Tehno-oligarsi (3)
Nova "nebiografija" Elona Muska, kojoj su autori Quinn Slobodian i Ben Tarnoff, tvrdi da je njegov život tek avatar za nešto veće: obrazac po kojem se - nakon razdoblja fordizma - tehnologija, država i kapital iznova slažu u 21. stoljeću. No koliko je taj obrazac doista sistemski, a koliko je tek projekcija jedne, sve paranoidnije, biografije? Musk bi radije da su njegovi proizvodi ideološki kodirani nego da su profitabilni, piše Tin Radovani
Nova "nebiografija" Elona Muska, kojoj su autori Quinn Slobodian i Ben Tarnoff, tvrdi da je njegov život tek avatar za nešto veće: obrazac po kojem se - nakon razdoblja fordizma - tehnologija, država i kapital iznova slažu u 21. stoljeću. No koliko je taj obrazac doista sistemski, a koliko je tek projekcija jedne, sve paranoidnije, biografije? Musk bi radije da su njegovi proizvodi ideološki kodirani nego da su profitabilni, piše Tin Radovani
Je li Elon Musk zanimljiv? Nije. Nimalo nije. Je li Elon Musk važan? Nije. Nimalo nije. A zašto onda uopće knjiga o njemu? Zato jer je Elon Musk avatar za novi oblik društvenog uređenja – muskizam – kojeg iz prvih redova gledamo već skoro četvrt stoljeća. Još jasnije kazano – potpuno je nezanimljivo TKO JE ELON MUSK, ono što je bitno je ČEGA JE TO ELON MUSK SIMPTOM.(i) To je teza Quinna Slobodiana i Bena Tarnoffa u njihovoj atipičnoj nebiografiji tog nevažnog i nezanimljivog tipa. Stoga je Elon Musk u njoj tek avatar.(ii) Ne PC, nego tek NPC*.
Ok, naravno da je Musk zanimljiv i važan (a kako i ne bi bio kada je ‘težak’ za deset redova veličine više od $100), ali izvor njegove zanimljivosti i važnosti Slobodian i Tarnoff (dalje u tekstu S&T) ne lociraju u tonama ketamina koje navodno konzumira, nepoznatoj količini djece kojoj je otac, djetinjstvu u aparthejdu Južne Afrike (ok, bude malo i o tome), skoro konstantnoj prisutnosti u medijima, mrežama i popularnoj kulturi, u njegovom freelancanju kao financijskom i socijalno-medijskom enableru ekstremno desnih političkih opcija svugdje po svijetu, opsesivnom tviterašu, bijelom rasistu etc. etc., nego ju lociraju u tome što za potencijalno buduće društveno ustrojstvo znači specifičan način vođenja i organiziranja sklopa kompanija tako da im se tržišna vrijednost procjenjuje zajedno s njegovim osobnim bogatstvom na tih deset i ohoho redova veličine više od $100 ili koliko već. Kakvo društvo u nastanku poslovna logika tako konstruiranog korporativnog carstva želi ili već oblikuje, koja su načela tog strukturiranja i koji su njihovi dometi – to je tema knjige.
Autori knjige “Muskizam”, Ben Tarnoff i Quinn Slobodian. (Open Source, CC BY-NC 3.0)
Metodološki pristup koji S&T usvajaju(iii) dolazi iz Francuske regulacijske škole (L’école de la régulation).(iv) Riječ je o skupini heterodoksnih ekonomista (Michel Aglietta, Robert Boyer i Alain Lipietz, et al) čiji je claim to fame, između ostalog, bila analiza fordizma kao oblika ne samo proizvodnje nego i društvenog uređenja koje nastaje nakon Drugog svjetskog rata. Grubo, ali jako, jako, grubo kazano, ono što fordizam kao oblik socijalnog ustrojstva karakterizira je automatizacija koja vodi masovnoj proizvodnji, a kako bi se masovna proizvodnja održala, potrebna je i masovna potrošnja. No, da se masovna potrošnja održi potrebna je populacija koja može trošiti, tj. koja ima sredstva za potrošnju povrh puke reprodukcije svojih života, dakle, čiji je porast dohotka (jamčen kolektivnim ugovorima) donekle sukladan porastu proizvodnje i profita. Zatim, potrebna je populacija koja je zdrava i koja je voljna nadalje sudjelovati svojim radom u masovnoj proizvodnji jer dobija i druge beneficije kao nadoknadu – odredjeni oblik politike kroz demokratske izbore, zdravstvenu zaštitu, socijalnu mobilnost, neka kulturna i nacionalna prava, održanje rasne i rodne hijerarhije, mirovine, minimalnu zaštitu u periodima nezaposlenosti, itd, itd. Ukratko, da bi fordizam funkcinirao kao oblik političke ekonomije, kao oblik masovne proizvodnje, on mora biti uklopljen u cijeli niz socijalnih, moralnih, pravnih, političkih i neformalnih normi koje ga održavaju, tj. mora postojati neki oblik socijalnog ugovora koji balansira te dvije strane. A te dvije strane, proizvodnju i norme, Regulacijska škola identificira kao ‘režim akumulacije’ (régime d’accumulation) i ‘modus regulacije’ (mode de régulation), te stoga i njezino ime.
Aglietta, Boyer i Lipietz analiziraju fordizam na njegovom izmaku krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u doba stagflacije, općeg pada produktivnosti i početka globalizacije, te se pitaju što slijedi nakon i kako bi trebao izgledati post-fordizam, što se dogđa s društvom koje se polako pomiče iz industrijske u uslužnu ekonomiju. Oni, kao i na vrlo sličan način Jürgen Habermas iz doba legitimacijske krize(v), prate kako se stvara kriza u sustavu, kako se kontradikcije iz jednog dijela sustava sele u drugi i gdje, kako to Habermas vidi, počinju stvarati legitimacijski problem, tj. gdje drugi sustav (sustav normi, sustav racionaliteta) više ne može pomiriti kontradikcije koje su stvorene logikom kapitalističke proizvodnje, kako to vidi Francuska škola. Ono što po svima njima torpedira fordizam je nemogućnost razrješenja tih kontradikcija jedne sfere i koja ih onda seli u drugu. Habermas kasnije te proturječnosti koje stvaraju krizu pokušava razrješiti formulacijom teorije komunikativnog djelovanja, a Francuzi tako da dio njih dolaskom Mitteranda na vlast 1981. ulaze u vladina savjetodavna tijela koja redom odbijaju sve njihove ideje.
Muskizam je moguć i bez Muska. Iz njegove se karijere može ekstrapolirati politička ekonomija svijeta u koji smo ušli i koji počiva na poslovnim praksama koje je on uveo u svojim kompanijama
Metodološka paralela s fordizmom nije tvrdnja da je Musk sistemski mislilac koji je u stanju smisliti cjelokupnu teoriju društva ab ovo, no to nije bio ni Henry Ford. Fordizam karakterizira masovna proizvodnja i određen oblik socijalnog ugovora koji je potreban kako bi rasla masovna potrošnja. No, fordizam nije samo Ford Motors nego su to i General Motors i Toyota i Philips i Aston Martin – to je sustav koji je potreban kako bi se održao cjelokupni oblik strukturiranja društva u uvjetima automatizacije i omasovljenja proizvodnje i potrošnje i koji može postojati bez Henryja Forda. Prema tome, teza knjige bi trebala biti i da postoji muskizam bez Muska. Da se iz Muskovog života i karijere može ekstrapolirati politička ekonomija svijeta u koji smo ušli i koji počiva na poslovnim praksama koje je on uveo u svojim kompanijama.(vi)
S&T dijele muskizam na dvije faze.(vii) Prva je o stvarima, tj. raketama i autima, i druga je o riječima, tj. idejama, o značenju. Ono što ih spaja je pak konstitucija društva kroz tehnologiju kao kibernetičkog (cyborg) kolektiva.
Prvo, stvari. Dok se dobar dio Silicijske doline nakon dot.com kraha orijentirao od ranih 2000-ih godina na izgradnju praznih platformi na koje bi ‘arhitekturom participacije’ mamili korisnike, čije bi onda podatke prodavali reklamnim agencijama, tj. na monetizaciju interneta, Musk se okrenuo stvarima – raketama, autima i satelitima – i njihovoj proizvodnji. Na jedan čudan način, Thielovo lamentiranje da se Silicijska dolina od atoma okrenula bitovima(viii), nije se odnosilo na njega.
Autori jasno opisuju povoljan stjecaj okolnosti koji je na svakom koraku koristio muskizmu za integraciju u američki državni (i sigurnosni) aparat kao opskrbljivač kritične tehnologije. Od 9/11 i potrebe za novom ratnom doktrinom u doba asimetričnih sigurnosnih prijetnji, do financijskog kraha krajem desetljeća, rasta cijena nafte i zamora sve dužim vojnim angažmanima na Srednjem istoku bez povoljnog rješenja pitanja energetske samostalnosti, S&T identificiraju inflekcijske točke na kojima je američki državni sustav tražio nova rješenja:
To su muskizmu ulazne karte u državu – SpaceX i Tesla. Elektrifikacija automobilskog sektora nakon 2008. je za Obamu nacionalno sigurnosno pitanje i Musk Teslom to iskorištava jednako kako je osnivanjem SpaceX-a iskoristio Rumsfeldovu doktrinu o manjim brzopokretnim snagama koje uz visoku tehnologiju moraju imati snažnu zračnu potporu, te lansirao satelite u orbitu oko Zemlje kako bi se ta potpora mogla koordinirati. I u jednom i u drugom slučaju, transmisija javnih sredstava u Muskove kompanije je od vitalne važnosti za njihovo funkcioniranje – to je logika “državne simbioze” muskizma(xi), koja je u 21. stoljeću zapravo obnovila ono što je Silicijska dolina u svojem začetku u pedesetima i bila – skup privatnih kompanija koje su postojale zahvaljujući državnim ugovorima (npr. Lockheed).
Ključna promjena u odnosu na prethodni oblik državnog ugovora bila je odbacivanje modela po kojem bi država pokrivala cjelokupni trošak plus garantirani profit (tzv. ‘cost plus‘). To je bilo povoljno za privatne kompanije, međutim, potpuno je ubilo njihove razloge za racionalizaciju proizvodnje. Promjena u strukturi državnog ugovora na fiksni trošak potiče pak kod kompanija konstantni fokus na maksimaliziranje učinkovitosti i pojeftinjenje proizvodnje. Uz to, u prethodnom modelu država bi kao naručitelj određivala sve aspekte proizvodnje kontrolom kroz regulativne okvire; u novom modelu država samo postavlja krajnji cilj koji želi da dobavljač isporuči.(xii) To je Musku ostavilo potpuno slobodne ruke da organizira proizvodnju u svojim kompanijama kako sam najbolje vidi. Regulacija je tu bila prva na meti. I to je ono što se počinje primjenjivati prvo u SpaceXu, a onda i u Tesli.(xiii)
U vrijeme globalizacije, rastegnutih nabavnih lanaca, poslovne logike sažete u motu “Dizajnirano u Cupertinu, proizvedeno u Kini”, poslovni aspekti koji od tada odlikuju muskizam su u velikoj mjeri sve obrnuto:
S&T dio inspiracije za takav pristup detektiraju u Muskovom djetinjstvu u osamdesetima u Južnoj Africi koja je zbog aparthejdom izazvane izolacije i sankcija morala postići jako visoki stupanj ekonomske samodostatnosti. To je jedan od rijetkih izleta u individualnu povijest kojim objašnjavaju važnost nekih poslovnih načela u muskizmu prve faze.
Gorenavedeni elementi poslovne logike vode muskizam u formuliranje suverenosti kao krajnjeg proizvoda koji nudi kupcima (uglavnom državama, no kasnije i individuama).(xv) SpaceX, Tesla, Starlink svaki na svoj način nude suverenost u smislu kapaciteta za djelovanje – tj. energetsku samostalnost elektrifikacijom ili ‘kinetičku efikasnost’ zahvaljujući informacijskoj povezanosti. Oklada na koju muskizam u 21. stoljeću igra je da je suverenost prije svega zahvaljujući tehnologiji postala infrastrukturno pitanje, a ne u tolikoj mjeri teritorijalno.(xvi) Nudeći suverenost kao uslugu(xvii), državni se aparat u muskizmu trajno fuzionira s kompanijom.(xviii) Konceptualizaciju suverenosti kao tehnološke infrastrukture muskizam postiže usisavanjem u državni sustav kroz kompetitivno pružanje satelitskih, energetskih i informacijskih usluga koje on sam u potpunosti kontrolira. Suverenost ovdje više nije kako bi Carl Schmitt to htio – moć izuzeća – nego uključenost u uslužnu djelatnost koju Muskove kompanije pružaju. Muskizam je državu na koncu učinio ovisnom o vlastitim korporativnim ciljevima. A ako je jedan pojedinac vlasnik te infrastrukture, onda mu “nije potrebno voditi neku vladu kako bi oblikovao geopolitiku”.(xix) Dok za razliku od Thiela koji u tehnologiji vidi mogućnost bijega od države (iako mu to nije smetalo da Palantir preuzme gomilu državnih ugovora), muskizam obrnuto – u tehnologiji vidi mogućnost stvaranja hegemonije, jer u digitaliziranom svijetu moć ima onaj koji kontrolira kod.(xx)
Ideje – drugi dio muskizma. (Gage Skidmore, CC BY-SA 2.0)
Drugi dio – ideje/značenje. Od sredine 2010-ih pojačana digitalizacija svega i svačega, te nove mogućnosti koje ona otvara predstavljaju drugu fazu muskizma. Musk postaje sve više uvjeren da naše rastuće oslanjanje na razne aparate najavljuje novu transformaciju – transformaciju čovječanstva u kibernetski kolektiv.
Musk relativno kasno otkriva zadovoljstvo dopaminske petlje koju pruža stalna aktivnost po socijalnim mrežama. Prvi put je tvitao negdje 2010., a do 2015. to radi tu i tamo. No, tada tvita 617 puta, što je porast od 226 posto u odnosu na 2014. I tada se stvar počinje žestoko kotrljati. U 2017. tvita 1162 puta, prosječno 3 puta dnevno. Sljedeće godine total je 2288 puta, a do 2024. prosječno tvita 60 puta dnevno, a ponekad postove objavi skoro 40 puta na sat.(xxi)
Ovakav porast aktivnosti na platformama čija arhitektura stvara adiktivnost predstavlja novu fazu u razvoju muskizma kada fokus postaje sve više proizvodnja i kontrola ideja. Otkrivši u povratnim funkcijama Twittera ne samo dopaminski rush, nego i financijsku korist kroz mogućnost da svojim postovima pokreće cijene dionica, tj. da trolanje praktički pretvori u strategiju ulaganja(xxii), Musk počinje mijenjati svoj profil. Ako je do sredine 2010-ih bio poznat kao poduzetnik koji proizvodi stvari, on od tada postaje netko čiji poslovni uspjeh sve više ovisi o proizvodnji značenja.(xxiii) Uklanjanjem tradicionalnih medijskih gatekeepera, tj., disintermedijacijom, on je uspostavio mogućnost da investitore uvlači u svoju stvarnost i da podiže hype oko svojih budućih proizvoda.(xxiv) Otkriva da socijalni mediji mogu biti “snažan motor akumulacije kapitala”(xxv), a S&T zovu to financijskim fabulizmom koji u spoju s alkemijom pažnje pretvara “zamišljene budućnosti u stvarne, omogućavajući spekulativnim potezima da generiraju tržišne rezultate prije negoli je dotična tehnologija sazrela”.(xxvi) A svakako valja dodati u kojoj mjeri strategija financijskog fabulizma, koja nije u to doba bila svojstvena samo Musku, ovisi o povijesno niskim kamatnim stopama i hrpama novca koji je dostupan ulagačima.(xxvii)
Uspješnost te strategije navodi ga da postaje sve više uvjeren kako se “granica između kompjutera i ljudi, između digitalnog i organskog topi”(xxviii), te da njegov poslovni uspjeh zahtijeva da se ona što prije ukine.(xxix) Slijedi osnivanje OpenAI-ja sa Samom Altmanom 2016., i godinu dana kasnije osnivanje Neuralinka – kompanije koja radi na spoju mozga i kompjutera – koja bi trebala povećati propusnost veze između ljudskog mozga i umreženog svijeta, tj. interneta, putem implantata. Ljudski um ili mozak ima po njemu tri sloja: limbički koji je odgovoran za emocije i instinkte, kortikalni – racionalno razmišljanje i odlučivanje, te tercijarni sloj digitalnih alata koji proširuje naše sposobnosti.(xxx) Musk cijelu ‘stvar’ počinje gledati kao povratnu spregu između podatkovnih centara, aplikacija za socijalne mreže, ljudskog uma, tj. kao poprište stvaranja i treniranja kibernetičkog kolektiva.(xxxi) Dapače eksplicitno vjeruje da je društvo već postalo jedan “divovski kiborg”. A ključni locus te kibernetičke simbioze su socijalne mreže, pa prema tome cijeli internet nije ništa drugo nego ogroman skup podataka za obuku umjetne inteligencije u nastanku.(xxxii) Otuda i nije baš veliki skok da se počne misliti kako je čovječanstvo tek biološki pokretač sustava (biological bootloader) za AI.(xxxiii) Sve je to naravno začinjeno opsesijama o Marsu i njegovoj kolonizaciji, izumiranju civilizacije, demografskom kolapsu (uglavnom bijele rase), egzistencijalnim rizikom od AI, životom u kompjuterskoj simulaciji. Lektira Nicka Bostroma ga je dva puta ozbiljno puknula. Prvo jer ga je teza o superinteligenciji uvjerila da AI predstavlja “najveću egzistencijalnu prijetnju” čovječanstvu(xxxiv), a po drugi put jer je kao mnogi u Silicijskoj dolini (zajedno s Bostromom) zamijenio ili pobrkao epistemološku poantu problema simulacije s ontološkom.
Međutim, od tog do tada relativno optimističnog i standardnog SF-om informiranog svjetonazora, dolazi do jakog zaokreta prvi put kada mu na pamet padne da postoji opasnost da se u skup za obuku umjetne inteligencije ubace loši podaci, tj. da cijeli skup bude zaražen nekim ‘virusom’ (xxxv), i drugi put i to jako u desno, kada se jedno od njegove djece odluči deklarirati kao trans i na svoj 18. rođendan 2022. legalno promijeni spol i ime. Tome valja dodati desnu radikalizaciju foundera za vrijeme Covida zbog ‘drskosti’ njihovih zaposlenika koji traže da ih se oslovljava kako oni žele (tzv. problem zamjenica) i da kompanije namjerno ne rade svinjarije, tj. etički ili moralno dvojbene stvari. U Muskovom slučaju tu je još i navodno ‘uvreda’ koju mu nanosi Bidenova administracija kada ga u kolovozu 2021. ne pozove u Bijelu kuću na samit proizvođača električnih automobila zbog antisindikalnih mjera u njegovim tvornicama.(xxxvi) Cijeli skup političkih, radnih, osobnih i seksualnih promjena u američkom društvu (a i šire) s prelaska 2010-ih na 2020-te za Muska će konstituirati ono što on zove ‘woke mind‘ virusom i stvara strah da bi taj virus mogao zaraziti kibernetički kolektiv.(xxxvii) Ta se bojazan akcelerirala kada je u prosincu 2022. ChatGPT pokazao koji su potencijali generativne umjetne inteligencije i LLMova. Otada nadalje njegova politička aktivnost poprima sve ekstremnije i ekstremnije oblike, kao da je iz Overtonovog prozora pao u bespuća ‘sporednih soba’ 4chana i Reddita. ‘Woke mind‘ virus svojim, kako on to vidi, liberalnim, progresivnim, anti-znanstvenim itd. svojstvima postaje ozbiljna prijetnja koju treba zaustaviti, jer ako ga se ne zaustavi “civilizacija nikada neće postati multiplanetarna”.(xxxviii) Strah da će ga woke virusom ‘zaraženi’ AI slijediti na Mars počinje opsjedati Muska.
Od te točke dalje potpuno jasno slijede svi daljnji Muskovi angažmani pogotovo onaj oko američkih predsjedničkih izbora i naknadno kratkotrajno, nasumično masakriranje državne administracije, tj. DOGE(xxxix) faza. Ako ste uvjereni da živite u kompjuterskoj simulaciji, ‘normalno’ je da mislite da postoji implicitna troslojna hijerarhija: programer, aktivni lik (PC) i neaktivni likovi (NPC).(xl) Ako ste odrasli u Južnoj Africi za vrijeme aparthejda, nije nemoguće da cijelu klasu populacije, onu različite boje kože od vaše, doživljavate kao NPC, da ih vidite negdje rubno u vidnom polju kao ‘shadow people‘ u simulaciji.(xli) Prema tome, onda je ‘normalno’ da je država samo program čije linije koda treba ili poništiti ili pročistiti od NPC-jeva, od imigranata, od ‘woke mind‘ virusa i onih koji su njime zaraženi. Ništa lakše nego pritisnuti tipku za delete, ništa lakše nego protjerati nepoželjne. Bye bye USAID, welcome ICE.
Musk bi radije da su njegovi proizvodi ideološki kodirani nego da su profitabilni. Ideološko kodiranje tehnologije je bit muskizma. (Chat GPT)
Poslovni potezi u 2020-ima jasno slijede i omogućavaju tako izraženu svjetonazorsku logiku:
Korporativna logika koju muskizam tu slijedi predstavlja dovršnu točku dvostrukog aspekta koji ga je u prethodnih otprilike četvrt stoljeća krasio – realizacija zatvorenog kruga proizvodnje stvari i značenja. Ključni elementi muskizma su dakle: vertikalna integracija, zadržavanje proizvodnje što je moguće više u zidovima tvrtke, skraćivanje nabavnih lanaca, naglasak na opsesivnoj kontroli i otpornosti nasuprot globalnoj integraciji, minimiziranje regulativnih pritisaka, tehnološka suverenost i nacionalna suverenost kao proizvod i usluga, automatizacija kroz spajanje tijela i stroja, uma i kompjutera, ‘čišćenje’ društva i države od virusa nepoćudnih osoba i ideja poput eliminiranja loše sastavljenog koda(xliii). S jedne strane tehnosuverenost, s druge strane protjerivanje, jer “tehnologija nije došla sahraniti nacionalnu državu, nego da je ojača”.(xliv) To je završna točka muskizma kao teorije organizacije društva i politike. Musk bi radije da su njegovi proizvodi ideološki kodirani nego da su profitabilni. Ukratko, ideološko kodiranje tehnologije je bit muskizma.(xlv)
Teza do koje S&T dolaze je da muskizam kroz konstituciju pročišćenog kibernetskog kolektiva zapravo pokušava automatizirati i mehanizirati ono što je Francuska regulacijska škola zvala mode de régulation. LLMovi, Grok, Grokopedia automatiziraju white collar rad jednako tako kao što roboti automatiziraju blue collar rad i to je poanta faze koja se orijentirala na proizvodnju značenja. Telos muskizma kao kibernetskog kolektiva ovako opisuju:
U najekstremnijoj verziji muskizma ljudi više nisu subjekt povijesti nego su odbačene ljestve. Proizvod više nije ni auto ili čak robot. Proizvod je samoregulirajuća infrastruktura u kojoj svijet – poput tvornice – sam po sebi funkcionira. Nema operatora, nema radnika – samo bezgranična proizvodnja koja se odvija bez zastoja ili intervencije.(xlvi)
Usput kazano, ovako jasno ni Nick Land ne bi mogao iskazati svoje ideje. No, je li to dovoljno atraktivna ponuda da bi se u tako zamišljenom muskizmu postigao održiv društveni ugovor, ne znam baš.
Tehnofeudalizam – digitalno kraljevstvo. (Chat GPT)
S&T, međutim, ostavljaju neka pitanja otvorenim. Ako je Francuska škola gledala fordizam i pokušala ga konceptualizirati na njegovom izdisaju sluteći da dolazi drugi oblik društvenog uređenja, na kojoj se točki onda sada nalazi muskizam? Je li on organizacijsko načelo društva u nastajanju ili se već nalazimo pri njegovom kraju s obzirom na tenzije koje on sam stvara podjelama, protjerivanjem i isključivanjem određenih skupina i ideologija? Tj. ako je stvaranje kontradikcija ultimativno ono što dovodi do krize određenog društvenog ustrojstva, u kojoj je mjeri muskizam rezistentan na njih.
Dakle, uspjeh knjige trebao bi se ocjenjivati po tome koliko je jasno demonstrirala implikacije poslovne logike muskizma za konstrukciju novog socijalnog ugovora. U zadnjem poglavlju S&T nude četiri moguće budućnosti za muskizam (xlvii):
Koliko god te budućnosti bile teorijski plauzibilne, to nije odgovor na pitanje o razvoju muskizma kao oblika društvenog uređenja. Naime, sve su četiri budućnosti jednako konzistentne, no nejasno je jesu li one razlikovane logikom muskizma kao poslovne strategije ili time što bi on kao osoba mogao odlučiti. Ono što ovdje nedostaje nasuprot deskriptivnom pristupu je analitička procjena je li muskizam zatvoren kao organizacijsko načelo društva ili mu predstoji dodavanje novih elemenata koje bi razrješile kontradikcije i tenzije koje proizvodi. Ako je teza da se sistem organizacije društva može ekstrapolirati iz određene poslovne prakse, onda je bitno pitanje u kojem pogledu biografske kontingencije postaju dominantne za oblikovanje i razvoj tog sistema, a u kojem momentu sistem sam slijedi svoju organizacijsku logiku. Npr. ideja o automatizaciji modusa regulacije čini se bitna za unutarnju logiku muskizma, međutim poseban ideološki okvir koji ona kod Muska poprima previše je determiniran kontingencijom njegovog života – uvreda koju mu navodno nanosi Bidenova administracija, dijete koje se samodefinira, radikalizacija na Whatsapp grupama za vrijeme Covida. Čak na razini dekodiranja države u DOGE fazi, može se reći da je odluka da se ukine USAID kontingentno kodirana – odrastanjem u Južnoj Africi itd., dakle kontingencijom Muska kao osobe. Iz pozicije unutarnje logike muskizma potpuno je plauzibilno zadržati USAID u nekom obliku kao geopolitički potez limitiranja kineskog utjecaja u Africi i osiguranja izvora rijetkih zemnih minerala u DR Kongu ili čega već. Tretiranje specifičnih skupina kao NPC ili shadow people je isto tako kontingentno o Muskovom djetinjstvu. Ako je dovezna točka muskizma automatizacija moda regulacije i ideološko kodiranje tehnologije, potpuno je zamisliv drukčiji oblik automatizacije i drukčije ideološko kodiranje, tj. ne slijedi da je paranoidno desničarenje nužno. Da bi se takve mogućnosti mogle jasnije razlikovati, možda su S&T trebali kao komparativ uzeti u obzir drukčije konceptualizacije društvenog sklopa 21. stoljeća, recimo tehnofeudalizam kako ga definira Cédric Durand.(L) Na žalost, mogućnost tih drukčijih oblika ideološkog kodiranja tehnologije kao biti muskizma nešto je što S&T u inače vrlo pronicljivoj knjizi nisu tematizirali.
Bilješke:
[i] Quinn Slobodian & Ben Tarnoff: Muskism, A Guide for the Perplexed, str. vii, Allen Lane, 2026.
[ii] Ibid. str. vii.
[iii] S&T zapravo u knjizi jako malo prostora posvećuju objašnjenju metodologije, no u svim pratećim podcastima tijekom promocijskog Blitzkriega objašnjenje same metodologije, i oslanjanje na Francusku regulacijsku školu zauzima znatno mjesto, tj. dosta je minuta posvećeno tom pitanju (recimo Bungacast i Novara – Do Your Own Research). Tako da pomalo čudi da taj metodološki potez u samoj knjizi ne dobija barem jedan malo duži paragraf.
[iv] Točnije kazano ‘Pariške’ obzirom da se S&T oslanjaju na rad kojeg pioniri tog pristupa rade početkom ‘70ih.
[v] Legitimationsprobleme im Spätkapitalismus, Surhkamp, 1973.
[vi] S&T u podcastu Bungacast, 10/03/2026.
[vii] Postoji i faza iz ‘90-ih kada Musk po prvi put iz Kanade dolazi u Silicijsku dolinu i kada pokreće nekoliko start upa, te se se na kraju spetlja s Peterom Thielom, tzv. Paypal mafija. Iz tog razdoblja potiče njegovo uvjerenje da je internet nadskup svih medija (“internet as superset of all media”) za koje S&T misle da ima neku kilometražu. Dosta ljudi krajem ‘90-ih to vidi, pa čak i David Bowie, a sama ideja u dosta promijenjenom obliku igra neku ulogu tek nakon Muskove radikalizacije socijalnim medijima što će biti jasnije kasnije u tekstu.
[viii] Peter Thiel, Blake Masters: Zero to One, Crown Business, 2014.
[ix] Muskism, str. 33.
[x] Ibid. str. 57.
[xi] Ibid. str. 36.
[xii] Ibid. str. 50.
[xiii] Ibid. str. 50.
[xiv] Ibid. str. 46.
[xv] Ibid. str. 77.
[xvi] Ibid. str. 56.
[xvii] Ibid. str. 40.
[xviii] Ibid. str. 52.
[xix] Ibid. str. 55.
[xx] Ibid. str. 31.
[xxi] Ibid. str. 93.
[xxii] Ibid. str. 94.
[xxiii] Ibid. str. 95.
[xxiv] Ibid. str. 94.
[xxv] Ibid. str. 86.
[xxvi] Ibid. str. 94.
[xxvii] Ibid. str. 100.
[xxviii] Ibid. str. 87.
[xxix] Ibid. str. 88.
[xxx] Ibid. str. 104.
[xxxi] Ibid. str. 104.
[xxxii] Ibid. str. 105.
[xxxiii] Ibid. str. 105.
[xxxiv] Ibid. str. 104.
[xxxv] Musk zajedno sa timom iz Neurolinka objavljuje 2019. u časopisu Journal of Medical Internet Research članak u kojem objašnjava prve korake njegove kompanije ka stvaranju “sučelja visoke propusnosti između mozga i stroja”. Nekoliko neuroznanstvenika pohvalno odkomentira tekst, no upozori kako takav sustav otvara mogućnost da neke vlade ili nevladine organizacije stave taj sustav pod svoju kontrolu i da manipuliraju ponašanje ljudi ne samo kroz medije nego i izravno kroz to sučelje kontrolom mozga (str. 110). Musk se usere.
[xxxvi] Muskism, str. 117.
[xxxvii] Ibid. str. 107.
[xxxviii] Ibid. str. 137.
[xxxix] Postoji cijeli niz objašnjenja o tome koja sve značenja i porijeklo ima taj akronim i S&T detaljno prolaze kroz to.
[xl] Muskism, str. 149.
[xli] Ibid. str. 149.
[xlii] Ibid. str. 133.
[xliii] Ibid. str., 148.
[xliv] Ibid. str.155.
[xlv] S&T na Bungacast, 10/03/2026.
[xlvi] Muskism, str. 79.
[xlvii] Ibid. str. 156 – 167.
[xlviii] O Karpu i njegovom pogledu na svijet bit će više govora u jednoj od narednih objava na Idejama.
[xlix] S&T vrlo jasno prikazuju koliko je Muskova anksioznost oko demografskog kolapsa ljudske rase zapravo anksioznost oko demografskog kolapsa bijele rase, pogotovo na zadnjim stranicama knjige na kojima zamišljaju kako bi izgledao jedan dan u životu bijele dijevojčice koja uči iz Grokopedije o kolapsu bijele rase i žrtvi koje ona mora podnijeti kako bi se suzbio niski natalitet civlizacije potekle iz Eurpe i omogućila kolonizacija Marsa (str. 164 – 167).
[L] How Silicon Valley Unleashed Techno-Feudalism: The Making of the Digital Economy, Verso Books, 2024.
15. rujna 2026. / čita se 22 minute
Broj i vrijednost
Kad je 2009. godine financijski sektor kolabirao, udio financija u BDP-u - umjesto da padne - zapravo je narastao. Rast brutoproizvoda dugo je bio i još je sinonim za napredak. Paradoksi poput prethodnog ilustriraju varljivost njegova mjerenja, no Diane Coyle u svojoj knjizi ionako predlaže da se u novoj ekonomiji napredak mjeri drukčije
6. rujna 2026. / čita se 18 minuta
Uvod u tehno-oligarhe (2)
U prvom dijelu članka Željko Ivanković informira o knjizi The Rise and Fall of the Artificial State, povjesničarke Jill Lepore, a zatim vjerno prepričava fascinantan slučaj iz vremena Velike depresije kad je pokret Technocracy Inc. stekao veliku popularnost predlažući, kao i tehnokrati danas - suspenziju demokracije. Lepore zaključuje da ideje današnjih tehnokrata nisu okrenute budućnosti, nego su diskreditirane u prošlosti
16. kolovoza 2026. / čita se 14 minuta
Njemačka, između ostalog
Zemlja koja je desetljećima bila gospodarski div, ali politički patuljak, danas mora odlučiti želi li konačno postati i jedno i drugo ili prestati biti i jedno od toga. Münchauova knjiga "Kaput" pokazuje zašto je njemačko čudo bilo zarobljeno vlastitim uspjehom i zašto budućnost cijele Europske unije ovisi o tome hoće li Berlin uspjeti pretvoriti ekonomsku snagu u političko vodstvo bez straha od hegemonije.