Hagiografija umjesto biografije: slučaj Zorana Đinđića

• Naslovna fotografija: Srbijanski premijer Zoran Đinđić sa švedskom ministricom vanjskih poslova Annom Lindh. Oboje su ubijeni u političkim atentatima iste, 2003. godine. (Demokratska stranka, GNU)

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi.

Neposredni povod za pisanje knjige “Hagiografski panoptikum – Zoran Đinđić i srbijanski liberali u djelima apostolskim“, autorice Mire Bogdanović, brojne su biografije ubijenog premijera Srbije Zorana Đinđića. Te biografije pišu različiti autori, ali zajedničko im je to što ubijenog srbijanskog premijera prikazuju kao velikog intelektualca, međunarodno priznatog filozofa, političkog vizionara i kao zaslužnu povijesnu ličnost. Ta produkcija, utvrđuje autorica, ne zadovoljava elementarne stručne kriterije. Đinđićevi biografi nisu u stanju prezentirati elementarne podatke o tome kad je točno s roditeljima doselio u Beograd, koje je kolegije pohađao tijekom studija, s kakvim je uspjehom diplomirao filozofiju te je li ili nije obranio magistarski rad na Filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta i koji su profesori bili u komisiji za ocjenjivanje toga rada. Nije jasno kakav je bio njegov radnopravni status u Centru za filozofiju i društvenu teoriju Instituta društvenih nauka gdje se navodno zaposlio nakon što je doktorirao u Njemačkoj. Činjenicama ne odgovaraju tvrdnje da je doktorirao kod Jürgena Habermasa i da je bio njegov asistent. Kao vrhunac neodgovornog brbljanja i prenošenja prethodno neprovjerenih podataka o akademskoj karijeri bivšeg premijera Srbije, Mira Bogdanović navodi autora koji se divi kratkoći roka u kojem je Đinđić doktorirao te utvrđuje da je Đinđić bio alumni s Vukom Stefanovićem Karadžićem. Veljko Lalić, naime, tvrdi:

„Na Univerzitetu u Konstancu nije moguće pronaći ko je još doktorirao u tako rekordnom roku, ali jeste da je 150 godine pre Đinđića u zvanje doktora promovisan još jedan Srbin, Vuk Stefanović Karadžić.“ (65)

Na to Mira Bogdanović konstatira:

„Univerzitet u Konstancu osnovan je 1966. Vuk St. Karadžić promoviran je u doktora H.C. u Jeni 1823.“ (65)

Razni Đinđićevi biografi iznose različite podatke o njegovu povratku u Njemačku nakon što je odslužio JNA. Premda bi to trebao biti lako provjerljiv podatak, neki tvrde da je iz vojske izašao 1977., dakle dvije godine prije nego što je onamo ušao. Čak ni na web stranici Fondacije Dr. Zoran Đinđić nema podataka o tome čime se bavio u Njemačkoj kamo je otišao neposredno nakon izlaska iz JNA 1980. godine. I podatak o vremenu korištenja stipendije Fondacije Alexander von Humboldt različit je kod raznih Đinđićevih biografa. Provjerom u tajništvu te ustanove Mira Bogdanović je utvrdila da je stipendija pokrivala razdoblje od srpnja 1982. do srpnja 1983. Pritom, utvrdila je, nije točno ono što je napisala najautoritativnija Đinđićeva biografkinja i renomirana srpska povjesničarka Latinka Perović da mu je mentor bio Habermas. Ta je dužnost dopala jednako poznatom njemačkom filozofu Iringu Fetscheru. Korisnici te stipendije su, kako tvrdi Latinka Perović, dobili doživotni pristup njemačkoj akademskoj zajednici. Naravno, ona i drugi Đinđićevi biografi govore o njegovom velikom angažmanu među njemačkim filozofima. Mira Bogdanović, međutim, utvrđuje da je jedini primjer sudjelovanja Zorana Đinđića u filozofskom životu njemačke tekst njegovog izlaganja na skupu o Frankfurtskoj školi, koji je održan u Ludwigsburgu krajem 1984. godine. Potrudivši se naći jednog sudionika toga skupa, Mira Bogdanović je od njega doznala da je taj Đinđićev nastup bio potpuni fijasko. Taj sudionik se sjeća da je sve što je Đinđić rekao „bilo usmjereno na neumjereno i degutantno laskanje Habermasu, kao na privatnom rođendanskom partiju, sve opet da bi se laskalo samom sebi.“ (149) Isti se svjedok prisjetio da je odmah nakon Đinđićeva istupa reagirao poznati zagrebački sveučilišni profesor filozofije Gajo Petrović sarkastično ustvrdivši: „filozofski je izuzetno važno da smo saznali od kolege Đinđića sve o njegovoj biografiji.“

Ako brojni biografi nisu u stanju pronaći relevantne dokumente i utvrditi činjenice o Đinđićevu životu u Jugoslaviji, kako li im je tek teško rekonstruirati ono što se s njim događalo u inozemstvu?! Tako biografi kao ranu najavu njegovog kasnijeg opredjeljenja za kapitalizam i neoliberalnu ekonomiju navode njegovo sudjelovanje u koordiniranom nastojanju studenata filozofskih fakulteta Ljubljane, Zagreba i Beograda da se spriječi ukidanje Saveza studenata. Cilj je, navodno, bilo uvođenje višestranačkog političkog sustava u Jugoslaviji. Tadašnja je vlast – pod dojmom studentske pobune 1968. godine, ali i štrajka studenata Sveučilišta u Zagrebu 1971. – odlučila ukinuti Savez studenata i uspostaviti Savez socijalističke omladine. Vlasti su u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu organizirale suđenja predstavnicima studenata koji su se početkom 1974. godine sastali u Ljubljani i sročili proglas o svojim zahtjevima.

Đinđić je tvrdio da je odslužio zatvorsku kaznu od nekoliko mjeseci, ali nijedan od njegovih biografa nije našao nikakve podatke o tome. Isto tako ti biografi uopće svojim čitaocima ne predstavljaju dokument koji je Đinđić potpisao zajedno s kolegama iz Ljubljane i Zagreba. Mira Bogdanović je pronašla taj dokument koji je nazvan rezolucijom i utvrdila da u njemu nema riječi o navodnom tadašnjem Đinđićevom zauzimanju za višestranački politički sustav i za kapitalističku ekonomiju. Upravo suprotno, ondje piše da su studenti za „takav samoupravni socijalizam u kome će proletarijat kroz radničku demokraciju kao specifičnu formu proleterske diktature odlučno razbijati sve oblike eksploatacije, monopola i privilegija.“ (80)

Mira Bogdanović ukazuje na neobjašnjivi izostanak podataka o Đinđićevim boravcima u Njemačkoj nakon što su istekli rokovi stipendija koje je koristio. Ona pretpostavlja da su njegovi redoviti dolasci u Jugoslaviju osamdesetih godina, zapravo, posljedica činjenice da nije imao reguliran boravak u Njemačkoj. Koristio je turističku vizu, ilegalno radio i zatim odlazio u Jugoslaviju kako bi se opet vratio. Brojni Đinđićevi biografi ne mogu se suglasiti ni u vezi s tim kakvim se on poslom bavio. Neki kažu da je iz Njemačke u Jugoslaviju uvozio rashodovane električne pisaće strojeve, a drugi da se radilo o strojevima za šivanje. Nikakve podatke o registraciji tog biznisa u Njemačkoj i/ili u Jugoslaviji ne iznose, ne navode koliko je on zarađivao baveći se tim poslom, tko su mu bili poslovni partneri. Zbog izostanka bilo kakvih podataka o Đinđićevom poslovanju kao samostalnog poduzetnika ili o zaposlenju u nekoj kompaniji ili ustanovi Mira Bogdanović zaključuje da se on, zapravo, bavio švercom te je na taj način na Zapad izvozio balkanski mentalitet, a nije – kako to tvrde njegovi hagiografi – zapadnjačke političke prakse i vrijednosni sustav uvozio na Balkan. Ona konstatira da mu je posao poslanika u Narodnoj skupštini bio prvi redovito i uredno plaćeni posao. On nije, kako to tvrde biografi, živio za politiku, nego od politike, tvrdi Mira Bogdanović.

Zoran Đinđić 1990-ih godina. (Stevan Kragujević, CC0 1.0)

Zanimljivo je da aktualni Đinđićevi hagiografi spominju njegove navodne veze s njemačkim teroristima iz Rote Armee Fraktion čime mu nastoje priskrbiti auru romantičarskog junaka. Latinka Perović pritom brka talijanske Crvene brigade (Brigate Rosse) i njemačku Frakciju Crvene armije (Rote Armee Fraktion ili grupa Baader-Meinhof) pa kaže da je Đinđić „imao veze sa Crvenim brigadama, grupom Bader-Majnhof, koja je bila orijentisana na rušenje države.“ (107) Ta je veza, navodno, bila uspostavljena za vrijeme njegovog boravka u Konstanzu, a pripadnici te grupe konspirativnim su se kanalima obratili Đinđiću da im pomogne pronaći dobrog advokata nakon što je četvero njih uhapšeno u Beogradu, kako je Đinđić o tome pričao 1994. godine. No, ti pripadnici druge generacije Frakcije Crvene armije nisu bili uhapšeni u Beogradu, nego u Zagrebu u svibnju 1978. godine. Zbog izostanka bilo kakvih dokumenata o tim događajima, Mira Bogdanović smatra da su sve priče o Đinđićevoj vezi s Rote Armee Fraktion puka izmišljotina. Bila ona u pravu ili ne, ipak je neobično da Đinđićevi biografi zapravo ne problematiziraju moguću blisku vezu budućeg apostola neoliberalne privatizacije u Srbiji sa zadrtim neprijateljima kapitalizma. Latinka Perović konstatira da je Đinđić odustao od kontakata s njima zbog nasilja kojemu je ta skupina pribjegavala kao sredstvu za ostvarivanje svojih ciljeva. Njihovu ideologiju radikalnog antikapitalizma ona ne spominje kao mogući razlog za Đinđićev razlaz s njima.

Đinđićevi biografi ističu njegove značajne filozofske uvide, njegov obračun s prosvjetiteljstvom i s marksizmom kao ključne za njegov politički angažman obilježen odbacivanjem jugoslavenskog komunističkog naslijeđa i uvođenjem zapadnjačkih vrijednosti u politički i društveni život Srbije, zapravo, uspostavom liberalne demokracije i slobodnog tržišta. Pritom zanemaruju Đinđićev interes za njemačkog političkog teoretičara Carla Schmitta koji se protivio liberalizmu, parlamentarizmu i demokraciji i zauzimao se za diktaturu. Smatra ga se ideologom nacizma i idejnim ocem današnjih desničarskih populizama. Na taj aspekt Đinđićevog filozofskog bavljenja i interesa ukazao je beogradski sociolog Aleksandar Molnar. Njegova knjiga u kojoj je analizirao Đinđićeve filozofsko-političke nazore naišla je na zid šutnje među brojnim poklonicima bivšeg premijera, kojih je, dakako, daleko više otkad je ubijen negoli ih je bilo dok je bio živ. Ta šutnja bila je pojačana aktivnim bojkotom Molnarovih nastupa na stručnim skupovima na kojima je pokušavao problematizirati taj aspekt Đinđićevog političkog djelovanja. Mira Bogdanović o tome kaže:

„Molnar je na 20-tu obljetnicu atentata na skupu u IFDT (Institut za filozofiju i društvenu teoriju) predstavio svoj rad napisan za desetu obljetnicu atentata, organiziranom na FPN u Beogradu. Pričao mi je da je tad, prilikom njegovog ulaska u dvoranu, kompletna ekipa novinara u znak protesta napustila skup. Zbornik sa tog skupa, koji je trebalo da se pojavi, nikad se nije pojavio.“ (181)

Molnar je o Đinđićevoj filozofiji srpske povijesti napisao:

„Đinđićeva filozofija je pretrpela ogromne promene tokom njegova života, a prevashodno sredinom osamdesetih godina, nakon čega se više nije razvijala, već je na šmitovskim temeljima samo tražila načine da postane što ´pitkija´ i što ´svarljivija´ najvećem broju građana Srbije i njenih intelektualaca. Time je Đinđićeva politička praksa povratno uticala na njegovu filozofiju, što znači da drži korak sa nacionalističkim konkurentima za vlast nad Srbijom.“ (prema Bogdanović 181)

Mira Bogdanović, dakle, ne pokušava napisati Đinđićevu biografiju niti dati njegov intelektualni i politički portret, nego se bavi kritikom djela Đinđićevih biografa, od najcitiranijih Dragana Lakičevića i Mijata Lakičevića preko Dušana Veličkovića, Bojana B. Dimitrijevića, Dubravke Stojanović, Veljka Lalića, Ilije Marića i Novice Milića do Latinke Perović. Ona ukazuje na površnosti, preuzimanje netočnih podataka i njihovo uporno ponavljanje iz publikacije u publikaciju bez naknadne provjere, na namjerne mistifikacije i očitu nekompetentnost pojedinih biografa. Neki od sadašnjih hagiografa su o Đinđiću pisali nepovoljno dok je bio živ. Činjenica da je Đinđić ubijen na njih je djelovala tako da su zaboravili nekadašnje nesuglasice i udružili se u kolektivnoj obrani idealizirane slike o njegovom liku i djelu. Mira Bogdanović, osuđujući naručitelje i izvršitelje atentata na Đinđića, ne smatra da je takav pristup pisanju biografije prihvatljiv.

„Objektivna biografija bi se o Đinđiću trebala pisati kao da je živ: na kraju krajeva je to biografija, a ne tanatografija.“ (65)

Autorica “Hagiografskog panoptikuma”, Mira Bogdanović. (Žarko Bašić, Pixsell)

Premda piše o njegovim biografima, a ne o samom Đinđiću, jasno je da je njezino mišljenje o njemu kao osobi i kao političaru nepovoljno. Očito je da ga ona vidi kao prevrtljivog, nepouzdanog, prepotentnog, samohvali sklonog i katkad bezobzirnog čovjeka. Potvrdu ove posljednje kvalifikacije ona nalazi u načinu kojim je Đinđić pobijedio dotadašnjeg predsjednika Demokratske stranke Dragoljuba Mićunovića na stranačkim izborima 1994. godine. Radilo se, tvrdi ona pozivajući se na izjave nekadašnjeg bliskog Đinđićevog suradnika, o lažiranju rezultata izbora. Ona isto tako ukazuje na činjenice, koje njegovi biografi prešućuju, o tome da je Đinđić u jeku masovnih opozicijskih prosvjeda protiv Miloševića tajno pohodio Miloševića i nudio mu se za koalicijskog partnera. Premda ne analizira njegovu intelektualnu produkciju, ona inzistira da su tvrdnje o epohalnoj vrijednosti njegovih filozofskih obračuna s prosvjetiteljstvom i marksizmom puke izmišljotine i tlapnje jer nikakvih pokazatelja o takvoj recepciji njegovih ideja u Njemačkoj naprosto nema. Nepostojanje Đinđićeve akademske karijere u Njemačkoj ona smatra dokazom o njegovoj nekompetentnosti za takvu karijeru, ali i pokazateljem njegovog većeg interesa za mutne izvozno-uvozne poslove negoli za ozbiljan intelektualni rad.

Čak i ako bi sve tvrdnje i sve pretpostavke koje Mira Bogdanović iznosi o Đinđićevoj poslovnoj karijeri i o njegovim postupcima prije nego što je postao premijer bile točne, iz toga ne bi nužno slijedilo da je kao čelnik izvršne vlasti vodio lošu politiku. Za nju je ipak i njegova politika kao premijera bila loša. Ona mu zamjera što je uvođenjem vjeronauka u školu ugrozio sekularni karakter države i Srpskoj pravoslavnoj crkvi omogućio da povrati tradicionalno pogubni utjecaj u srpskome društvu. Isto tako, kao bivšem deklariranom ljevičaru, ona mu ne može oprostiti potpuno odbacivanje cjelokupne baštine komunističke modernizacije. Ni njegovo koketiranje sa srpskim nacionalizmom i pretenzijama na Veliku Srbiju, o čemu govore njegove posjete Palama i Karadžiću, za Miru Bogdanović ne može biti prihvatljivo. Pogubnom smatra politiku privatizacije društvene imovine, koja je dovela do enormnog bogaćenja povlaštenih pojedinaca, a neki od njih su bili veoma bliski Đinđiću.

Ljudi upućeni u političke i društvene prilike u Srbiji smatraju da su – osim nedavno preminule Latinke Perović – Đinđićevi biografi s kojima Mira Bogdanović polemizira irelevantni, da nemaju utjecaj na oblikovanje javnoga mnijenja u Srbiji i da ne izražavaju stajališta prosvijećene Srbije o Đinđiću i njegovom političkom naslijeđu. Stoga im ovakvom polemikom Mira Bogdanović pribavlja važnost koju oni inače u Srbiji nemaju. Đinđića se pamti kao premijera koji je Srbiju energično usmjerio prema Europi naglašavajući važnost poštivanja ljudskih prava, podjele vlasti, zakonitosti i privatnog vlasništva. Takvi kritičari kritike koju izvodi Mira Bogdanović naglašavaju da je taj politički zaokret bio pokušaj koji je Srbiji otvorio europsku perspektivu, a kod građana pobudio nadu u mogućnost europske budućnosti Srbije. Ubojstvo premijera Đinđića je pokazalo do koje mjere su bili ugroženi interesi onih koji nisu bili spremni prihvatiti izazove europskog puta Srbije. Ta činjenica, a ne idealizirane biografije ili hagiografije, trebaju biti polazište za ocjenu Đinđićeva rada na dužnosti premijera i za određivanje njegovog mjesta o političkoj povijesti Srbije, upozoravaju oni.

Namjera Mire Bogdanović u “Hagiografskom panoptikumu” je iznijeti na vidjelo političke konverzije Zorana Đinđića, koje dosadašnje biografije ubijenog premijera zanemaruju. (Most Art)

No, Mira Bogdanović ima svoju agendu. Središte njezinog interesa su političke konverzije, promjene temeljnih političkih pozicija. U knjizi Konstante konvertitstva, objavljenoj 2013. godine, ona se pozabavila slučajem najpoznatijeg jugoslavenskog disidenta Milovana Đilasa. Proučavajući sudbinu rukopisa njegove planetarno poznate knjige Nova klasa, ona je došla do zaključka da je CIA preradila izvorni rukopis koji je bio posvećen kritici Titova režima u Jugoslaviji i učinila Sovjetski Savez predmetom Đilasove kritike. U vrijeme Hladnoga rata, zapravo nakon raskida sa Staljinom 1948. godine, Zapad je podržavao Tita kao najutjecajnijeg disidenta u komunističkom svijetu, a ne one koji su u Jugoslaviji bili protiv njega. Mira Bogdanović zamjera Đilasu što je zbog financijskih interesa dopustio tu manipulaciju i što se odrekao svojih ranijih političkih ideala. Od komunista postao je – ovisno o tome kome se predstavljao – egzistencijalni humanist, socijaldemokrat i liberal. No, ona mu ponajviše zamjera to što je pristao biti instrument u hladnoratovskoj borbi protiv komunizma i ljevice uopće.

Svoju kritiku neobrazloženih političkih konverzija Mira Bogdanović nastavila je knjigom Elitistički pasijans, objavljenoj 2016. godine. Izravni predmet njezine kritike je naširoko reklamirana knjiga Latinke Perović Dominantna i neželjena elita. Antiratno izjašnjavanje Latinke Perović u vrijeme vlasti Slobodana Miloševića i njezino dosljedno suprotstavljanje politici velikosrpskog ekspanzionizma, kao i visoko kultivirani jezik njezinih spisa, zajamčili su apriorno pozitivnu recepciju njezine knjige Dominantna i neželjena elita. Ne odričući nijednu od neupitnih zasluga Latinke Perović, Mira Bogdanović je ukazala na ozbiljne teorijske poteškoće u tretmanu pojma elite, na proturječje između zauzimanja za liberalne vrijednosti uz istodobno negiranje načela jednakosti – shvaćene kao jednakopravnost svih pred zakonom i kao neotuđivo pravo svakog građanina da bira i da bude biran – te na činjenicu da je Latinka Perović o nekim temama, kao primjerice o Svetozaru Markoviću, kapitalizmu i komunizmu, u ranijim radovima zastupala stajališta dijametralno suprotna nego u ovoj knjizi. Za Miru Bogdanović sporna je ta neobrazložena konverzija od komunizma na liberalizam.

Jednako spornim Mira Bogdanović smatra pokušaj Latinke Perović da uspostavi navodni kontinuitet srpskog liberalizma od Milana Piroćanca preko Živojina Perića do Marka Nikezića. Latinka Perović, tvrdi autorica, Piroćanca smatra neupitnim liberalom unatoč tome što je ovaj zastupao u većoj mjeri autoritarne i nedemokratske stavove negoli klasično liberalne. Kad je Perić u pitanju, u potpunosti je zanemarena činjenica da je on bio visokopozicionirani službenik Nedićeve kvislinške vlade i da je bio na strani onih koji su tada progonili skojevca Nikezića, a Latinka Perović ih u toj svojoj knjizi prikazuje kao pripadnike iste idejno-političke tradicije. I tezu da su radikali, srpski nacionalisti, i komunisti zapravo u ideološkom i civilizacijskom pogledu isti, Mira Bogdanović smatra spornom. Bez uzimanja u obzir činjenice da je Srbija dio svoje povijesti provela u okvirima dviju propalih jugoslavenskih država nije moguće shvatiti političke procese u Srbiji, a taj kontekst je – primjećuje Mira Bogdanović – u potpunosti zanemaren u toj knjizi Latinke Perović, koju Mira Bogdanović strasno, akribično i argumentirano kritizira i osporava.

Knjiga Hagiografski panoptikum nastavak je polemike koju Mira Bogdanović vodi s predstavnicima intelektualnih i političkih krugova u Srbiji koji glorificiraju kapitalizam kao jedinu modernu alternativu tradicionalnom patrijarhalnom društvu. Mnogi od njih su u prošlosti zastupali marksistička stajališta, a neki od njih – kao što je slučaj s Latinkom Perović – bili su u samom vrhu hijerarhije komunističke vlasti. Političku etiketu liberalizma – koju je Tito 1972. godine upotrijebio u obračunu s čelnicima Saveza komunista Srbije Markom Nikezićem i Latinkom Perović – današnji pristaše Latinke Perović u nevladinim organizacijama i političkim strankama koriste kao argument za tvrdnju da su ona i Marko Nikezić doista bili liberali i da su bili dio alternativne političke tradicije Srbije, obilježene liberalizmom i antikomunizmom.

Premda su oni kao politički čelnici provodili odluke kongresa SKJ i SKS, u revidiranoj inačici nedavne političke povijesti Srbije oni se prikazuju kao pravi ideološki liberali, što bi trebalo značiti da su već tada bili antikomunisti, da su se zauzimali za ozakonjenje privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, za kapitalizam i za višestranački politički sustav. Takvu reviziju političke povijesti Srbije Mira Bogdanović prokazuje kao svojevrsni falsifikat. Djelujući kao predsjednica Konferencije za društvenu aktivnost žena, Latinka Perović je, prije nego što je dospjela u sam partijski vrh, provodila komunistički program društvene modernizacije i ukidanja tradicionalnih patrijarhalnih odnosa te se zauzimala za društvenu ravnopravnost žena. Pripisujući sva emancipacijska nastojanja liberalima, a komuniste izjednačavajući s radikalima, tradicionalistima i nacionalistima, Latinka Perović je negirala i vlastitu prošlost, tvrdi Mira Bogdanović.

Strasna i intelektualno izazovna idejna borba Mire Bogdanović podsjeća na davne polemike poput Krležinog “obračuna s njima”. (Oslobođenje)

Kao antikapitalistica i kritičarka Blairove politike Trećega puta, kojom je zapravo poništena razlika između političke ljevice i desnice, Mira Bogdanović nastoji afirmirati istinski ljevičarski politički angažman kao zauzimanje za takvo društveno uređenje u kojem će glavna vrijednost biti solidarnost, a ne pohlepa. Koliko god da je to njezino načelno opredjeljenje kristalno jasno, ostaje nejasno koje bi konkretne političke snage i kako bi taj program mogle provesti u djelo ne samo u Srbiji, nego u bilo kojoj državi. S obzirom na njezinu žestoku kritiku osoba koje su odbacile svoja nekadašnja komunistička uvjerenja i priklonile se liberalnim političkim koncepcijama, ostaje nejasno smatra li Mira Bogdanović da takva konverzija može i u kojem slučaju biti prihvatljiva. Ona kao da zanemaruje mogućnost da akumulacija životnog iskustva, nova znanja, nova poznanstva, novi interesi i kritičko preispitivanje vlastitih uvjerenja i postupaka mogu pojedinca navesti da napusti ili revidira dotadašnje političko stajalište i prihvati neko novo, drukčije. Mogli bismo je, primjerice, zapitati i ovo: ako se netko rodi i odraste u okviru neke vjere, može li on ili ona odbaciti tu vjeru i prihvatiti drugu ili pod utjecajem prosvjetiteljskih ideja naprosto postati ateist? Može li netko formiran u ateističkom okruženju postati vjernik? Ista pitanja mogu se postaviti i u vezi s promjenama političkih uvjerenja.

Čitajući Hagiografski panoptikum prisjetio sam se davnih velikih polemika. Primjerice, Marx i Engels su zajedno – u okviru obračuna s mladohegelovcima i njihovim idealističkim razumijevanjem povijesti – napisali Svetu obitelj i Njemačku ideologiju. Marx je kasnije samostalno objavio polemičku knjigu Bijeda filozofije u kojoj se obračunao s idejama francuskog filozofa Proudhona. Posao koji su Marx i Engels obavljali zajednički i – u slučaju Njemačke ideologije – uz pomoć pokojeg prijatelja, Mira Bogdanović je obavila sama. Marx i Engels su pritom imali prepoznatljiv interes da u borbi za pozicije unutar međunarodnog socijalističkog pokreta nametnu svoje ideje i sebe promoviraju u lidere. Borba Mire Bogdanović je samo idejna, ali ništa manje strasna i u intelektualnom pogledu izazovna. Višegodišnje praćenje publicističke i (kvazi)znanstvene produkcije usmjerene na neargumentiranu reviziju interpretacije poznatih povijesnih činjenica i na prikladno prilagođavanje biografskih podataka pojedinih aktera tim interpretacijama rezultiralo je nepreglednim mnoštvom primarne literature koju je Mira Bogdanović proučila i podvrgnula nesmiljenoj kritici. Pritom je njezin uvid u sekundarnu literaturu relevantnu za objašnjavanje i razumijevanje problematike kojom se bavi izrazito superioran onome na što se mogu pozvati oni s kojima ona polemizira. Budući da ona suvereno vlada širokim spektrom relevantnih socioloških, povjesničarskih i politoloških djela objavljenih na više jezika, Mira Bogdanović veličinom referentnog okvira unutar kojeg se kreće i obiljem podataka i argumenata koje koristi daleko nadilazi svoje oponente. Dakako, tu je i njezin repertoar dosjetki na račun inferiornih suparnika i suparnica. Neke od tih dosjetki vjerojatno se neće svidjeti ni onim čitaocima koji iskreno cijene rezultata njezinoga rada.

Čitanje ove knjige pobuđuje i druge asocijacije. Primjerice, vehementnošću kojom se odnosi prema metama svoje kritike, Mira Bogdanović ovom knjigom podsjeća i na poznati Krležin Moj obračun s njima. Tom knjigom Krleža se obračunao s kritičarima svog dramskog opusa i svoje osobe. Mira Bogdanović nema takav motiv. Ona je pogođena neobrazloženim političkim i idejnim konvertitstvom niza javnih osoba u Srbiji i pojavom idealiziranih biografija i revizionističkih tumačenja djelovanja pojedinih aktera recentne političke povijesti te zemlje. Ona se suprotstavlja prešućivanju i negiranju evidentnih modernizacijskih postignuća iz vremena vlasti KPJ/SKJ, ali isto tako i neutemeljenim interpretacijama činjenica iz povijesti radničkog pokreta i socijaldemokracije u Srbiji druge polovice 19. i početka 20. stoljeća. A upravo je za tu temu ona jedna od najpozvanijih ekspertica.

Naime, 1988. godine ona je na Državnom sveučilištu u Groningenu obranila doktorat o toj temi. Doktorat je objavljen na engleskom jeziku te u prijevodu na srpski 1989. godine u zagrebačkom izdavačkom poduzeću Globus pod naslovom Srpski radnički pokret 1903-1914: naličje i legende. Odstupivši od uobičajene prakse prikazivanja samo stranačkih i sindikalnih programa i njihovog stavljanja u teleološku perspektivu koja ih je prikazivala kao niže razvojne stadije na putu prema uspostavi komunističkog pokreta, Mira Bogdanović je analizirala i širi društveni kontekst u kojem su djelovali Srpska socijaldemokratska partija i Glavni radnički savez. Osim uobičajenih historiografskih metoda ona je primijenila i pristup nove povijesti kojim se pojedinostima o svakodnevnom životu ljudi upotpunjuje slika zbivanja, oslikavaju motivi pojedinaca i skupina te objašnjavaju razlozi neuspjeha Srpske socijaldemokratske partije u pokušajima da, po uzoru na njemačke socijaldemokrate, postane masovna radnička partija. Glavni uzrok je, dakako, bio u tome da industrijskog radništva u Srbiji toga doba nije bilo i da je među radnicima primaran bio interes za pomoć koju bi im sindikat eventualno mogao pružiti u slučaju štrajka ili otkaza. Sezonski karakter poslova kod većine poslodavaca koji su ponajprije bili obrtnici a ne industrijalci, povezanost radnika s obiteljima na selu te opća neobrazovanost povezana s raširenom nepismenošću nipošto nisu bili pogodno tlo za razvoj klasne svijesti i za internacionalnu solidarnost u borbi protiv globalnog kapitalizma. Srpska socijaldemokratska partija dogmatski je ponavljala marksističke fraze iz programskih dokumenata Druge internacionale, a njezini su rukovodioci iskazivali nezadovoljstvo stanjem svijesti srpskog radništva i njegovom nespremnošću da se angažira u partijskom radu, a nisu svoje političke djelovanje usmjerili na detektiranje stvarnih problema tih ljudi i na artikuliranje politika koje bi ti ljudi mogli prepoznati kao korisne za rješavanje njihovih problema.

Svojim pristupom, svojim tezama te iscrpnim proučavanjem šireg spektra dokumenata o načinu života srpskih radnika u to vrijeme te stavljanjem djelovanja Srpske socijaldemokratske partije u kontekst europske socijaldemokracije toga doba Mira Bogdanović se polemički postavila prema pristupima i rezultatima dotadašnjeg proučavanja povijesti radničkog pokreta i socijaldemokratske politike u Srbiji.

Zanimljivo je da se u uvodnom dijelu svoje knjige Srpski radnički pokret 1903-1914: naličje legende Mira Bogdanović poziva na historiografske radove Latinke Perović koja je neke dotad neobrađene teme obradila sa stajališta povijesti ideja. Isto je tako zanimljivo da je Latinka Perović bila jedna od troje recenzenata koji su izdavaču preporučili da tu zanimljivu knjigu objavi. Te pojedinosti svakako pripomažu da razumijemo toliku zaokupljenost Mire Bogdanović neobrazloženom promjenom temeljnih političkih uvjerenja i jednako tako neobrazloženom revizijom vlastitih istraživačkih rezultata u opusu kasne Latinke Perović. S obzirom na polet i radost stvaranja kojom odiše polemička knjiga Hagiografski panoptikum možemo pretpostaviti da će Mira Bogdanović nastaviti i sa svojim polemikama i sa svojim istraživanjem suvremenih društvenih i političkih fenomena. To potvrđuju i riječi kojima ona na koricama čitaocu objašnjava zašto treba pročitati cijelu knjigu:

„Pošto mi je stalna preokupacija, i jedan izvor zabave, konvertitstvo i revizionizam, sastavni dio Konvertitskog karusela (drugog dijela knjige, op. B.K.) su antirevizionističke crtice. To je prilog analizi mitova, plodova tranzicijske ideologije, koja uspostavlja i nameće novi univerzum tumačenja prošlosti…“

U ovom sam kritičkom osvrtu spomenuo samo dio tema kojima se Mira Bogdanović bavi u ovoj knjizi. I ostalo, ovdje nespomenuto, jednako je zanimljivo, intrigantno i poticajno. Zbog toga je vrijedi pročitati.