Uvod u tehno-oligarhe (1): Peter Thiel – Antikrist!

• Naslovna ilustracija: Peter Thiel i J.D. Vance. (Gage Skidmore / CC BY-SA 2.0)

* Zamolio sam primjedbe Rajku Rusan, Natašu Babić, Božu Kovačevića, Tina Radovanija, Borisa Pavelića, Domagoja Novokmeta. Popravljao sam, prepravljao i na kraju sve zbrzao sam.

I.

Polovicom srpnja 2026. godine, First Things, „najutjecajniji američki religijski časopis“, objavio je na internetu članak iz broja kolovoz/rujan, naslovljen The Pope and the Antichrist (Papa i Antikrist). Autori su tehnološki investitor Peter Thiel i Sam Wolfe, analitičar u Thielovom fondu rizičnog kapitala (hedge fund) koji ulaže u tehnološke kompanije i inicijalne projekte (start up). Suvremena tehnološka industrija, posebno digitalna, prošla je niz ideoloških faza. Prije pola stoljeća i više, u doba svoje snažnije industrijske i društvene afirmacije, i informatičari su još bili anarhoidni i hipiji. Objavljivali su hakerske manifeste (Loyd Blankenship; McKenzie Wark), zauzimali se za slobodni softver (Richard Stallman) i slobodni internet (John Perry Barlow). To je zanimljivije kad se tehnološki moćnici danas upuštaju u rasprave o religijskim pitanjima.

Oslanjajući se na teološka razmatranja Antikrista bivšeg pape Benedikta XVI (Joseph Ratzinger), Thiel i Wolfe u svom članku Antikristom proglašavaju nekadašnjeg tübingenškog teologa Hansa Künga, koji je, pišu, bio toliko utjecajan koliko „nikad poslije nije bio nijedan teolog“. Sa samo 34 godine Küng je bio jedan od najmlađih eksperata povijesnog Drugog vatikanskog koncila, koji je „prihvatio većinu njegovih preporuka“. Poslije mu je Ivan Pavao II ipak onemogućio predavati katoličku teologiju zbog stalnog propitivanja kršćanskih i katoličkih dogmi, recimo dogme o nepogrešivosti pape. Nedavno preminuli papa Franjo u Thielovom i Wolfeovom članku zamalo je izbjegao otvorenu istovjetnu kvalifikaciju, no katolički su krugovi prepoznali insinuaciju da je i on Antikrist. (Dodatno, početkom srpnja u Aspenu, na panelu koji nije sniman, Thiel je, prema CNN-u, Papu Lava XIV proglasio „agentom kineskih komunista“, zbog njegove enciklike Magnifica Humanitas u kojoj se zauzima za obuzdavanje umjetne inteligencije.^[i]) Iako mu iskazuju ne samo poštovanje nego poklanjaju i gotovo bezrezervno povjerenje, potkraj članka autori prigovaraju i Benediktu XVI zbog toga što je svoja opetovana razmatranja o Antikristu ograničio na akademski krug. Ratzinger raspravlja o idejama, koje su vječne, slično Platonu i Aristotelu i njihovim ‘problematičnim’ sljedbenicima u sklopu Crkve (sumnjiv im je Toma Akvinski). To je razumljivo za Benedikta kao akademika, pišu Thiel i Wolfe, donekle i za njegovu generaciju, koja je još računala na utjecaj ideja. Ipak, za Benedikta kao kršćanina pogreška je, pišu – golema:

No, kršćanin zna, završavaju članak Thiel i Wolfe, da ništa ne traje vječno, jer ovaj svijet ima početak i kraj. Apokalipsa – otkrovenje svih tajni i svršetak svih tumačenja dolazi neizbježno. Postoje vrijeme i mjesto za ezoteriju, čija je suprotnost otkrovenje. Ali ne i kada se radi o sudbini svijeta – i naših duša. Kad je vremena malo, a vrijeme istječe, tko se može nadati spasenju pomoću filozofske suzdržanosti?

Vrijeme teče, dapače – istječe, ništa ne traje vječno, kad se radi o spasenju svijeta nije trenutak za filozofiju i ezoteriju, artikuliraju Thiel i Wolfe svoju poziciju.

Nekoć bliski kolege, Papa Ratzinger (lijevo) i Hans Küng (desno) s vremenom i događajima idejno su se razišli (Wikipedia i America The Jesuit Review). Kroz tu teološku raspravu Thiel formulira svoje viđenje Antikrista

II.

Velika, upravo metafizička pitanja o vječnosti i prolaznosti, zatim o Antikristu, o obavezi kršćanina „kada se radi o sudbini svijeta“ pokrenuta su ovdje u malo riječi, i to je problem. Peter Thiel, koji je glavni autor članka, svoju teoriju i inače argumentira oskudno, iako mu je do intelektualnih rasprava očito stalo. Dijelom time stječe intelektualni status među onima koji su bliski njegovim političkim uvjerenjima i poslovnoj praksi. S druge strane, Thielovi politički oponenti skloni su napadati upravo njegovu teoriju, kao pompoznu, jeftinu, tanku, nedopečenu. Čak i ako je tome tako, a po mnogočemu bi moglo ispasti da jest (Thielove teološke rasprave oštro kritiziraju i ‘njegovi’ kršćanski krugovi), nezaobilazno je Thielovu teoriju prvo upoznati. I prije spomenuti digitalni manifesti u povijesti su stekli mjesto međaša i utjecali na razvitak ne samo industrije nego i društva, čak i kad su bili teorijski tanki (hakerski manifest), čak i kad bi ih uskoro vrijeme pregazilo (manifest o neutralnosti interneta). Ne postoji nijedan razlog da tako ne bude i s valom manifesta i društvenih ideologija recentnih tehno oligarha. Thielovom se teorijom ne rukovode samo on i njegov bliži poslovni i prijateljski krug, nego se može identificirati i vidljiv utjecaj na politike koje se posljednjih godina nameću kroz američku Republikansku stranku. Nije, kao što sam veli, za teoriju o vječnim pitanjima, nego za intelektualne rasprave o sudbini svijeta. Thielovo bavljenje religijskim pitanjima prepoznatljivo je u kritikama Pape Lava XIV iz najviših američkih političkih krigova, nakon kojih je talijanska premijerka Giorgia Meloni bila prisiljena, radi domaće i svjetske javnosti, javno se opredijeliti za Papu. No, valja prvo ukratko opisati tko je uopće Peter Thiel.

Jedan je od najznačajnijih tehnoloških investitora posljednjih desetljeća. U biografijama se uglavnom izdvajaju ulaganja u PayPal, Facebook, Linkedin, SpaceX, Airbnb, Spotify^[ii] i, naravno, Palantir, kompaniju koja se bavi obradom i analizom ‘velikih količina podataka’ (big data) iz raznorodnih izvora, najviše za državne službe – vojsku, policiju, zatim za američku graničnu policiju (ICE) koja je javnu pažnju posebno privukla na početku mandata Donalda Trumpa aktivnostima usmjerenima prema migrantima, ali i za zdravstveni sustav i druge službe, i ne samo u Sjedinjenim Državama. Klijenti Palantira su i velike banke i industrijski proizvođači, no iz komercijalnog sektora dolazi znatno manji dio prihoda nego od naplate obrade podataka državnim agencijama. Osnivanje tvrtke 2003. godine inicirao je Thiel. Glavni izvršni direktor od početka do danas je Alex Karp, njegov kolega sa studija na Sveučilištu Stanford (čija tehnološka ideologija zaslužuje zasebne članke). Suosnivači Stephen Cohen (koji je i predsjednik Palantira), Joe Lonsdale i Nathan Gettings manje su privlačili pažnju javnosti. Prema agenciji Reuters i nizu drugih pouzdanih izvora, rani investitor u Palantir bila je CIA putem svoje neprofitne tvrtke uzajamnog kapitala In-Q-Tel^[iii].

Anarhoidni inženjeri iz Silicijske doline u zrelim su godinama uglavnom stali uz Demokratsku stranku. Peter Thiel bio je prvi tehnološki moćnik najvišeg ranga koji je otvoreno podupirao kandidate Republikanske stranke. Već od 2011. godine donirao je predsjedničku kampanju Rona Paula, financijski i velikim dijelom ideološki stoji iza političkog uspona američkog potpredsjednika J. D. Vancea, kojeg je upravo Thiel predstavio Donaldu Trumpu, a samog je Trumpa podupirao javno već u kampanji 2016. godine. Kad je Trump pobijedio, Thiel je organizirao njegove prvo neformalne, a zatim i formalne sastanke s najvećim tehnološkim kompanijama i investitorima. Uobičajeno su američki predsjednici nakon izbora imali sastanke s najvećim kompanijama i industrijama. U svoje vrijeme bili su to predstavnici naftnih, zatim automobilskih kompanija, financijskog sektora … Trump je prvi ‘tehnološki predsjednik’, prvi koji se prvo sastao s predstavnicima najvećih tehnoloških kompanija već 2016/17. godine, a na njegovoj su inauguraciji početkom 2025. godine već bili u prvoj liniji. Iako je u kampanji i nakon Trumpove druge pobjede za vanjske promatrače u prvi plan izbio Elon Musk, najbogatiji čovjek na svijetu, Thielov politički, ideološki, čak i kadrovski utjecaj je sve samo ne zanemariv. Nekolicina visoko pozicioniranih funkcionara u Trumpovoj administraciji potječu iz Thielovog kruga. Neki su s njim povezani još od sveučilišta, drugi su bili zaposlenici njegovih investicijskih fondova, a s trećima je surađivao u doba PayPala potkraj prošlog stoljeća. U tom je poslu neko vrijeme bio s Elonom Muskom, koji je morao otići nakon okršaja s Thielom oko upravljanja tvrtkom. Musk se brzo udaljio i iz Trumpove administracije nakon ne osobito funkcionalnog angažmana u rezanju državne potrošnje.

Intervju u kojem se Thiel sjeća svojih predviđanja iz devedesetih o smjeru u kojem će se razviti Sjedinjene države (Youtube, Founders Fund)

Peter Thiel porijeklom je Nijemac, rođen u Frankfurtu 1967. godine, ali je obitelj već godinu dana kasnije preselila u Sjedinjene Države, zatim u Južnu Afriku i Namibiju, potom ponovo u SAD, od 1977. godine. Otac, kemijski inženjer, radio je za nekolicinu rudarskih kompanija. U obitelji se govorilo njemački^[iv]. Thiel je na Stanfordu prvo studirao filozofiju, gdje je upoznao nekolicinu svojih kasnijih partnera i suradnika, uz ostale i Alexa Karpa. Suosnivač je i glavni urednik studentskih novina The Stanford Review u kojima se ideološki deklarirao kao libertarijanac, kako se i danas predstavlja. U koautorstvu s Davidom Sachsom (Trumpovim savjetnikom za kriptovalute) objavio je 1995. godine knjigu The Diversity Myth koja je politiku multikulturalizma na Stanfordu predstavila kao oblik ograničavanja slobode govora. U knjizi Zero to One (2014), u kojoj mimetičku teoriju svojeg stanfordskog učitelja Renéa Girarda primjenjuje na biznis, lansira slogan „kompeticija je za gubitnike“ i favorizira monopol.

U uobičajenoj predodžbi libertarijanizam (radikalni liberalizam, koji se zna nazivati i neoliberalizam) podrazumijeva kompeticiju. David Runciman u osvrtu na Thielovu biografiju koju je Max Chafkin objavio pod naslovom The Contrarian (2021), stvari vidi drukčije. Runciman podsjeća na Anarchy, State and Utopia filozofa Roberta Nozicka, libertarijansku ‘bibliju’, koja je već od objave 1974. godine izuzetno popularna u Silicijskoj Dolini. Prema Nozicku, tumači Runciman, postojanje i moć države može opravdati samo zadaća osiguranja privatnog vlasništva i ništa drugo. Iz anarhije, svojevrsnog prirodnog stanja, u kompeticiji se izdvoji dominantna zaštitarska agencija koja privatno vlasništvo osigurava bolje od drugih. Državni monopol na nasilje ishod je tržišnih sila, zaključuje Runciman: „To je politika kao u Sopranosima!“ Ne samo u djelatnosti zaštite nego i u drugim sektorima kompeticija gotovo prirodno završava u monopolu. Thielov libertarijanizam i monopolistička dominacija mogu biti itekako komplementarni.

III

Thiel je tehnološki poduzetnik i politički aktivist i ideolog, čime u javnosti privlači najviše pažnje. New York Times ga predstavlja i kao jednog od najistaknutijih desno orijentiranih intelektualaca. Ovaj se članak u nastavku bavi Thielovim teorijskim refleksijama, s kojima – što je posve očekivano – nastoji uskladiti svoje poglede na biznis i tehnologiju kao i političke nazore. Svoje viđenje politike tehnološkog razvitka i međunarodne politike Sjedinjenih Država, pokušava utemeljiti u redefinicijama pojmova Zapad i Prosvjetiteljstvo i u svojoj interpretaciji svjetske povijesti ideja. U tom okviru, a ne samo zato što je kršćanin (protestant) ispituje ulogu Crkve i znanosti. Dakako, nije moguće, a ni potrebno, raspravljati o svim teorijskim pitanjima kojima se bavio. Puno toga tek je dotaknuo, kao usput. Puno zaključaka o svijetu, povijesti i budućnosti nije iznio u člancima u kojima bi ih elaborirao i potkrijepio detaljnim argumentima, nego u intervjuima, kao više-manje gole tvrdnje. Taj stil (može li se to nazvati stilom), da se iznose tvrdnje bez potkrepe, ali kao da su intuitivno samorazumljive, širi se i u pisanoj formi. Vidljivo je to u blogovima na platformama Medium i Substack. Tehnologija mijenja kanale javne komunikacije, i njezin karakter. Iako prihvaća pozive na intervjue u elektronskim medijima, za svoj najambiciozniji pothvat Thiel je izabrao najtradicionalniji komunikacijski oblik – razgovor.

Posljednjih godinu, dvije, širom svijeta, od Innsbrucka i San Francisca do Cambridgea i Rima, Peter Thiel u zatvorenim seminarima predstavlja manjim grupama izabranih diskutanata svoja četiri predavanja o Antikristu. U članku citiranom ovdje, u prvom paragrafu, Thiel evocira nedavno rimsko predavanje, koje je, kako piše, bilo zamišljeno kao privatno, ali su talijanski mediji otkrili gdje je održano. Istini za volju, predavanja se ustvari ne skrivaju: za predavanja u San Franciscu iz rujna 2025. godine mogle su se kupiti ulaznice. Uz to, predavanjima je slijedio razgovor s publikom uz moderiranje Petera Robinsona, s kojim je Thiel 2024. godine snimio za Hoover Institution dva video-razgovora o dobu Apokalipse i Antikristu. Od prisutnih se nije tražilo da taje sadržaj razgovora i neki su sudionici javno iznosili informacije o raspravama, a mediji su izvještavali i komentirali. Austrijski teolog Wolfgang Palaver, koji Thiela u akademskim raspravama susreće od devedesetih godina prošlog stoljeća, iscrpno je o Thielovim tezama o Antikristu izvijestio u uvodnom izlaganju i diskusiji na akademskom skupu u Nizozemskoj u prvoj polovici 2026. godine. Prema Palaveru, Thielov i Wolfeov članak Voyages to the End of the World (Putovanja nakraj svijeta), također objavljen u časopisu First Things, ustvari je sadržaj drugog predavanja u kojem znanost i znanstvene institucije gleda kao Antikrista. Tako već imamo objavljene članke o dva predavanja i razmatranje dva područja kao Antikrista: Crkve i znanosti. Palaver se Thielovim se tezama o Antikristu bavi u svojim se člancima Desacralize the Katechon, Do Not Create Empires! (Desakralizirajte katehon, ne stvarajte imperije) i On the Dangers of a Return to Constantinianism (O opasnostima povratka u konstantinizam), koje je krajem prošle godine objavila Asocijacija irskih katolika. Sve u svemu, o predavanjima o Antikristu ima dovoljno javnih informacija iz kojih se mogu rekonstruirati sadržaj i Thielove teze, a ovdje izabrane reference svakome mogu poslužiti kao korak u samostalnom istraživanju. Iako, s obzirom na obilje materijala vrata nikom nisu zatvorena, zadatak je u svemu razabrati smisao. U tome se umjetna inteligencija pokazala korisnim ali ne dovoljnim alatom.

Propovijedanje Antikrista kojemu vrag šapuće upute. (Luca Signorelli, CC0 1.0)

IV.

U članku u časopisu Wired Laura Bullard tvrdi da je Thiel temom Antikrista „opsjednut“. Sam kaže da se temom bavi jer je zapostavljena. Činjenica je da se njome bavi desetljećima. Antikrist se pojavljuje već u članku The Straussian Moment, koji je Thiel prvo predstavio 2004. godine na Sveučilištu Stanford, na malom simpoziju posvećenom Reneu Girardu, koji je sam organizirao. Članak je zatim nekoliko godina kružio u rukopisu, objavljen je tek 2007. godine^[v], ali je dostupan na internetu. Kad se rekonstruira Thielova teorijska i ideološka pozicija uglavnom se taj članak uzima kao ishodište (uostalom, od nekih se ranijih radova djelomično distancirao). Ako je možda Antikrista spominjao i prije, u The Straussian Moment to je uozbiljeno.

Naslov članka upućuje na američko-njemačkog tumača povijesti filozofije Lea Straussa, koji nije tek sam bio sklon kriptičnom izražavanju nego je kriptičnost postulirao kao standard i način izražavanja onoga što se ne želi, ne može ili ne smije reći izravno. A po njemu – uvijek je tako. Slijedom Straussa i Thiel je ohrabren u autorima koje tumači pronalaziti skrivene poruke. I iz Straussa destilira zaklkjučak do kojeg mu je stalo, da

„Amerika duguje svoju veličinu (greatness) ne samo pridržavanju načela slobode i pravde nego i povremenom otklanjanju od njih“. (str. 206) Prioritet američke veličine nije u pitanju, radi se samo o sredstvima: pravdi i slobodi, ili – nepravdi i neslobodi.

Na početku članka, kao neku polaznu točku, Thiel izdvaja napad na tornjeve Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku 11. rujna 2001. godine. Zatim se bavi Lockeom i prosvjetiteljstvom. To jest plete mrežu za njihovu kritiku. Antikrist se uvodi u dijelu članka o Carlu Schmittu, na kojeg se Thiel oslanja više nego na samog autora iz naslova, Lea Straussa. Schmitt je njemački pravnik, zapravo politolog i religijski teoretičar iz prve polovice 20. stoljeća, koji je stao uz nacistički režim. Bez obzira na to Schmittov se teorijski doprinos u akademskim krugovima do danas uzima ozbiljno. (U Hrvatskoj su 2007. objavljeni Politički spisi, u prijevodu Mirjane Kasapović i Nenada Zakošeka, a Političku teologiju I i II, objavljenu 2019. godine preveo je Boris Perić.) U doktoratu Aggression in der Lebenswelt (Agresija u svijetu života^[vi]), koji je obranio na Goethe sveučilištu u Frankfurtu 2003. godine, Alex Karp također raspravlja o Carlu Schmittu, o razumijevanju prijatelja i neprijatelja, ponajprije u politici (više u sljedećem članku, o Karpu). Kako oba pišu o istome u isto vrijeme, razumno je pretpostaviti da su Thiel i Karp o tome diskutirali i utjecali jedan na drugog.

Carl Schmitt, njemački pravnik i politički filozof., Leo Strauss, njemačko-američki politički filozof i Rene Girard, francusko-američki interdisciplinarni akademik – najutjecajniji su intelektualni utjecaji na formiranje Thielova političkog svjetonazora. (ChatGPT)

Dihotomija prijatelj-neprijatelj u politici je neodvojiva od pitanja nasilja i agresije (te od nepravde i neslobode). Pozivajući se, dakle, na Schmitta, Thiel naglašava da Antikrist nudi „mir i sigurnost“, poništava dihotomiju prijatelj-neprijatelj i tako krivotvori svijet kakav jest. U svijetu u kojem se u cijeloj povijesti sve do danas sukobljavaju države, politički savezi, imperiji, globalne sile – Antikrist bi „mir i sigurnost“ ostvario putem neke svjetske vlasti ili koordinacije, a na temelju univerzalnih vrijednosti. Thiel smatra totalitarnima i jedno i drugo: svjetsku vlast koja po prirodi stvari ne bi bila kontrolabilna nego iznad svih, i za sve obvezujuće univerzalne principe. U razgovorima s Peterom Robinsonom za Hoover Institution Thiel objašnjava da Antikrist može biti osoba, diktator, ideologija, sustav, tip, čudna karizmatična figura. Prepoznaje ga kroz cijelu povijest, od Nerona do Napoleona, ali i u Ratzingerovom suprotstavljanju ideja Svetog Bonaventure i Tome Akvinskog; jasno je da pokušajem formulacije i traženjem oslonca u univerzalnim principima Antikristu teži – Toma!

Oni koji zbog klimatske opasnosti (Greta Thunberg), u ime nuklearnog razoružanja, regulacije bioinženjeringa ili umjetne inteligencije, zagovaraju svjetsku vladu ili koordinaciju, koja bi usvajala opće vrijednosti ili principe, ili barem vrijednosti i principe koji bi pojedina pitanja regulirala za cijeli svijet, za Thiela su recentni vojnici Antikrista ili Antikrist sam. S jedne je strane Armagedon – opasnost potpune kataklizme, s druge Antikrist, totalitarna prijetnja. John Kennedy, koji je nakon Kubanske krize početkom šezdesetih godina 20 stoljeća zagovarao „jedan svijet“, i „mir za sva vremena“, koji bi se osigurao nekim „međunarodnim sustavom“, ubijen je, prema Thielu i Wolfeu upravo zbog tog govora. Palaver podsjeća Thiela da je „svjetski mir“ u istom trenutku zagovarao i Papa Ivan XXIII. Ispada da totalitarizam zagovaraju i potpisnici pisama o regulaciji umjetne inteligencije – inženjeri, tehnološki investitori, znanstvenici, i sam Papa Lav XIV.

Istočni je grijeh prosvjetiteljstva, piše Thiel u The Straussian Moment, to što je pretpostavilo neke univerzalne ljudske vrijednosti, čime je u drugi plan potisnuta prava ljudska priroda, koja uključuje postojanje dobra i zla.

Dok je Bin Laden pozivao na „sveti rat“, zapadni državnici (američki predsjednik George W Bush) i crkveni autoriteti isticali su da nisu u ratu s Islamom nego s teroristima. Prema Thielu pak u političkom svijetu vlada dihotomija prijatelj – neprijatelj, a snaga religije je u razlikovanju dobra i zla. Važno je zapaziti, Bin Laden ili Islam nisu Antikrist, oni su (ultimativni) neprijatelji Zapada. Pretpostavka o univerzalnim ljudskim vrijednostima osljepljuje Zapad, zaključuje Thiel. Tako je u isti misaoni niz uvezao kritiku prosvjetiteljstva, koncept i politiku Zapada, Crkve, klimatske i antinuklearne aktiviste, zagovornike svjetske koordinacije u sprečavanju biološke opasnosti i regulacije umjetne inteligencije. Sve su to manifestacije ili su vojnici Antikrista.

Uz političku, rasprava o Antikristu ima i metafizičku dimenziju. Knjiga otkrovenja (grčki Ἀποκάλυψις /Apokálypsis, objava) i Knjiga proroka Daniela izražavaju i uključuju prolaznost, napominje Thiel. Nasuprot ideji vječnosti, vrijeme teče prema koncu. To proturječje vječnosti i prolaznosti omogućuje Antikristu da se, nudeći vječni mir i sigurnost, lažno predstavi kao Krist. Antikrist je falsifikat Krista. Posljednja je faza prije kraja povijesti (Sudnjeg dana). Krist donosi mač, ja nosim mir, kaže Antikrist u knjizi ruskog teologa Vladimira Solovjeva Kratka priča o Antikristu, koju citiraju i Ratzinger i Thiel. Isprepletenost prolaznosti i vječnosti omogućuje Antikristu da se neprestano pojavljuje tijekom povijesti, širi paniku od Armagedona i nudi lažnu nadu u svojoj verziji vječnog spasa u totalitarnom kraju povijesti. Zato se Antikrista može naći tijekom cijele povijesti.

Iako se uvijek pojavljuje, svaki put (dosad) Antikrista zadržava ga katehon – ‘onaj koji zadržava’. Povijest je sva u svakom trenutku usmjerena prema kraju i blizu kraju, ali katehon sprečava (totalitarni) kraj.

Kad bi ujedinjeni svijet uopće bio moguć, kad bi se dogodio, bio bi to, prema Schmittu, kraj povijesti, svijet bez politike, države, prijatelja i neprijatelja. Sve bi se odvijalo po nekom „ekonomsko-tehničkom automatizmu“. Ujedinjeni svijet bi bio moralan, civiliziran, zakonomjeran, ispunjen umjetnošću i zabavom, tumači Thiel Schmittov izvod. Upravo zabava, dodaje Thiel, razotkriva da je riječ o krivotvorini: rat bi zamijenile računalne igre (war games), a herojske pothvate roller coaster uzbuđenja u zabavnim parkovima. Thiel ne zaobilazi „kraj povijesti“ kako ga je, tumačeći Hegela, opisao Alexandre Kojeve, u kojem bi se čovjek sveo na pčelu, ne bi bilo ni umjetnosti ni mudrosti. Francis Fukuyama, koji je ideju o „kraju povijesti“ protumačio kao prevlast liberalno-demokratskog poretka u cijelom svijetu, dakle jedne ideje, isključio je umjetnost, ali je zadržao „ekonomsko-tehničku“ racionalnost. Ova različita tumačenja fantazije govore o ograničenjima pristupa koji je u Thielovu slučaju poprimio karikaturalan oblik. U prethodnom je prikazu Thielova konstrukcija ustvari neopravdano povoljno racionalizirana, kao da je na nešto nalik. Tek kritike otkrivaju njezin puni sadržaj.

Thielov poznanik i veliki kritičar, stručnjak za Girarda i Schmitta, austrijski teolog Wolfgang Palaver u Koelnu (Wolgang Palaver, Facebook)

V.

Završni dio ovog članka ima dva dijela. U prvom su dijelu (ova, sekcija V) tri kritike Thielove teologije, odnosno – bolje rečeno – političke teorije, koje dolaze iz kršćanskog kruga. Prvo se kritizira Thielov zahtjev za ponovnim spajanjem crkve i države, zatim se raspravlja o ideji katehona – onog koji zadržava (Antikrista), odnosno kritizira se ideja da sukob imperija (civilizacija) onemogućava totalitarizam (ne onemogućava!), a u trećoj se kritici upozorava da je upravo Thielov Palantir instrument totalitarizma. Važno je posvetiti pažnju kritikama Thiela unutar religijskih krugova, jer se na kritike iz izvanreligijskog diskursa u ideološki polariziranom svijetu rutinski odmahuje rukom kao na irelevantne. U stvarnosti, religijske kritike nisu odvojene od ‘svjetovnih’. U završnoj se sekciji članka skreće pozornost na slabost Thielove metode, odnosno na sklonost proizvoljnosti u tumačenju i zaključivanju. Tu se pak krije zagonetka. Proizvoljnost nije strana ni oficijelnim akademskim krugovima koje Thiel desetljećima kritizira, ali se u njih uklapa metodom. U čemu se razlikuju?

U kršćanskom krugu Thiela se kritizira kao slabog poznavatelja onoga o čemu piše. Paolo Benanti, svećenik koji savjetuje Papu i talijansku vladu o umjetnoj inteligenciji, Thiela čak kvalificira kao heretika. Opsjednut Antikristom, ističe protestantski svećenik Kevin Deal, Thiel ga pronalazi ondje gdje se uopće ne spominje, u Knjizi proroka Daniela i Otkrovenju, a ne ondje gdje se u Bibliji jedino eksplicite spominje, u Ivanovom Evanđelju. Zato Antikrista potpuno krivo interpretira, ponajprije iz političkog i tehnološkog kuta. Te kritike nisu bezazlene, ciljaju na Thielovu neukost, odnosno intelektualnu samodopadnost.

Kao stručnjak za Renéa Girarda i Carla Schmitta austrijski teolog Palaver desetljećima je susretao Thiela na simpozijima. Neke su europske novine napisale da su prijatelji, no Palaver je na nizozemskoj raspravi o Girardu i Thielu pokazao da mu je prilično stalo to demantirati. U dva prije spomenuta članka objavljena na stranici Asocijacije irskih katolika u drugoj polovici 2025. godine, kritizira konkretne elemente Thielove političke teologije. U prvom članku kritizira Thielovu ideju o povratku Crkve na ‘konstantinizam’, a u drugom shvaćanje o odnosu religioznog i političkog u pojmu katehon. Palaver je doktorirao na Girardu i u akademskom radu inzistira na razlici između Girarda i Schmitta. Stalo mu je Thiela prikazati kao lošeg interpreta Girarda, gotovo kao uljeza u teološkim diskusijama koji u interpretacijama iskrivljuje izvore na koje se poziva. No, ne samo to.

Konstantin Veliki, skulptura u Yorku autora Philipa Jacksona. (Carole Raddato, CC BY-SA 2.0)

Pojam konstantinizam upućuje na cara Konstantina, koji je početkom četvrtog stoljeća kršćanstvo proglasio državnom religijom Rimskog carstva. Konstantinizam je sinonim za jedinstvo crkve i države. Palaver kritizira tendenciju koju zagovara i Thiel (on možda najeksplicitnije među onima koji imaju utjecaj) da Crkva bude politička institucija. Palaver, koji je teolog, citira adekvatne izvore i autoritete kršćanskog nauka u kojima se inzistira na različitim poslovima Crkve i države. Suština je razdvajanja Crkve i države u tome što su im obaveze i metode drugačije. To razdvajanje obaveza, odnosno poslova u različite institucije, poznavali su već nekršćanski antički mislioci, poput Platona i Aristotela koje Thiel potiskuje na marginu idejne tradicije.

Palaver inzistira i na esencijalnom doprinosu Drugog vatikanskog koncila, a to je sloboda vjeroispovijesti, iz koje po prirodi stvari proistječe odvajanje Crkve i države: u državi u kojoj vlada sloboda vjeroispovijesti (a državljani su jednaki) ne može se privilegirati neka religija kao državna. Sad je pak jasnija Thielova kritika teologa Hansa Künga kao onog koji je “imao neumjeren utjecaj“ na Drugi vatikanski koncil: Antikrist u Küngu zagovarao je mir i sigurnost putem slobode vjeroispovijesti. No Palaver primjećuje da su se i Girard i papa Ratzinger, na koje se Thiel oslanja, zauzimali za slobodu vjeroispovijesti, a Benedikt XVI, sukladno tome, čak i za „slobodu odbacivanja Otkrovenja“ (Apokalipse).

Vjerojatno nije prikladno inzistirati na konzekventnosti stavova iz teoloških rasprava, kad se u tom diskursu više izriču intuicije nego argumenti. No, iz zagovora jedinstva Crkve i države konzekventno slijedi da je Thiel protiv slobode vjeroispovijesti (i još koječega, u paketu). Tako ispada prema Palaverovom članku. To je čak čudno, jer sam Thiel spominje da nije katolik, ističe da je kršćanin, a ponekad i da je protestant. Možda je stvar u tome da je manipulativan. Kad se tako pokaže u puno primjera to ispada karakteristika.

“Nebeski mačevalac” kao katehon. (Nepoznati autor – Knjiga čuda, CC0 1.0)

Ideju katehona, o kojoj Palaver piše u drugom članku, u teološkim je raspravama oživio Carl Schmitt. Katehon zadržava Antikrista, onog koji je nezakonit jer je iznad svih zakona. Oboje mogu biti ideja, sustav, pojedinac. Za Schmitta, Hitler je zadržavao komunizam kao svjetski totalitarni poredak. (Takvo viđenje nacizma prije Drugog svjetskog rata nije bilo ograničeno na konzervativne mislioce, zagovarali su ga i neki radikalno liberalno orijentirani politolozi. Sve je snažnije i danas.) U pozivu da se katehon desakralizira, da se dakle tumači kao svjetovni princip, Palaver opet inzistira na odvajanju Crkve i države.

No, ima tu i nešto više. Thiel vidi svijet kao sukob svjetskih imperija koje izjednačava s religijama. Palaver upućuje da Girard za razliku od Schmitta imperij vidi kao oblik opresije. Palaver želi odvojiti Thiela od Girarda, prikazati ga kao lošeg girardijanca, koji se Girardom koristi radi neke svoje ideje. Također mu je stalo da ni papa Ivan Pavao II, onaj koji je Küngu onemogućio poučavanje katoličke teologije, ne pripadne Thielu. Poziva se i na njega kao protivnika ideje imperija. Totalitarizam se ne ograničava drugim totalitarizmom.

Napokon, Palaver podsjeća da nema efikasnijeg totalitarnog instrumenta od Thielove tvrtke Palantir, koja u servisiranju državnih agencija posve ignorira ideju privatnosti, a to je esencija totalitarizma. Totalitarizam nije tek apstraktna opresija univerzalne ideje koja uniformira sve individualno, nego se realizira u državnom prodoru u privatnost i u poništavanju privatne sfere tobožnjom zajedničkom vrijednošću i idejom. Služeći jednom imperiju, Sjedinjenim Državama, u potencijalnom i – prema tehno-oligarsima već aktualnom – sukobu s drugim imperijima, Thiel i Palantir ne izbjegavaju servisirati totalitarnu ideju i sustav. U razgovoru s Robinsonom, na pitanje jesu li Sjedinjene Države katehon ili Antikrist Thiel odgovara – da mogu biti i jedno i drugo. Teško je izbjeći iskušenje i ne postaviti pitanje je li sam Thiel – katehon ili Antikrist? Kriteriji za tu razliku nije jasno postavio. Otvoren je put da se sve svede na naše i vaše. U religijskim je raspravama konzistentnost sekundarna, a koherentnost pogotovu. Nije to znanost nego vjera. Ali one očito sadrže svjetovne ciljeve.

VI.

U recentnoj diskusiji o sinkronijskoj i dijakronijskoj podjeli svijeta na kulture i civilizacije Thielova pozicija je hibridna. Za razliku od postmodernih i antikolonijalnih teoretičara, ustraje na podjeli Zapad vs ostali, ne relativizira je. No, slaže se s njima kad odbijaju Zapad svesti na racionalističku i univerzalističku baštinu antičke filozofije i prosvjetiteljstva, koju – kao razdoblje i kao misaonu tradiciju – ograničava na trgovinu, znanost i tehnologiju. U članku Voyages to the End of the World na primjeru teološko-političke utopije New Atlantis Francisa Bacona, koja je imala značajan utjecaj na osnivanje Royal Society, odnosno na institucionalno organiziranje znanstvenih napora, Thiel znanost i tehnologiju prikazuje kao totalitarizirajuće, kao Antikrista. Nema tu jasnih argumenata, više se oslanja na dekripciju satire Jonathana Swifta. U traktatu The Straussian Moment tvrdi da je John Locke (kojeg prikazuje kao inicijalnog prosvjetitelja), u ime razvoja trgovine i ekonomije zanemario ljudsku prirodu, odnosno pitanje dobra i zla. U oba se slučaja, to je zanimljivo uočiti – Thiel preklapa s postmodernom (ljevičarskom?!) kritikom znanosti i kapitalizma. Koliko se može identificirati, od svih sastavnica kulture i civilizacije differentia specifica Zapada za Thiela je kršćanstvo, koje tako uključuje razliku dobra i zla i pokriva pitanje ljudske prirode (iako se – pro domo sua – zauzima i za ničim ometanu slobodu tehnološkog razvitka, posebno ne nekim ‘svjetskim sporazumom’).

Dvije su međusobno povezane karakteristike (mane) Thielova teoretiziranja: reduktivne interpretacije, koje se neki put približavaju granici krivotvorine, ili je i prelaze, i težnja prema velikim svjetskopovijesnim zaključcima. (Palaver upozorava da je Thiel u članku Against Edenism krivotvorio Goetheovog Fausta). Nije točno da se Locke i prosvjetiteljstvo ne bave ljudskom prirodom i pitanjima dobra i zla. Otvorena je dakako, rasprava jesu li u prosvjetiteljstvu dobro i zlo metafizička načela ili situirani u ljudsko društvo i postupke pojedinaca.

Redukcija i pokušaji izvedbe generalnih zaključaka nisu rijetki u suvremenim (kao ni u tradicionalnim) akademskim pothvatima. Prema jednom tumačenju, s Kantovim ‘kopernikanskim zaokretom’ čovjek se od prirode i boga okreće sebi. Prema drugom tumačenju, u modernom dobu započinje izmještanje čovjeka iz središta svijeta: prvo Zemlja prestaje biti centrom svemira, s teorijom evolucije čovjek prestaje biti specijalno biće među živim bićima, a razvitak umjetne inteligencije i akceleracionizam daljnji su koraci u tom smjeru. Takve su se ‘sinteze’ posebno umnožile s postmodernim fikcionalizacijama i kulturološkim literariziranjem i raširene su ne samo među ‘lijevima’ nego i ‘desnim’ teoretičarima^[vii]. Kao neke hipoteze, redukcija i generalni zaključci mogu biti prvi koraci u razumijevanju stvari. No, uvjerljivost mogu osvojiti tek ako se usporede i korigiraju drukčijim, ili čak suprotnim tumačenjima.

Toga kod Thiela nema. Bez oklijevanja se kreće prema cilju. Bez ustezanja otpisuje antičku filozofiju i prosvjetiteljstvo, u redefiniciji Zapad svodi na kršćanstvo iz kojeg samog izbacuje racionalnu komponentu, kao i znanost i znanstvene institucije, zahtijeva politizaciju Crkve, priklanjanje sili nauštrb slobode i pravde, svemu daje teološku dimenziju u pojmu Antikrista, a metafizičku u inzistiranju na prolaznosti i dolasku kraja naspram ideje vječnosti. Čitatelj dovoljno Thielovih radova i slušatelj njegovih izlaganja i intervjua, pojmove koji se ponavljaju spontano slaže u racionaliziranu sliku. Zapravo se radi o nepovezanim intuicijama. Nije čudno što Palaver ističe kako nikad nije sasvim razumio što je Thiel ustvari htio reći (zbrkom) u The Straussian Moment.

Thiel taj članak započinje tvrdnjom s kojom se nije teško složiti – da je pitanje nasilja temeljno političko pitanje 21. stoljeća. Pitanje nasilja nije temeljno samo za političku praksu i teoriju 21. stoljeća nego za cijelu političku i povijest političke teorije. Nije zanemareno ni u modernom dobu (Machiavelli, Hobbes) ni u prosvjetiteljstvu. Tvrdnja da je nasilje temeljno političko pitanje bez sljedećeg interpretativnog koraka ne govori gotovo ništa. Napad na Tornjeve, koji je Thielu (i Karpu) posljednje argumentacijsko utočište – za prioritizaciju nacionalne države, sile, pred širenjem trgovine izvan nacionalnih granica, za isticanje sigurnosti kao vrijednosti, za suprotstavljanje Zapada i kršćanstva ostalom svijetu …, zaista se često smatra prijelomnim u političkoj povijesti, ali tumačenja njegova značenja daleko su od jedinstvenih. U nekima, islam se tim atakom nepobitno razotkrio kao nepomirljivi neprijatelj Zapada i zlo po sebi. Prema drugima, reakcijama na 11. rujna započinje ubrzano urušavanje demokratskih poredaka i rastakanje demokratske ideje. No zastati na trenutak i opservirati disparatne ideje nije Thielov stil.

Razmišljanje je oklijevanje. Eliminira li se oklijevanje, svjetskopovijesni se zaključci izvode bez teškoća: na primjer da su doktrine i svjetonazori formirani u prosvjetiteljstvu omogućili, ako već ne i izazvali, napad na Tornjeve 11. rujna. Thielov atak na ‘wokeizam‘ na sveučilištima i glavna kritika – da se ona ne bave bitnim pitanjima, svode se na pamfletizam. Njegovi su ‘teorijski’ izvodi u najboljem slučaju na razini proizvoljnih ‘postmodernih’ literarnih fantazija. Osloncem na ‘intuiciju’ a zanemarivanjem argumenata može se tvrditi gotovo sve. Kad bi suvremena sveučilišta zaista bila samo radikalne woke tvrđave – a nisu, nego su mjesta puno snažnijeg pluralizma od onog koji je Thielu prihvatljiv, i taj mit je vrijedno opovrgavati – Thiel se pristupom ne bi od njih bitno razlikovao. On samo pristaje uz druge dogme.

Dakako, za razliku od akademskih kula u oblacima, Thielovo teoretiziranje ima neposredne praktičke i političke konzekvence. Redukcija prosvjetiteljstva na trgovinu odjekuje u knjizi The Technological Republic Alexa Karpa, u kojoj optužuje velike (konkurentske) tehnološke kompanije, Google, Facebook i Amazon da su podlegle jeftinom konzumerizmu i sitnom profiterstvu, umjesto da epohalne vještine svojih inženjera stave u službu nacije. Thiel i Karp redovito optužuju Google zbog poslovanja u Kini. U svojoj kritici sveučilišta, Thiel je bio ‘konkretan’: svojedobno je osnovao fond kojim je financirao izabrane bivše studente koji su napustili studij. Napad na vodeća sveučilišta bio je jedan od prvih političkih poteza nakon Trumpova dolaska na vlast. Zbog otpora da se izravno angažira u politici i ‘svetom ratu’, Katolička je crkva izložena napadima.

Kako u stvarnost pretočiti ideje jednakosti, pravednosti, slobode individualnih prava, prava na autonomiju i zaštitu privatnosti, može li demokratski mehanizam uopće opstati bez razvoja demokratske kulture koja ga njeguje i održava. Kad se o apstraktnim načelima naoko uspostavi konsenzus, realizacija svejedno ne ide glatko. Ni znanost nije monolit. Poštovanje razuma i uvjerenje o objektivnosti znanstvene metode nisu panaceje, uvijek su suočeni s iskušenjima i u različitim situacijama opstaju ako se prikladno realiziraju. Renesansi i prosvjetiteljstvu trebalo je stotine godina da destiliraju te principe, vrijednosti i ideje i na temelju njih kanoniziraju ideju Zapada i održe je u susretu s drugim kulturama. Unutar nekog generalnog okvira pojavio se niz ideja o Zapadu; neke su nakon zloupotrebe izvornih načela na sreću napuštene ili korigirane u maticu. Thiel i konzervativna revizija povijesti ideja započeli su kanonizaciju drukčijeg Zapada. Oni znaju da njihov uspjeh ovisi o tome koliko će implementirati svoje ideje u politiku, u državu – organizaciju ‘legalnog nasilja’.

---

^[i] Ovaj je članak napisan uz konzultiranje i pomoć inačica umjetne inteligencije (LLM)

^[ii] Max Chafkin, u biografiji The Contrarian, prikazuje Thiela kao investitora s manama, koji je procjenjivao pogrešno i reagirao nervozno. Naravno da je procjenjivao pogrešno i reagirao nervozno i da je novac i gubio, odnosno zarađivao je manje nego što je mogao, s naknadnom pameću. Ipak je jedan od najznačajnijih tehnoloških investitora, s imovinom u visini nekoliko desetaka milijardi dolara.

^[iii]Država i vojska, u cijeloj su povijesti imali nezaobilaznu ulogu u razvitku tehnologije (recimo katapult kao ofenzivno oružje za osvajanje antičkih gradova ili barut, puška i top), a dobro je dokumentirano da su bili presudni i u razvitku suvremene digitalne tehnologije: sustav interneta stvorila je američka vojska. No, to u ovom, prvom članku nije dominantna tema pa će se spominjati samo usputno.

^[iv] Sigurno je na Thiela i njegove intelektualne sklonosti utjecalo njegovo njemačko porijeklo, u kući se govorilo njemački, njemačkim medijima Thiel daje intervjue na njemačkom, utjecalo je i djetinjstvo u Južnoj Africi, ali ovaj članak te fluidne utjecaje nije u stanju zahvatiti.

^[v] Peter Thiel, 2007: The Straussian Moment. Politics & Apocalypse, ur. Robert Hamerton-Kelly, 189-218; Michigan State University Press

^[vi] Engleski prijevod, s predgovorom prevoditeljice Kristin de Montfort, dostupan je pod naslovom Alex Karp’s „Aggression in the Lebenswelt“

^[vii] U Hrvatskoj je dovoljno pogledati laprdanja i velike geste u emisiji Peti dan Hrvatske televizije.