Tržište rada i umjetna inteligencija: ljudi bi radije da ih zamijeni robot nego drugi čovjek. A kolegu – drugi čovjek!

Kognitivna inteligencija je daleko precijenjena ljudska osobina, zaključuje Andrijana Mušura Gabor u članku u kojem prikazuje istraživanja o predodžbi umjetne inteligencije na radnom mjestu, koja otkrivaju ponešto i o predodžbi o tome što je čovjek. Kao da je umjetna inteligencija potaknula čovjeka da emocijama prizna drukčiji status od dosadašnjeg

• Dr. sc. Andrijana Mušura Gabor na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa predaje bihevioralnu ekonomiju

Ona je zastrašujuća i možda će pokoriti ljudsku rasu. Možda nas pobrisati s lica Zemlje. U intelektualnim će aktivnostima preteći najpametnijeg čovjeka. Ultrainteligentna, moći će i sama stvarati inteligentne mašine. Dogodit će se eksplozija inteligencije i ljudska će inteligencija postati nebitna. Ona je inteligencija, samo savršena. Njeno ime je umjetna inteligencija (AI).

I dok se uglavnom govori o tehnološkim aspektima i primjeni umjetne inteligencije, rijetki se pitaju kakva je psihologija AI, posebice psihologija tehnološke zamjene. U budućnosti, gdje će sve više radnih zadataka i cijelih poslova, biti zamijenjeno tehnologijom, neobično je kako u toj ključnoj društvenoj temi nedostaje istraživanja psiholoških reakcija na te promjene.

Opće predodžbe

U nedavnom globalnom istraživanju jedne američke softverske tvrtke na 6000 sudionika, istraživači su saznali ono što većina intuitivno zna: velika većina ispitanika koristi AI (84%), a tek trećina misli kako je koristi. Tek trećina ispitanika osjeća se ugodno pri pomisli da neka tvrtka koristi AI u interakciji s njima, nevjerojatnih 72% se na neki način boji AI, a četvrtina smatra kako će AI pokoriti svijet. Pametnih 33% ispitanika smatra kako ih AI ne može dovoljno dobro upoznati. Ipak, 68% želi više AI ako će im olakšati život i biti korisna. Iako je preko 70% ispitanika procijenilo kako razumije što je AI, više je nego evidentno kako neznanje i negativan publicitet kao nasljeđe filmske industrije može otežati implementaciju i iskorištavanje korisnosti umjetne inteligencije.

Čovječnost

Davne 2014., u časopisu Emotion izašlo je zanimljivo istraživanje o čovječnosti u percepciji AI i botsourcingu (korištenje robota ili robotske tehnologije u zamjenjivanju radnika). Ako ste se pitali kako definirati “čovječnost”, nju sačinjavaju pokretna snaga (kapacitet za mišljenjem i namjerom) i iskustvo (kapacitet osjećanja i emocije). Iako su oba kapaciteta visoko prisutna kod ljudi, upravo emocije prvenstveno obilježavaju čovjeka čovjekom. Emocije se percipiraju esencijalnijima u određivanju čovječnosti nego kognicija. U istraživanjima, ljudi snažnije povezuju emotivne riječi (vs kognitivne) s ljudskim podražajima nego neljudskim. Ljudska toplina (u odnosu na kompetentnost) percipira se brže, identificira se lakše i ima jači utjecaj u socijalnim procjenama.

Vjeruju li ljudi da bi poslove koji uključuju emocije bolje mogli obavljati ljudi nego roboti, za razliku od poslova za koje je najvažnija kognicija (Depositphotos)

Primarnost emocija u odnosu na kogniciju pri procjeni čovječnosti sugerira kako bi ljudi mogli vjerovati da poslove koji uključuju emociju mogu bolje obavljati ljudi, nego roboti. Pretpostavku su potvrdili i istraživači sa Northwestern University i Harvard Business School. Ispitanici su, suočeni sa mogućnošću gubitka vlastitog posla, osjećali veću prijetnju i nelagodu u slučaju botsourcinga emotivnih poslova nego kognitivno orijentiranih poslova. Pokazalo se da sam izgled robota, ako izgleda emotivnije, može utjecati na preferencije prema botsourcingu.

Posebno zanimljiv aspekt je ispitivanje outsourcinga poslova stranim radnicima i asocijacija između različitih nacija i percepcije emocionalnosti i kognitivnosti. Pokazalo se kako se Austrijalijanci, Španjolci i Irci percipiraju emotivnijima te bi se njima sa većim stupnjem ugode outsourcali emotivno zasnovani poslovi, dok se u slučaju Kineza, Njemaca i Engleza kod outsourcanja takvih poslova osjeća veća nelagoda. Sami opis vlastitog posla u terminima zahtijevane emotivnosti ili kognitivnosti doveo je do pomicanja percepcije i posljedične procjene nelagode kod botsourcinga.

U zaključku istraživanja autori tvrde kako će prirodu odnosa čovjek-robot  i uncanny valey efekt (nelagoda kad robot previše podsjeća na čovjeka) posredovati vrsta posla koju će robot obavljati.

Istraživanje objavljeno u časopisu Nature ovo ljeto, bavi se sličnom tematikom, no postavlja sljedeća pitanja: Koga biste odabrali da vas zamijeni u slučaju otkaza, a koga da zamijeni vašega kolegu? Prije niza eksperimenata, autori su prvo ispitali reprezentativni uzorak EU građana o tome percipiraju li robote kao prijetnju ljudskom radu. Na skali od 1 (najmanje slaganje) do 5 (najveće slaganje), s prosjekom od 3,01 EU građani su iskazali tendenciju osjećaja prijetnje od strane robota.

Ljudi su, ipak, opet samo ljudi. Više boli udar na samopoštovanje u sadašnjosti, nego prijetnja zapošljivosti u budućnosti.

Sudionici istraživanja dosljedno su birali robota kao prikladniju zamjenu u slučaju otkaza, a u slučaju zamjene kolege radije su birali čovjeka. Autori se u objašnjavanju preferencija oslanjaju na teorije socijalnog uspoređivanja i slike o sebi. Čini se da izgubiti od robota predstavlja manju prijetnju vlastitom identitetu i osjećaju kompetentnosti nego biti zamijenjen drugim čovjekom. S druge strane, robot koji zamijeni ispitanika u slučaju otkaza, predstavlja dugoročno veću prijetnju ekonomskoj budućnosti budući da se razlike u sposobnostima između čovjeka i robota neće mijenjati te će dovesti do tehnološke nezaposlenosti. Pristranost sadašnje prijetnje, utoliko što se prijetnja vlastitom identitetu i osjećaju procjenjuje intenzivnijom nego prijetnja tehnološke nezaposlenosti. Ljudi su, ipak, opet samo ljudi. Više boli udar na samopoštovanje u sadašnjosti, nego prijetnja zapošljivosti u budućnosti.

Nezaposleni

Osim doprinosa psihološkim organizacijskim teorijama, vrijednost ovoga i sličnih istraživanja očituje se i u tretmanu nezaposlenih. U slučaju otkaza zbog tehnološke automatizacije, ljudima je potrebno pomoći razviti vještine koje je teško automatizirati. U slučaju gubitka od drugih ljudi, nezaposlenima je potrebno povratiti osjećaje kompetentnosti i vlastite vrijednosti. Ono što je posebno zabrinjavajuće s obzirom na intenzivno starenje europske populacije je odnos dobi i straha od tehnološke nezaposlenosti. Čini se kako bi pozitivna korelacija ovih varijabli mogla umanjiti već sniženu motivaciju starijih radnika i odlazak s tržišta rada.

Kako robote manje doživljavaju kao prijetnju, to će se zaposleni i slabije udruživati u otpor

Tko će onda prodavati u supermarketima? Kako ćemo se nositi sa manjim brojem članova sindikata? Predviđa se kako će gubitak poslova zbog automatizacije i manjeg osjećaja prijetnji vlastitom identitetu dovesti do manje organiziranog otpora među radnicima. Bilo kako bilo, potrebno je više istraživanja psiholoških aspekata i posljedica tehnološke nezaposlenosti kako bi spremno dočekali te dane.

U međuvremenu, razmislite o slijedećem: kognitivna inteligencija je daleko precijenjena ljudska osobina. Kako piše jedan istraživač AI, eksplozija (umjetne) inteligencije teško je moguća budući da eksponencijalni napredak sa sobom nosi i eksponencijalno trenje. Najuspješniji pojedinci i oni koji su doveli do velikih otkrića nisu to postigli zahvaljujući (samo) inteligenciji. Najčešće je taj uspjeh bio rezultat mješavine pristojnih kognitivnih kapaciteta, određenih osobina ličnosti, okolnosti i prilika. Današnje sposobnosti čovjeka uvelike su rezultati i kognitivne prostetike u vidu knjiga, uređaja, programa, aplikacija i drugih ljudi. Chollet zaključuje kako će se ekspanzija inteligencije dogoditi jedino uz koevoluciju prirodnih ili umjetnih mozgova, senzorimotoričkih uvjeta, okoline i kulture, a ne samo udešavanjem jednog mozga u staklenci i izolaciji. To nije ništa novo, događa se već cijelu vječnost i to poprilično linearno. Stoga, he won’t be back. Barem ne tako brzo.