Od Kasandre do Penelopeje – kako suvremene autorice čitaju grčke junakinje. Dijalog s antikom.

• Naslovna ilustracija: Atena kraj Penelope koja tka. (Philipp Veit, CC0 1.0)
• Gordana Crnković je hrvatska književna kritičarka, prevoditeljica i spisateljica.

Je li moguće ostvariti impozantan holivudski spektakl i istodobno progovoriti o naličju ratnog junaštva, pravednosti u ratu, kraju civilizacije i mogućnosti nove budućnosti? Rekonstruirati u filmu svijet mitologije i unutar tog svijeta modernim načinom, nelinearnim pripovijedanjem obraditi (suvremenu) priču o sjećanju na traumatične događaje i preradi traume, psihologiji umornog ratnog junaka u kojemu se probudila savjest, svijest o ratnim zločinima i uzaludnosti rata? Osobno sam sklona misliti da takva megalomanska ambicija teško može voditi velikom kreativnom postignuću. Pa ipak, preuzetnost Christophera Nolana u obradi antičke Homerove priče o povratku Odiseja na Itaku nakon pobjede u Trojanskom ratu zanimljiv je pokušaj. Film me potaknuo na razmatranje onih recentnih proznih djela koja antičkom svijetu pristupaju bitno drukčije. Nastupiti manje preuzetno nerijetko otvara mogućnost kreativnijeg pristupa.

Većina suvremenih literarnih obrada tema, fabula i junaka grčke mitologije reducira svijet antičke mitologije. Dok jedni eliminiraju bogove, čudesna bića i nadnaravne pojave ili ih svode na psihološke projekcije, stupajući ipak u dijalog s antičkom slikom svijeta, drugi – ponajprije različite inačice fantasyja – koriste čitav repertoar nadnaravnih mitoloških bića, ali pritom zanemaruju složenost antičkog društva i odnosa među ljudima. Jedan od intrigantnijih suvremenih odgovora na antičke mitove donijele su feminističke prozne obrade sudbina mitskih junakinja: od radova Christe Wolf u osamdesetima i devedesetima, preko postmodernističkih autorica poput Jeanette Winterson i Margaret Atwood početkom novog milenija, do najnovije bogate produkcije – pojednostavljeno rečeno, realističkih obrada sudbina junakinja grčkih mitova.

Pojedini radovi iz riznice novih ispisivanja klasike osvajaju duhovitim dosjetkama, no nije naodmet istražiti autore koji klasici pristupaju promišljeno i koji za njezino preispisivanje imaju ozbiljne razloge

Redukcija svijeta mitologije, ili sloboda u prilagodbi klasičnog predloška, jedno je od trajnih obilježja ne samo suvremene kulture. Redukcija antičke slike svijeta i složenosti mitskog svemira sama po sebi dakako nije kreativni faux pas. Klasične se priče iznova preoblikuju, izvrću i premještaju u nove kontekste – u književnosti i filmu – i to već odavno nije nikakva novost. Pitanje je, naravno, postoje li danas, kada se poštovanje predloška smatra zastarjelim, među smionim suvremenim obradama mitova i one koje o vlastitom razdoblju umiju kreativno progovoriti upravo zato što razumiju drevnu epohu. Pojedini radovi iz riznice novih ispisivanja klasike osvajaju duhovitim dosjetkama, no nije naodmet istražiti autore koji klasici pristupaju promišljeno i kojima su za njezino preispisivanje potrebni ozbiljni razlozi. Ludistički je pristup nedvojbeno popularniji i pamtljiviji, a ozbiljnost pristupa sama po sebi nije jedino mjerilo vrijednosti. Postoje, međutim, djela koja upravo promišljenim odnosom prema klasici osvajaju čitatelje i čitaju se generacijama.

Autorica čije djelo donosi mnogo više od dobrih dosjetki jest Christa Wolf, čije su inačice priča o antičkim grčkim junakinjama potaknule niz feminističkih interpretacija mitskih junakinja. Riječ je o razmjerno zanimljivom usmjerenju – no djela same Christe Wolf, među kojima se osobito ističu izrazito dojmljiv roman Medeja (1996.) i uspješna novela Kasandra (1983.), svojim značajem i književnom kvalitetom nadilaze većinu kasnijih radova posvećenih mitskim junakinjama. Christa Wolf (1929.–2011.) studirala je i afirmirala se kao spisateljica u Istočnoj Njemačkoj. U djelima je progovarala o aktualnim društvenim temama, od njemačke nacističke prošlosti, socijalističke stvarnosti DDR-a, do ženskih prava i čuvanja okoliša. Inozemna recepcija proze Christe Wolf zbivala se paralelno s razočarenjem same autorice u smjer razvoja socijalizma, premda je u početku vjerovala u socijalističke ideje. Već nakon 1965. artikulira kritiku patrijarhata, zagovara individualizam i počinju je zanimati likovi s margine. Uspjeh joj je otvorio mogućnost putovanja, susrete s autoricama iz drugih zemalja, kao i studijsko putovanje u Grčku, što je i inspiriralo prozna djela Kasandra i Medeja. Dobar dio autoričinih radova zaokupljenih ideologijom i stvarnošću Istočne Njemačke nije preveden na hrvatski jezik, no Kasandra i Medeja – tekstovi koji su se s vremenom pokazali kao utjecajniji dio njezinog opusa – objavljene su u jednom svesku (Demetra, 2003., prevela Štefica Martić).

Diskusije o vjernosti predlošku, to jest klasičnoj priči, nedavno su u povodu popularne Odiseje redatelja Christophera Nolana pokazale svoje apsurdno lice. Ozbiljna filmska kritika nije takve rasprave smatrala relevantnima i tek se ovlaš referirala na tu temu. No Christa Wolf upravo u eseju objavljenom u hrvatskom objedinjenom izdanju dvaju autoričinih djela posvećenih mitološkim junakinjama ima potrebu objasniti vlastite razloge za izvrtanje antičkih priča. Ima potrebu podsjetiti da su junakinje mitova prvotno pripadale usmenoj tradiciji te su autori kroz stoljeća slobodno mijenjali i samu radnju i karakterizaciju likova. Christu Wolf zanimaju oni momenti u mitovima koji otkrivaju prijepore među tadašnjim antičkim interpretima. Njezin pristup uključuje znanje, erudiciju, razumijevanje antičke slike svijeta, no pritom ne gubi na estetskoj originalnosti. Posve je svjesna da prilazi mitovima ne odričući se svijeta svojeg vremena. Bavi se ženskim likovima – Kasandrom i Medejom – koje su različito tumačene u raznim djelima grčke i rimske klasike. Zaobilazi dakako one interpretacije koje su ostale dominantne, koje su prodirale kroz stoljeća. Upravo suprotno, želi ući u korijene različitih tumačenja, koristeći se poznavanjem svijeta epohe, ali dakako i vlastitom imaginacijom.

Već novelom Kasandra zacrtala je feministički pristup mitskim junakinjama. A njezin feministički pristup znači ogoliti ideju muškog vojničkog herojstva, kao i mehanizme državne propagande i ratne mašinerije. Kasandra je idealan lik za autoricu koja želi dati riječ onim junakinjama koje u to herojsko doba nisu bile na dobrom glasu; ona je kći trojanskog kralja Prijama, proročica čijim proročanstvima nitko nije vjerovao. Tako joj Trojanci nisu vjerovali ni kada ih je pokušala upozoriti na drvenog konja, a posljedice toga znamo: nakon pada Troje pala je u ropstvo i postala plijen grčkog kralja Agamemnona.

U noveli Christe Wolf Kasandra čeka svoje smaknuće u Mikeni, gdje provodi dane razmišljajući o svom životu, situaciji u Troji i ponajprije postavlja temeljna egzistencijalna pitanja. Kasandra je osoba koja razumije više nego drugi, usamljena u svojoj pravednosti, a strast prema spoznaji ne napušta ju ni na kraju života. Dubina njezinih etičkih uvida, kako ih ispisuje Christa Wolf, fascinira sofisticiranošću: doživjela je sve što čovjek mora doživjeti i smrtni čas vidi kao još jedan trenutak konačnog sabiranja, ona koja je kroz sve životne dobi rasla i razvijala se u svojem razumijevanju psihologije ljudi i stanja svijeta.

Rečenice Christe Wolf su upečatljive, stilski superiorne i misaono guste i bogate. Antiratna poruka koju sama autorica vidi kao credo svojeg pristupa antičkim predlošcima pomno je artikulirana, uz istraživanje nijansi kao što su blaćenje neprijatelja, veličanje junaštva, dakle krvnika iz vlastitih redova, i uopće sužavanje misaonih obzora u ratnom stanju, što kao posljedicu donosi odbacivanje onih koji se usuđuju promišljati, poput same Kasandre. Antiratna poruka i uopće politička osviještenost itekako su prisutne, ali nimalo plakatne. Tekst Christe Wolf donosi više: predstavlja uzoran primjer upisivanja filozofske misli u literarno djelo. Christa Wolf ne pojednostavljuje misaone prijepore. No bogatstvo misli u njezinom djelu neće zasjeniti dojmljive opise ljudi i situacija, erotske slike, sve to što njezin tekst čini iznimnim umjetničkim djelom.

Medeja bježi u kočiji koju vuku krilati zmajevi, prema Euripidovoj verziji mita. (Sailko, CC BY 3.0)

Roman Medeja Christa Wolf objavila je trinaest godina nakon novele Kasandra i to 1996., kada je i sama autorica, odrasla u DDR-u, već doživjela ujedinjenje Njemačke, susret dvaju različitih sustava, ali i proračunatu stranu bogatijeg zapadnog svijeta. Poput Kasandre, i Medeja je neshvaćena žena na margini, a unutar patrijarhalnog sustava obilježenog represijom postaje žrtva. Mit o Medeji, poput drugih priča iz starine, mijenjao se kroz samu antiku, a zapamćena je Euripidova verzija, ona koja Medeju prikazuje kao ubojicu vlastite djece. Christa Wolf, ne odričući se akribije, ima potrebu istaknuti i obrazložiti kako je Euripidova verzija, koja se uvukla u svijest zapadnog svijeta, tek jedno od mogućih tumačenja te se ne zasniva na prethodnim uvidima.

Kolhiđanka Medeja u romanu Christe Wolf zatvorena je u Korintu u zemunici, nakon što je otjerana s dvora korintskog kralja Kreonta. Roman prati razvoj događaja i okolnosti koje su dovele do takve sudbine slobodoumne Medeje – žene koja je postavljala previše pitanja. Kao Kolhiđanka Medeja je predstavnica svijeta koji Grci vide zaostalim i barbarskim. Kolhida je smještena na samom rubu Grcima poznatog svijeta, no bogata je to zemlja, istodobno i zemlja čudnih običaja i neobičnih rituala. Medeja se u Kolhidi osjeća neshvaćeno, domovinu smatra korumpiranom, osobito zbog zločina njezinog oca, kralja Ajeta, koji je dao ubiti sina Apsirta, potencijalnog suparnika, sve kako bi učvrstio svoju poziciju. Upustit će se u strastvenu vezu s Argonautom Jazonom, pomoći će mu da se domogne zlatnog runa i njih će dvoje zajedno pobjeći u Korint. Korint je samo naizgled naprednija sredina. Za Medeju, svijet Korinta, odanog trgovini i bogaćenju, svijet je u kojem se ne biraju sredstva da se ostvare niski ciljevi. Bogatstvo i tobožnji napredak nimalo je ne fasciniraju; oko sebe i u Korintu vidi samo igre moći i spletke. Osim toga njezina je znatiželja za ono bitno nezaustavljiva i upravo to vodi je do bijega iz Kolhide – gdje istražuje ubojstvo svojeg brata Apsirta kojeg je otac Ajet dao ubiti – i na kraju do progonstva iz Korinta – gdje je njuškala po zabačenim zakutcima palače i istraživala što se dogodilo s Ifinojom, kćeri kralja Kreonta. U Korintu će Medeja dakle otkriti mračne tajne kakve je već upoznala u rodnoj Kolhidi. Korintski kralj Kreont žrtvovao je vlastitu kćer kako bi spriječio žensku nasljednu liniju. Nasilje nad slabijima, žrtvovanje djece i vlast koja prikriva zločine zbivaju se u oba politička sustava. A Medejina znatiželja i neovisnost nisu prihvatljive ni jednoj ni drugoj sredini. Na kraju, zatočena u korintskoj zemunici, u tom kasnom trenutku svojeg života kolhiđanske vrijednosti sagledava kao možda zaostale, ali plemenitije od korintskih – prema njezinom viđenju taština i častohleplje odlike su manje vrijednih bića.

Christa Wolf ne bježi od političkih i socijalnih tema, ali to nije njezin jedini interes. Izrazito dojmljivo prikazuje čitavu galeriju oportunista, spletkaroša, ratnika kojima stalno trebaju saveznici i neprijatelji (bez neprijatelja su izgubljeni), sitnih duša – ljudsku komediju onih koji žive blizu dvora. Nostalgični Kolhiđani koji su dospjeli u Korint također nisu pošteđeni njezine ironije; prezire one koji prihvaćaju sva pravila Korinćana i nastoje im se dodvoriti, kao i druge koji gube vezu sa stvarnošću, što Christa Wolf vidi kao karakterističnu pojavu u dijaspori. Na vlastitoj koži doživljava koban mehanizam fabriciranja laži u prizemne utilitarne svrhe. Tako će reći Jazonu: „Od svakog su od nas napravili ono što im je potrebno. Od tebe junaka, od mene zlu ženu. Tako su nas rastavili.”

Spletka protiv Medeje je dakako uspjela jer nije bio problem uništiti Medeju koja kao da je sama jurila ususret svojoj propasti, slijedeći svoja načela i nagnuća, prezirući oprez. Autorica će Medeju poštedjeti apsolutne samoće; nakon Jazonove izdaje junakinja će ostvariti prijateljstvo s jedinom plemenitom osobom koju upoznaje u Korintu, s Leukonom, drugim astronomom korintskog kralja. Medeja i Leukon na stranicama romana izmjenjuju se u misaonim uvidima, lucidnim pogledima na sve proživljeno, oni koji jedini razumiju razloge sviju, pa i onih koje nipošto ne mogu opravdati. Leukon upozorava na tragičnu i teško popravljivu sudbinu (korintskog) društva koje počiva na laži. Govori o samouništenju Korinta, mračnim silama koje bi uređena zajednica znala sputati. Nakon potresa mrtvi se ne pokapaju i dolazi zaraza, kuga, a moćnici planiraju napustiti grad.

Na kraju spoznaja će Medeji donijeti smisao, stanovitu utjehu. Reći će Jazonu:

„Tako je to udešeno, da ne samo oni koji trpe nepravdu, nego i oni koji je nanose, nemaju više radosti u životu. Uopće se pitam, ne potječe li zadovoljstvo u uništavanju tuđeg života upravo otuda što se u vlastitome ima tako malo zadovoljstva i radosti.”

Roman završava mudrim Leukonovim riječima, ali, posredno, i razrješenjem glavne enigme: kako se zapravo dogodilo da je Euripidova verzija o Medeji koja je ubila vlastitu djecu dominirala kroz stoljeća. Roman maestralno raskrinkava otporan mehanizam proizvodnje laži i manipulacije svjetinom. Uzbudljivom fabulom, složenom strukturom koja uključuje više pripovjedača, i ponajprije snažnom završnicom, Medeja je uzbudljiviji tekst od (na trenutke monotone) novele Kasandra, no oba su djela misaono impresivna i stilski izrazito dojmljiva.

Stvaralački impuls Christe Wolf duboko je ukorijenjen u antičkom viđenju svijeta; privlače je misaoni svijet antike kao i antički običaji i odnosi među ljudima, ali osobito oni pojedinci i oblici bliskosti koji izmiču konvencijama. Njezina interpretacija Medeje jest radikalna i naravno, izrazito feministička, ali značaj te knjige nadilazi njezinu ulogu u razvoju feminističke književnosti. Knjiga je primjer da je moguće spojiti stav i suvremeno viđenje ne poigravajući se olako duhom razdoblja iz kojeg potječe predložak.

Kanadska spisateljica Margaret Atwood 2006. godine. (Vanwaffle, CC BY-SA 3.0)

Dok Christa Wolf (poput starijeg autora Roberta Gravesa u pedesetim godinama 20. stoljeća) razvija velik interes za misaoni svijet antičke Grčke i tadašnji vrijednosni sustav, postmodernističke autorice Margaret Atwood i Jeanette Winterson koriste mitološku građu ne ulazeći u sam meritum antičkog grčkog razumijevanja svijeta. Pritom nije bitno što i Wolf mijenja drevne priče jer ona to čini poštujući mitološku građu; mogli bismo reći da ostvaruje dijalog s predloškom.

Godine 1998. britanska nakladnička kuća Virago Press specijalizirana za žensku prozu angažirala je Margaret Atwood kao autoricu uvodnog teksta za prijevodno izdanje Medeje Christe Wolf. Uredništvo je svakako imalo dobre razloge za taj angažman: vješta autorica Sluškinjine priče (1985.) prepoznata je i proslavljena zbog feminističkog pristupa, tematiziranja tradicionalnih patrijarhalnih sustava, ali i autoritarne države. U uvodu u Medeju Atwood prepoznaje senzibilitet Christe Wolf za sudbine slabijih, ugnjetavanih, djece, imigranata i izbjeglica, te cijeni autoričino propitivanje mogućnosti više i humanije civilizacije. Roman Medeja Atwood će nazvati „beskompromisnim, domišljatim, briljantnim i prijeko potrebnim”. Također ističe radikalno izvrtanje prihvaćene priče o Medeji koja u verziji Christe Wolf nije počinila nijedan zločin koje su joj pripisivali.

U srodan pothvat uskoro će se upustiti i sama Margaret Atwood; njezina Penelopeja naći će se 2005. u prvom kolu edicije Mitovi škotske nakladničke kuće Canongate, uz Težinu Jeanette Winterson i Kacigu užasa: mit o Tezeju i Minotauru Viktora Pelevina. Domaća nakladnička kuća Vuković i Runjić iste godine potaknut će ediciju Mitovi, preuzeti spomenuta tri naslova – Penelopeju u prijevodu Gige Gračan i Dore Maček, Kacigu užasa u prijevodu Igora Buljana i Težinu u prijevodu Vjere Balen-Heidl. U idućim kolima izvorne biblioteke naći će svoje mjesto romani drugih autora vezani uz grčke, nordijske, slavenske, japanske i druge mitologije, te je u ediciju uvrštena i Baba Jaga je snijela jaje Dubravke Ugrešić, prethodno objavljena na hrvatskom (Vuković i Runjić, 2007.). Domaća nakladnička kuća ediciju će nakon prvog kola ugasiti.

U Penelopeji Margaret Atwood, upravo kao i Christa Wolf, nastoji obrazložiti svoj slobodan pristup mitološkoj građi. Upravo kao Medeja i Kasandra, i Odisej i Penelopa su mitski junaci vremena prije pisma. Mitska građa je uz to poprimala i lokalna obilježja i to autoricama pruža uporište za vlastite verzije. Autori koji se javljaju nepuno desetljeće nakon Atwood nemaju potrebu na taj način obrazlagati svoje verzije priča o junacima mitova.

Margaret Atwood i Jeanette Winterson ne zanima vrijednosni sustav antike niti povijesna zbilja razdoblja, već isključivo kruta patrijarhalna struktura koju treba ismijati ili razmontirati. Antički mitovi tretiraju se kao riznica priča koje je moguće inventivno preraditi. Penelopa u romanu Margaret Atwood zajedno sa svojim sluškinjama progovara iz svijeta mrtvih. Penelopa se osvrće na svoj život s mnogo sarkazma, glasom koji nimalo nije nalik pokornoj, vjernoj ženi kakvu tradicionalno poznajemo. Pripovijeda o čitavom svom životu, od djetinjstva, a njezin je glas pri tome zabavan, jasan, duhovit, ironičan, ciničan, praktičan, lucidan i prizemljen. Penelopa je u posmrtnom svijetu očito dočekala i naše doba i obraća nam se izravno. “U vašem svijetu ne posjećuju vas bogovi kao nekada, osim ako ne uzimate drogu”, kaže ona. Ruga se i muzejima i turizmu, kao i današnjoj adoraciji palača starine, kako kaže – zlatnim čašama i srebrnim zdjelama. Opisuje odrastanje uz oca Ikarija, kralja koji ju je pokušao utopiti, i majku (najadu, polubožanskog podrijetla) hladna srca. Zahvaljujući njima postala je plačljiva i samodostatna. Suosjećajna je prema sluškinjama, a na Odisejevu dvoru svi su joj strani. Atwood je izrazito satirična, ruga se samoj mitologiji, braku kralja s vodenom nimfom i sličnim iracionalnostima. Odiseja prikazuje ne samo kao lukavca nego i kao karizmatičnog manipulatora. Helena je prokazana kao tašta, ohola i sebična ljepotica. Prosce prikazuje kao prostake, dok je njezin sin Telemah sebična, bezosjećajna i pragmatična osoba.

Dvanaest sluškinja u tom romanu su Penelopine doušnice, kasnije žrtve silovanja i zlostavljanja prosaca, i na kraju – po Odisejevu povratku – pogubljene. Atwood je prema vlastitom tumačenju stranice mladih sluškinja oblikovala prema uzoru na korove u grčkoj drami, osobito prema satirskim predstavama koje su se izvodile nakon glavnih drama, a koje su uključivale burlesku na glavnu temu. Premda stranice zlostavljanih sluškinja donose težinu suosjećanja s obespravljenima, one se nimalo ne odmiču od satiričnog tona knjige. Naprotiv, sva raskoš talenta i znanja Margaret Atwood tu dolazi do izražaja: autorica virtuozno glas sluškinja ostvaruje parodijom antičkih, ali i suvremenih popularnih žanrova, kojima dodaje i jedno antropološko predavanje i transkript videosnimke suđenja Odiseju!

U romanu Margaret Atwood, Penelopa ne zvuči misaono poput junakinja Christe Wolf, nego cinično na suvremen način. Želi ponajprije razotkriti Odiseja, njegova lukavstva, sposobnost da se uvijek izvuče, njegovu moć uvjeravanja i plasiranja svoje verzije događaja, a pripovjedačica to čini živim i izravnim jezikom na prepoznatljiv način nadasve vješte Margaret Atwood. Roman ne donosi refleksivnost koja prožima svaku stranicu teksta Christe Wolf, ali donosi nenadmašno dinamično, zabavno i inteligentno pripovijedanje.

Britanska spisateljica Jeanette Winterson 2005. godine. (Mariusz Kubik, CC BY-SA 3.0)

Zanimljivo je da je većina djela objavljenih u ediciji Mitovi škotskog nakladnika napisana na poziv uredništva, dok su tek pojedini autori već imali spremne skice ili dovršene prozne radove na temu junaka mitologije. Jeanette Winterson, autorica odličnog proznog teksta Težina objavljenog u prvom kolu te biblioteke, u uvodu knjige ima potrebu priznati da taj njezin roman možda ne bi ni nastao da nije bilo konkretnog poticaja, ali također ističe svoj autorski pristup koji često uključuje obrade poznatih priča u kojima dakako bira novi rakurs. U Težini Winterson se bavi pričom o Atlasovoj kazni i predahu kada mu Heraklo privremeno skine svijet s pleća. Treba reći da je autorica doista odabrala junaka mita koji je prikladan predložak za njezinu bogatu imaginaciju. Priču Atlasa, sina boga mora Posejdona i majke Zemlje, Prometejevog brata, Titana koji je živio na Atlantidi, pripovijeda maštovito i poetično, kakav jedino i može biti tekst o junaku koji je nastao susretom mora i zemlje.

Bešavno spaja lirske dionice, impresivnu maštu, urnebesan humor, esejistička razmatranja o pisanju i autobiografske stranice. Pripovjedni glas Jeanette Winterson lako dopire do čitatelja. Njezin postmoderni glas je mek, utišan, prisutan, a nenametljiv. Dok mnogi postmoderni autori (poput, recimo, Viktora Pelevina ili Johna Bartha) koriste metatekstualnost i autoreferencijalnost kao hladan, intelektualni instrument koji udaljuje čitatelja, kod Winterson se događa upravo suprotno. Kod nje teorijsko razmatranje o pisanju ostvaruje intimnost s čitateljem. Opisujući sudbinu Atlasa koji drži težinu svijeta na svojim plećima, ona odjednom radi rez i progovara o vlastitom djetinjstvu, o svojoj strogoj, udomiteljskoj majci. Roman Težina samosvojan je u kontekstu proznih uradaka o junacima mitologije, jer spaja preradu grčkog mita s danas popularnom autofikcijom.

Nakon 2010. godine dogodio se pravi procvat proznih obrada mitova s akcentom na junakinje mitova, no najnovije autorice vratile su se tradicionalnijim, strogo fabularnim i nerijetko linearnim strukturama. To najnovije strujanje pokazuje različita lica: od upečatljivih antiratnih uradaka do potpuno komercijalnih radova.