Axel Leijonhufvud (1933. – 2022.) Zaštitnik Keynesa od keynesijanaca. Ekonomist pjesnik

Zbog izuzetno visokih rezultata na testovima inteligencije vojni su mu psiholozi preporučili da postane pjesnik. In memoriam Leijonhufvudu, nedavno preminulom velikom ekonomskom pjesniku, piše Josip Lučev

• Naslovna fotografija: Axel Leijonhufvud (Institute for New Economic Thinking)

Na dalekom i nepristupačnom sjeveru živi pleme Ekona. Skloni su s prezirom promatrati svoja srodna plemena Socioga i Politola koji žive lagodnijim životom u toplijim predjelima. Tako je nekako pred pola stoljeća Axel Leijonhufvud započeo svoj genijalni esej Life Among the Econ. U njemu je antropološkim stilom izveo alegoričnu kritiku stanja ekonomske znanosti. Opisao je ekonomske kaste (primjerice mikro, makro, razvoj), hijerarhiju među Ekonima, njihove toteme, društveni status koji zavisi od sposobnosti izrade najkićenijeg Modla i sl. (Leijonhufvud, 1973). Radilo se o duhovitom i izrazito kritički nastrojenom pogledu na ekonomsku znanost[i], ali napisanom na krajnje netipičan način, pogotovo za ugledne ekonomske časopise (objavljen je izvorno u Economic Inquiry). Da je Leijonhufvud samo to uspješno izveo, i dalje bi zavrijedio da ga se sjetimo ovih dana. Preminuo je 5. 5. 2022., u 89. godini života, a iza sebe je ostavio mnogo više od jednog slavnog, razigranog i dobro pogođenog eseja.

Njegov je glavni doprinos bio radikalno propitivanje kejnezijanskog mainstreama u predvečerje čikaške slobodnotržišne proturevolucije. Leijonhufvudova kritika bila je usmjerena na velike kontraste između Keynesa i kejnezijanaca. Kejnezijanski mainstream kakav se razvio u SAD-u zavisio je uvelike od specifične američke reinterpretacije Keynesa. Njegova Opća teorija (odnosno The General Theory of Employment, Interest and Money iz 1936.) bila je zbunjujuća i  prvenstveno narativno izvedena knjiga. Samim time pokazala se i kao otvorena za interpretacije, a jedna od njih bila je ključna. John Hicks je 1937. objavio utjecajan rad Mr. Keynes and the “Classics”; A Suggested Interpretation, u kojem je ponudio matematički i grafički izvedenu verziju Keynesovih argumenata. Takozvani ISLM graf[ii] koji se prvi put pojavio u tom radu, postao je nezaobilazan kao sažetak Keynesovog modela. Keynesovom narativnom i nedorečenom pristupu Hicks je dodao jasan, nedvosmislen i ravnotežno usmjeren iskaz. ISLM graf postao je toliko popularan da se i danas standardno nalazi u udžbenicima kao uvod u makroekonomiju (uostalom, to je jedan od totema plemena Ekona u spomenutom Leijonhufvudom eseju). Postao je okosnicom poslijeratne neoklasične sinteze koja je dominirala tadašnjom glavnom ekonomskom strujom. Stariju mikroekonomiju u toj sintezi oplemenila je kejnezijanska makroekonomija, a to ne bi bilo moguće bez pristupa poput Hicksovog – koji je Keynesa sveo na ravnotežu. Sam Keynes nije se mogao pobuniti jer je preminuo 1946. godine. Ali se u njegovo ime pobunio Leijonhufvud – najprije 1967. godine u članku Keynes and the Keynesians: A Suggested interpretation (jasna igra sa spomenutim Hicksovim naslovom), a godinu kasnije i knjigom koja će Leijonhufvuda učiniti poznatim – On Keynesian Economics and the Economics of Keynes: A study in monetary theory. Ta je knjiga zapravo Leijonhufvudova disertacija, nastala u paničnom pokušaju sređivanja niza neobjavljenih rukopisa koje je proizveo tijekom doktorskog studija. U njegovoj interpretaciji, pregledavajući sav „taj kupus“[iii], nije odmah mogao pronaći nit vodilju (Leijonhufvud, 2016). Pronašao ju je tek u svojim fusnotama koje su sadržavale kontinuirane napomene o pogrešnom shvaćanju Keynesa. Tako su fusnote postale tekst, a tekst je postao fusnote, pa je tek tako izvrnut dobio glavu i rep. Nakon što je Leijonhufvud obranio disertaciju, ponudio je rukopis uglednom izdavaču Oxford University Press, a oni su mu ponudili izbor recenzenta. Poprilično hrabro, izabrao je upravo Johna Hicksa koji se oglasio s tek dvije rečenice,  kojima je rukopis prihvaćen za objavu (Leijonhufvud, 2016).

Leijonhufvudov pravi doprinos znanosti bilo je promatranje Keynesa  kroz dinamičke a ne statičke, odnosno ravnotežne koncepte, a pri tome su za Keynesa ključne upravo sekvencijske kratkoročne neravnoteže. Tu se Leijonhufvud našao u središtu borbe za temeljne mainstream koncepte. Leijonhufvud je izveo ponovnu analizu Keynesa kako bi demonstrirao njegovu veliku udaljenost od kejnezijanskih ideja. Takav kontrast dolazi u vrijeme kada se klatno okretalo prema racionalnim akterima i općim ravnotežama na osnovama već probavljenog i razgrađenog Keynesa. Leijonhufvudova knjiga bila je jedan od poticaja[iv] razvoja makroekonomije neravnoteže, najznačajnije makroekonomske teme ranih 1970-ih godina (Backhouse i Boianovsky, 2012: 6). No mainstream će ići u drugom smjeru[v], a i za kejnezijance će se otvoriti potpuno drukčije perspektive upravo na osnovama opće ravnoteže (New Keynesianism). Leijonhufvudov opravdani uvid tako je zapravo zaobiđen.

• Fascinantna rečenica

Iz zagrebačke perspektive zanimljivo bi bilo napomenuti da će se u jednom kasnijem tekstu Leijonhufvud izravno referirati na kratku bilješku o piscu iz našeg izdanja. Rečenicu „Kada bi mogle, velikim misliocima tek bi poslije smrti došle one prave glavobolje protiv kojih nema lijeka“ (Leijonhufvud, 1983:285) naziva najzanimljivijom stvari koju je itko ikada izrekao o njegovoj knjizi (Leijonhufvud, 1998). Bilješka je nepotpisana, a njezino autorstvo nisam uspio nedvojbeno utvrditi. Ipak, najvjerojatnije se radi o Zvonimiru Baletiću, uz nešto manju  mogućnost da je autor bio Ivo Bićanić[vi]. Rečenica koja je fascinirala Leijonhufvuda nudi jedan od mogućih ključeva za razumijevanje njegove knjige. Veliki mislioci dovoljno su utjecajni da mogu poslužiti kao autoritet iza kojeg je lakše djelovati. Ali preminuli veliki mislioci više se ne mogu usprotiviti. Moguće ih je interpretirati čak i na načine suprotne njihovim eksplicitno iskazanim stavovima. Bilješka hrvatskog prijevoda na tom mjestu povlači paralelu između posthumnog tretmana Marxa i posthumnog tretmana Keynesa – u skladu s uobičajenim glavoboljama 1980-ih. U interpretaciji sa stajališta neoklasične sinteze moglo se tako tvrditi da Keynes sam sebe nije najbolje razumio. Leijonhufvud ga uspoređuje s Pitijom, gdje mu se (u transu i obavijenim dimom) priznaje važna i proročanska uloga, ali pravo poštovanje i punu interpretaciju ipak se mora prepustiti visokim svećenicima (Leijonhufvud, 1968: 35).

Na svoj način Leijonhufvud nastavlja i slavnu tradiciju stockholmske ekonomske škole. Ništa naročito čudno za ekonomista koji je rođen u Stockholmu 1933. godine, koji je svoje početno fakultetsko iskustvo stekao na Sveučilištu u Lundu, a u SAD migrirao s 27 godina. Posebno ga zanima utjecaj velikog Knuta Wicksella, koji je na prijelazu s 19. na 20. stoljeće razvijao zanimljivu teoriju kriza na osnovi kretanja prirodnih i tržišnih kamatnih stopa. Ova će teorija preko Misesa i Hayeka prerasti i u teoriju kriza austrijske škole. Ta je poveznica bila dobro poznata i eksplicitna, ali Leijonhufvud dokazuje i wicksellijansku poveznicu svojevremeno slavno suprotstavljenih Keynesa i Hayeka. Naime, on interpretira Keynesov pristup kamatnim stopama kao prikrivanje wicksellijanske pozadine, uz štetne učinke za budući razvoj teorije (Leijonhufvud, 1979).

Iako je njegov glavni doprinos ležao u razgraničenju Keynesa i kejnezijanaca, Leijonhufvud je bio plodan autor s nizom svježih djela tijekom pedesetak godina nakon objave čuvene knjige[vii]. Njegovi radovi odgovarali su na tekuće probleme pokrivajući vrlo širok spektar tema. Kontinuirano piše o inflaciji (Leijonhufvud, 1977, 1981; Heymann i Leijonhufvud, 1995) te o kritici ekonomske misli i njezinim razvojnim mogućnostima (Colander et al., 2008; Leijonhufvud, 1993, 2006), krajem 1990-ih piše o pitanju postsovjetske tranzicije (Leijonhufvud i Ruhl, 1997), a krajem 2000-ih nudi vlastito kejnezijansko objašnjenje Velike financijske krize (Leijonhufvud, 2009).

Među slavnim društvenim znanstvenicima ponekad nalazimo ljude koji su nas zadužili genijalnim postignućima. Neki su ekonomsku znanost vukli u smjeru u kojem je željela ići. Njih se možda sjećamo kroz Nobelove nagrade, škole i pristupe nazivamo po njima, upisujemo ih u udžbenike kao neke od najvažnijih ekonomista u povijesti. Neki su pak vukli ekonomsku znanost u smjeru u kojem nije željela ići. Možda su i bili genijalni, ali manjak konformizma donekle ih je osudio na perifernu poziciju. Takav je bio Axel Leijonhufvud[viii]. Pustolov koji je privremeno bio odustao od srednje škole kako bi godinu dana proveo u brodskom stroju, koji je potom upisao časničku školu, produživši time vojni rok, kako bi kratkotrajnoj pomorskoj dodao i kratkotrajnu vojnu karijeru. Fasciniran švedskim diplomatima poput Daga Hammarskjölda, krenuo je na studij politologije. Ukazala mu se prilika za studij u SAD-u, ali je bezuspješno tragao za mogućnostima plaćenog doktorata. Prolazeći hodnikom nakon neuspješnog intervjua, slučajno je vidio ime Franca Modiglianija na vratima. Nije ga poznavao, ali mu se divio, i impulzivno mu je pokucao. I nakon kratkog razgovora Modigliani je ponudio iskoristiti svoj utjecaj na Sveučilištu Northwestern kako bi Leijonhufvudu osigurao priželjkivani položaj. Radi osiguranja bolje zdravstvene skrbi za svoje bolesno dijete, 1964. godine prihvatio je položaj na UCLA-u umjesto na prestižnijem Sveučilištu Yale, a od sredine 1990-ih radio je i u našem susjedstvu, na Sveučilištu Trento. Cijeli niz događaja pun pustolovine, slučajnosti,  pokušaja i pogrešaka. U kontrastu s grčevitim karijerama onih pretjerano zabrinutih, Leijonhufvudov život nudi sliku razigrane impulzivnosti i intelektualne slobode.

Njegova karijera i radovi možda se najlakše mogu shvatiti kroz događaj pri pokušaju biranja karijernog usmjerenja. Pred kraj kadetske škole, Leijonhufvud je prolazio kroz seriju mjerenja inteligencije, a konačni rezultat je trebao poslužiti kao osnova za karijerno savjetovanje. No, vojni psiholozi su se našli u neprilici zbog njegovih iznimno visokih rezultata pa nisu znali kako da ga savjetuju. Na kraju su mu preporučili da postane pjesnik, što je njemu bilo smiješno (Leijonhufvud, 2002). No švedski vojni psiholozi su bili u pravu. Otišao je čovjek koji je predstavljao endemsku vrstu ekonomskog pjesnika.

• Literatura:

Backhouse, R. E. i Boianovsky, M. (2012). Transforming modern macroeconomics: exploring disequilibrium microfoundations, 1956–2003. Cambridge University Press.

Colander, D., Howitt, P., Kirman, A., Leijonhufvud, A., & Mehrling, P. (2008). Beyond DSGE models: toward an empirically based macroeconomics. American Economic Review, 98(2), 236-40.

Hicks, J. R. (1937). Mr. Keynes and the” classics”; a suggested interpretation. Econometrica: journal of the Econometric Society, 147-159.

Heymann, D. i Leijonhufvud, A. (1995). High Inflation: The Arne Ryde Memorial Lectures. OUP Catalogue.

Leijonhufvud, A. (1967). Keynes and the Keynesians: A suggested interpretation. The American Economic Review, 57(2), 401-410.

Leijonhufvud, A. (1968). On Keynesian Economics and the Economics of Keynes: A study in monetary theory. Oxford: Oxford University Press.

Leijonhufvud, A. (1983). O kejnezijanskoj ekonomici i o ekonomici J.M. Keynesa. Zagreb: Cekade.

Leijonhufvud, A. (1973). Life among the Econ. Economic Inquiry, 11(3), 327-337.

Leijonhufvud, A. (1977). Costs and consequences of inflation. U G.C. Harcourt (Ur.). The microeconomic foundations of macroeconomics (pp. 265-327). Palgrave Macmillan.

Leijonhufvud, A. (1979). The Wicksell connection: variations on a theme (No. 165). UCLA Department of Economics.

Leijonhufvud, A. (1981). Information and coordination: essays in macroeconomic theory. Oxford University Press, USA.

Leijonhufvud, A. (1993). Towards a not-too-rational macroeconomics. Southern Economic Journal, 1-13.Leijonhufvud, A. i Ruhl, C. (1997). Russian Dilemmas. The American Economic Review, 87(2), 344–348.

Leijonhufvud, A. (1998). Mr Keynes and the moderns. Journal of the History of Economic Thought, 5(1), 169-188.

Leijonhufvud A. (2002). Intervju s Axelom Leionhufvudom (Brian Snowdon) https://www-ceel.economia.unitn.it/staff/leijonhufvud/interview.pdf

Leijonhufvud, A. (2006). The Uses of the Past. Paper No. 0603, Department of Economics, University of Trento, Italia.

Leijonhufvud, A. (2009). Out of the corridor: Keynes and the crisis. Cambridge Journal of Economics, 33(4), 741-757.

Leijonhufvud A. (2016). Neobjavljeni transkript intervjua s Axelom Leionhufvudom (Arjun Jayadev i Josh Mason) https://www.ineteconomics.org/uploads/transcripts/Transcript-Leijonhufvud-Interview.pdf

• Bilješke

[i] Kao primjer divnog štreberskog humora: „The Math-Econ make exquisite modls finely carved from bones of walras“ (Leijonhufvud, 1973: 334). Leijonhufvud koristi stil kojim bi antropološka studija govorila o izradi predmeta iz kosti morža (engl. walrus) kako bi istaknuo rasprostranjeno korištenje walrasijanske (Leon Walras) opće ravnoteže u sve više matematički orijentiranoj ekonomiji. O tom je eseju za ideje.hr pisao i pokojni profesor Ivo Bićanić. On ga je nazvao prekrasnim esejem, https://ideje.hr/ekonomisti-potiskivali-pitanje-nejednakosti/

[ii] Graf koji pokazuje ravnoteže istovremeno na realnim tržištima (IS – Investment-Saving) i monetarnim tržištima (LM – Liquidity preference-Money supply) i gdje se ravnoteža odnosi na kamatnu stopu i output.

[iii] Prevodim obzirno, Leijonhufvud je upotrijebio riječ „crap“.

[iv] Uz nešto raniju A Keynesian Counter Revolution : A Theoretical Appraisal Roberta Clowera.

[v] Leijonhufvuda nije lako svrstati u škole ili polove. Za njega su i oni koji smatraju da samo država spašava inherentno pokvareno privatno tržište i oni koji smatraju da je privatno tržište savršeno u odsustvu države bili „nemalo glupi“ (Leijonhufvud, 2002).

[vi] Raspitujući se u pripremi za ovaj In memoriam isključio sam trećeg mogućeg autora – Ivu Družića. Naime Bićanić i Družić kao urednici Ekonomske biblioteke Cekade bili su zaslužni za prijevode niza kapitalnih ekonomskih djela na hrvatski jezik 1980-ih godina, uključujući Leijonhufvudovu knjigu. Zvonimir Baletić pritom je bio čest suradnik, a i na ovom prijevodu obavljao je stručnu redakturu.

[vii] Na tu se knjigu odnosi oko četvrtina svih njegovih citata na Google Scholaru.

[viii] Za detalje o njegovom životu je korisno pročitati dva intervjua – intervju s Brianom Snowdonom iz 2002. godine je dostupan na poveznici https://www-ceel.economia.unitn.it/staff/leijonhufvud/interview.pdf a intervju s Arjunom Jayadevom i Joshom Masonom iz 2015. je dostupan na poveznici https://www.ineteconomics.org/uploads/transcripts/Transcript-Leijonhufvud-Interview.pdf