Najnovija statistika: Najnesigurniji posao u EU je ponovo u Hrvatskoj. Osjećaj zanemarenosti

Iako se ulaskom u kapitalizam očekivalo drukčije, u Hrvatskoj se i danas dominantno živi od rada. Za kretanja na tržištu rada vlada međutim slabo zanimanje, pa ni najnoviji podatci Eurostata, prema kojima je Hrvatska ponovo šampion, nisu privukli pažnju. Potječe li otuda osjećaj zanemarivanja (bitnih situacija), izaziva li baš on apstinenciju i odlazak

Prije godinu dana Ideje.hr su objavile statistiku prema kojoj je Hrvatska europski šampion prekarnog rada te uz nju  prigodnu analizu i osvrt. Podatak se nije primio ni u državnoj vlasti, ni kod poslodavaca, što je razumljivo, iako samo donekle, ali ni kod političkih stranaka koje sebe proglašavaju ljevicom.

Ne čudi stoga što nikom nisu za oko zapeli podatci iz EU Ankete o radnoj snazi koje je Eurostat objavio prije dva dana, prema kojima Hrvatska  i dalje debelo prednjači i s udjelom prekarnog rada od 6,9 posto više je nego trostruko veća od prosjeka EU 28 od 2,2 posto, a sa zemljama kao što su Češka (0,3 posto), pa čak i Slovačka i Estonija  (1,5 posto) Hrvatska je praktički – neusporediva.

Hrvatska je još po nečemu zanimljiva: dok je u EU 28 udio prekarnog rada bio posljednjih desetak godina praktički konstantan, neznatno iznad dva posto, slično kao i u drugim zemljama, osim donekle Slovačke, u Hrvatskoj je u isto vrijeme eksplodirao (sljedeća slika).

Preuzetno je iz toga izvoditi definitivne zaključke, jer uostalom nedostaju i analize. Nedvojbeno na to ima utjecaj struktura hrvatske ekonomije s ogromnim udjelom turizma, koji pati od sezonalnosti, no po svemu je odlučujući utjecaj ipak imala kriza, kao i golemi pritisak, ne samo ekonomski, nego i ideološki i medijski, na tzv. fleksibilizaciju radnih odnosa (što je sve međusobno isprepleteno, moguće i u povratnim petljama).

Danas, kad je u cijeloj Europi potražnja za radom gotovo neutaživa, prirodno je da je prekarnog rada manje, lakše je dobiti ne samo višu plaću nego i bolji ugovor i dostojanstveniji tretman rada. Mediji su o nedostojanstvenosti rada u Hrvatskoj napokon počeli pisati.

Iva Tomić iz Ekonomskog instituta Zagreb lani je u spomenutoj analizi za Ideje.hr uočila da 80 posto prekarijata radi u privatnom sektoru, što je bilo za očekivati, a većina je u prekarijat uvrštena prema kriteriju kratkoće rada, manje od tri mjeseca. Agencijski rad, rad na ugovor o djelu, zatim za autorski honorar i slični oblici nisu bili toliko zastupljeni u prekarnom radu u Hrvatskoj. Europska statistika u prekarni rad međutim ne uvrštava samozaposlene i profesionalce, čiji je rad također snažno izložen nesigurnosti, a što je ustvari glavna karakteristika prekarnog rada.

U uvodnom dijelu istraživanja Hrvoja Butkovića i Višnje Samardžije o digitalnoj transformaciji rada, koje Ideje.hr, zajedno s ukupnim trendovima na tržištu rada, planiraju uskoro javno raspraviti,  stoji da je u Hrvatskoj više od deset posto samozaposlenih (oko 167. 000 prije dvije godine), no samo trećini je to bio poželjan izbor, zbog više slobode (od poniženja) i više mogućnosti za vlastiti izbor (fleksibilnost); više od 90 tisuća su tzv portfolio radnici, oni koji rade više manjih poslova za više poslodavaca. Drugim riječima, prekarnog rada je i više nego što europska statistika bilježi, ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj Europi.

U sklopu istraživanja održan je i webinar na kojem je Matthias Schäfer iz zaklade Konrad Adenauer iz Berlina naveo da je u Njemačkoj udio netipičnog zapošljavanja (part-time, kraće od 20 sati tjedno iako za istog poslodavca, zatim rad na određeno, te takozvani povremeni, mini-poslovi),  u posljednjih dvadeset godina narastao sa 9 na više od 14 posto, što on pripisuje uz ostalo i digitalnoj transformaciji.  Netipično je zapošljavanje u Njemačkoj je, tvrdi Schäfer , socijalno vrlo dobro zaštićeno.

Samozaposleni (obrtnici, drugi profesionalci i sl), stabilna su kategorija na tržištu rada u Njemačkoj, od 6,3 do 7,5 posto, iako, kaže Schäfer, upravo se u tu kategoriju u toku krize prelijevao onaj postotak koji je gubio stalno (tipično) zaposlenje, a kad su došla bolja vremena iz nje se vraćao u regularno zaposlenje. Napokon, u Njemačkoj se izrazito povećava udio prekvalifikacija (Further Employed) – u posljednjih dvadeset godina, kao što slika (skinuta s ekrana niske oštrine) pokazuje, s udjela od 4,9 na 7,9 posto.

Pouka je priče sljedeća. Kako je Hrvatska u Europi među zemljama s najvišim postotkom po radu na određeno (više od tri mjeseca, do godine dana), premda je to posljedica strukture gospodarstva (turizam), zaključak da je čak 40 posto zaposlenih u prekarnom statusu na ovaj ili onaj način (a koji se pomalo pomalja), ne može se odbaciti a da se uopće ne uzme u razmatranje, odmahne rukom. I sad, ako u političkoj i javnoj sferi nitko o tim stvarima ne vodi računa, a slabo i u akademskoj, bi li taj osjećaj zanemarenosti mogao biti razlogom odustajanju od Hrvatske, iseljavanjem ili gledanjem svog posla, apstinencijom od sudjelovanja u političkoj aktivnosti, izborima i sl.