Djed Elona Muska i prvi pokušaj ‘tehno-udara’ u SAD

Naslovna fotografija: Članak San Francisco Examinera o tehnokraciji s ilustracijom robota-dinosaura, autora Windsora McCaya. (San Francisco Examiner, CC0 1.0)

Prethodni članak: Uvod u tehno-oligarhe (1): Peter Thiel – Antikrist!

I.

Prvi članak o tehno-oligarsima bavio se investitorom Peterom Thielom i posebno njegovom sklonošću teorijskim razmatranjima. Alex Karp, glavni izvršni direktor Palantira, njihove zajedničke prominentne tvrtke za analizu velikih količina podataka (big data), doktorirao je na Goethe sveučilištu u Frankfurtu s tezom o nasilju. I Bill Gates, osnivač Microsofta, u dugoj je karijeri objavio neke knjige o tehnologiji, društvenom razvitku i viđenjima budućnosti. Lideri tehno-zajednice neprestano organiziraju potpisivanje otvorenih pisama kojima ispravljaju stranputice tehnološkog i društvenog razvitka, formuliraju misije i nove misije njihovih tvrtki koje predstavljaju kao povijesne zaokrete, pišu manifeste o svijetu koji grade i za koji se zauzimaju itd. (Manifest tehno-optimista Marca Andreessena zaslužuje posebnu pažnju.) Tako snažan interes za raspravu o budućnosti ljudske vrste, svijeta, društva i nacionalne zajednice i sklonost intelektualnom angažmanu nije zabilježena ni u jednom poslovnom sektoru prije – ni među čelnicima naftne industrije, automobilske i uopće prerađivačke industrije, ni u financijskom sektoru. U javnim bi se istupima ograničavali na perspektive biznisa i utjecaj javnih politika na poslovanje. Njihove su knjige najčešće bile memoarske, neki put praktična iskustva.

Jill Lapore i njena najnovija knjiga “Uspon i pad artificijelne države”. (Rosie Step, Liveright, CC BY-SA 4.0)

Harvardska profesorica Jill Lepore 25. je kolovoza 2026. godine objavila knjigu The Rise and Fall of the Artificial State u kojoj uz ostalo predstavlja teoriju i literaturu iz koje potječu misaone konstrukcije tehno-oligarha, manifeste, misije i intervjue u kojima nameću svoje poglede na budućnost tehnologije i svijeta. Lepore je poznata i priznata istraživačica američke političke povijesti. Njezine najpoznatije knjige su Ove istine (These Truths), povijest Sjedinjenih Država od doba kolonizacije, iz 2018. godine, naslovljena vidljivo po prvim riječima Deklaracije o neovisnosti, te knjiga Mi, državljani (We the People), povijest američkog ustava, objavljena 2026. godine zacijelo u povodu 250 obljetnice Deklaracije, a za koju je knjigu Lepore dobila Pulitzerovu nagradu. Stalna je suradnica (staff writer) časopisa The New Yorker, ali surađuje i u drugim medijima koji objavljuju oglede a ne tek vijesti i komentatorske reakcije na aktualna zbivanja. Kako je to običaj u Sjedinjenim Državama, redovito prezentira članke, knjige, predavanja i na drugim sveučilištima, bilo sudjelovanjem na konferencijama, kroz gostujuća predavanja ili u zbijenim tjednim ili dvotjednim seminarima (oni zbilja dosta rade). Na Youtube su dostupni njezini brojni intervjui i sudjelovanja u razgovorima na okruglim stolovima. Lepore napominje da je knjiga The Rise and Fall of the Artificial State nastala kao povezivanje i sinteza svih tih predavanja, seminara i rasprava.

II.

Artificijelna država se, piše Lepore, pojavljuje u puno oblika. Iako izmiče preciziranju, opisuje je, najkraće, kao državu u kojoj „ljudima upravljaju strojevi koje su proizvele korporacije“ (str. 4). To je država u osnovnom smislu riječi, kao administracija, no ponegdje u knjizi artificial state označava neki aspekt društva. Internet, pametni telefoni, socijalne mreže, kao komunikacijska su sredstva naoko tek društveni fenomeni, no u slučajevima Cambridge Analytica i miješanju botova u izborni proces i referendume o stupanju ili izlasku iz međunarodnih saveza (Brexit) radi se o elementarnim državnim pitanjima – o oblikovanju profila države i javnih politika. U istom značenju kao artificijelna država Lepore se koristi i sintagmom ‘automatizirana država’, a prihvaća i pojam ‘algoritamska država’, kako je neki nazivaju. Artificijelna država, smatra Lepore, konstrukcija je koja nasljeđuje liberalno-demokratsku državu, u kojoj je načelna pretpostavka vladanja suglasnost građana; u artificijelnoj državi vlast počiva na autonomnim odlukama strojeva ili inženjera koji ‘znaju bolje’. Stoga, dok liberalna demokracija pretpostavlja građane, artificijelna država potiče proizvodnju trollova. No, artificijelna se država razvila iz uvjerenja (pretpostavke) da su ljudi „neinformirani i iracionalni“, i kao takvi beznadno nesposobni upravljati i sami sobom. Ta su uvjerenja i pretpostavke „znanstveno potkrijepljeni“, preuzeti i radikalno razvijani u jednom smjeru političke epistemologije. Artificijelna država nije metafora ni intelektualna fikcija, nego su oblici u kojima se pojavljuje i razine na kojima se realizira konkretni i u stvarnosti prepoznatljivi.

U prvoj se varijanti artificijelne države neka konkretna država (obično SAD) transformira u korporaciju. Već 2014. godine, kad je Eric Schmidt bio izvršni predsjednik Googlea, softverski inženjer zaposlen u kompaniji (koji je bio i jedan od vodećih aktivista pokreta Occupy Wall Street!) iznio je plan u tri koraka: U prvom se umirovljuju svi vladini zaposlenici s punom penzijom, u drugom se prava i obaveze administracije prenose tehnološkoj industriji, a u trećem se koraku Eric Schmidt imenuje glavnim izvršnim direktorom (CEO) Amerike (str 12). Lepore napominje da se inženjer nije šalio. Hrvatskoj, kao i drugim državama bivšeg socijalizma dobro su poznate ideje o postavljanju na čelo države inženjera kao da ‘struka’ uvijek zna što činiti i može izračunati i izbalansirati optimalna rješenja[i]. Prešutno, naravno, građanima se zaglušuje pravo da struci izraze svoje mišljenje, a nedajbože da neki građani neko rješenje odbiju – imaju vjerovati da je optimalno. U drugoj varijanti umjetna državna administracija postaje umjetna inteligencija. Sam Altman, glavni izvršni direktor (CEO) tvrtke za umjetnu inteligenciju OpenAI, 2023. godine u podcastu Joa Rogana potpisuje (endorse) i argumentira da bi umjetna inteligencija kao predsjednica bila izvrsno rješenje. „Mogla bi obići i popričati sa svim osobama na planetu, dubinski razumjeti njezine preferencije, što bi joj omogućilo da optimizira kolektivne preferencije čovječanstva ili građana Sjedinjenih Država – to je sjajno!“, zaključuje Altman (str. 184). Opet valja vjerovati u neko optimalno stanje. Napokon, u trećoj varijanti administracija je duboko automatizirana, u obrani, zdravstvu, sudstvu, prometu služi se algoritmima koje su proizvele privatne korporacije. To bi bila varijanta artificijelne države koju u knjizi The Technological Republic (2025) imaju na umu Palantirovi Alex Karp i Aleksander Zamiska, kad bi svoje ideje bili u stanju konzekventno izvesti i strukturirano predstaviti.

Tri varijante artificijelne države: inženjera za predsjednika; umjetnu inteligenciju za predsjednika; algoritam umjesto administracije: Eric Schmidt, Sam Altman, Alex Karp (Wikipedia)

III.

Knjiga Jill Lepore sastoji se iz dva dijela. U prvom opisuju idejne i materijalne pretpostavke koje su omogućile uspon artificijene države. Ipak, nije to teleologija. Lepore ne istražuje a priori korijene koji su neizbježno doveli do određenog stanja nego je zanima – „kako je nekoć bilo“. Iz tih je ‘predstanja’ artificijelna država svojevrsna ‘nenamjeravana posljedica’, dakle jedan od mogućih ishoda. Autorica inzistira da su stvari mogle biti drukčije, e da pokaže kako ni sadašnja situacija nije sudbina, nije neizmjenjiva.

Jill Lepore nije samo povjesničarka politike i političke teorije nego istražuje povijest ideja, ekonomsku, poslovnu, tehnološku i kulturnu povijest. U prvom dijelu knjige, u kojem rekonstruira rast artificijelne države, tumači ideje filozofa (Descartesa, Hobbesa, Milla) koje su je omogućile, opisuje razvoj industrije i znanosti, posebno matematike i računalne znanosti. Objašnjava socijalnu ulogu brojeva, statistike i prikupljanja podataka i prije pojave računala, te diskusije koje su se oko pojma umjetna inteligencija vodile od samog začetka: u pitanju su bili i termin ‘umjetna’ i termin ‘inteligencija’. Ističe finu razliku između činjenice koja izražava ono što jest i podataka (data) koji se koriste radi predviđanja, odnosno izbora mogućih ishoda. Podsjeća kako su brojevi i podatci iz komercijalne ušli u političku upotrebu. Posebno je zanimljivo pratiti kako su neki uspjesi na tom putu poslije imali negativan efekt – recimo: personalizacija poruka je bila forte direktnog marketinga a preobrazila se u atak na privatnost – te kako su se trendovi prelijevali iz područja u područje: iz biznisa u politiku, zatim u razvitak tehnologije, pa natrag u biznis i politiku.

U drugom dijelu knjige razmatra pad artificijelne države, na jedan od dva moguća načina: (i) tako što je se dekonstruira ili (ii) tehno-oligarsi ostvare svoje planove – nasele se u izabranim ovozemaljskim ili svemirskim oazama, zamrznu svoje mozgove za budućnost, svakako napuste svijet koji propada. Za prvi slučaj bi se reklo da uopće nije na vidiku, a u drugom slučaju nevjerica je ogromna – refleksna i egzistencijalna. Neizvjesnost je kompletna. U drugom je dijelu knjige veći naglasak na kulturnoj povijesti, na znanstveno-fantastičnoj literaturi, u čijoj je utopijskoj varijanti artificijelna država skoro uvijek prisutna i uvijek na ovaj ili onaj način – propada. Knjiga ekstenzivno prikazuje Karela Čapeka, Isaka Asimova, Douglasa Adamsa, koje su tehno oligarsi sve krivo interpretirali. U svojoj epohalnoj drami R.U.R. Čapek, prvi u svijetu, uvodi termin robot, izveden iz češke riječi rob. Drama je stekla veliku slavu širom svijeta. Kad se Čapek upoznao s recepcijom drame u Sjedinjenim Državama u nekom je intervjuu izrazio „strah da u američkoj popularnoj kulturi postoji nešto nehumano“ (str. 179). Lepore krug zatvara kako je i započela: Descartesom, koji je životinje shvaćao kao strojeve, dakle ispitivanjem odnosa porobljavanja između prirode, čovjeka i stroja. To je bit priče.

Knjiga je tek izišla. Prvi osvrti su informativni, ali zapažaju to inzistiranje na isprepletenosti povijesti, politike, znanosti, ideja, kulture, koja autore osvrta izgleda zbunjuje. Tvrde da Lepore priča priče, da se izražava u narativima. To je točno, no narativi Jill Lepore su pod njezinom čvrstom kontrolom (‘u toj skitnji ima sistema’), čak i kad iz dubine naoko nebitnog materijala na vidjelo izdvaja začuđujuće ilustrativne informacije. Knjiga The Rise and Fall of the Artificial State zaslužuje sistematičan pregled, odnosno struktura konstrukcije artificijelne države koju je Lepore razotkrila zaslužuje prikaz u posebnom članku.

IV.

U nastavku ovog članka slijedi jedan od tih narativa: fascinantna priča o Technocracy Inc., i prvom otvorenom pokušaju suspenzije demokracije i implementacije artificijelne države u Sjedinjenim Državama, u vrijeme Velike depresije, sad već prije skoro stotinu godina. Prikaz vjerno slijedi drugo poglavlje knjige Jill Lepore (str 31 – 38) te dio šestog poglavlja (str 95-103) u kojem se prepričava sudbina glavnog lika priče i uspostavlja veza s današnjim protagonistima iste ideje. Opis zloupotrebe eugenike i razvrstavanja ljudi po rasama, koji u drugom poglavlju prethodi priči o Technocracy Inc. ovdje je preskočen (jer i to zaslužuje posebnu pažnju).

Lepore prvo izlaže teorijske pretpostavke artificijelne države. Prva je zaključak da su cijeli svijet, priroda i svemir ustvari mehanizam koji funkcionira u skladu s deducibilnim zakonima, prema pravilima koja se mogu kvantificirati i iz njih izvoditi predviđanja. Druga je pretpostavka tehnološki determinizam, da razvoj tehnologije (strojeva) reprezentira tijek povijesti i progres. Prva ideja potječe iz 17. stoljeća, druga iz 19. stoljeća, kad započinje i razvoj statistike, koja u državnim poslovima poseban zamah hvata u 20. stoljeću. Lepore prihvaća da se država prirodno oslanja na brojeve – državi je važno pokušati dokučiti na koliko novca poreznih obveznika potencijalno može računati, koliko ima mladih koje može angažirati u slučaju rata itd.

Godine 1936. Sjedinjene su Države, na temelju Zakona o socijalnom osiguranju (Social Security Act), dodijelile Amerikancima jedinstveni deveteroznamenkasti broj koji se koristio za odbitke od plaće i uplate u fond iz kojeg su se isplaćivale naknade starijima, uzdržavanim osobama i nezaposlenima; pritom nisu svi Amerikanci bili obvezni sudjelovati. Kritičarima je zahtjev da se dio američkih radnika registrira pri saveznoj vladi izgledao kao despotizam. Godine 1936. čelnik Republikanske stranke, pokušavajući potaknuti protivljenje Rooseveltovoj ponovnoj izbornoj kampanji, upozorio je: „Ako Rooseveltova administracija bude ponovno izabrana, u ovoj ćemo naciji imati dvije skupine građana: one koji imaju broj i one koji ga nemaju.“ No, onih koji su se sustavu protivili bilo je manje nego onih koji su ga objeručke prihvatili. Mnogi su svoje brojeve socijalnog osiguranja dali ugravirati na prstenje i narukvice, pretvarajući ih u simbole jednakosti građana. Dodjeljivanje osobnih brojeva građanima iz Sjedinjenih se Država širilo svijetom: Švedska je osobni broj građanima dodjeljivala od 1947. godine, Island od 1952. godine, kada je i svaka osoba u zemlji dobila i bušenu karticu u Nacionalnom registru.

Howard Scott ispred podružnice Technocracy RD-11833-2 SHQ 1942. godine. (Shepard Winsdon, CC0 1.0)

Upravo tada, 1931. godine u Sjedinjenim se Državama pojavila Technocracy Inc. Bila je to ideja i pokret, a svjetsku je pozornost privukla usred Velike depresije. Bivši građevinski radnik i karizmatični prevarant Howard Scott, koji se nazivao „glavnim direktorom“ i „glavnim tehnokratom“, osnovao je Technocracy Inc. s uredima u Los Angelesu, Calgaryju i Chicagu te „kontinentalnim sjedištem“ usred Manhattana. Joshua N. Haldeman, kiropraktičar i amaterski pilot rođen u Minnesoti, koji je u krizi izgubio svoju farmu u Saskatchewanu, postao je predsjednik pokreta u Kanadi. Technocracy Inc. objavljivala je čitav niz traktata, časopisa i pamfleta koji su objašnjavali kako bi se „život u tehnokraciji“ potpuno razlikovao od života u demokraciji.

„Glasanje se može uglavnom izostaviti“, tvrdili su, jer je „glupo“. Dok su se banke zatvarale, a mase gladovale, Scott – čiji su ga sljedbenici uspoređivali s Galileom i Darwinom – tvrdio je da su propali i kapitalizam i liberalna demokracija, ali i komunizam, socijalizam i fašizam. Predlagao je ukidanje svih postojećih gospodarskih i političkih poredaka i njihovu zamjenu sustavom kojim bi upravljali inženjeri, vladajući pomoću brojeva. Pripadnici pokreta Technocracy Inc. nisu se međusobno služili imenima, nego brojevima. Kanadski predsjednik Haldeman je bio tehnokrat broj 10450-1. Jedan je tehnokrat sebe nazvao „1x1809x56“. „Trebao je biti uspostavljen novi znanstveni oblik države, poznat kao ‘energetska država’“, napisao je novinar New York Herald Tribunea u knjizi What Is Technocracy? iz 1933. godine. Ta bi znanstvena država obuhvaćala cijelu Sjevernu Ameriku i nosila naziv „Technate of America“.

Scott je objašnjavao da tehnokracija „ne prihvaća temeljnu postavku demokratskog ideala, naime da su svi ljudi rođeni slobodni i jednaki“, jer u modernom svijetu samo znanstvenici i inženjeri imaju inteligenciju i obrazovanje potrebno za razumijevanje industrijskih procesa koji su u samom središtu života u dvadesetom stoljeću. Njegova vojska tehnokrata namjeravala je zamijeniti ili ukinuti većinu državnih službi. „Čak bi i naš poštanski sustav, naše autoceste i naša obalna straža mogli biti mnogo učinkovitiji.“ Agencije s preklapajućim nadležnostima mogle bi se ukinuti, a „devedeset posto sudova moglo bi biti zatvoreno“. Gotovo da uopće nije bilo potrebe za vladom. Ni za državom. Ni za bankama. „Neće biti mjesta politici ni političarima, financijama ni financijerima, reketu ni reketarima.“ Postojali bi samo znanstvenici i inženjeri. „Tehnokracija, ukratko, jest primjena znanosti na društveni poredak“, objašnjavalo se u pamfletu Technocracy in Plain Terms. „Novac se ne može koristiti, a njegovu funkciju sredstva za kupnju mora zamijeniti znanstvena mjerna jedinica“, tvrdili su tehnokrati, uvjeravajući skeptike da bi gotovo svi „vjerojatno zavoljeli život pod Technateom“.

Pod utjecajem knjige Thorsteina Veblena Engineers and the Price System, tehnokrati su predlagali da se sustav cijena zamijeni jedinicom energije poznatom kao „erg“, koja je trebala odražavati nadmoć strojeva nad ljudskim tijelom. „Prije manje od stotinu godina ljudsko je tijelo bilo najučinkovitiji stroj za pretvorbu energije na Zemlji“, rekao je Scott u intervjuu na Sveučilištu Columbia. Ali „pojava tehnologije čini sva otkrića utemeljena na ljudskom radu nevažnima, jer je stopa pretvorbe energije suvremenog stroja mnogo tisuća puta veća nego kod čovjeka“.

Jedan je komentator zgodno sažeo: „U svojim najboljim trenucima Technocracy Inc. bila je organizacija čudaka; u najgorim, loša i nesposobna prijevara.“

Dobrodošli u Tehnokraciju! Na vrhuncu, pokret je ounio naslovnice novina i privukao stotine tisuća članova, uglavnom iz srednje klase i uredskih zanimanja. (Social Security Administration, CC0 1.0)

Neko se vrijeme činilo da bi tehnokracija mogla, ako već ne pobijediti demokraciju, onda joj barem ozbiljno konkurirati, piše Lapore. Na vrhuncu pokreta, 1932. i početkom 1933., tehnokracija je punila naslovnice širom Sjedinjenih Država i Kanade te privukla stotine tisuća članova – uglavnom pripadnika srednje klase i uredskih zanimanja – u ogranke i organizacije diljem kontinenta, od All American Technological Society u Chicagu do American Technocratic League u Denveru. Continental Committee on Technocracy tvrdio je da ima više od četvrt milijuna članova. Sedam tisuća ljudi pojavilo se na skupu u Seattleu. Samo je Los Angeles izdavao četiri tehnokratska časopisa i imao šest tehnokratskih organizacija, uključujući American Council of Technocracy. Na skupu tehnokrata u Hollywood Bowlu okupilo se deset tisuća ljudi.

Tehnokrati su tvrdili da samo oni mogu spasiti čovječanstvo:

„Technocracy Inc. je sada fokusirana na organizaciju vojske obučenih muškaraca i žena u Sjedinjenim Državama i Kanadi koji će, kada sadašnje prepreke i kontrole popuste, a složeni sustav proizvodnje i distribucije bude u opasnosti da se zaustavi, moći spriječiti katastrofu prije nego što bude prekasno.“

U samo četiri mjeseca — od studenoga 1932., kada je Franklin Delano Roosevelt izabran, do ožujka 1933., kada je preuzeo dužnost — The New York Times objavio je više od 170 tekstova o tehnokraciji. „Na trenutak je izgledalo moguće da razboriti ljudi povjeruju kako će Amerika svjesno odlučiti postati tehnokracija“, poziva se Lepore na povijesnu studiju Tehnokracija i američki san (Technocracy and the American Dream). A onda je balon puknuo. U siječnju 1933. Harper’s je objavio Scottov tekst u kojem je veličao tehnokraciju. U veljači je Scribner’s objavio razornu kritiku pod naslovom Tehnokracija – nova glupost (Technocracy – the New Bunk). Do ljeta su dva glasila pokreta, The Technocrats’ Magazine i Technocracy Review, prestala izlaziti.

Razlozi za nagli slom tehnokracije bili su brojni. Jedan je bilo otkriće da je Scott bio prevarant. Tvrdio je, primjerice, da je inženjer s doktoratom Tehničkog visokog učilišta u Njemačkoj, no nije imao nikakvu diplomu, a čini se da nikada nije ni radio kao inženjer. Osim toga, tehnokrate je bilo teško shvatiti ozbiljno. Imali su nešto od likova iz satiričnih romana P. G. Wodehousea. U pričama u časopisima počeli su ih ismijavati. Napokon, kako tehnokrati nisu vjerovali u stranke, izbore ni politiku – „Tehnokracija nema teoriju preuzimanja vlasti“, kako je rekao Scott – nisu razvijali način kako da ostvare svoje ciljeve.

Predsjednik Franklin Delano Roosevelt u veljači 1941. s prijateljevom kćeri Ruthie Bie i ljubimicom Falom. (Margaret “Daisy” Suckley, CC BY 2.0)

No, glavni razlog neuspjeha tehnokracije bio je uspjeh demokracije. Franklin Delano Roosevelt preuzeo je dužnost predsjednika Sjedinjenih Država 4. ožujka i odmah počeo provoditi obećani New Deal, istodobno smirujući naciju nizom svojih „razgovora uz kamin“. U svibnju je časopis The New Yorker objavio članak koji je izgledao kao nekrolog tehnokraciji: „Tehnokracija je ove godine imala svojih pet minuta slave, karakteristično je za Amerikance da su je isprobali, a zatim odbacili kao što su odbacili mini-golf.“ Dobro, pogriješio je u vezi s mini-golfom, piše Lepore, ali u ostalom je bio u pravu: „Dva mjeseca bila su najviše što je ova zemlja mogla odvojiti za tehnokraciju. Prvi su mjesec strepili na sam zvuk tog imena i drhteći pred slikama robota i čudovišta iz nedjeljnih priloga. Drugi su mjesec otkrili informaciju koja im je sve objasnila, da je Howard Scott živio u Greenwich Villageu i stoga u ideji nije moglo biti ničega ozbiljnog jer ju je osmislio boem. Osobinu Amerikanaca da se zbog nečega silno zabrinu, a zatim to brzo odbace, treba uzeti u obzir u planiranju društvene revolucije.“

V.

I tu Lepore prelazi s pojave na još interesantnije – nositelje zbivanja. Joshua Haldeman, kanadski lider pokreta, predvodio je masovne skupove tehnokrata u vrijeme kada su nosili identična siva odijela i vozili identične sive automobile. Bilo je to poznato kao „Siva flota“. Kada je 1940. godine Kanada zabranila Technocracy Inc. pod optužbom da članovi planiraju svrgnuti vladu, Haldeman je ostao nepokolebljiv, čak i vjeran svrgnutom Howardu Scottu, koji je i dalje vodio pokret iz kontinentalnog sjedišta u East Forty-Fourth Streetu u New Yorku. Haldeman je objavio je oglas u kojem je tehnokraciju proglasio „nacionalnim domoljubnim pokretom“. U Sjedinjenim je Državama pokušao održati turneju predavanja o tehnokraciji, ali mu je na granici odbijen ulazak. Lokalna i Kraljevska kanadska konjička policija izvele su racije u uredima Technocracy Inc. i zaplijenile literaturu i dokumente pokreta. U Vancouveru je Haldeman uhićen i osuđen na dva mjeseca zatvora. Ali njegove su ideje preživjele. Joshua Haldeman, tehnokrat broj 10450-1, bio je djed Elona Muska.

Jedna od rijetkih fotografija Joshue Haldemana, djeda Elona Muska, dostupnih javnosti. (CC0 1.0)

Ismijan, poražen, opterećen skandalom za skandalom i naposljetku čak zabranjen, tehnokratski pokret postupno je klonuo, smanjivao se i nestao. Više od stotinu newyorških članova Technocracy Inc. tužilo Howarda Scotta da sebi isplaćuje pretjerane iznose i zlorabi sredstva pokreta. Opisali su ga kao čovjeka s „neutaživom žeđi za moći“. U Kanadi, nakon što je vlada zabranila Technocracy Inc., Joshua Haldeman pridružio se zloglasnoj antisemitskoj stranci Social Credit Party i postao njezin nacionalni predsjednik. Godine 1947. branio je odluku stranke da objavi Protokole sionskih mudraca – krivotvorinu koja je navodno pružala dokaz o međunarodnoj židovskoj zavjeri – tvrdeći „da se plan opisan u tim protokolima ubrzano ostvaruje“.

Godine 1949., bijela vlada Južne Afrike proglasila je službenom politiku apartheida (podjele, odvajanja). Haldeman je sljedeće godine emigrirao u Pretoriju, gdje je postao gorljivi branitelj apartheida i nastavio karijeru kao plodan teoretičar zavjera, napadajući Židove, crnce, komuniste, sveučilišta, tisak i cjepiva, završava Jill Lepore svoju priču o djedu Elona Muska. Podsjeća da je Elon Musk, rođen 1971. godine, imao samo tri godine kad mu je djed poginuo, pa je neprilično pretpostaviti da mu je već bio napunio glavu svojim idejama, no kad paralelizmi iskaču već iz same obiteljske povijesti, ispada da nije zanemariva.

Lepore je svakako je uvjerena da se Musk ne zauzima za ideje koje su budućnost, nego za one koje su u prošlosti već propale. Unatoč navodnom futurizmu, puno toga što je Musk zagovarao dok je stjecao slavu, bogatstvo i moć, i još zagovara, prepoznaje se u prošlosti tehnokracije – u propalom pokretu Technocracy Inc. koji je širio neke od najdiskreditiranijih ideja dvadesetog stoljeća, piše Lepore.

VI.

Haldemanu se autorica vraća u šestom, posljednjem poglavlju prvog dijela knjige pod naslovom AI.Gov u kojem iznosi kratku poslovnu biografiju Elona Muska. Potkraj devedesetih godina 20. stoljeća Musk je pokrenuo tvrtku X.com s idejom rekonstruiranja financija u online okruženju. Teško je reći jesu li u tom planu odjekivale ideje pokreta Technocracy Inc. koji je u programu također imao reformu novca, no u tom se poslu Musk susreo s Peterom Thielom, koji je i sam osnovao tvrtku s istim ciljem. Njihove su se tvrtke spojile u PayPal, itekako su se obogatili kad je PayPal izlistan na burzi a osobito kad ga je kupio e-Bay. Tim je novcem Musk (u isto vrijeme kad i Jeff Bezos, osnivač Amazona) započeo svoj svemirski program i razvoj električnih automobila i baterija u kompaniji Tesla. U vrijeme pandemije koronavirusa Musk je, „radi širenja slobode izražavanja“, preuzeo društvenu mrežu Twitter (i preimenovao je u X). Na društvenim se mrežama, gdje im je prostor široko otvoren, okupljaju i množe i teoretičari zavjere. Djed Haldeman se u Južnoj Africi od tehnokrata transformirao u teoretičara zavjere točno onog tipa kakav je danas na društvenim mrežama, ističe Lepore.

Početkom 1960. godine premijer Harold Macmillan održao je u Cape Townu govor kojim je najavio promjenu odnosa Velike Britanije prema politici rasne segregacije. Mjesec dana nakon tog govora južnoafrička je policija pucala na prosvjednike i ubila najmanje devedeset osoba, među njima i djecu. Uslijedili su novi prosvjedi u kojima je uhićeno 18 000 ljudi (među njima i Nelson Mandela.) Muskov djed Haldeman javno je reagirao na zbivanja, ali kako? U traktatu Međunarodna zavjera o uspostavi svjetske diktature i prijetnja Južnoj Africi (“The International Conspiracy to Establish a World Dictatorship and the Menace to South Africa”) među zavjerenike je uvrstio „židovske bankare, židovske intelektualce, filantropske zaklade koje vode Židovi, komuniste, Afričke lidere“, koji peru mozak (brain-wash) i šire neistine o diskriminaciji Crnaca, koji su se, prema Haldemanu, u cijeloj svojoj povijesti pokazali potkapacitiranima.

Iza programa masovnog cijepljenja uvijek su stajali promotori Svjetske vlade, tvrdio je Haldeman.

U drugom eseju, Međunarodna zdravstvena zavjera (International Conspiracy in Health) Haldeman krivi „kolektivističko-internacionalističku“ zavjeru za „centralizirane zdravstvene sustave“ koji uključuju nacionalno zdravstveno osiguranje, prisilno cijepljenje i različite farmaceutske pripravke (uz ostale flor u vodi) što je sve skupa „anti-kršćanska povreda ljudskih sloboda“. Iza programa masovnog cijepljenja uvijek su stajali promotori Svjetske vlade. Kontrola uma razlog je što to neki ljudi ignoriraju ili na to ne obraćaju dovoljno pažnje, zaključuje Haldeman. „Međunarodna Zavjera“ (International Conspiracy), upozorava dalje, kontrolira sveučilišta, medicinske škole, udžbenike. Ujedinjeni Narodi ispunjeni su komunističkim špijunima, piše u jednom pamfletu.

U ovom članku, kao i u knjizi, Haldeman se zatekao kao čelnik Technocracy Inc, pokreta za uspostavu vlasti inženjera. Lepore u nekoliko navrata napominje da je Musk imao samo tri godine kad mu je djed umro, i distingvira kritiku Muskovih od kritike Haldemanovih ideja. Teško se međutim oteti dojmu da bi djed bio zadovoljan da je mogao vidjeti unuka kako na predizbornom skupu Donalda Trumpa desnu ruku diže u fašistički pozdrav. Paralelizam Haldemanovog i Thielovog otpora „svjetskoj vladi“ je zanimljiviji. Kod Haldemana je očito i otvoreno riječ o ‘teoriji’ o zavjeri „Židova, komunista, kolektivista, internacionalista, intelektualaca, sveučilišta, filantropa…“, stvarnoj i intelektualnoj zavjeri. Ne izgleda da je Thielova teza o svjetskoj vladi i svjetskoj ideologiji kao Antikristu, opisana u prethodnom članku – išta dublja. Peter Thiel, tehnološki investitor, kao javni intelektualac na razini je trola s društvenih mreža.

Od Haldemanove smrti populacija u Africi se više nego utrostručila (WorldStatistics)

U zaključku knjige Jill Lepore tvrdi da uspon artificijelne države nije bio predestiniran, ali je bio predviđen. Hannah Arendt već 1958. godine u knjizi The Human Condition zaključuje da vladanje putem strojeva umjesto širenja prava na odlučivanje o samom sebi implicira zamjenu demokracije autoritarizmom. To je već započelo, pokazuje Lepore, ali još može stati. Od Haldemanova doba populacija Afrike se više nego utrostručila, sa oko 400 milijuna na sad već više od milijardu i pol stanovnika. Nasljednici pokreta Technocracy Inc. tvrde da su ti ljudi potkapacitirani odlučivati o sebi („glupi“); Sam Altman očekuje od umjetne inteligencije „kolektivnu optimizaciju“ njihovih preferencija. Bi li ih na to prisilio ili im dao priliku da biraju? Još uvijek se realnijom čini pretpostavka da su ti ljudi skloniji sudjelovati s drugim ljudima u donošenju odluka o sebi.

---

Bilješke

[i] Antu Markovića, inženjera i dugogodišnjeg direktora Končara upravo je ideologija „stručnjake na vlast“ podigla na mjesto premijera Jugoslavije potkraj osamdesetih godina. Franjo Gregurić i Nikica Valentić eksploatirali su image poslovnih ljudi koji „ne pričaju suvišne priče nego rješavaju probleme“