U povodu nedavne tužne smrti Slavenke Drakulić, ponovno ističemo članak Hane Samaržije o reizdanju njezinog izvještaja sa suđenja ratnim zločincima na tribunalu u Haagu "Oni ne bi ni mrava zgazili". Uz neprekidnu umreženost današnjeg društva, nikad nismo imali brojnije dokaze da su krivci koji naređuju ili provode ratne zločine ljudi koji izgledaju poput nas.
Složena povijest odnosa filma i seksualnosti suočava nas s pitanjem opravdanosti kategorije “ekstremnog filma” namijenjenog za prikaze neglumljene ili nasilne seksualnosti, piše Hana Samaržija. Unatoč počasnom nagrađivanju i isticanju autorica i autora koji se otvoreno bave seksualnošću, prikazi seksa na filmu ni danas nisu značajnije odmakli od uvjeta kakvi su vladali i 70-ih godina prošlog stoljeća.
Koliko nas starost, bolest i smrt brinu, toliko ih ne priznajemo kao nezaobilazne sastavnice života, piše Hana Samaržija u osvrtu na zbirku priča "O čemu ne govorimo" Slavenke Drakulić. Šesnaest priča koje obuhvaćaju motive bolničke svakodnevice, izobličenih partnerstava i prešućenih gubitaka otkrivaju kako se i generacija koja je proživjela intenzivne životne mijene najčešće zaustavlja na sjetnoj sentimentalnosti, izbjegavajući prihvaćanje vlastite ranjivosti.
Između ekonomije pažnje i algoritama koji se prema korisnicima odnose kao prema proizvodu, potiče se nastanak ovisničkih obrazaca o društvenim mrežama, piše Hana Samaržija u osvrtu na knjigu "Digitalni minimalizam" Cala Newporta. Umjesto nekontroliranog skrolanja, Newport nudi pragmatičan pristup: ograničiti broj informacija i interakcija online kako bismo dosegli kvalitetnije forme života.
Nedavno preminuli analitički filozof Alvin Goldman pretvorio je epistemologiju u disciplinu relevantnu za svakodnevnu praksu, piše Hana Samaržija o "ocu društvene epistemologije". Povezao je epistemologiju s društvenim i kognitivnim znanostima, jačajući joj relevantnost analizom stvarnih uvjeta spoznaje.
Goran Ferčec odvažno se prihvatio zadatka stvaranja književnog djela koje eksplicitno tematizira zadnja dva desetljeća Jugoslavije kroz prizmu života potpuno prosječne osobe, piše Hana Samaržija u svojem osvrtu na knjigu 'O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća'. Ljudski život u Ferčecovom je prikazu niz propusta i razočaranja, a njegova neimenovana radnica sretnija ne bi bila ni u kojem drugom sustavu.
Kapitalizam ima tendenciju generirati sasvim apsurdne poslove nadglednica i nadglednika ljudi koji mogu i sami raditi, ili beskorisnih podređenih isključivo radi održavanja javne percepcije svoje institucije, piše Hana Samaržija o knjizi "Besmisleni poslovi" Davida Graebera, koju opisuje kao bolno izravni podsjetnik na tu činjenicu.
Fumio Sasaki na nepretenciozan način argumentira kako prihvaćanje minimalizma vodi do jednostavnijeg i sretnijeg života, piše Hana Samaržija u svojem pregledu njegove knjige Goodbye, Things. Sasaki govori o oslobođenju od prolaznih trendova i društvenih konvencija, lakšem probiru ljudi s kojima se doista osjeća dobro, te novopronađenom fokusu na svrhovite i društveno vrijedne aktivnosti.
Condorcetov teorem porote matematički je argument da kolektivno odlučivanje agenata epistemički kompetentnijih od onih koji odlučuju nasumično proizvodi kvalitetniju odluku od bilo kojeg individualnog agenta, piše Hana Samaržija u svojoj analizi rezultata empirijskih istraživanja demokratskih izbora. Zaključuje kako Condorcetov teorem u praksi postavlja prezahtjevna očekivanja od agenata, te poziva na promišljanje novih procedura donošenja odluka.
Dok je ukrajinski prijevod knjige Oni ne bi ni mrava zgazili stjecao novu popularnost nakon početka ruske invazije, Hana Samaržija prevodila je na hrvatski pojedine kratke ratne priče koje je Slavenka Drakulić objavljivala na engleskom i njemačkom devedesetih godina prošlog stoljeća. U svojem pregledu knjige Rat je svugdje isti, Samaržija ističe kako je gotovo svaka od ovih vješto napisanih priča poopćiva i na današnje stanje u Ukrajini.