Alex Karp i pitanje tehnofašizma

• Naslovna ilustracija: Software code u futurističkom stilu (ChatGPT)
• Prethodni članci u seriji: Uvod u tehno-oligarhe (1): Peter Thiel – Antikrist!; Uvod u tehno-oligarhe (2): Djed Elona Muska i prvi pokušaj ‘tehno-udara’ u SAD; Uvod u tehno oligarhe (3): Muskizam: Nebiografija. Politička ekonomija jednog avatara.
  

I

Atributi kao što su neomarksist, kulturalni marksist, neoliberal ili libertarijanac više su vrijednosni nego analitički: manje opisuju i razjašnjavaju nego što daju pozitivna i negativna obilježja/etikete. U poznatoj diskusiji Slavoja Žižeka i Jordana Petersona pokazalo se da Peterson, koji je oponente u raspravama često nazivao neomarksistima, zapravo o marksizmu nema pojma: priznao je da je čitao samo Komunistički manifest i to tek u pripremi za diskusiju, a da izvorni marksizam uopće ne poznaje. To što je on nazivao kulturalnim marksizmom gotovo da nema sadržajne veze s izvornim (‘ekonomskim’) marksizmom, prema kojem odnosi u proizvodnji (bazi) određuju prirodu kulture, politike itd. (nadgradnje). Veliki dio tzv. kulturalnih marksista prioritet daje kulturi (idejama), zauzima se za neovisnost kulture o ekonomiji i za jednakovrijednost kultura. I pojmovi neoliberal i libertarijanac, čak i pojam klasični liberal, uglavnom zavode mimo izvorne liberalne ideje. Netko s ponosom ističe da je libertarijanac, kao da je samim time u prednosti, drugoga se proglašava neomarksistom (ili neoliberalom) da se njegovo mišljenje a priori obezvrijedi. S fašizmom je dodatni problem tzv. Godwinov zakon, prema kojem su u raspravi na internetu šanse da netko nekoga nazove fašistom uvijek bliže 100 posto što rasprava duže traje. Što je internet-rasprava duža, to je bliža etiketi i sve dalja od analize i uzajamnog razumijevanja. Društvo kojem se nametnula nekolicina gigantskih tehnoloških kompanija često se naziva tehnofašističkim ne samo u internet-diskusijama i popularnim člancima, nego i u recenziranim znanstvenim radovima. David Marchese, novinar New York Timesa, u razgovoru o knjizi End Time Fascism o suvremenom tehnološkom društvu, poentira pitanjem autoricama Naomi Klein i Astri Taylor – ne odbija li fašizam u naslovu od potencijalno produktivne rasprave?

Alexander C. Karp, koautor knjige “Tehnološka republika”, na skupu o umjetnoj inteligenciji 2023. godine. (Vlada UK, CC BY 2.0, Penguin Random House). Desno, naslovnica knjige “Filozof u Silicijskoj dolini”, biografiji Karpa i Palantira, autora Michaela Steinbergera. (Avid Reader Press/Simon & Schuster)

Alex Karp, glavni izvršni direktor tvrtke Palantir, na prvi je pogled posljednji kojeg bi se moglo etiketirati ikakvim fašistom pa i tehnofašistom. Po ocu je Židov, a po majci Afroamerikanac. Na Forbesovom popisu najbogatijih redovito je najviše pozicioniran Afroamerikanac. Doktorirao je filozofiju na Goethe sveučilištu, sjedištu glasovite Frankfurtske škole, koja je trn u oku suvremenim desnim oponentima tzv. neo-marksizma, a njezini su se autori velikim dijelom posvetili i istaknuli analizama i kritikama fašizma, osobito nakon Drugog svjetskog rata. Karp se već od studija izjašnjava kao ljevičar: znao je sam sebe nazvati čak i neo-marksistom, a u jednoj od posljednjih inačica nije više demokrat, nego „progresivan ali ne ‘woke’”. Ipak, Alex Karp, zajedno s Peterom Thielom, inicijatorom pokretanja Palantira, među prvima se spominje kad se danas govori o tehnofašizmu. Nekolicina filozofa tehnologije i politologa Karpovu knjigu The Technological Republic (2025), koju je napisao uz pomoć svog zamjenika Alexandra Zamiske, proglasila je „čistim tehnofašizmom” (Roland Meyer; Cas Mudde, Mark Coeckelbergh). Palantir prodaje usluge uglavnom američkim ali i europskim represivnim agencijama; obavještajnim agencijama i agencijama s pravom na upotrebu sile (vojska, policija, granična policija-ICE, koja identificira i procesuira nezakonite imigrante). Tek manji dio prihoda dolazi od državnih zdravstvenih sustava i nekih financijskih institucija. Michael Steinberger u Karpovoj biografiji The Philosopher in the Valley (2025) bilježi kako čak i bivši zaposlenici optužuju kompaniju da tim agencijama intencionalno omogućava kršenje prava građana, ponajprije na privatnost. Zbog negativnog sentimenta prema kompaniji više od stotinu sindikata i aktivističkih grupa uputilo je zahtjev da europske vlade prekinu suradnju s Palantirom. Neke su to učinile i prije zahtjeva.

II

Istini za volju, samog Karpa, (a i Thiela), fašizam je intrigirao i prije nego što su postali meta kritičarima tehnofašizma. U spomenutoj frankfurtskoj disertaciji (Agresija u svijetu života, 2002) Karpov je glavni primjer i predmet analize čuveni frankfurtski Paulskirche govor književnika Martina Walsera, iz 1998. godine, o njemačkom odnosu prema nacističkoj prošlosti. Walser je govor održao primajući Nagradu za mir Udruge njemačkih izdavača i knjižara, uz 60. obljetnicu Kristalne noći. U Njemačkoj je govor izazvao burnu političku raspravu, a s naknadnom pameću može ga se smatrati znakovitim i za političku situaciju četvrt stoljeća poslije i pojavu AfD-a. Walser u govoru spominje da „možda postoji i nešto kao banalnost dobra”, očito se referirajući na „banalnost zla”, čuvenu sintagmu Hannah Arendt iz knjige o suđenju Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu. Ograđujući se da nema ozbiljne osobe koja bi negirala Holokaust, Walser ističe da nije primjereno koristiti se Auschwitzom kao „moralnom batinom”, „sredstvom poniženja” i „prisile”, čime je doveo u pitanje ritualno svenjemačko preuzimanje krivnje za nacističku prošlost. Prisutna literarna i politička elita, kojoj se pridružio i predsjednik Roman Herzog, ustala je i ovacijama pozdravila govor. Ignatz Bubis, tadašnji čelnik krovnog tijela njemačkih Židova, ostao je sjediti i poslije s Walserom ušao u raspravu koja je u Njemačkoj bila vrlo zapažena.

U detaljnoj analizi njegove frankfurtske disertacije Moira Weigel zaključuje da je Karp intencionalno zanemario sadržaj Walserova govora; fokusirao se samo na jezične formule (žargon) kojima je govornik ostvario zajedništvo s publikom. U jednom poglavlju disertacije Karp analizira Žargon autentičnosti Theodora Adorna. U toj knjizi Adorno kritizira žargon Martina Heideggera. Prema Adornovoj analizi (krajnje pojednostavljenoj) Heidegger metafizičkim raspravama o zbilji u kojima se koristi terminima ‘tubitak’, ‘bačenost u svijet’ i slično, potiskuje u drugi plan konkretne historijske okolnosti i prekarnost čovjeka bačenog u svijet i tako izbjegava odrediti se prema pojavama kao što je fašizam. Weigel sugerira da je analizom Walserove puke retorike Karp učinio isto, izbjegao je odrediti se prema političkom značenju Walserova govora (više o Karpovu doktoratu i o osvrtu Moire Weigel vidi u doljnjem okviru: Od doktorata do knjige). Tom se govoru Karp vraća više od dva desetljeća kasnije, na kraju pretposljednjeg poglavlja knjige The Technological Republic. Ovaj put Walsera smješta u konkretne okolnosti, zauzima se za obnovu njemačkog nacionalnog identiteta čiji je izostanak oslabio Europu u odvraćanju Rusije (od agresije na Ukrajinu).

U Karpovoj intrigiranosti fašizmom ima i bizarnosti. Čelni čovjek Palantira u Velikoj Britaniji je Louis Mosley, unuk Oswalda Mosleya, vođe britanskog fašističkog pokreta prije Drugog svjetskog rata, i Diane Mitford, glasovite po bliskosti s vodećim njemačkim fašistima. (Njihovu vjenčanju u kući Josepha Goebbelsa, nacističkog ministra propagande, prisustvovao je Adolf Hitler.) U spomenutoj Karpovoj biografiji Steinberger opisuje kako je Louis Mosley uopće dobio taj posao. S diplomom iz Oxforda pokušavao je bezuspješno započeti karijeru u političkom sektoru, nakon što se javno odrekao ideologije iz familijarne prošlosti. Prošavši nekoliko krugova intervjua u Palantiru u Londonu, odletio je u Palo Alto na razgovor u upravi, na kojemu se pojavio sam Karp. Čim je Mosley sjeo, Karp je počeo napamet recitirati vatreni govor Oswalda Mosleya iz 1939. godine kojim je zahtijevao da Britanija traži mir s Njemačkom. Nije izgovorio samo nekoliko rečenica, nego je recitacija trajala minutama, napominje Steinberger. Kad je završio, izveo je nekoliko tai chi pokreta i izišao iz prostorije. Cijela knjiga opisuje Karpa kao svojevrsnog čudaka. Osupnuti Mosley bio je uvjeren da mu se na karijernom putu porodična povijest opet ispriječila, ali je – dobio posao. Nekoliko godina poslije, piše Steinberger, u Londonu se Karp susreo s umirovljenim vojnim časnikom koji je radio kao konzultant za Palantir. (Kompanija je intenzivno angažirala bivše visoko pozicionirane pripadnike administracije, najviše časnike, jer je ciljala sigurnosne službe kao glavne kupce.) Karp je pitao časnika je li svjestan Mosleyeve povijesti. Časnik je odgovorio da „svi imamo kosture u ormaru”. Karp ga je pogledao s gađenjem: „Kostur? U tom je ormaru jebeni Godzila!” (str. 165)

III

Snažni interes za fašizam, iako neobičan među tehnološkim poduzetnicima, ipak ne dokazuje da je Karp fašist. Naslov Tehnološka republika čak sugerira da je antifašist. Kakva bi to uopće bila ‘fašistička republika’? Nakon što se termin tehnofašizam raširio u javnoj komunikaciji te je prihvaćen i u znanstvenim radovima, belgijski filozof Mark Coeckelbergh u članku iz 2025. odlučio se sustavno uhvatiti ukoštac s pojmom. Prije povratka Karpu u posljednjem odjeljku (VI) u odjeljcima III, IV i V pokušava se rekonstruirati što bi mogao biti tehno-fašizam.

Belgijski filozof Mark Coeckelbergh profesor filozofije na sveučilištu u Beču. (Kris Krug, CC BY-SA 2.0, coeckelbergh.net) odlučio se uhvatiti ukoštac s pojmom tehnofašizam.

Coeckelbergh zamišlja tri mogućnosti:

(i) u općim se političkim kretanjima uočavaju sve snažnija obilježja fašizma, koja nisu determinirana tehnologijom, ali padaju u doba u kojem gigantske tehnološke kompanije sudjeluju u organizaciji gotovo svakog aspekta svakidašnjice; dakle – fašizam u doba dominacije tehnoloških kompanija jednako – tehnofašizam;

(ii) tom političkom trendu prema fašizmu današnja tehnologija ipak asistira;

(iii) fašistoidne tendencije današnja tehnologija formira i izaziva.

Što se tiče opcije (i) Coeckelbergh uočava političke promjene neovisne o tehnološkom razvitku, odnosno – u najmanju ih ruku nije jednostavno izravno povezati s tehnologijom. To su širenje tzv. iliberalizma koji je prvi ozbiljno zagovarao dugogodišnji mađarski premijer Viktor Orbán, zatim autoritarne tendencije Donalda Trumpa, predsjednika Sjedinjenih Država, koji obezvređuje sudske odluke a podupirao je i one koji su (nasilno) odbijali prihvatiti proglašene izborne rezultate. Čelnici tehnoloških kompanija mogu osobno podupirati te političke tendencije, a da to nema veze s njihovim biznisom i tehnologijom koju razvijaju njihove kompanije. Doduše, u knjizi Gods and Robots (2018), o tehnologiji u antičkim mitovima, Adrienne Mayor zapaža da priče o tehničkim čudima uvijek uključuju despote ili tirane koji su im skloni jer njima stječu ili demonstriraju natprirodnu moć. No vjerojatno bi htjeli biti despoti i tirani i bez tehnoloških pomagala. S druge strane, u Dijalektici prosvjetiteljstva, knjizi Maxa Horkhaimera i Theodora Adorna, glasovitih filozofa Frankfurtske škole, fašizam se tumači kao posljedica instrumentalizacije uma (razuma) isključivo prema tehničkoj efikasnosti; slijedi da je tehnološki pristup svijetu fašistoidan – opcija (iii). U tom tumačenju, koje se probilo i u anglosaksonsku filozofiju, temelj je fašizma mogućnost redukcije čovjeka na funkciju, na mukotrpno, svakodnevno ispunjavanje zadataka, zapravo na stroj. U opisu fašizma Coeckelbergh se dosta oslanja na Frankfurtsku školu (i na Hannah Arendt), ali je sam sklon opciji (ii) prema kojoj tehnologija tek asistira fašizaciji:

„Općenito, dok ne postoji nešto kao ‘fašistička tehnologija’ u smislu eksplicitnog linka između tehnologije i fašizma kao ideologije ili pokreta … neka svojstva suvremene digitalne tehnologije i infrastrukture omogućavaju i podupiru fašističke tendencije svojim tehničkim obilježjima i mogućnostima. U tom smislu one nisu fašizam-neutralne.” Termin tehnofašizam, piše Coeckelbergh, označava sintezu digitalne tehnologije i fašističkih političkih tendencija koja nalikuje klasičnom fašizmu, a da ne replicira nužno njegove vanjske simbole (str. 5167 u pdf-verziji članka u časopisu AI & Society, Vol. 41, siječanj 2026).

O potencijalnom se tehnofašizmu ustvari može govoriti tek ako se prije podsjeti što se podrazumijeva pod fašizmom. Pritom je važno uočiti razlike: u ovom slučaju između fašističke ideologije, fašističkih pokreta i fašističkih režima, koji se uspostavljaju kad fašistički pokreti i ideologije preuzmu vlast. Daljnje je pitanje radi li se o razdoblju sa svojim specifičnostima (kao što se na primjer govori o razdoblju komunizma) ili o ideologiji i idejama koje se mogu uočiti kroz cijelu povijest, a u doba fašizma su preuzele dominaciju. U čuvenom eseju Umberta Eca iz 1995. godine „vječni fašizam” se zapravo izvodi iz vremena dominacije fašizma u prvoj polovici 20. stoljeća u Europi, ali se upozorava da se neke značajke fašizma vraćaju.

IV

Literatura o fašizmu nepregledna je i raznorodna. Stoga se čini oportunim na početku se osloniti na enciklopedijsku sintezu. U natuknici fascism Enciklopedija Britannica eksplicite negira postojanje univerzalno prihvaćene definicije fašizma (ništa neobično za politološke pojmove), no zaključuje da je moguće prepoznati nekolicinu općih obilježja fašističkih pokreta i stranaka od kraja Prvog do kraja Drugog svjetskog rata, a koje su identifikabilne i kod fašističkih grupa nakon 1945. godine. Dakako, nezanemarivo se razlikuju već dva glavna predstavnika svih fašizama, Mussolinijev u Italiji i Hitlerov u Njemačkoj: kod Hitlera su se kao dominantne karakteristike režima izdvojili antisemitska, odnosno rasistička ideologija i praksa te ratni pohodi. Iako se uglavnom oslanjaju na kršćanstvo, odnos fašizama prema komponentama religije nije ujednačen. Kao prvu zajedničku karakteristiku fašističkih pokreta Enciklopedija izdvaja otvorenu mržnju prema marksizmu i socijalizmu! Radi se o „marksizmu svih vrsta, uključujući totalitarne komuniste i demokratske socijaliste”. Današnjim potencijalnim (tehno)fašistima također su arhineprijatelji ne samo komunisti i ‘progresivci’, odnosno ‘demokratski socijalisti’, koji su radikalnije socijalno i kulturno egalitarni, nego i demokrati, čak i umjereni liberali. (Dakako, ni ‘druga strana’ nije nijansiranija i suptilnija u razvrstavanju spektra ‘neprijatelja’.)

Britannica podsjeća da je historijski fašizam težio razvitku ‘narodnog jedinstva’, stimulirao druženja bogatih i siromašnih, ali bez smanjenja njihove materijalne nejednakosti (to bi bio izvorni socijalizam). Kritiziran je snobizam bogatih, poticani su izleti na selo i u prirodu kao mjesta susreta različitih klasa. Antiurbanizam i glorifikacija prirode svojevrsne su kulturne značajke fašizma: afirmirano je ‘prirodno lijepo’ u estetici i ujedno su isticane (prirodne) rasne razlike. Među obilježjima koja su ovdje klasificirana kao kulturna, Enciklopedija još navodi dekadenciju i spiritualnost, protivljenje kulturnom pluralizmu, glorifikaciju mladosti, odgoj karaktera, težnju izgradnji ‘novog čovjeka’, seksizam i mizoginiju, sklonost nasilju prema oponentima. Spomenuta svojstva i široko polje fašističke estetike imala su političku svrhu, u izboru političkog programa i prakse te preferiranog političkog sustava. Ideal narodnog jedinstva kompatibilan je s ekstremnim nacionalizmom i predstavljanjem svoje nacije kao žrtve. Britannica dalje spominje kult vođe, militarističke vrijednosti (hrabrost i disciplina vojnika isticani su kao poželjne vrijednosti svih društvenih slojeva) i manipulaciju i mobilizaciju masa. To su politička obilježja fašizma, ali koja penetriraju u kulturnu sferu (ili je obratno). Sužavanje kulture na nacionalnu i protivljenje pluralizmu u kulturi vode prema protivljenju političkom pluralizmu. Karp i Zamiska saželi su na platformi X poruke pojedinačnih poglavlja knjige The Technological Republic. U točki 22. sažetka pišu:

„Moramo se oduprijeti površnoj napasti ispraznog i šupljeg pluralizma. U Americi, i na Zapadu općenito, već se pola stoljeća odupiremo definiranju nacionalnih kultura u ime uključivosti. No, uključivanje u što?” (kurziv Ž.I.)

Citat sugerira da su neke (važne) enciklopedijske značajke fašizma danas sve snažnije.

Njegovanje tradicije, dekadencija i spiritualnost, preferiranje života izvan grada i glorifikacija prirode ne moraju sami po sebi imati ništa s fašizmom. Uz to, obilježja fašizma kao da međusobno proturječe: u isti se mah njeguju konzervativne vrijednosti i revolucionarni image – napredak strojeva, futurizam i pogled u budućnost. Napokon, komunizam, glavni neprijatelj, također zagovara revoluciju i okrenutost budućnosti. Razumno je zaključiti da se radi o obilježjima razdoblja u kojem su oba pokreta bujala. Od najvećeg je značenja ipak to što su oba imala (ili još imaju) sličan odnos prema demokratskom poretku i kulturi.

Prizori iz filma Metropolis Fritza Langa (1927.), rane filmske vizije društva u kojem tehnologija služi vlasti, nekoliko godina prije dolaska nacista na vlast. (German History in Documents and Images, CC BY-NC-ND 4.0)

Među politolozima svih pristupa, među lijevima i desnima, već se koje desetljeće (parlamentarna) demokracija snažno dovodi u pitanje. Ne radi se o propitivanju, koje bi bilo usmjereno na usavršavanje, nego o obezvređivanju demokracije. Fašisti su se, prema enciklopediji Britannica, suprotstavljali parlamentarnoj demokraciji zbog toga što je komunistima otvarala vrata u politički život. Isticanje vođe sukladno je autoritarnoj vlasti, a ne demokraciji, no ni to, kao ni korporativizam, još ne svrstava režim u isključivo fašistički, iako ga dovodi do ruba. U nekim je zemljama korporativizam prvenstveno savez političke vlasti i velikih kompanija, no u Velikoj Britaniji prije Margaret Thatcher ali i osamdesetih godina prošlog stoljeća, pejorativni termin korporativizam je znao označavati spregu vlasti i sindikata u dominantno laburističkom ili socijaldemokratskom političkom okruženju. Korporativizam, kao i jedna od njegovih varijanti: kroni-kapitalizam, lako se prilagođavaju formalno demokratskim sustavima, ali teže iz odlučivanja isključiti preostale društvene segmente. Dalje, iako je fašizam sklon konzervativnim ekonomskim programima, ni to nije njegova differentia specifica. Kad bi se svi autoritarni režimi ili diktature označavali fašističkima, izgubila bi se mogućnost uočavanja razlika i produktivne analize. I populizam je rubna značajka fašizma sve dok se mnoštvo ne izmanipulira i mobilizira u agresiju prema onima koji mu ne pripadaju, koje dominantna većina isključuje. Odnos prema drugima lakmus je fašizma. U komunikacijskom okruženju posredovanom suvremenom mrežnom tehnologijom u odnosu prema drugima uočavaju se isključivost i mržnja. (Kuriozitet je da je odnos prema drugima ujedno i glavna tema Karpove frankfurtske disertacije o ‘agresiji u svijetu života’.)

Autoritarna vlast – diktatura – totalitarizam stupnjevi su otklona od demokracije. Demokratski poredak radi vlastitog opstanka razvija autokorektivne mehanizme kojima sprečava stalno iskušenje otklizavanja u autoritarizam. Diktatura ukida demokraciju, nerijetko tek na ograničeno vrijeme, no uglavnom joj ostaju temelji da se ponovo uspostavi. Diskriminacijom ili potpunim isključenjem pojedinih grupa ili pripadnika zajednice totalitarizam ideološki razara društveno tkivo koje se mora prvo zaliječiti ako se želi zdrav demokratski poredak.

• Totalitarizam – komunizam – fašizam

Komunistički su režimi deklarirali mogućnost izgradnje ‘novog čovjeka’. Radi ispitivanja tko ne prihvaća njihovu političku vjeru prelazili su granicu autonomije pojedinca i privatnosti (recimo privatnosti obitelji). Dakako, političko se uvjerenje u totalitarnom okruženju može fingirati, čak i u obitelji, ili se može proći ‘preodgoj’ koji uključuje i nasilje prema političkim oponentima (tome je na primjer služio hrvatski Goli otok). No pojedinac s ‘pogrešnim’ porijeklom i krvnim zrncima ne može se preodgojiti. To je bitna razlika razlika dvaju totalitarizama. To nije utjeha za podanike u komunizmu niti ta razlika opravdava komunizam u usporedbi s fašizmom. Ali ta se razlika dvaju totalitarizama nerijetko zapostavlja, a vrlo je bitna.

• Preodgoj i selekcija

Vjerski totalitarizam teži pokrštavanju, ali povijest pokazuje da je prilično besperspektivno (kao uostalom i komunistički preodgoj). Ima i manje nasilnih režima koji prakticiraju preodgoj. Fašizam u obliku nacizma totalitaran je drugom metodom: ‘novog čovjeka’ ‘prirodno’ selekcionira, a ‘ostatak’ odbacuje do uništenja. U verziji nacizma fašizam je totalitarni rasizam. Oni koji ne pripadaju u očišćeni Lebensraum prijetnja su i kad su izvan granica. U kombinaciji s njegovanjem kulta vođe i militarističkih vrijednosti nacizam poprima imperijalne ambicije.

Naknadna pamet tako obilježja fašizma koja izdvaja enciklopedija Britannica sklapa u neku ‘logičnu’ cjelinu. Teoretičare je ipak okupiralo pitanje – kako se sve to moglo dogoditi? Neka su tumačenja ekonomska, naglašava se imperijalna bitka za resurse među velikim silama, ili se krivi kapitalizam i klasne razlike. Sva se ta pitanja mogu prepoznati i u današnjem svijetu (i kroz povijest). U Tehnološkoj republici Karp i Zamiska se u ime ravnoteže među velikim silama u Aziji i Europi zauzimaju za naoružavanje Njemačke i Japana (str. 61). U poglavlju 7 raspravljaju o ‘civilizaciji’ i Zapadu, popularnoj temi među nekim tehnooligarsima. Osnivači Palantira već rutinski prigovaraju drugim velikim kompanijama što su poslovanjem u Kini omogućili njezin tehnološki napredak. Utrka u razvitku umjetne inteligencije predstavlja se kao pitanje opstanka civilizacija, a sukob civilizacija do ruba provalije vodi cijelo čovječanstvo.

No to nisu Coeckelberghova „svojstva suvremene digitalne tehnologije i infrastrukture (koja) omogućavaju i podupiru fašističke tendencije svojim tehničkim obilježjima i mogućnostima” (kurziv Ž.I.).

V

U ovom se odjeljku daju neki odgovori na pitanje podupire li suvremena komunikacijska tehnologija (ponovnu) pojavu nekih značajki fašizma i ako podupire – kako? Brojni radovi istražuju nastanak i jačanje fenomena kao što su filter bubble, epistemic bubble i echo chambers, koji omogućavaju političku propagandu (razvoj ‘novog čovjeka’), mobilizaciju masa na internetu, posebno na socijalnim mrežama, te ideološku, vjersku i ‘civilizacijsku’ radikalizaciju. U tom se komunikacijskom okruženju ostvaruju i prizemniji ciljevi – manipulacija na političkim izborima. Termin ‘filter bubble‘ (ovdje ćemo to prevesti kao ‘filtrirani balon’, jer alternativni termin ‘mjehur’ ima nešto urinarno) skovao je 2011. godine Eli Pariser u knjizi o tome „što Internet skriva od vas” (The Filter Bubble: What the Internet Is Hiding from You). Prema scenariju, Google ili Facebook korisnicima izoliranima pred njihovim ekranom nude sadržaj koji filtriraju prema svojim interesima i kriterijima. Elementaran primjer tehnike ‘filtriranja’ potječe iz vremena kad je Amazon najviše prodavao knjige i još angažirao stručnjake koji su kupcima preporučivali daljnji izbor. Kad bi netko kupio Gospođu Bovary, književni bi znalac preporučio za buduću kupnju neka druga djela Gustavea Flauberta, ili Stendhala, ili autora iz drugih nacionalnih književnosti iz istog razdoblja i istog ranga. Algoritam pak moguće buduće kupnje selektira drukčije, nudi trivijalne ljubavne romane, nerijetko favorizirajući izdavače ‘ljubića’ s kojima Amazon ima povoljan ugovor. Analogno, Google korisnicima servira svoj preferirani komercijalni sadržaj, ili sadržaj za koji tražilica pretpostavi da odgovara preferencijama korisnika na temelju njegovih prethodnih izbora. Ermelinda Rodilosso (2024) podsjeća da nakon prvog izbora inicijativa više nije na korisnikovoj strani. Korisnik je objekt – to je možda najvažnije – a ne subjekt kreiranja svojeg okruženja i sadržaja. Pozivajući se na model stjecanja iskustva koji je razvio filozof John Dewey, Rodilosso ističe kako je na internetu (Amazonu, Googlu) i socijalnim mrežama minimizirana mogućnost suočavanja s neočekivanim, slučajnim novim informacijama. (Recimo, u knjižari kupcu ‘zapne za oko’ knjiga o kojoj nije ni sanjao da bi je kupio, ili nije ni znao za nju.) To osiromašuje iskustvo i osobnost. Kupnju, cilj komercijalnih preporuka, algoritam nastoji ostvariti jačanjem korisnikova odnosa prema personaliziranom sadržaju. (I Jill Lepore u knjizi The Rise and Fall of Artificial State upućuje da se politička propaganda razvija primjenom iskustava čak i baza podataka ekonomske propagande.) Facebookovi i algoritmi drugih socijalnih mreža korisnika zatvaraju u „ideološki sigurno okruženje”, koje prepoznaju po onome što je korisnik ‘podržao’ (lajkao), iako bi on možda bio rado informiran i o drukčijim (političkim) pogledima. Algoritam je podešen ‘ugoditi’ korisniku, no lajk ne implicira sužavanje interesa. Tim temeljnim scenarijem neki istraživači objašnjavaju političku segmentaciju, a zatim i radikalizaciju. Cass Sunstein (#Republic, 2017) afirmira termin echo chambers: zatvaranje korisnika u ideološke i političke „sobe s odjekom”. Onoliko koliko je stvaran, scenarij je destruktivan za demokraciju. Tako tehnologija asistira u kreiranju okruženja pogodnog za jačanje autoritarnih politika.

Eli Pariser, autor knjige “The Filter Bubble” (CC BY-SA 2.0) i Cass Sunstein koji je afirmirao termin echo chambers. (Wikimedia Commons)

Scenarij je ipak pun rupa i mnogi ga dovode u pitanje. Empirijski uvidi potvrđuju da korisnici nisu zatvoreni u ‘sobe s odjekom’, nego traže i nalaze put da se informiraju i suoče i s mišljenjima s kojima se ne slažu. Više nego filtriranje i sobe s odjekom, glavna analitička zagonetka je radikalizacija. Uzme li se da je evidentna, ipak manjka objašnjenje što je izaziva. Filtriranje zatvorenost u krug istomišljenika nisu dovoljni. Ograničenost na ideološki ili neki drugi balon je može i ublažavati stavove; oni koji su utopljeni ‘među svoje’ mogu osjećati i sigurnost. Korisnici na Internet i socijalne mreže dolaze s nekim moralnim uvjerenjima i okvirima razmišljanja (epistemički balon) u kojima nisu obavezno radikalni ekstremisti puni mržnje prema onima koji se s njima ne slažu.

Statistika, defaultni argument na društvenim mrežama učvršćuje uvjerenje obiju strana. Ona čiju tezu naizgled potkrepljuje ističe ga bez propitivanja, a ona čiju tezu opovrgava ističe neku drugu statistiku, kojih uvijek ima, te necjelovitost statistike, posebno kad je bez interpretacije.

Giacomo Figà Talamanca i Selene Arfini također promatraju (2022) korisnika od trenutka koji prethodi pristupu mreži, ali za razliku od Rodilosso tu situaciju ne opisuju kao otvoreniju za stjecanje slučajnih iskustava. Centralni pojam njihova kompleksnog i nijansiranog članka je „epistemička nelagoda” (epistemic discomfort) koja se pojavljuje kad se moralno uvjerenje ili vjerovanje u neku istinu suoči s izazovom. Umjesto sumnje u granice znanja i svijesti o širini vlastitog neznanja, pojavi se epistemička nelagoda koja ne teži ispitivanju vjerovanja u neki koncept ili moralnu normu. Autori navode primjer Ane koja susretne Boba, koji ima lakirane nokte, stanjene obrve i visok glas i plesne kretnje. Susret ne mijenja Anin koncept muškarca, za koji i ne zna da nije univerzalan, nego Boba doživljava kao aberaciju. Ne radi se o tome da je Bob iritira, naprotiv, ugodan je, ali zbog toga što njezin koncept ne uključuje sve instance muškarca, Ana osjeti epistemičku nelagodu.

Događa se to neovisno o internetu i socijalnim mrežama. Talamanca i Arfini tvrde da inherentne značajke suvremene tehnologije radikaliziraju epistemičku nelagodu. Dvije su glavne: izostanak konteksta i neposredovanost online komunikacije; ona je nemedijalizirana (unmediated). U online svijetu iščezava razlika između oznake i označenog, između informacije i onog o čemu je informacija; online svijet je sastavljen isključivo od informacija, bez ičeg drugog. Sve što je netko (ili nešto – bot) to su online informacije o njemu, nema drugog, (pret)povijesti i relacija mimo mreže. Nema ni konteksta – na mrežama jednak status imaju član obitelji, poslovni partner i stranac, korisnik se u statusu ili komentaru svima obraća istim riječima. Skoro svatko može prepoznati primjer iz nedavnog doba pandemije kojim autori ilustriraju svoju analizu.

Glavni su likovi Andy i Betty. Andy čvrsto vjeruje u cjepivo – svjestan je teorija zavjera i manipulativnih informacija u virtualnom svijetu, no prema njegovom gledanju na stvari (prethodno uvjerenje), znanstvena istraživanja se ne mogu (epistemički balon) i ne trebaju (moralni balon) ocjenjivati iz neznanstvene perspektive. Betty nije sigurna ni u efikasnost ni u sigurnost cjepiva. Neovisno jedno o drugom naiđu na Facebooku na isti post u kojem je link na članak da neka religiozna institucija smatra neko specifično cjepivo nesigurnim. Andy hitro napiše komentar o tome da religiozne institucije nisu mjerodavne ocjenjivati pouzdanost ni moralnost znanstvene prakse i da ga izazivaju ljudi koji ignoriraju znanstveni konsenzus. Betty se osjeća neugodno i pogođenom komentarom. Ona ne slijedi znanstveni konsenzus bespogovorno, uvjerenja o cjepivu stječe u svojoj socijalnoj grupi i od izvora koje smatra pouzdanima. Ona povrijeđeno odgovara na komentar da Andy ne respektira druge ljude i njihove izvore i konfrontira se s njegovim stavom o tome tko može izraziti mišljenje i o čemu. Nakon te kratke interakcije Andy će biti još uvjereniji u svoj sud o cjepivu, budući da ga još jedno ‘alternativno mišljenje’ nije razuvjerilo, a Betty još nesigurnija u cjepivo jer je Andyjev pristup doživjela kao nasilan i pogrešan.

Ishod izostanka konteksta i neposredovanosti komunikacije vodi nelagodi i radikalizaciji. Važno je zapaziti da se ne raspravlja o pouzdanosti cjepiva nego o pravu na izricanje mišljenja o cjepivu. Zbog izostanka konteksta i medijacije znanstvenik na mreži nije znanstvenik, a skeptik nije skeptik: skeptika se može prepoznati kao teoretičara zavjere ili svrstati u religiozne fanatike, a znanstvenika se prepoznaje kao nasilnika koji drugima oduzima pravo da kažu svoje mišljenje. Korisnik socijalnih mreža je izoliran, sam pred svojim ekranom, donekle nalik ‘atomiziranom pojedincu’ identificiranom u ranim analizama fašizma (Arendt), koji vapi za potporom (u ovom slučaju za ‘lajkom’, za ‘sljedbenicima’) i za pripadanjem mnoštvu. Online radikalizacija je očita, vidljiva, kao i to da se zna razviti u kolektivnu mržnju i progon (hajku). Ako sama po sebi ne izaziva fašistoidnost (totalitarizam), tehnologija kao da asistira. Nema puno dvojbe da umjetna inteligencija, koja na mrežama zauzima više od pola adresa, lako iskoristi dekontekstualizaciju i disintermedijaciju komunikacije.

No, sva su objašnjenja, a ima ih bezbroj, intuitivna – u njima ima nešto, ali nešto i nedostaje, nisu cjelovita. Coeckelbergh (2023) na primjer uočava da je statistika defaultni argument na društvenim mrežama, a bez znanstvenog konteksta više zavodi nego što razjašnjava: statistički podatak učvršćuje uvjerenje obiju strana. Ona čiju tezu naizgled potkrepljuje ističe ga bez propitivanja, a ona čiju tezu opovrgava ističe necjelovitost statistike, posebno kad je bez interpretacije. Prema Lucianu Floridiju (The Fourth Revolution, 2014), na online planet ljudi su tek sletjeli, predstoji razvoj kulture i civilizacije. Na planet se prvo može naseliti vojna jedinica, ili plemena koja su sletjela sa svih strana. Fašistoidnost ne mora biti zadana tehnologijom. Zajednica se može formirati na temelju pukog interesa, no u društvu, u kojem se svatko susreće s drugima koji su isti i drukčiji, nužni su tolerancija i povjerenje, koja ovise o kontekstu i medijaciji.

VI

Karp i Zamiska ne pišu u knjizi što podrazumijevaju pod pojmom tehnološka republika, čak ni u četvrtom dijelu koji navodno govori o obnovi tehnološke republike (Rebuilding the Technological Republic). Po svemu izgleda da autori identificiraju ‘tehnološku republiku’ sa Sjedinjenim Državama. Nižu primjere da su (prirodna) znanost i tehnologija ugrađene u sam duh nacije – „u srce američkog života i obranu demokratskog eksperimenta” (str. 23). Podsjećaju da su mnogi najutjecajniji rani američki političari sami bili inovatori:

„Mnogi od najranijih vođa američke republike i sami su bili inženjeri – od Thomasa Jeffersona, koji je dizajnirao sunčane satove i proučavao strojeve za pisanje, do Benjamina Franklina, koji je eksperimentirao sa svime i konstruirao sve, od gromobrana do naočala. Franklin se nije znanošću bavio samo usput. Bio je inženjer, jedan od najproduktivnijih u tom stoljeću, koji je igrom slučaja postao političar.” (str. 22)

Mnogi rani vođe Sjedinjenih država bili su inženjeri, tvrde Karp i Zamiska: Thomas Jefferson (Rembrandt Peale) i Benjamin Franklin (Joseph Duplessis)

Karpu i Zamiski ne padaju na um pitanja što s drugim demokracijama, na primjer Japanom, ili „republikama”, recimo Kinom – jesu li i to „tehnološke republike”? Takve ih raščlambe ne zanimaju, ni rasprava o drugom pojmu u sintagmi – što je republika? Njima je do toga da inženjeri postanu utjecajniji u politici, administraciji, vlasti, umjesto odvjetnika/pravnika koji su, pišu – prevladali u američkoj politici modernog doba (str. 22). Ističu Elona Muska. Tvrde da se dominantna kultura „podsmjehuje njegovu interesu za velike narative, kao da bi se milijarderi trebali samo nastaviti bogatiti i povremeno davati materijala za tračerske kolumne o slavnima” (str. 66).

U cijeloj knjizi autori naglašavaju svojevrsni sukob među tehnološkim gigantima. S jedne je strane „tržišna” kultura Silicijske doline, koju utjelovljuju Google i Facebook, a koja angažira „najveće američke inženjerske talente” e da na kraju tek sagradi profitabilan sustav „slanja poruka” i omogući „upload mačaka na Internet”. Musk, s druge strane, unatoč općoj nevjerici, gradi svemirske brodove i planira naseljavanje drugih planeta. Palantirov „veliki narativ” je pak obrana Sjedinjenih Država i civilizacije koju reprezentiraju. U to ime sposobnosti svojih inženjera stavlja na raspolaganje američkoj vojsci i drugim sigurnosnim agencijama. Tom se glavnom porukom knjige Karp i Zamiska nadovezuju na ideologiju koju je desetljećima razvijao i još promovira Peter Thiel, njihov guru, ali i patron (a o kojem govori prvi članak u seriji o tehno-oligarsima).

Republika ne mora biti demokracija. Recimo, venecijanska republika, kao i mnogi gradovi-države kasnog srednjeg vijeka i renesanse, bila je aristokratska oligarhija, iako s mnogim elementima suvremenih demokracija, kao što su ograničenje mandata i sustav diobe i međusobne provjere vlasti. Tehnološka oligarhija najbliža je oznaka za ono za što se politički zauzima Alex Karp. Demokraciju spominju tek sedam puta u knjizi i od toga par puta tek opisno (demokratski Japan). Fukuyaminu tezu o kraju povijesti razvitkom političkog sustava liberalne demokracije relativiziraju zahtjevom za tehnološkom supremacijom Zapada (str. 48) Mogući elementi fašizma u projektu razvitka sustava tehnološke oligarhije Karpa puno ne brinu.

Karp i Zamiska zauzimaju se za tehnološku oligarhiju, otprilike onako kao što su u srednjovjekovnim gradovima državama vladali aristokrati u aristokratskoj republici.

Karp i Zamiska ne problematiziraju Muskovu agresivnu komunikaciju na bivšem Twitteru, socijalnoj mreži koju je kupio i preimenovao u X (to je ime unio u nazive nekolicine svojih kompanija, a dao ga je i svom sinu). Jill Lepore u knjizi o usponu i propasti artificijelne države uočava kako tehnološki investitori kupuju otoke u dalekim morima, ulažu u tehnologije očuvanja (vlastitih) života nakon biološke smrti te planiraju ekspedicije svojih najbližih na druge planete u slučaju propasti svijeta, za koju se očito pripremaju. U seriji BBC-ovih podcasta o Musku Lepore detaljno opisuje utjecaj dječje literature o zamišljenim svjetovima na njegove postupke. To nema veze sa stvarnim ‘spasom čovječanstva’, čak ni s obranom Sjedinjenih Država od konkurentskih imperijalnih sila i civilizacija, nego se budućnost planira po obrascima iz fantastične literature. Autori knjige citiraju članak Jill Lepore o Musku objavljen 2023. u New Yorkeru prema kojem „bi svijetu bilo bolje s ‘manje ekstremno bogatih graditelja luksuznih planeta’” i u kojem se osuđuje njegovo „otuđenje od čovječanstva” (str. 65). Umjesto rasprave s tim pogledima tvrde da Muskovi kritičari nemaju iskren interes za ono što on radi, upućuju da Muskove rakete nisu bile „uzaludan posao” ni „gubitak vremena” nego predstavljaju, poput programa Apollo, hrabar (!) i radikalan skok naprijed svemirskog programa. To zaobilaženje socijalnog i, na koncu, humanističkog pitanja, skretanje s teme zaista izaziva epistemičku nelagodu.

U stvarnom svijetu svjedočimo pojavi kulta ličnosti u zemljama koje su se smatrale razvijenim demokracijama, mobilizaciji mnoštva, izostanku zaštite privatnosti, dakle jačanju totalitarnih obrazaca, intenziviranju neprijateljstava po etničkim i socijalnim linijama, razbuktavanju ratova i nemilosrdnim nasrtajima na civile. U knjizi su Karp i Zamiska eksplicitno protiv pluralizma, eksplicite su nacionalisti, eksplicite su za državu tehnološki spremnu da uđe u rat s konkurentskim imperijalnim silama, do demokracije ne drže, a Palantir ne brine ni prekoračenje prava građana na privatnost. Dalo bi se naći još elemenata koje Enciklopedija Britannica navodi kao značajke fašizma, no nijedan se ne zagovara gromoglasno, s trubama, strasno – iako Karp očito sam sebe vidi među tehnološkim oligarsima ne samo po bogatstvu i veličini kompanije kojoj je na čelu nego i po idejama i ideologiji kojoj se priklanja i brani je. Ipak, čitatelj knjige jasno uočava da je Alex Karp ustvari mediokritet u akademskim i političkim pitanjima, a neskroman, ambiciozan.

U knjizi Tehnološka republika nema provokacija poput Muskovog podizanje desnice, no diktaturama, pa i fašizmu, prijeko su potrebni mediokriteti/sljedbenici poput Karpa, bilo kao masovna potpora ili da im se dodijeli ‘nadležnost’ u hijerarhiji moći.

Podatci o poslovanju tvrtke kojoj je na čelu sugeriraju da je sposoban, no biograf Steinberger tvrdi da je najvažnije ugovore s državom osigurao guru Thiel, koji je početkom 2016. godine organizirao i čuveni sastanak novoizabranog predsjednika Trumpa s čelnicima tehnoloških tvrtki. Sastanku je prisustvovao i Karp, na iznenađenje mnogih, jer Palantir više od desetljeća od osnutka još nije imao rezultate koji bi opravdavali povjerenje. Prema Steinbergeru i Thiel je već gubio živce. (Prvi profit Palantir je zabilježio tek potkraj 2022. godine.) Na sastanku je Karp rekao tek jednu rečenicu: „Alex Karp, Palantir, u nadi da će pomoći jačanju naše nacionalne sigurnosti i smanjenju štete.” Na to je „Trump s odobravanjem kimnuo”, prepričava Steinberger.

No ovdje je riječ o Karpovim političkim projekcijama i politološkim idejama, skupljenim u knjizi. Oni recenzenti koji su u njoj tražili analitički doprinos i nove ideje razočarali su se. Neki su, s pravom, zaključili da je riječ o ‘aerodromskoj literaturi’. Uostalom, učestalo pitanje o čemu je zapravo knjiga, koje su joj glavne ideje, na koncu je izazvalo da na platformi X objave sažetak u 22 točke. Ta nezainteresiranost mediokriteta za stvarnost, ignorancija i tendencija da se uklopi u stroj, Levijatan, da slijedi ideologiju, program, napokon i vođu i tako se i sebi čini velikim, možda je najveća opasnost koja dolazi od Karpa i sličnih kad zauzmu ozbiljne pozicije u hijerarhiji moći. U Karpovoj knjizi nema fašističkih provokacija kakvo je bilo Muskovo podizanje desnice na Trumpovom političkom skupu, no mediokriteti/sljedbenici su plodno tlo za diktature, pa i fašizam i ključna sastavnica koja takvim politikama osigurava masovnu potporu.