Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi.
Zoran Đinđić naveden je kao "alumni" Vuka Karadžića, lažno se tvrdi da je bio Habermasov asistent, a njegove poslovne makinacije u Njemačkoj pretvorene su u priču o kapitalističkom vizionaru. Mira Bogdanović u "Hagiografskom panoptikumu" razotkriva kako je hagiografija zamijenila biografiju. Njezina knjiga postavlja neugodno pitanje: što ostaje od likova kada se uklone mitovi koje o njima grade obožavatelji?
Iza literarnih likova Karla Diefenbacha, Vasiljeva i Andrejevskog u Krležinu "Izletu u Rusiju" stoje stvarni ljudi čije je identitete pisac namjerno prikrio - trgovac drvima, direktor pilane i revolucionarni general kojeg autor identificira kao Julijsa Daniševskisa. Tekst prati Krležine bilješke, dnevnike i kasnije razgovore kako bi utvrdio s kim je pisac zapravo putovao 1925. i zašto je to prešućivanje trajalo gotovo pola stoljeća.
Rukopisne bilješke, zaboravljeni odlomci i usporedba izdanja iz 1926. i 1958. otkrivaju ono što krležolozi nisu tražili: točan grad u kojem je Krleža boravio na putu prema Vjatki. Bila je to Vologda. Prešućivanje možda nije bilo slučajno - Krleža je birao što će opisati, a što zataškati, prema tome odgovara li to slici koju je namjeravao ponijeti kući.
Osvrti suvremenika na Krležin "Izlet" ne svode se na njegov umjetnički doseg, nego se izdvajaju i politička pitanja koja je pokrenuo: odnos komunizma i kapitalizma, te Hrvatske i Srbije. U Srbiji se knjiga koristi i kao povod da se zahtijeva uspostava diplomatskih odnosa Kraljevine SHS i Sovjetskog Saveza. Iako nijedan od kritičara nije komunist, nisu krili simpatije za ideje tad već zabranjene Komunističke partije, piše Božo Kovačević u drugom članku o knjizi koja je bila kudikamo više od putopisa - (svjetsko)povijesna ali i aktualna kulturnopolitička rasprava
Kada je Miroslav Krleža u proljeće 1925. posjetio Rusiju, donio je kući knjigu koja je uzburkala kulturnu javnost Kraljevine SHS — no neka pitanja o tom putovanju ostala su neodgovorena gotovo stoljeće. U prvom članku o toj temi Božo Kovačević donosi dosad nepoznate pojedinosti o jednom od najzanimljivijih putovanja hrvatske književnosti.
Carlo Masala, profesor međunarodnih odnosa na Universität der Bundeshwer u Münchenu, napisao je bestseller knjigu "Ako Rusija pobijedi" - svojevrsni scenarij po kojem bi se mogle razvijati sigurnosne prilike u Europi ako Rusija pobijedi u ratu protiv Ukrajine. Božo Kovačević komentira veliku čitanost knjige i mogućnost da Masaline zaključke mnogi smatraju relevantnim odgovorom na trenutačno stanje u Europi. Pri tome, Kovačević napominje, najveća slabost Masalinog scenarija je isključivanje diplomacije kao mogućeg puta prema miru.
Ako Ustavni sud nije pozvan ocjenjivati usklađenost međunarodnih ugovora s Ustavom, to ne znači da nije pozvan ocjenjivati ustavnost pojedinih akata izvršne vlasti donesenih na osnovi tih ugovora, piše Božo Kovačević u trećem nastavku svojih osvrta na Ustav i Ustavni sud RH. Moderni sekularni Ustav i njegovo dosljedno provođenje trebali bi biti prepreka crkvenim nastojanjima vraćanja društvenih, političkih i ekonomskih odnosa u srednji vijek.
Selektivna praksa Ustavnog suda RH jasno je vidljiva u slučaju Sporazuma Vlade i HBK - dokumenta koji Crkvu izuzima iz ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske, piše Božo Kovačević u drugom nastavku svojih osvrta na Ustav i Ustavni sud. Kada to odgovara vladajućima, Ustavni sud preuzima nadležnosti koje mu Ustav izrijekom ne daje, a kada bi trebao ograničiti vlast, poziva se na tobožnju nenadležnost.
Postojeća rješenja u Ustavu Republike Hrvatske dostatna su da bi Ustavni sud mogao učinkovito postupati u slučaju pojava neustavnosti, piše Božo Kovačević u svojem laičkom pregledu Ustava i Ustavnih zakona. Problem ne leži u instrumentima koji sutkinjama i sucima stoje na raspolaganju, nego u njihovoj volji i odlučnosti da svoj posao obavljaju u skladu s prisegom koju su potpisali.
Autorice i autori članaka u knjizi "At the Vanishing Point in History" ne samo da predviđaju raspad Ruske Federacije kao ishod ruske agresije na Ukrajinu, nego neki od njih iskazuju neskrivenu želju da se upravo to dogodi što je moguće prije, piše Božo Kovačević. Zaokupljeni očekivanjem poraza ruskog imperija zla autori ni na koji način ne problematiziraju zbivanja u pobjedničkom imperiju dobra, a nova realnost odnosa Moskve i Washingtona dovodi u pitanje njihova predviđanja.