Prve reakcije na Krležin “Izlet” u Hrvatskoj i Srbiji. Četiri kritičara. Ekavica.

• Naslovna fotografija: Miroslav Krleža i prvo izdanje “Izleta u Rusiju” (CC0)
• Prethodni članak: Stogodišnjica “Izleta u Rusiju“(1)
• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi.
  

Kritičari su Krležinu knjigu ocijenili pozitivno. Uočili su da ona svjedoči o iznimnom talentu već prije potvrđenog pisca i o njegovom subverzivnom političkom uvjerenju. Uočili su da je knjiga provokativna i u estetskom i u ideološkom pogledu. Čini se da su prvi kritičari “Izleta u Rusiju” prepoznali umjetničku vrijednost toga djela kao nedvojbeno važniju od njegovih eksplicitnih političkih poruka. Zagrebačka građanska kritika nije ostala ravnodušna prema Krležinoj knjizi. Zagrebački su kritičari tu knjigu doživjeli kao novu potvrdu eruptivnosti i iznimnosti Krležinog talenta.

Referirajući se na Krležin odnos prema ratu, Milutin Cihlar Nehajev iznosi usporedbu s Flaubertom „koji je u dane Sedana začepio uši, da ne čuje zvek oružja i zaklopio oči, da ne vidi barbarsko rušenje“ dok je Krleža „sa smionošću onih, kojima se buni savjest (…) stao pred nas rekbi kao osvetnik sve one grozne realnosti, koju je sam ćutio u svakoj svojoj žilici.“ (Nehajev 1926) Rat su doživjeli milijuni ljudi i mnogi su ga umjetnici prikazali svaki na svoj način, „no nigdje i ni u jednoj literaturi nije strašno zbivanje imalo takvu reakciju kao kod Krleže.“ 

Očito dobar poznavalac svega što je Krleža dotad objavio, Cihlar Nehajev nastavlja u emfatičnom tonu:

„U njega sve drhće, sve vibrira, njegovi ljudi govore na pozornici kao u groznici, njegov čovjek iz podzemlja društva bičuje nas svojom patnjom jednako kao i Michelangelo na skelama Sikstine. Bilo bi pretenciozno, kad bismo u okviru prikaza ove knjige htjeli zahvatiti sve ono, po čemu je Krleža danas naš najjači pisac, jer on nije više samo odraz epohe, nego je i njezin stvaralac. Kriteriji estetski ne dostaju, kad se radi o ovakvom fenomenu; Krleža je u naše vrijeme onaj reprezentant borbe misli i sukoba osjećaja, koji ´pomiče granice´, kako je nekad Ibsen označio kvalitete velikog pisca.“

Krleža osvaja snažnim izrazom svoje zaokupljenosti proturječnostima i burnim emocijama koje iskreno iznosi pred čitatelje. Njegova ekspresija izlazi izvan uobičajenih estetskih okvira i dovodi u pitanje ustaljeni književni ukus, ali su i njegove ideje društveno subverzivne. No i te ideološke poruke nerazdvojni su dio cjeline njegovog pristupa literaturi i životu: „Može se različno gledati napredak o njegovoj ideologiji, no i ona je sama tek dio onog golemog intenzivnog doživljavanja, one doista titanske borbe duše, koja traži svoj put u raj preko britkih staza.“

Snažan dojam susreta s Krležinom prozom naveo je Cihlara Nehajeva na pokušaj da i sam bude ekspresivan, da svoje osjećaje i stajališta o problemima suvremenog društva izrazi nekonvencionalnim kritičarskim načinom. U iskrenost njegovih nakana ne treba sumnjati premda su njegova izvedba, opseg i smjer asocijacija te repertoar stilskih figura daleko od Krležine literature. On se divi Krležinom pjesničkom talentu uzaludno nastojeći da ga oponaša. Ne vjerujem da je neskriveno oduševljenje Cihlara Nehajeva knjigom “Izlet u Rusiju” kod Krleže moglo ublažiti osjećaj da su jezik i način rezoniranja onodobne kritike, s obzirom na njegove estetske i ideološke orijentire, potpuno zastarjeli i prevladani. Cihlar Nehajev isto tako iskazuje razumijevanje za Krležin putopisni poduhvat kojim je ne samo snažno afirmirao, nego i doveo u iskušenje svoje političko opredjeljenje za veliki boljševički eksperiment. Cihlar Nehajev knjigu “Izlet u Rusiju” sagledava u kontekstu dotadašnjeg Krležinog opusa, ali prepoznaje je i kao svojevrsni estetski i svjetonazorski izazov zbog čega joj daje posebnu važnost:

„Ovo je potpuna ispovijest svega, što on ćuti i misli, ovo je njegov razgovor sa svim pitanjima, koja ga muče – ovo je, u formi putopisa, autobiografija njegovih današnjih dana. Ne stežući se nikakvim omedjivanjima forme, Krleža je ovdje sudac čitavih odsjeka naše politike, opažatelj naše najbliže literarne prošlosti, kritik sadašnjosti. No još više od toga – on na premnogim stranicama ulazi potpuno u sama sebe, on razotkriva sve ono tajnovito tkivo, iz kojega se kod njega radja umjetnički i socijalni pogled.“

Uzgred spomenuvši scenu za stolom Ane Ignjatijevne, razgovor s agentom provokatorom Vrubelom i „duboku analizu samog stvaralačkog problema kod umjetnika“ na primjeru Ljube Babića, Cihlar Nehajev zaključuje „kako Krleža u fenomenalnom bogatstvu dojmova proživljuje svoj razvoj“ i još jedanput ističe da „psihološka analiza u odsjeku o boji i mirisima zapanjuje svojom izradjenošću“.

Ne dvojeći o vrijednosti dotadašnjeg Krležinog opusa, Cihlar Nehajev knjigu “Izlet u Rusiju” smatra ne samo dodatnom potvrdom te vrijednosti, nego i najavom drugih velikih djela koja će tek biti napisana:

„Krležina knjiga je dogadjaj, a bio bi dogadjaj i u mnogo većoj literaturi nego što je naša. U njegovu razvoju ona je znamenit dokumenat, da Krleža nije još rekao svoju posljednju, možda i vedriju riječ.“

Za razliku od Cihlara Nehajeva koji se osvrnuo na dotadašnji Krležin opus prije negoli je pristupio prikazu i ocjeni knjige “Izlet u Rusiju”, Mato Hanžeković se upustio u uvodno razmatranje ljudske težnje za ostvarivanjem raja na Zemlji. Nemirni ljudski duh, obrazlaže Hanžeković, „išao je za tim, da si taj pripravni život u dolini suza čini odmah snošljivim. Težio je ka savršenstvu i stvorio bezbroj ustanova i djela, koja i danas karakteriziraju našu sposobnost prosudjivanja.“ (Hanžeković 1926) Konstatiravši da je čovjek, kao najsavršenije biće, počinio niz monstruoznih zločina, pojedinačnih i masovnih, Hanžeković zaključuje da je to posljedica „prokletog biološkog nagona uživanja“ te da je „slast blagostanja uzrok svih gibanja, koja fascinirana ljeskavom perspektivom boljega gaze i ruše općepriznate etičke vrijednosti“. Zatim je iznio konstataciju zbog koje je Krleža vjerojatno s čuđenjem izvinuo obrvu i uzdahnuo nad jadnim stanjem kritičarske svijesti i niskom razinom artikulacije misli unatoč naporu da se upravo to postigne: 

„Iskra svijesti o prirodjenoj ljudskoj bestijalnosti izbacila je forsiranje k cilju.“

Da bi se oslobodili bestijalnosti i što je moguće prije ušli u željeno rajsko stanje, jedni su krenuli „tražiti sreću u spiritualnom kozmosu, a drugi se prihvatiše zemljinih skuta“. Prvi su filozofi koji su stvorili niz velikih filozofskih sustava „od kojih ni jedan ne zadovoljava“. Drugi su znanstvenici i izumitelji. Oni su stvorili modernu industriju i mnoge tehničke pronalaske kojima su doista poboljšali život ljudi, ali ti pronalasci obuhvaćaju i sve ubojitija oružja. Uvjeti života su poboljšani, ali istodobno „oni stvoriše novo klasno pitanje, dakle socijalan problem“. Glavni suvremeni društveni problem je „pomanjkanje ljudske ravnopravnosti, recte socijalne pravde“, konstatira Hanžeković. Kapitalistički sustav na prvo mjesto stavlja pravo vlasništva, a zanemaruje potrebe i očekivanja onih čiji rad omogućuje stvaranje potrošnih roba. Ideja ravnopravnosti potisnuta je pred imperativom stjecanja bogatstva. „Nema mira dok jedni rade, a drugi samo troše“, rezimira Hanžeković problem suvremenog svijeta i nastavlja iznositi svoje razumijevanje kritike kapitalima:

„Kapitalizam je najbolji čuvar postojeće vlasti, a vlast je najbolja kontrola prosvjećivanja masa. Rat je razaranje života sirotinjskih masa u svrhu održanja vlasti. Sila goni robove na krvava bojišta da brane nedostojni sistem ropstva.“

Prema Hanžekovićevom razumijevanju, društvena pobuna protiv kapitalizma je, zapravo, pobuna u ime zamisli o ravnopravnosti svih ljudi u okviru nekog utopijskog rajskog svijeta o kojem predodžbe razvijaju sve religije i mnoge filozofije. Ideja „sveljudske pravde i bratstva vječna je“, a njezinu aktualizaciju vidimo u okviru rasprava i organizirane borbe za socijalno oslobođenje. 

I dalje bez izravnog referiranja na Krležu, Hanžeković opisuje revolucionarna zbivanja u Rusiji ne specificiravši konkretne političke snage koje su se poduhvatile projekta ukidanja socijalnih nepravdi u ime proklamirane jednakosti svih ljudi:

„Mlada Rusija zadojena visokim idejama socijalne pravde podiže crvene barjake oslobodilačke borbe, a ogromne mase gladnih i povrijedjenih bijahu spremne, da na znak jurišaju na staru Rusiju, kleknu joj na prsa i preuzmu vlast u svoje ruke. Socijaliziranje svih kulturnih vrijednosti i materijalnih dobara, nekada plava utopija nesposobne raje za buržoaske mozgove i mozgove carskih generala sa teškim lentama, postade intenzivnim oblikovanjem komunističkih teza u masama sverazorna snaga, postade Samson, koji će da pograbi stupove trulih kapitalističkih domova Filistejaca, prodrma ih i pokopa u ruševinama hiljadugodišnju laž i varku.“

Hanžeković govori da je crkva „blaga majka site klase“ koja je „puna svih poroka svoje sredine“ i koja je uzmaknula pred „djecom revolucije“. Svetost i nepovredivost privatnog vlasništva je, zapravo, laž baštinjena iz rimskoga prava koje je smišljeno radi opravdavanja postojanja patricijske klase i radi njezina opstanka. U suvremenim uvjetima taj pravni sustav služi interesima kapitalističke klase. Ruski revolucionari su, govori Hanžeković, preuzeli vlast „iz ruku starog kapitalističkog društva u Rusiji“. On napominje da socijalistička ideja dolazi „iz njemačkih retorti“ gdje je, kao što se to još ranije dogodilo u Engleskoj, industrijalizacija stvorila moderni proletarijat. No, promiče mu da se kapitalizam mogao smatrati starim sustavom u Europi, ali ne i u Rusiji gdje je u trenutku revolucije bio tek u nastajanju. Ne spominjući ruske narodnjake koji su se, zapravo, borili za prava seljaka, ni anarhiste koji su odbacivali svaki oblik države kao ni teroriste posvećene atentatima na careve i predstavnike njihove vlasti, ni ruske socijaldemokrate koji su prihvatili marksizam i iznjedrili boljševike kao profesionalne revolucionare, Hanžeković o raznorodnim ruskim borcima za pravdu i martirima sumarno kaže:

„Požrtvovnost tih boraca postade u svijetu popularna i martirologij ruskih revolucionaraca jest sveta knjiga nebrojenih mučenika za općenarodnu i sveljudsku pravdu, dakle za viši i dostojniji stepen ljudskog života.“

Nacionalne države uspostavljene nakon Prvog svjetskog rata kao posljedica raspada europskih imperija krenule su utabanom stazom europskog kapitalizma zanemarujući potlačene klase. Liberalna buržoazija je, zapravo, podupirala etatizam u novostvorenim državama kao sredstvo ostvarivanja svojih interesa. Tako su ta društva oblikovana prema obrascima zapadnoeuropskih država za koje je marksistička ideologija utvrdila da sadrže klice svoje propasti. Liberalna buržoazija je svojom dominacijom nad novim europskim državama podupirala predodžbe zagovornika revolucije da će preotimanjem državne vlasti iz njezine kontrole državu učiniti sredstvom ostvarivanja interesa proletarijata.  

Poslije tako opširnog uvoda Hanžeković se tek u trećem nastavku svojega feljtona okreće Krleži i njegovoj knjizi. Prihvaća ocjenu Cihlara Nehajeva da je riječ o senzacionalnoj knjizi. Isto tako priznaje da Krleža zauzima posebno mjesto u usporedbi sa svim hrvatskim kulturnim radnicima i neovisnim intelektualcima. Pritom nije stvar u tome – pomalo iznenađujuće konstatira Hanžeković – „što se njegovi nazori o svijetu i životu uopće, a napose o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pitanjima Hrvatske razlikuju u temelju od nazora 95 posto Hrvata“. Krležu od drugih pisaca ne razlikuje samo njegov svjetonazor. Iako gotovo svi Hrvati ne dijele Krležin komunistički svjetonazor, oni ga ipak kao pisca prihvaćaju. Zapravo, Hanžeković pokušava pacificirati komunizam prikazujući ga kao inačicu kršćanskog egalitarizma i na taj ga način učiniti prihvatljivim građanskoj publici. No, nastavlja on, Krleža se od drugih intelektualaca koji dijele njegove humanističke motive razlikuje svojim radikalizmom i dosljednošću.

Krleža je, tvrdi Hanžeković, „povukao sve konzekvencije svojih uvjerenja, što do danas nije i nije mogao nijedan naš čovjek intelektualac učiniti. Stav M. Krleže prema svim pojavama našeg javnog života jest skrajnje ljevičarski, a uvijek sa stanovišta borbenog i ofenzivnog socijalnog reformatora.“ Zbog toga je Krleža, kaže Hanžeković ne spominjući njegova djela koja bi to potvrdila, „predstavnik našeg modernog socijalnog romana“. Krležino dosljedno nastupanje s pozicije nepokolebljivog borca za socijalnu pravdu izaziva „zgražanje naše domaće filisterije u duševnim papučama, a horizontom žabe u bari“. Kao poligon na kojem se taj pristup nesputano manifestira Hanžeković spominje časopis Književna republika u kojemu pisati znači „u najmanju ruku imati čvrstu literarnu petlju“. Taj časopis je „jedina revija svoje vrsti na čitavom komičnom Balkanu i na čudo naših prilika“.  O Krleži Hanžeković dalje kaže da je „posve originalan, dalekovidan i logičan, i ne potpisujući sve njegove izvode, mora mu se priznati suvereno vladanje svim zakonima mišljenja“. Krleža i Cesarec su apsolutno novi ljudi s apsolutno novim literarnim izrazom, nastavlja Hanžeković nizati pohvale. 

Hanžeković uočava da je Krleža, premda mu je namjera bila upoznati se sa stanjem u SSSR-u, neprestano zaokupljen i pitanjima hrvatske povijesti i politike: „Naša politička povijest donešena je kao na dlanu tako reliefno i ispravno, da se te stranice mogu smatrati klasičnim uzorcima naše suvremene publicistike.“ Hanžeković je, čini se, oduševljen zbacivanjem kapitalističko-buržoaske oligarhije u Rusiji kao činom eliminacije glavnog uzroka nepravdi u suvremenom svijetu, ali ipak ne razumije kako „kuharica odlučuje o pitanjima javnog interesa“. Isto mu tako nije vjerojatno da bi sovjeti „kao jedina samonikla tvorba slavenske rase“ mogli biti nositelji napretka. Dopušta da bi pravedna raspodjela materijalnih dobara mogla u budućnosti stvoriti novu psihu, novog čovjeka i da bi sudjelovanje kuharica i mafije u revoluciji ipak moglo upotpuniti „fundamentalni preokret današnjih zastarjelih nazora o životu“. Moglo bi, ali nije sigurno da će doista biti tako. Stoga se Hanžeković, unatoč očitom entuzijazmu za preokret nadahnut potrebom za pravednošću, uzdržava od konačne prognoze jer bi izricanje konačnog suda „o najvećem još neizradjenom djelu ljudskog roda, dokazivalo nedostatak potrebne objektivnosti“. Svjestan da će klase kojima su sovjeti presudili nastojati „nebolomnom silom“ povratiti svoje nekadašnje privilegije, Hanžeković ipak – slijedeći Krležu – utvrđuje da je novi poredak čvrsto uspostavljen i da je pitanje socijalnog oslobođenja nekad potlačenih klasa definitivno riješeno:

„Danas su uklonjene bezbrojne besmislice i smiješnosti ceremonijalne reprezentacije imperatorske vlasti, odgojni sistemi buržoaskih škola, carstvo birokratske zasukanosti i nesposobnosti, ogromna organizacija carističkog militarizma i stara rusko-pravoslavna crkvena komocija, a proleter idejom socijalne pravednosti  i ravnopravnosti preuze svoju sudbinu u vlastite ruke.“

Carsku vlast optužio je Hanžeković da je povješala mnoge napredne omladince i da je Sibir progutao čitave naraštaje. Baš kao što je to bezbroj puta napravio Krleža, i Hanžeković se prisjeća zbivanja u Hrvatskoj dok razmišlja o onome što se dogodilo u Rusiji. Dok su se u Hrvatskoj mladi ljudi „igrali sa policijom revolucije kao na igralištu“ i dok „mi ovdje uzgajasmo sinove da budu politički pristavi Khuena“, u Rusiji su položili temelje novog poretka. „Mi danas ne shvaćamo novu Rusiju, a ne možemo je ni shvatiti, jer mi uopće nemamo socijalističke kulture“, uzvikuje Hanžeković očito ponesen i uvjerljivošću Krležinog štiva i izgledima da se i u Hrvatskoj napokon nešto promijeni pa u istom tonu nastavlja:

„Mi smo posve neorijentirani i upravo ignoriramo socijalna zbivanja i onu grandioznu uspjelu kraftprobu engleskih radnika, nemajući pojma da se kolo socijalnog i ekonomskog progresa kreće brže nego prije pedeset godina kad se od strahopoštovanja prema generalskim pantalonama imalo pune gaće.“

No, unatoč tom progresivističkom zanosu koji je ona u njemu pobudila, Hanžeković nabraja i slabosti Krležine knjige. Ona nije iznijela tok revolucije s njenim slavnim i manje slavnim epizodama. Iako je uočio da Krleža nije u potpunosti zaslijepljen moskovskom i ruskom stvarnošću te da prema njoj ima stanoviti odmak, Hanžeković ističe da se ne slaže s njegovim „ditirambskim raspoloženjem“. Najviše mu prigovara izostanak analize odnosa političkih stranaka i nerazumijevanje činjenice da su kadeti, liberalna stranka koja je imala presudan utjecaj u vladi Kerenskog nakon abdikacije cara, bili zavedeni „intrigantskim obećanjem Francuske i Engleske, da će dobiti Bospor i Dardanele, ako produže učestvovanje u ratu“ pa su, nasuprot volji mase koju su indoktrinirali boljševici, inzistirali da Rusija ne izađe iz rata i ne sklopi separatni mir s Njemačkom. Tom primjedbom Hanžeković je, zapravo, pokazao posvemašnje nerazumijevanje Krležinog pristupa. U pogledu odlučnosti da se prekine rat, da se vojnici različitih vojski bratime i da se zajedno okrenu protiv svih nacionalnih buržoazija, Krleža je bio nepokolebljiv. Nikakvo obećanje buržoazije jedne države buržoaziji druge države ne može biti opravdanje ni razlog za nastavak bratoubilačkog rata. 

Hanžeković Krležu isto tako kritizira zbog zanemarivanja načina boljševičkog upravljanja ekonomijom, koje je dovelo do poraznih rezultata zbog prepuštanja diletantima da donose odluke. Ukazao je na stanovite proturječnosti između boljševičke ideologije i prakse. Kao odgovor na ratni komunizam i na masovnu glad koja je bila posljedica te politike, Lenjin je smislio NEP i uspio ga progurati kao službenu politiku unatoč suprotstavljanju Trockog i Zinovjeva. Tako su boljševici koji su se zauzimali za ukidanje kapitalizma i svakog oblika privatnog vlasništva stvorili „crvenu buržoaziju, državni crveni kapitalizam“. Hanžeković prigovara Krleži da nije u dovoljnoj mjeri problematizirao činjenicu da u sovjetskoj Rusiji „samo član komunističke, dakle vladajuće partije uživa blagodati revolucije, ostali su pod paskom i tolerirani“. Vladajuća partija „ima vojsku i vlast, a da li ima pristaša, to se ne zna“.

Iznoseći te prigovore Hanžeković je pokazao da, očito, ne razumije Krležinu tvrdu boljševičku uvjerenost da nikakav oblik buržoaskog parlamentarizma ne može jamčiti ostvarivanje oslobađanja potlačenih klasa. Na koncu Hanžeković iskazuje svoje nezadovoljstvo činjenicom da se Krleža nije pozabavio svim relevantnim aspektima ruske stvarnosti. „Krleža je propustio barem nešto statistički dokazati funkcioniranje nove ekonomske politike, jer nije pošao u Rusiju da vidi samo kulturni život, nego život u svim njegovim mnogobrojnim manifestacijama“. U završnoj kadenci svog feljtona Hanžeković zaključuje – na osnovi Krležinih elaboracija hrvatskog nacionalnog pitanja – da je Krležin stav „otvoreno hrvatski“ i da je Krleža „iako je mrzitelj suvremenog kapitalističkog i malograđanskog društva sa gestom nepomirljivog internacionalca opet naš, naš Hrvat sa svim slaboćama i krepostima našeg nesretnog plemena u koje smo na koncu mi svi zaljubljeni“.

Premda je Krleža naš „najplodniji i najzanimljiviji pisac, pesnik, pripovedač, romansijer, dramatičar i kritičar“ (Kovačević 1926:147), on bi bio nepoznat „da se nije počeo svađati, napadati i polemisati na svim stranama“, ustvrdio je beogradski kritičar Božidar Kovačević. Čak ni ta besprimjerna agresivnost ne bi bila dovoljna da se za njega, latinaša, pročuje i među ćiriličarima da se on nije odlučio napasti Beograd. Zbog toga se protiv Krleže digao mnogi „srpstvujušči počtenorodni žitelj ovovaroški“. Taj neimenovani branitelj srpske časti i poštenja je, prema Kovačevićevim riječima, zapravo došljak iz Srijema, vrlo vjerojatno Miloš Crnjanski. Za razliku od tog došljaka, prečanina, Kovačević – kojega je krstio „glavom arhimandrit Studenički, blaženopočivši Teodosije“ (147) – kao „koreniti Srbijanac i stari Beograđanin“ nije se bunio protiv Krleže. Kovačević je uvjeren da Krleža nije napadao „onaj Beli Grad narodnih pesama i iredente, onaj skoro misitčni beli grad, kojim za ovih stotinu godina šetahu, neopažene u svakodnevnosti, ali čuvene u večnosti, najbolje ličnosti našega naroda, već Beograd lopovske gospoštije i podlačkih egzistencija, Beograd beskičmenjačkih i puzavih žurnala, Beograd pun strašne bede i društvenog zla, prašnjavu, tuberkuloznu i bludnu Sodomu“. (147)  

Kao da mu njegova uvjerljiva srpska i pravoslavna legitimacija te objašnjenja o razlozima za izostanak njegove kritike Krležinog napada na Beograd nisu pružali dovoljnu zaštitu od “srpstvujuščih počtenorodnih žitelja ovovarških” koje će razgnjeviti već i sama činjenice da se odvažio pisati o Krleži, Kovačević je, prije nego kaže koju riječ o knjizi koja je povod njegova članka, ipak dodao i ponešto s čime se kod Krleže ne slaže. Zamjera mu to što, navodno, osim o beogradskoj Sodomi nije jednako razorno pisao i o još goroj zagrebačkoj Gomori. Kao da – unatoč tome što ga naziva najplodnijim i najzanimljivijim piscem – ipak nije čitao već objavljene Krležine obračune s k und k hrvatskim malograđanskim mentalitetom i njegove pripovijetke iz života zagušljive zagrebačke provincije, Kovačević Krleži zamjera što nije napao

„onaj gnusni, glupavi, provincialni, c. i kr. austrijački Zagreb, po čijoj prljavoj površini plivaju nekakvi još nedohrvaćeni Majeri, nekakve ćivte koje sa suverenom sigurnošću propovedaju o hiljadugodišnjoj kraljevini i kulturi, a ovamo čitaju kojekakve tagblate i cajtunge i šapuću po kući u svom prostačkom nemačkom jeziku kako su Srbi ljudožderi, trogloditi i batinaši, kako njihovi doktori nose obojke umesto čarapa…“ (147)

Kad je napisao te riječi, Kovačević je pobudio ozbiljnu sumnju u to da je pročitao i cijelu knjigu “Izlet u Rusiju” u kojoj je Krleža, osobito u poglavljima Razgovor sa senom Frana Supila i U Drezdenu (Mister Vu San Pej zanima se za srpsko-hrvatsko pitanje), po tko zna koji put obradio problematiku političke, ekonomske i kulturne potlačenosti Hrvata unutar Austro-Ugarske i briljantno raščlanio mitove o hrvatskoj hiljadugodišnjoj kulturi i srpskom junačkom oružju kao ključnim vrijednosnicama na političkom tržištu Kraljevine SHS. Kovačević, zapravo, Krleži – koji je komunist, republikanac, federalist i hrvatski nacionalist – zamjera što nije lojalni unitarist i monarhist. Da bi pojačao uvjerljivost svog neslaganja s Krležom i hrvatskim nacionalizmom, on dodaje odlomak o svojoj polemici s vođom Hrvatske republikanske seljačke stranke Stjepanom Radićem. Dok je u Hrvatskoj postojalo građansko društvo koje je nastalo pod utjecajem europskog kulturnog i političkog razvitka, u Srbiji ga nije bilo zbog vjekovne osmanlijske vlasti. No, hvali se Kovačević svojim polemičkim uspjehom, on je Radiću u brk rekao da su stoljećima doseljavani Švabe u Hrvatskoj stvorili takvo građansko društvo „koje je od hrvatskog kulturnog života u izvesna vremena činilo najbedniju pojavu na Slavenskom Jugu“. (148)

Tek nakon tog poprilično opširnog uvoda, koji je trebao neutralizirati očekivane napade srpskih nacionalista i unitarista kojima je već i spominjanje Krležinog imena predstavljalo crvenu krpu, Kovačević napokon započinje svoje izlaganje o, kako on kaže, vanredno interesantnoj knjizi “Izlet u Rusiju”, koja je, kaže Kovačević, „više publicistika nego književnost; to nije putopis u književnom smislu, namenjen da večno traje i oduševljava čitaoce“. (148) Isto je tako primijetio da se trećina knjige uopće ne bavi Rusijom. No, to ne smatra problemom jer obogaćena Krležinim izletima u prošlost, analizama suvremenog europskog slikarstva, suvremenog europskog kapitalizma i nacionalnog pitanja u Kraljevini SHS „knjiga s njima dobija širi smisao, zanimljiva je i daje čitaocu prilike da piščeve misli o domaćim prilikama (…) veže sa prilikama u ruskim, i da tako izvodi zaključke, čas na našu, čas na rusku korist“.(148) 

Komentirajući opise putovanja kroz Litvu i Latviju, Kovačević u tim poglavljima čita i ono što Krleža nije ondje napisao, ali je možda tako mislio. „Irealnost Litve osetio je i Krleža, ma da je kroz nju samo prošao ne zadržavajući se, kao i kroz Latviju ili, kako se u nas kaže, Letoniju, jednu drugu igračku od države, u kojoj se još prisnije oseća kako će se sve to vratiti uskoro u Rusiju, da u njenom budućem, zaista slobodnom savezu uživa koristi autonomije.“ (148) Pritom nije jasno misli li Kovačević da će baltičke države uživati svoju punu autonomiju u okviru sovjetske države ili se SSSR prethodno treba promijeniti da bi države – odnosno narodi koji u njima žive – unutar njega doista bile slobodne. No, njegova neskrivena sklonost prema prisajedinjujućim apetitima i potencijalima ruske države dolazi do izražaja kad baltičke države naziva pigmejskima i smiješnima i kad za njih kaže „da od svoga tako arhaičnog i u etničkom pogledu tako zanimljivog stanovništva, hoće da skuvaju novu nacionalnu kašu baš sad, posle poslednjeg rata, s kojim je huk nacionalizma prošao.“ (148) Kovačeviću nije palo na pamet da se pozove na američkog predsjednika Wilsona koji je u svojih poznatih četrnaest točaka afirmirao pravo europskih naroda na oslobođenje od imperijalne vlasti i na samoopredjeljenje. Ako bi odbacio eventualni revolucionarni huk boljševizma koji bi, prema deklariranim namjerama, ukinuo sve oblike nacionalnih država i nadnacionalnih imperija, onda bi se Kovačević tim svojim stajalištima o problematičnom suverenitetu baltičkih republika pokazao kao otvoreni zagovornik ruskog imperijalizma. Dakako, takva solucija daleko je od Krležinih želja i maglovitih predodžbi o tome što bi i kako trebalo biti uspostavljeno u Europi.

Kao što će to učiniti brojni kasniji krležolozi, i Kovačević upozorava na prizor gozbe u stanu Ane Ignjatijevne. No, opisujući te prizore – koje će krležologija okarakterizirati čehovljevskima ili ih detektirati kao najavu motiva koji će konačnu dramaturšku obradu doživjeti u Glembayevima – Kovačević u njima naglašava ono do čega Krleži zasigurno nije stalo. Dok Krleža Ani Ignjatijevnoj suprotstavlja surove nesentimentalne boljševike kao predstavnike novog društvenog uređenja u kojem nema mjesta ni za veleposjednike ni za tradicionalne društvene odnose obilježene pravoslavljem i općom kulturnom zaostalošću, on u tim šutljivim i nedobrodošlim gostima vidi predstavnike „blagočastivog naroda ruskog“. (148) Činjenicu da na njezin histerični ispad protiv sovjetske vlasti ondje prisutni boljševici nisu reagirali hapšenjem (što bi u kontekstu uobičajenih građanskih predodžbi o stvarnosti sovjetske Rusije bio očekivani ishod incidenta) nego su joj, nakon što je pala u nesvijest, ponudili čaj i pomogli joj, on tumači tako da danas „Rusijom vri jedan intensivan i normalan život i da ispod nove forme izbija ona stara suština večne i duboko čovečanske zemlje ruske, kojoj mi, Južni Sloveni,  toliko dugujemo.“ (149)

Taj navodni dug Južnih Slavena Rusima, koji su bili saveznici Srbije 1914. godine, treba vratiti tako da Kraljevina SHS uspostavi diplomatske odnose sa SSSR-om, misli Kovačević. Ako je nakon revolucije i nakon što su boljševici s Nijemcima sklopili separatni mir iz taktičkih razloga bilo opravdano ne priznati novu rusku vlast, „danas je to već ozbiljna pogreška, zbog koje možemo već danas da se kajemo, jer je očevidno da bi bezobrazna politika raznih susednih vlada prema nama bila sasvim drukčija, da su Srbija i Rusija u onako srdačnim odnosima, kao 1914.“ (149) Kovačević je, dakle, Krležine putopisne opservacije o sovjetskoj Rusiji predstavio kao njegov poziv za normalizaciju i uspostavu diplomatskih odnosa između Kraljevine SHS i SSSR-a dok je Krleža u Moskvu putovao zato da provjeri da li vlast uspostavljena na jednoj šestini njegove kopnene površine može u cijelom svijetu srušiti kapitalizam, liberalnu demokraciju i sve monarhije.

Krleža je žestoki protivnik Vidovdanskog ustava, Obznane i Zakona o zaštiti države i sudionik pokušaja da se umjesto unitarističke vlasti srbijanske monarhije u Hrvatskoj uspostavi revolucionarna boljševička vlast

Možda Krleža – koji je, kako smo vidjeli, imao ozbiljnih problema i s dobivanjem putovnice jer je policija sumnjala da želi putovati baš u Moskvu, ali i s dobivanjem sovjetske vize jer je dolazio iz neprijateljske Kraljevine SHS – ne bi imao ništa protiv takve normalizacije odnosa jer bi komunikacija bila olakšana, ali sasvim je izvjesno da se ambicija njegove knjige ne može svesti na pragmatično intonirani vanjskopolitički elaborat o oportunosti uspostave diplomatskih odnosa između dviju međusobno nesnošljivih država. Krleža je žestoki protivnik Vidovdanskog ustava, Obznane i Zakona o zaštiti države i nekadašnji sudionik pokušaja da se umjesto unitarističke vlasti srbijanske monarhije u Hrvatskoj uspostavi revolucionarna boljševička vlast po ugledu na Mađarsku.

Teško je povjerovati da je Kovačević doista mislio da je Krležina knjiga pisana s namjerom da doprinese obnovi starog, pravoslavnog i monarhističkog prijateljstva Rusije i Srbije. Možda se on tako postavlja samo zato da mu srpski monarhisti ne bi zamjerili što o Krleži uopće piše na afirmativan način. On Krležu cijeni kao umjetnika, ali mu predbacuje „što je knjigu napisao sasvim publicistički i što je zbog svojih načela katkad demantovao u sebi pesnika i čoveka“.(149) Možemo zaključiti da je, prema Kovačeviću, Krleža pjesnik i čovjek u mjeri u kojoj podržava panslavističku koncepciju ujedinjenja pod pravoslavljem i monarhijom, a tendenciozni publicist u mjeri u kojoj je vjeran svom ateizmu i privržen – s vidljivim premda ne i potanko razrađenim rezervama – boljševičkim preinakama svijeta. 

Kovačevićeva se kritika “Izleta u Rusiju”, stoga, može smatrati potpuno promašenom. No, i on je uočio da je knjiga kombinacija izvrsne literature, premda ne i tradicionalnog putopisnog iskaza, te angažirane političke publicistike. Ali Kovačević ne uočava da je Krležin pristup i literaturi i publicistici namjerno netradicionalan. Pogrešno je u Krležinim radovima, bili oni beletristički ili publicistički, tražiti težnju prema obnovi bilo čega tradicionalnog u estetskom i etičkom pogledu. Isto tako on instinktivno odbacuje svaku pomisao o mogućnosti idiliziranja stvarnih međuljudskih odnosa u okrilju hijerarhijski organizirane religije, građanske ideologije i malograđanskog ukusa.

Dvojbu koja zaokuplja i današnje proučavatelje Krležina opusa Milan Bogdanović je, ukazujući da izrazito polemički karakter Krležinog putopisa i na njegov politički naboj, konstatirao: „Njegova knjiga je jedna isto toliko politička koliko i književna tvorevina, i kao politička u toliko žešća što ubeđuje sugestijom stila.“ (Bogdanović 1926:454) Sličnu ocjenu ponavlja i pri kraju svog članka kad kaže „da je on svoje utiske, sve svoje utiske, i one od najpolitičkijih i one od najsocialnijih prilika, tumačio samo kao umetnik.“ (459) Bogdanović pretpostavlja da bi se mnogi mogli složiti s Krležinim polemičkim opaskama o nekim suvremenicima, ali se nisu oglasili o knjizi bojeći se reakcija onih koji su tim opaskama bili uvrijeđeni. Upravo time on objašnjava izostanak brojnijih reakcija na tako provokativno djelo. A to djelo iskazuje „bezobzirnu smelost kritike“. Krleža je za Bogdanovića „jedan duh apsolutno oslobođen svih tereta tradicije i nacionalne praznoverice“ koji „govori o nemogućoj laži naše stvarnosti“. (454) Gorčina i razočaranje razvojem međunacionalnih odnosa u novoj državi Krležu navode na nesmiljeno razobličavanje suvremenih ideoloških obmana i laži i na usporedbu nekadašnjeg hrvatskog austrougarskog unionizma s tadašnjim unitarizmom. Neizravno se negativno odredivši prema putopiscima od kojih se Krleža ograđuje Bogdanović naglašava da su Krležina putovanja „više lutanja po nekom unutrašnjem nagonu svedokučivanja, po nekom neodoljivom, skoro demonskom imperativu da se razreši svaka zagonetka i da se rasvetli svaka tajna, jedna radoznalost koja je više nemir no zabava duha“. (455-456) Shvativši da Krleža nije samo opisivao ono što je vidio ni samo obrazlagao ono u što vjeruje, Bogdanović je ispravno ukazao na autorefleksivni karakter Krležine putopisne proze:

„Čitava njegova knjiga je dana u jednome temperamentnome stilu raspre, u prepiranju sa samim sobom, u otimanju od sebe da se nove stvari ubedljivo vide u svojoj novoj suštini i sa najčistijim oslobođenjem od svih predrasudnih pomućenja.“ (456)

Dakako, Bogdanović dobro zna kakva su Krležina politička uvjerenja pa napominje da „njegov put u Rusiju nije mogao da ispadne na štetu novoga poretka“. (456)  Ali to ne znači da je Krleža zatomio svoj istančani dar zapažanja i da je, zaslijepljen preduvjerenjima o raju u prvoj zemlji socijalizma, prestao biti kritičan prema pojavama, stanjima i problemima koje bi u bilo kojoj drugoj državi apostrofirao kao neodržive i vrijedne napora da ih se ukine ili promijeni. Bogdanović je naglasio Krležin umjetnički i kritički habitus koji mu onemogućuje da bude apologet:

„Ali je za svaki respekt veliki umetnički rezultat koji je postigao: da njegova knjiga ne bude jedan pledoaje, da je čista od svake tendencije, bez banalne stručne frazeologije, ne socialni traktat, već socialna slika, jedna pripovetka, jedan nepovezani roman, jedna razlučena poema, bez teze ali sa mnogo ljubavi. Treba imati snage pa nepristrasno pisati o stvarima koje su unapred voljene. Ta snaga imponuje u ovoj knjizi. G. Krleža ne ide zatvorenih očiju. On uočava nevolje, konstatuje teškoće, priznaje greške. On nije temperamenat za fanatična oduševljenja. Njegov kriticizam je moćniji od svake vere.“ (456)  

Uočio je Bogdanović Krležinu nesnošljivost prema nepmanima, poslovnim ljudima koji su se na račun sovjetske države obogatili u okviru nove ekonomske politike koju je Lenjin proklamirao kao odgovor na nestašice i glad u vrijeme građanskog rata i ratnog komunizma. Isto tako Bogdanović je ukazao da je Krleža kritički reagirao na pojave birokratizma, a mi danas znamo da je time anticipirao jednu od trajnih boljki sovjetskog sustava, koja je u dobroj mjeri kumovala njegovu krahu. Ali više od svega Bogdanovića je zaintrigirao način na koji Krleža tretira lik Ane Ignjatijevne. Krleža je eksponirao u Sovjetskom Savezu uobičajenu, gotovo rutinsku, tipičnu ali time ništa manje tragičnu sudbinu veleposjednice koja je ostala bez svega što joj je po logici njezinog nekadašnjeg društvenog statusa pripadalo. Premda u činjenici da je bila rođena bogata i da se bogato udala nije bilo nikakve njezine krivnje, novi ju je društveni i politički poredak učinio žrtvom svojih imperativa i ciljeva. Bogdanović prepoznaje Krležin stvaralački instinkt koji je nepogrešivo detektirao i razvio dramski potencijal toga lika. Kao što je Krleža naslutio da će birokratizam biti veliki problem SSSR-a, tako je Bogdanović anticipirao motive i teme koje će Krleža idućih godina obraditi u svom glembajevskom ciklusu. 

Pažljivi čitač i pomni analitičar Bogdanović kao svojevrsnog antipoda liku Ane Ignjatijevne prepoznaje lik direktora pilane Vasiljeva, prekaljenog boljševičkog borca, samouka i revolucionarnog asketa. Neobično je da Bogdanović nije uočio da taj lik, odnosno stvarni sudionik stvarne večere na dalekom ruskom sjeveru, kao da je oblikovan prema poznatom anarhoteroristu Rahmetovu iz romana Černiševskog “Što da se radi”. A što se samog Krleže tiče – a 1926. godine Bogdanović o tome nije mogao ništa znati – njega je stvarni Vasiljev vjerojatno više nego na Rahmetova podsjetio na revolucijom nadahnute povratnike iz Rusije i agitatore iz Mađarske s kojima je pripremao oružani ustanak u Zagrebu, a ponajprije na onog čovjeka s ruskom šubarom na kojoj se još vidio trag nedavno skinute zvijezde, koji mu je prišao nakon jednog njegovog predavanja i predstavio se kao metalski radnik Josip Broz.

Ekavicu su u prvim godinama nakon uspostave Kraljevine SHS, poneseni idejama narodnog jedinstva, osim Krleže prihvatili Cesarec, Cesarić, Krklec, Šimić i Ujević

Sva četvorica kritičara ističu da je knjigom “Izlet u Rusiju” Krleža potvrdio status velikog pisca te izuzetno lucidnog, hrabrog i dosljednog intelektualca koji je svoja temeljna politička uvjerenja u stanju uvjerljivo obrazlagati i izvoditi ih do krajnjih konzekvenci. Priznaju mu već potvrđenu važnost u kontekstu onodobne književnosti čije okvire on očito nadilazi i proriču mu veliku budućnost. Premda nijedan od četvorice kritičara nije komunist, zajedničko im je da ne kriju simpatiju za ideje koje je zastupala tada već zabranjena KPJ. Time su oni pokazali građansku hrabrost i izrazili neslaganje s represijom koju su vlasti Kraljevine SHS sustavno provodile protiv komunista koje ti kritičari smatraju  iskrenim idealistima.               

Bogdanović i Cihlar Nehajev shvatili su Krležino svjesno odbacivanje književne tradicije kao estetski, a odbacivanje parlamentarizma u službi održavanja kapitalizma kao etički imperativ. Božidar Kovačević smišlja isprike u vidu isticanja navodne Krležine privrženosti nepromjenjivoj supstanci dobre slavenske duše, kojima opravdava svoj pozitivni sud o Krleži i o knjizi Izlet u Rusiju. Za Hanžekovića pak – koji se doista trudi pokazati da razumije motivaciju potlačenih za revolucionarni obračun s tlačiteljima – ta isprika je izvedena isticanjem trajne Krležine zaokupljenosti problemima hrvatske političke povijesti što ga u konačnici čini našim, pravim Hrvatom.

Zanimljivo je da nijedan od četvorice kritičara nije apostrofirao činjenicu da je Krleža kao hrvatski pisac – ili kao latinist kakvim ga predstavlja Kovačević – svoje članke u hrvatskim časopisima i novinama kao, uostalom, i cijelu knjigu “Izlet u Rusiju” napisao ekavicom. Za tako tankoćutnog pjesnika i pisca neprestano zaokupljenog ne samo potrebom za jasnoćom misli, nego i za određenjem spram povijesti i sadašnjosti neslobodnog, napaćenog i politički izigranog naroda kojem pripada, jezik je bitno identitetsko pitanje. Ekavicu su u prvim godinama nakon uspostave Kraljevine SHS, poneseni idejama narodnog jedinstva, osim Krleže prihvatili Cesarec, Cesarić, Krklec, Šimić i Ujević. Možemo pretpostaviti da je to kod Krleže – koji je svoj identitet izgrađivao pokušajima nadilaženja etničkih, državnih, klasnih, kulturnih i jezičnih okvira koji su ga sputavali – bilo povezano s iskrenim opredjeljenjem za temeljitu rekonstrukciju svih društvenih odnosa.

Očekivanja i težnje tih „naivnih i dobronamjernih hrvatskih zajedničara“ – kako ih naziva August Kovačec u svom opširnom i iscrpnom enciklopedijskom članku o jeziku u prvom svesku Krležijane – ubrzo su bili iznevjereni. „Uskoro je postalo jasno da je jugoslavenstvo poslužilo velikosrpskoj ideji kao trojanski konj.“ (Kovačec u Krležijani 1993:405) Krleža je ekavicu koristio duže od ostalih naivnih zajedničara „ne zato što on nije imao razvijen hrvatski osjećaj, nego zato što je smatrao da jezik sam za sebe nije dovoljno jako nacionalno utočište ako je sve drugo izostalo“.

Citirana literatura

Bogdanović, Milan (1926), Izlet u Rusiju, Srpski književni glasnik, knj.XX, br.6, 16. novembra, str. 454-459

Cihlar Nehajev, Milutin (1926), Jedan literarni dogadjaj. Miroslav Krleža: Izlet u Rusiju, Zagreb: Jutarnji list, god. XV, br. 5173, 4. srpnja 1926, str. 18

Hanžeković, Mato (1926), Knjiga o novom Jerusalimu. Povodom Krležine knjige Izlet u Rusiju, Hrvat, br.1985-1991, kolovoz 1926

Kovačec, August (1993), Jezik, u Krležijani I, Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 394-407

Kovačević, Božidar (1926), Krležin napad na Beograd i njegova poslednja knjiga, Beograd: Reč i slika, 1. septembar 1926, 147-149