pokušao opisati svijet kao jedan veliki organizam”; Baruchu de Spinozi, „najvećem od svih filozofa”, koji je zbog svojeg poistovjećivanja prirode s bogom protjeran iz zajednice i Amsterdama; Alexanderu von Humboldtu, „univerzalnom umu čija je budna inteligencija posvuda vidjela fascinaciju i poveznice”… Blom s naklonošću i divljenjem opisuje otkrića uzajamne komunikacije micelija gljiva te gljiva s drvećem i drvećem uzajamno – „wood wide web” – teorije relativnosti i kvantne fizike, spominje teoriju Geje Jamesa Lovelocka i silna nova otkrića mikrobioma, genetike i epigenetike poduprta silnim razvojem znanosti. „Prirodni svijet, koji već više od stoljeća mjerimo, vrednujemo i fiksiramo ispod mikroskopa, iznenada je počeo govoriti novim jezicima, gotovo kao da ga je konačno netko upitao nešto inteligentno.” Svo to novo znanje razorilo je tradicionalnu sliku o čovjeku – i dobro da je tako. „Čovjek kao biće koje suvereno i racionalno djeluje pokazuje se kao stvar prošlosti. Starog Adama zamjenjuje simbiotski biološki događajni horizont s vlastitim unutarnjim kazalištem lutaka.” Riječ je o revolucionarnoj promjeni perspektive, koja „može znatno bolje opisati pojave i interakcije takozvane prirode nego što je to mogla prethodna, mehanicistička slika”. No da bi to i uspjelo, „uvjet toga boljeg razumijevanja jest da odustanemo od posebnog položaja čovjeka i s određenom epistemološkom skromnošću definiramo moguće mjesto homo sapiensa unutar toga konteksta. Cijena te revolucije jest radikalno razmišljanje o čovjeku kao o biću koje je neodvojivo isprepleteno s egzistencijom drugih živih i neživih faktora na ovom planetu.”

Pozivajući se na francuskog filozofa Bruna Latoura, nastavljača i tumača Lovelockove koncepcije o Geji, Zemlji kao organizmu, Blom podsjeća na dirljivu, ali neosviještenu istinu: da svi živimo u iznimno tankom sloju koji nam je omogućio život. „Latour predlaže da razmišljamo o ljudima kao stanovnicima ‚kritične zone’ – one tanke membrane plinova u kojoj je život jedino moguć – između mrtvih stijena pod našim nogama i vječne praznine iznad naših glava. (…) To je totalnost našeg ograničenog svijeta. Moramo je zamisliti kao neku kožu, Zemljinu kožu, osjetljivu, kompleksnu, škakljivu, reaktivnu. To je ono gdje svi živimo – stanice, biljke, kukci, životinje i ljudi.”

Doba prosvjetiteljstva nije donijelo promjenu u elementarnom poimanju položaja i uloge čovjeka u odnosu na prirodu. Naslovnica Voltaireova “Elémens de la philosophie de Newton” (1738.). (Etienne Ledet et Compagnie, CC0 1.0)

Blom pritom ne nudi nikakvo rješenje, nikakvu utjehu. Ne nudi čak ni odgovore. Mogao je, da je htio, opisati još mnoge časne otkrivatelje mudrije slike svijeta i čovjeka u njemu, od utihlog mudraca Buddhe, koji je šeststo godina prije Krista pozivao na skromnost, dobro srce i odustajanje od nasilja jer svi smo podjednako upleteni u mrežu prolaznosti i patnje – i s čijim plemenitim znanjem suvremena znanost otkriva zapanjujuće paralelizme – do suvremenih ratnika „agresivnog nenasilja”, poput pionira Greenpeacea i osnivača organizacije Sea Shepherd, Paula Watsona, koji stvorenja u oceanima pokušava braniti od ljudi, inzistirajući da odbacimo „antropocentrizam” i zamijenimo ga „biocentrizmom”, jer je jasno da u suprotnom nećemo preživjeti. Mogao je Blom opisati mnoge takve primjere, ali nije: jer je ključno pitanje moći. Naime, sve biofilne teorije koje Blom jest i nije spomenuo, ma koliko jamčile opstanak i zdravlje planeta, naprosto se nisu uspjele nametnuti, ostavši tek bolnim primjerima mogućnosti koje je ljudska pohlepa odbacila. „Odlučujuće pitanje o nekoj slici svijeta nije je li istinita, nego može li dovesti do konstruktivnog djelovanja u ovom svijetu.” Danas se ne čini kako ljudstvo posjeduje sliku svijeta dovoljno politički utjecajnu da se nametne i sačuva opstanak; znamo tek to da je „s potresanjem samih pretpostavki o položaju čovjeka u svijetu, uzdrmana i prosvijećena vizija budućnosti.” Pa se otvaraju pitanja koja potiču jezu: „Što ako građani neke zemlje uopće ne žele prihvatiti privilegije svoje slobode i jednakosti? Što ako ih se nimalo ne tiče tko je na vlasti i što čini drugima, sve dok oni sami imaju dovoljno hrane i zabave? Što preostaje od prosvjetiteljstva ako su Rimljani sa svojim panem et circenses zapravo bili u pravu?”

Ne sluti li se ovdje Blomovo predviđanje povratka Donalda Trumpa dvije godine ranije nego što se dogodio? I ne odjekuje li u tim pitanjima suvremena pomama za „identitetima”, ma kakvi ti identiteti bili – nacionalni, vjerski, navijački – ali uvijek plemenski, i uvijek, potencijalno ili aktualno, nasilni? I nije li ta pomama apsurdna i naopaka, ali možda razumljiva, sublimacija, podsvjesni bijeg od panike pred onim čemu svjedočimo, i što tako neodoljivo podsjeća na bijes i osvetu prirode zbog ljudskoga „načina izražavanja s jasnim seksualnim prizvucima: čovjek takoreći svlači pokrov s intimnosti jedne zemlje kako bi je posjedovao, i štoviše, simbolički u nju zabio svoju zastavu”? Blom potom razara i posljednju iluziju prosvjetiteljstva: ideju o „čovječanstvu”. Mnogi su prosvjetitelji, piše, „bili duboko uvjereni da će se svi ljudi – ako im se samo pruži prilika – obrazovati i informirati, sudjelovati u političkom odlučivanju te predano raditi na boljitku svoga društva. Činjenica da to nije slučaj čak ni u pretežno slobodnim i demokratskim društvima pokazuje da se predodžba o čovjeku tih mislilaca znatno više oslanjala na njihove vlastite ideale nego na empiriju u koju su se toliki od njih strastveno zaklinjali.” Ali, jesmo li mi ljudi, „izvan malih skupina, obitelji ili klanova, uopće sposobni živjeti i surađivati s ljudima koje jedva razumijemo – čak se u njih i pouzdati, povjeravajući vlastitu sigurnost institucijama koje bi nas trebale štititi? Jesu li ljudi u množini ne samo sposobni nego i voljni postati autonomne individue, kakvima ih je zamišljalo prosvjetiteljstvo, ili je stari cinik Voltaire ipak bio u pravu kada je zagovarao jednu istinu za prosvijećene, a drugu koja će držati plebs pod kontrolom? I što to moralno, kognitivno i etičko ponovno otkrivanje homo sapiensa kao nepoznatog mrežnog fenomena znači za njega – i kao primata i kao građanina?”

Ne znamo. Znamo samo da je Kantov „izlazak iz samoskrivljene nezrelosti psihološki znatno složeniji nego što su to Kant i njegovi suvremenici vjerovali”. Kako netko reče: poslije Holokausta znamo za što je čovjek sposoban, a s Hirošimom i Nagasakijem naučili smo što je na kocki – tom dvojstvu jeze sada biva pridodana i nova klima s požarima, sušama, poplavama i vremenskim katastrofama. Čini nam se da živimo u novoj, nepoznatoj Zemlji, neusporedivo okrutnijoj od dosadašnje. Pritom znamo i to da smo za to sami odgovorni. Sami smo sebe prognali „iz konceptualne domovine”, i sada smo u novoj, stranoj prirodi – i smrzavamo se, kaže Blom. Nemamo još ni jezika za nju, ni pojmova kojima bismo je opisali. Taj izgon, istina, mogao bi biti i oslobođenje – ali žele li ljudi takvo oslobođenje? Kako ga ostvariti? I želimo li uistinu saznati njegovu cijenu?