Crvena knjižica Stevena Pinkera

Racionalnost je pojam koji se često spominje ali rijetko istražuje, zaključuje Goran Mihelčić u prikazu najnovije knjige Stevena Pinkera posvećene upravo toj temi i pojmu, a u kojem se prikazu, uz isticanje kvaliteta knjige ne suzdržava ni citiranja kritičara "najiritantnije osobe na svijetu" kojoj je "kosa odavno počela pisati knjige"

• Naslovna fotografija: Steven Pinker (Harvard Political Review)

U Hrvatskoj je prošle godine objavljena jedna od važnijih knjiga našeg stoljeća, ‘Bolji anđeli naše prirode’ (Better Angels of our Nature) Stevena Pinkera iz 2011., no nije izazvala posebnu pozornost. Istovremeno, među najprodavanijim knjigama u Hrvatskoj i dalje je pseudoznanstvena trilogija Šveđanina Thomasa Eriksona. Živimo u vremenu u kojem se puno i lako čita, ali najprodavanije su najčešće knjige koje propagiraju trivijalne ideje. Takva se misao nalazi i u nedavno objavljenoj knjizi Stevena Pinkera dramatičnog naslova Rationality: What it is, Why it Seems Scarce, Why it Matters.

Knjiga započinje citatom iz Shakespeareova Hamleta “Što je čovjek ako su mu spavanje i jedenje glavno dobro, na koje troši najviše vremena? Samo zvijer, ništa više.” Pa nastavlja: “Racionalnost treba biti zvijezda vodilja svemu što mislimo i činimo (ako se ne slažete, jesu li vaši prigovori racionalni?). No u eri s nikad većim resursima za rezoniranje, javna sfera zaražena je lažnim vijestima, šarlatanskim lijekovima, teorijama zavjere i post-truth retorikom.” Za autora je to pitanje urgentno, jer se suočavamo “sa smrtonosnim prijetnjama našem zdravlju, našoj demokraciji i samoj nastanjivosti našeg planeta.”

Pinker u uvodu navodi kako značajni dio Amerikanaca vjeruje u teorije zavjera ili natprirodne fenomene, no njegova poruka jednako je važna i za Hrvatsku. Istraživanje Eurobarometra iz listopada pokazalo je da polovica Hrvata vjeruje da se virusi namjerno stvaraju u laboratorijima radi kontrole ljudi, a 38% ih vjeruje da lijek za rak postoji, no skriven je. Knjiga je ovo koja nije mogla izaći u bolje vrijeme. 

• Zašto je racionalnost važna

Ako se pretpostavi da je knjiga dio Pinkerova opusa o stalnom napretku ljudske vrste zahvaljujući pozitivnim učincima civilizacije, čitatelji upoznati s njegovim prethodnim knjigama iznenadit će se da ova nije zasnovana na argumentaciji vezanoj uz neku konkretnu empirijsku pravilnost. Pisana je više poput udžbeničkog uvoda u sve teme vezane uz racionalnost – od logičkog mišljenja, probabilističkog zaključivanja, teorije detekcije signala te problema miješanja povezanosti i uzročnosti (korelacije i kauzalnosti).

Gledano sa stajališta kognitivne znanosti, uočljivo je da Pinker zamjera akademskoj zajednici to što je navodno prihvatila kako je čovjek neizbježno, po prirodi, iracionalno biće. Smatra da današnji ljudi mogu nadići svoje urođene pristranosti i pogreške. Međutim, velikoj većini čitatelja takav je navodni zaključak akademske zajednice o nepromjenjivoj iracionalnosti ljudskih bića nepoznat, a točnost Pinkerova shvaćanja je upitna. On govori o tragičnom, sudbonosnom pogledu na ljudsku iracionalnost, vidljivo izjednačavajući racionalnost s inteligencijom što je potvrdio i na Twitteru. Čak i slabije upućenima bit će teško prihvatiti Pinkerovu tvrdnju s druge stranice knjige da je “među prvima koji inzistira da možemo razumjeti ljudsku prirodu samo razmatrajući nepodudarnost okoline u kojoj smo evoluirali i okoline u kojoj se nalazimo danas.” Pinker sigurno zna da nije prvi kojemu je to palo na um, štoviše to je ideja koja je stara koliko i filozofija prirode.

Među motivima za pisanjem knjige koje navodi su napadi na racionalnost kao “precijenjenu,” ili na logičare kao „nevesele” i „snuždene,” kao i zahtjevi (aktualni u Americi) da se sve podredi ispravljanju društvenih nepravdi. Po njegovim riječima, “pomodni akademski pokreti poput postmodernizma” napadaju “razum, istinu i objektivnost” kao društvene konstrukte koji služe opravdavanju privilegija vladajućih grupa. U tom pogledu Pinkerova knjiga je pisana aktivistički, odnosno da uvjeri čitatelja da racionalnost nije beskorisna ili zastarjela. Cilj je da čitatelja uvjeri da je racionalnost ne samo kognitivna, već moralna vrlina. Dio poruke knjige se sigurno gubi u međukulturnim razlikama, jer u većini Europe (s iznimkom Britanije) racionalnost nikad nije bila izložena napadima nego samo nikad nije bila u središtu rasprave. Ali, Pinker nije daleko od istine kada uočava da se u popularnoj kulturi osobe koje se oslanjaju na logiku i razum redovito ponižavaju u odnosu na one koje se oslanjaju na instinkt (klasični primjer toga su Spock i Kirk u Zvjezdanim stazama).

Pinkerova knjiga nije jedina o racionalnosti i iracionalnosti. Knjige poput Struck by Lightning kanadskog statističara Jeffa Rosenthala ili The Math of Life and Death britanskog matematičara Kita Yatesa objašnjavaju racionalnost širokoj publici. Tu su i brojna djela bihevioralnih ekonomista, kognitivnih psihologa i drugih specijalista. Nije ni jedina koja zagovara racionalnost i racionalniji svijet. Najpoznatiji zagovornik takvog svijeta u 20. je stoljeću bio astroznanstvenik Carl Sagan (napisao je o tome s Ann Druyan The Demon-Haunted World), a osim toga tu je i knjiga Why People Believe Weird Things povjesničara znanosti Michaela Shermera. Oni koji su čitali ove knjige, osim dosta humora tipičnog za Pinkera, u njegovoj će knjizi pronaći malo novog. Usprkos tome, Pinker svoju knjigu predstavlja kao da je prva koja se sustavno trudi uvjeriti čitatelja da postane racionalniji. Psiholozi i ekonomisti koji pišu o racionalnosti obično pretpostavljaju da se čitatelji automatski slažu s njima da je iracionalnost loša, no Pinker je ciljano pisao knjigu za navodnu čitalačku publiku koja se ne slaže sa zdravorazumskom tezom da je racionalnost dobra.

Monty Hall problem, s kojim je teškoća imao i  Paul Erdős

Kroz čitavu knjigu Pinker objašnjava da je racionalnost samo sredstvo za postizanje željenog, pa i najiracionalnije osobe mogu donositi racionalne odluke. Isto tako, i najracionalnije osobe mogu doći u zabludu, zbog urođenih sklonosti kognitivnim pristranostima. Primjer za to je Monty Hall problem, televizijska nagradna igra u kojoj je probabilističko zaključivanje toliko problematično da je dovelo do dugotrajne prepirke profesionalnih matematičara oko točne odluke. Naime, taj je problem toliko je stran našem svakodnevnom načinu razmišljanja da i stručnjaci dolaze do krivog rezultata. Čak se i legendarni mađarski matematičar Paul Erdős[i] uvjerio u rješenje tek nakon što je svjedočio stotinama simulacija ishoda Monty Hall problema.

Slično se događa i kod tzv. Wasonovog izbora: jednostavan logički problem koji 90% ljudi rješava krivo. Stvar nije u tome da su ljudi preglupi da točno riješe ovaj zadatak već krivo pristupaju njegovom rješavanju. No, fantastičan je nalaz da ako se Wasonov zadatak preformulira (iz problema prepoznavanja pravila među kartama u pronalaženje varalica među ljudima), odjednom značajni broj ljudi može instinktivno točno riješiti zadatak iz prvog pokušaja.[ii] Slično se događa kada se zadatak zadaje grupno a ne više individualno. Pinker dobro naglašava da je racionalnost dobrim dijelom vještina podložna kontekstu i osobnom razvoju.

U 11 poglavlja Pinker često kombinira anegdote, grafove pa i prljave viceve kako bi što bolje uvjerio čitatelja da uvidi vlastita kognitivna ograničenja. Nakon uvodnog objašnjavanja racionalnosti i iracionalnosti, sedam poglavlja posvećeno je logici, kritičkom razmišljanju, Bayesijanskom rezoniranju, racionalnosti odlučivanja, detekciji signala i statističkom odlučivanju, teoriji igara te razlici povezanosti i uzročnosti. Primjeri su jasno izabrani za  Amerikance, ali to ne bi trebalo predstavljati ozbiljnu prepreku drugim obrazovanim čitateljima.

Čime su vođene njegove pogrešne odluke? Bezos s bivšom suprugom MacKenzie (Onobello)

Pinker je najbolji kada britko komentira probleme racionalnosti. Primjerice izjavu Jeffa Bezosa da su sve najbolje odluke u njegovom životu bile vođene „srcem, intuicijom”  komentira dopunom da nije izjavio čime su bile vođene najgore odluke u njegovom životu.[iii] Drugom prilikom, komentira kako je i Romeo, tragična kulturna ikona pretjeranog povođenja za emocijama, bio prisiljen služiti se razumom da dođe do Julije.[iv] No, često se stječe dojam da je pojedino poglavlje predugo, vjerojatno jer se Pinker boji da nije dovoljno uvjerljiv, pa njegovu britkost podrivaju zanimljivi, no suvišni dijelovi.

• Što ne valja s ljudima?

Deseto poglavlje započinje riječima da je to poglavlje na koje su čitatelji najviše čekali. „Kada god spomenem temu racionalnosti, ljudi me pitaju zašto se čini da čovječanstvo gubi razum.”[v] Pinker odbacuje najpopularnija objašnjenja poput pukog utjecaja kognitivnih pristranosti (kognitivni mehanizmi potpomažu ali nisu stvorili QAnon), utjecaja društvenih medija ili da su ljudi evoluirali da budu iracionalni. Prema njemu, stvarnost je najmoćniji selekcijski mehanizam i ljudski preci koji bi bili pretjerano (stalno) iracionalni ne bi preživjeli. Zato naglašava da su iracionalni članovi čovječanstva osobe koje su sposobne raditi svoj posao, brinuti za obitelj i normalno zadovoljavati niz zadataka. Uostalom, i sami smo iracionalne osobe koje treba naučiti boljem razmišljanju.

Pinker problem ispravno identificira u motiviranom rezoniranju. Ljudi radije žele da drugi smatraju da su u pravu nego da su objektivno u pravu. Citira riječi Uptona Sinclaira: „Teško je navesti čovjeka da nešto razumije ako mu plaća ovisi o tome da to ne razumije.” Prilikom istraživanja, većina ljudi navodi da su manje podložni kognitivnim pristranostima od ostatka stanovništva, a gotovo nitko se ne smatra više podložnim iako je to očito statistički nemoguće. Navodi kako njegovi kolege kognitivni psiholozi, Hugo Mercier i Dan Sperber, smatraju da je čovjekov um evoluirao da pobjeđuje u raspravama. Vrijedi zapamtiti britku rečenicu: „Nismo evoluirali kao intuitivni znanstvenici već kao intuitivni odvjetnici.”[vi] To kognitivno licemjerje može biti produktivno jer u kolektivnoj raspravi ljudi postaju racionalniji budući da jedni drugima mogu ispravljati slijepe točke. Jedan od jednostavnih dokaza za to je spomenuti Wasonov zadatak. Kada se individualno zadaje, tek svaka deseta osoba točno ga riješi. No, kada se zadaje grupno, sedam od deset grupa riješi ga ispravno.

Jednostavan logički problem koji 90 posto ljudi rješava krivo dok im se ne preformulira ili dok ga ne rješavaju u grupi

Motivirano rezoniranje najočitije je u političkom životu. Još su antički filozofi primijetili da je čovjek političko biće i posvemašnji kaos u javnoj raspravi rezultat je motiviranog rezoniranja. Tzv. myside bias (pristranost mojoj-strani) vodi do toga da smo kritični prema argumentima za koje se čini da ne podržavaju naše stajalište, a površni prema onima za koje se čini da podupiru naša gledišta. Pinker se ovdje pogotovo oslanja na nalaze pravnika Dana Kahana koji je na brojnim primjerima utvrdio kako politički kontekst potpuno mijenja zaključke. Isti statistički podaci ili ista snimka prosvjeda bit će interpretirani potpuno drugačije ovisno o političkim stajalištima sudionika. Kahan je čak utvrdio da su u Americi i Republikanci i Demokrati podjednako znanstveno i brojčano nepismeni (primjerice pobornici zaštite okoliša misle da su rupe u ozonu, nuklearni otpad i klimatske promjene uzročno povezane).

Najviše zabrinjavajući je nalaz psihologa Keitha Stanovicha da mysid bias zahvaća svaku demografsku skupinu podjednako, no ne samo to, već i visoko inteligentne osobe te i one koje su dovoljno racionalne da mogu uspješno izbjeći ostale zamke u rezoniranju opisane u prethodnim poglavljima. Pinker se slaže sa Stanovichem da ne živimo u post-truth svijetu, već smo oduvijek živjeli u myside društvu. No, myside bias sve više i više zadire u naš svakodnevni život za što su primjeri potpuno iracionalne debate vezane uz sve aspekte koronakrize. Iako Pinker izbjegava to pripisati utjecaju digitalnog doba, nepobitan je zaključak da digitalno doba sve više naglašava vlastiti identitet, pa tako i myside bias postaje sve bitniji. Ljudi moraju stalno biti u pravu jer Internet bilježi i kvantificira sve.

Ovdje opet do izražaja dolazi autorova aktivistička zabrinutost. Podjele lijevo-desno oduvijek su postojale u svim oblicima društva, no posljednjih su godina „političke strane postale društveno-kulturna plemena umjesto koherentnih ideologija.” [vii] Čak pojašnjava da ni to nije potpuno točno jer prema nalazima društvenih znanosti političke grupe manje su poput plemena koje okuplja međusobna povezanost i više poput vjerskih sekti koje okuplja prijezir prema drugima. No, i to je racionalno, gledano sa stajališta teorije igara. Ako je glavni cilj biti prihvaćen od svoje skupine, onda dolazimo do onoga što Kahan naziva ‘ekspresivna racionalnost’. Pinker pri tome preuzima Kahanove teze da je prema tim nalazima važno oglašavati svoja uvjerenja da bi ostao prihvaćen u svojoj skupini, a najučinkovitije oglašavanje je upravo ono najekstremnije, najgrublje i najrigidnije. Promjena mišljenja je znak slabosti (nelojalnosti svojoj skupini) iako bi trebala biti prirodan rezultat učenja i analiziranja novih informacija.

Pinker stoga zaključuje da smo zarobljeni u ‘tragediji zajedničkih racionalnih dobara’.[viii] Svakoj osobi je bolje da preferira svoju (subjektivnu) istinu, iako je kolektivno i dugoročno gledano svakome bolja stvarna (objektivna) istina. Za razliku od ekonomskog koncepta, do kolapsa ne dolazi brzo niti sigurno. Preuzimajući koncepte od socijalnog psihologa Roberta Abelsona, dijeli uvjerenja o stvarnosti na bliska (provjerljiva) i daleka (neprovjerljiva). U provjerljiva uvjerenja spadaju točni podaci o tome gdje se nalazi dućan, kada mu je radno vrijeme i druga svakodnevna praktična znanja. Nema mogućnosti za krive odluke jer će osoba završiti gladna na ulici. No, kod dalekih uvjerenja, poput onog o tome tko ili što upravlja ekonomijom ili politikom, ljudi nemaju informacija i ne mogu lako provjeriti svoje teze. Stoga je svrha ‘dalekih uvjerenja’ okupljanje svoje društvene skupine. „Jesu li su [informacije] doslovno ‘točne’ ili ‘krive’ pogrešno je pitanje.”[ix] Tu je vidljiv Pinkerov optimizam jer ni u tome ne vidi prijetnju stabilnosti civilizacije iako svjedočimo rastućem utjecaju populizma koji poriče gotovo apsolutne konsenzuse stručnjaka u raznim poljima od ekonomike, zdravstva do zaštite okoliša.

Psiholog Robert Epstein napao je Pinkera kao pristranog (Informationcradle)

• Pinkerovština

Jedan od popularnih zločestih komentara na Pinkerov rastući opus jest da mu je “kosa odavno počela pisati knjige.” U članku iz 2019. u Current Affairs Pinker je nazvan “najiritantnijom osobom na svijetu”, koja umjesto razuma prodaje svoju tržišnu marku Razum^TM. Najnovija knjiga nastavlja iste teme iz njegovih prethodnih djela, slavljenje prosvjetiteljsko-modernističkih progresivnih tendencija, ali po prvi put Pinker u svojoj knjizi nema kao misao vodilju neku snažnu empirijsku tezu koju razrađuje.

Možda je to i bolje za ovu knjigu jer su, usprkos utjecaju, Pinkerove teze naišle na ozbiljne kritike. Središnja teza The Better Angels of Our Nature utemeljena je na zakonitosti da se nasilje među ljudima u dugom roku smanjuje paralelno s rastom kompleksnosti društava. Niz kritičara nazvao je njegovu ekstrapolaciju i interpretaciju podataka neopravdanom. Pasquale Cirrilo i Nassim Nicholas Taleb analizirali su podatke o nasilnosti sukoba u posljednjih 2000 godina i došli do zaključka da se ne može pouzdano utvrditi nikakav trend koji ne izlazi iz domene pogrešaka i pristranosti do kojih dolazi pri prikupljanju i obradi podataka. Niz stručnjaka za matematiku utvrdio da se Pinkerove tvrdnje o dugom miru mogu ili pripisati slučajnim trendovima ili se o smanjenju smrtonosnosti sukoba može pouzdano govoriti tek nakon 1950. godine, odnosno kao posljedici uspostave čvrste međunarodne suradnje i Hladnog rata. Svijet ne postaje boljim jer civilizacija civilizira ljude već zato što je konačno uspostavljen mehanizam mirne stalne međunarodne arbitraže i postoji strah od potpunog uzajamnog uništenja.

Drugi niz kritičara, poput ekonomista Tylera Cowena, antropologa Rahula Oka ili psihologa Roberta Epsteina, napao je Pinkera da se namjerno koristi samo podacima koji uspoređuju odnos broja ukupnih smrti i ukupnog svjetskog stanovništva pa je Pinkerova teza artefakt demografske tranzicije[x] zbog pada smrtnosti i broja djece i općenito rasta broja ljudi tijekom povijesti. Antropolog R. Brian Ferguson napao je Pinkera da je u svojoj knjizi preuveličao rizik od nasilja u pretpovijesnim vremenima i da arheološki nalazi upućuju da se rizik od sukoba i nasilja povećavao kako su nastajale države. Stručnjaci za suvremenu politiku napali su Pinkera da je zanemario da u današnje vrijeme zbog modernizacije ratovanja vrtoglavo raste broj civilnih žrtava rata.

Zašto se navode ove kritike prethodne Pinkerove knjige? Psiholog Robert Epstein u svojem je prikazu izričito napao Pinkera da mu je knjiga rezultat iracionalnog i pristranog istraživanja gdje je temeljem svojih uvjerenja formulirao tezu i potom selektivno tražio povijesne dokaze kojim potvrđuje vlastita progresivna uvjerenja o znanosti.

Gotovo ista situacija ponovila se s njegovom knjigom iz 2016. godine Enlightment Now gdje su osobito napadani njegovi podaci o povijesnom rastu kvalitete životnih uvjeta i bogatstva. Optužen je za nerazumijevanje samog prosvjetiteljstva, pretjerano pojednostavljivanje povijesti, zanemarivanje izumiranja životinja i katastrofalne štete okolišu, ali i za pristranu interpretaciju podataka. Primjerice, Pinker citira znameniti ‘slonovski’ graf ekonomista nejednakosti koji pokazuje da su između 1988 i 2008 prihodi siromašnih i bogatih rasli podjednako, a samo je srednja klasa ‘izvisila.’ No 70% rasta za nekog tko ima milijune znači da si može priuštiti nove nekretnine, dok 70% rasta prihoda za nekoga u siromaštvu znači da si može platiti grijanje.

Najviše je napadnut Pinkerov graf “Velikog bijega,” utemeljenog na radu Angusa Deatona koji prikazuje eksplozivni rast svjetskog GDP-a po glavi stanovnika u posljednjih 200 godina. Sam Deaton je to nazvao “statističkim problemom iz pakla” jer uobičajeni problem usporedbe različitih cijena za isti proizvod u više država postaje kudikamo problematičniji u povijesnim usporedbama. Kako usporediti kupovnu moć nekog u drevnoj Perziji i nekog u srednjovjekovnoj Kini? Brojni kritičari napali su Pinkera da drastično precjenjuje siromaštvo u predmodernim društvima (jer je teško kvantificirati nenovčanu razmjenu dobara) i podcjenjuje ga u zemljama za ranije industrijske revolucije. Noviji radovi pokazali su da veću duljinu života bolje objašnjava pojava i rast obveznog obrazovanja nego Pinkerova pretpostavka o povezanosti duljine života s rastom GDP-a.

Povećava li se ili se smanjuje broj ljudi u siromaštvu ovisi o kriterijima

Lijevi ekonomski antropolog Jason Hicker osobito je oštro i detaljno kritizirao Pinkerovu definiciju praga siromaštva. Pitanje se svodi na to je li ispravan prag za prihod od 1.9 dolara po osobi za apsolutno siromaštvo, prema kojemu 700 milijuna ljudi pati u siromaštvu, iako više od 2 milijardi pati od pothranjenosti, a 1,5 milijardi pati od nesigurnosti ishrane. Ako se prag definira kao 7.4 dolara dnevnog prihoda po osobi u skladu s kupovnom moći da se osigura minimalno zadovoljavajući svakodnevni standard života, dolazi se do podatka da je pad siromaštva bio mnogo manji te je između 1981. i 2013. smanjeno s tek 71% na 58% svjetskog stanovništva (i bilo je velikim dijelom posljedica modernizacije Kine). No, ako se ne gledaju proporcije nego apsolutne veličine, broj ljudi koji živi u siromaštvu zapravo je narastao u posljednja četiri desetljeća sa 3,2 na 4,2 milijarde ljudi. Branko Milanović složio se s dijelom kritika, rasprava se nastavila do danas, a Pinker piše nove knjige.

Već su se pojavile slične rasprave oko manipulacije podacima za ovu knjigu. Primjerice Pinker se dotiče policijskog ubojstva Amerikanca George Floyda 2020. i relativizira njegovu smrt navodeći kako policija ubije samo 65 nenaoružanih Amerikanca svake godine, a od toga samo 23 Afroamerikanca. Pritom uspoređuje broj Afroamerikanaca koje je ubila policija s brojem ukupno ubijenih u nasilnim zločinima (oko 7500), no ne uspoređuje udio nenaoružanih Afroamerikanaca u ukupnom broju onih koje je ubila policija s njihovom proporcijom u američkom stanovništvu (više od trećine, iako je tek svaki sedmi građanin SAD Afroamerikanac).

Dobar dio kritika dolazi od ljevice, koja mu predbacuje da je apologet imperijalizma, neoliberalizma te da zanemaruje pitanja društvene pravde i nejednakosti, ali i od desnice koja ga napada da dogmatik scijentizma koji slavi ateizam i zanemaruje vrijednost zajednice, obitelji i vjere

Vrijedi napomenuti da je javna rasprava oko pinkerovištine problematično političko polje. Dobar dio kritika dolazi od ljevice, koja mu predbacuje da je apologet imperijalizma, neoliberalizma te da zanemaruje pitanja društvene pravde i nejednakosti, ali i od desnice koja ga napada da dogmatik scijentizma koji slavi ateizam i zanemaruje vrijednost zajednice, obitelji i vjere. Pinkera se u novije vrijeme stoga svrstava i u alt-right mislioce, a u knjizi se ne ustručava napadati woke trendove na američkim sveučilištima dok je u prošlosti pisao za medije svih političkih opcija. Povjesničaru znanosti nije zapravo teško prepoznati što je Pinker ideološki. On je moderna inkarnacija progresivnog liberala iz 19. stoljeća, koji slavi tehnološki i znanstveni napredak, podržava ravnopravnost, vladavinu zakona, uređenje i planiranje života, te uljudbene karakteristike države i znanosti. Neki ga čak prozivaju neovigovcem.[xi] Iako je u ovoj knjizi Pinker najviše aktivistički angažiran, ne zagovara izravno slavljenje modernizacije, kapitalizma i drugih tekovina modernog doba, već sam potencijal ljudskog razuma i znanosti.

Stoga je ironično da je Pinkerova posljednja knjiga ona za koju je najviše kvalificiran (jer je kognitivni psiholog koji o iracionalnosti desetljećima predaje na Harvardu), a ne sadrži nikakve čvrste empirijske zakone koji su podložni raspravi kao njegovi prethodni hitovi. Racionalnost je zdravorazumski dobra, a Pinker objašnjava zašto bi trebala biti vrlina. Na par trenutaka stječe se dojam da Pinker juriša protiv vjetrenjača, zamišljenih protivnika racionalizma, iako je to teško procijeniti s obzirom na to da je Pinkerov milje američki akademski svijet gdje je opsesija nepravdama prema manjinama počela iskrivljavati meritokratske principe.

• Nesavršena knjiga

Zaključno poglavlje knjige (posvećeno objašnjavanju zašto je racionalnost dobra) nailazi na prethodno spomenuti problem. Ponajviše zbog toga što je racionalnost, usprkos tome što je temelj značajnog dijela ekonomike, uvijek bila od drugorazrednog interesa za empirijska istraživanja. Sama pretpostavka o racionalnosti nije bila izravno eksperimentalno istraživana izvan okvira rasprava ekonomista, a u psihologiji su se stvari su počele mijenjati tek u devedesetim godina 20. stoljeća temeljem rada bihevioralnih ekonomista i kognitivnih psihologa. No i tada se fokus više usmjerio na iracionalnost (dakle negaciju racionalnosti) nego na samu racionalnost. Ona se i dalje ne istražuje kao potencijalna osobina ličnosti već se samo pretpostavlja da je očiti dio prirode uma, baš kao što se to radi od Aristotela. Pojednostavljeno rečeno, ona je uvijek u podlozi teorijskog objašnjenja, ali rijetko sama varijabla u istraživanjima. Zbog toga Pinker može navesti samo jedan konkretan nalaz (psihologa Bruin, Parkera i Fischhoffa) koje izravno povezuje racionalnost s boljim ishodima u svakodnevnom životu. Njihov zaključak je jednostavan – što je manje pogreški u rezoniranju, to je manje debakla u životu.

Inače Pinker mora posezati za zdravorazumskim zaključcima, poput povezanosti s inteligencijom (iako samo djelomičnom) i služiti se primjerima iz svakodnevnog života. Krivac za ovo nije Pinker, nego znanstvena zajednica. Inteligencija bar ima neki mitski „g” faktor koji je srž inteligencije. Racionalnost nema nikakvu grubu univerzalnu mjeru osim tek jednog upitnika kompetencije u rezoniranju i donošenju odluka. Stručnjaci koji se bave s racionalnosti usmjerili su se više prema umjetnoj inteligenciji. Za ovo su zaslužni tržišni mehanizmi jer su ulaganja Silicijske doline u istraživanje racionalnosti veća od financijskih mogućnosti sveučilišta. Pinker primjerice navodi napore profesionalnog javnog skeptika Tima Farleya koji je procijenio da je u Americi između 1970. i 2009. umrlo 368 379 ljudi, više od 300 000 ranjeno, a nastalo je 2,8 milijardi dolara štete zbog propusta u kritičkom mišljenju.[xii] Pinker se na koncu vraća na svoju  tezu iz prethodnih knjiga o tome kako na ljudska društva dobro utječe rastuća uloga institucija kroz povijest kao dokaz dobrog utjecaja racionalnosti.

Ako Pinkera netko racionalno kritizira, onda je zapravo na njegovoj strani

Zlobno čitanje njegove knjige može je interpretirati kao toljagu usmjerenu protiv njegovih dosadašnjih kritičara. Primjerice već je na Twitteru optužio psihologa Howarda Gardnera da se u svojoj kritici njegove knjige služi racionalnim argumentima, pa ispada da je zapravo na Pinkerovoj strani. Dakle, ako ga netko racionalno kritizira, onda je zapravo na njegovoj strani jer priznaje korisnost racionalnosti, no ako se netko iracionalno ponaša onda ga treba podučiti racionalnosti. Nije stoga čudno da je Pinker autor koji je nekima izrazito antipatičan, koliko god se slagali s njegovim stajalištima. Sam Pinker je i nedosljedan jer brani neka iracionalna uvjerenja poput kognitivne pristranosti dostupnosti informacija (odlučujemo prema informacijama koje najlakše prizivamo u sjećanje), pa je tu simptomatično njegovo obilato korištenje anegdota. Njegov stil pisanja po tome je poznat, ali s druge strane da su njegove knjige pisane potpuno racionalno ne bi bile toliko zanimljive već bi bile suhoparne.

Suprotno vlastitom upozorenju s prve stranice knjige, Pinker smatra da su trenutne krize statistički fenomen, a ne znak da svijet klizi u propast. Izražava vjeru da će tehnologija riješiti sve nadolazeće probleme, da će se trendovi rasta nastaviti u budućnost, iako je nepoznato radi li se o nekim zakonima rasta ili rastu koji je posljedica otkrivanja novih niša, odnosno rješavanja očitih potreba pa može prestati svakog trenutka. Dosta očekivanja potječe i od hipotetskih prijedloga tehnoloških rješenja koja nisu tehnički realizirana ili isplativa. Nepobitno je veliko postignuće sama činjenica da se prikaz njegove knjige može lako i slobodno čitati preko pametnog telefona, ali je vigovsko očekivanje da će znanost i tehnologija sigurno riješiti sve probleme postalo osobni brand Pinkerova pisanja. Primjerice milijarde uložene u borbu protiv AIDS-a bolest su svele s fatalne na kroničnu s normalnom kvalitetom života, cjepivo protiv korone stvoreno je u rekordnom roku, no još ne postoji univerzalni lijek protiv raka, a ni protiv manjih problema poput ćelavosti. K tome, iako imamo učinkovito cjepivo protiv korone, ljude je teško navesti da se cijepe iako svaki logički i matematički argument govori u prilog cijepljenja. Puka znanstvena i tehnološka postignuća nisu dovoljna da poboljšaju društvo i Pinker je stoga napisao ovu knjigu kako bi nagovorio čitatelje da prihvate vrline razuma.

Nije jasno što točno Pinker konkretno predlaže u svojoj aktivističkoj poruci za čovječanstvo. Prafrazirajući njegove riječi z drugog poglavlja, Pinker se opravdava da ne može tvrditi da je racionalnost cool ili čak opravdavati razum, ali zastupa da ljudi trebaju slijediti razum, makar je to složeni problem. Primjerice u intervjuu za New York Times predložio je da “postižemo racionalnost nametanjem pravila za zajednicu koja nas kolektivno čine racionalnijima nego pojedinačno. Pristranosti se poništavaju s mogućnosti kritike. Ljudi izražavaju svoja neslaganja i osoba sa najjačom pozicijom pobjeđuje. Ljudi podvrgavaju svoja uvjerenja empirijskim testovima.” Pinker slavi prosvjetiteljstvo (u širem značenju) jer kako više puta u knjizi piše, čovjek nije potekao od svih pleistocenskih predaka, već čitava ljudska civilizacija potječe samo od onih pleistocenskih lovaca-sakupljača koji su bili voljni podvrgavati se razumu i dokazivanju. „Podvrgavanje svojih vjerovanja provjerama razuma i dokaza je neprirodna vještina, poput pismenosti ili numeričke pismenosti, i mora biti uvođena i odgajana.”[xiii] Osim implicitnih poziva na vrednovanje racionalnosti, na vrlinu i odgojno-obrazovne reforme, Pinker ima malo konkretnih prijedloga što učiniti, možda zato što je optimist koji vjeruje u pozitivne trendove napretka koji će sami stvoriti rješenja.

Što je pisac htio reći?

• Propagandna knjižica za novo doba

Pozitivne strane knjige su čitljivost, zanimljivost, raznolikost primjera i niz vrlo britkih zaključaka. Zamišljena je poput komunističke Crvene knjižice koja bi se uručila neistomišljeniku i svojom ga argumentacijom navela da prihvati njen sadržaj. U tom smislu je vjerojatno pun pogodak jer predstavlja popularno-znanstveni pokušaj knjige koja obuhvaća sve teme racionalnosti i objašnjava zašto ona mora postati vrlina.

Njene loše strane su što se često čini da su pojedina poglavlja u nekim dijelovima predugačka, takoreći ‘prenapisana,’ što narušava britkost misli. Vidljivo je da je autoru ova tema osobno bliska jer se možda i previše trudio navesti povijesne, aktualne ili kulturalne primjere. Knjiga je pisana ciljano za američko tržište i neki primjeri stoga neupućenima mogu djelovati zbunjujuće ili odbojno. Donekle je frustrirajuće što se Pinker postavlja kao da je prvi koji je napisao ovakvu knjigu, iako knjiga nudi malo toga novoga onima koji već prate teme vezane uz racionalnost.

Osim toga, knjigu odlikuje određena nekohezivnost, odnosno zbirka je tema koje su prirodno srodne, ali se ne nadovezuju savršeno jedna na drugu iako se Pinker svakako trudi povezati ih. No, to je priroda iracionalnosti, jer je teško tečno povezati teoriju igara, kognitivne pristranosti, Bayesov poučak i druge teme. Svaka od tih tema dio je ljudskog uma i takoreći ‘ostatak’ evoluiranog funkcioniranja koje je naučeno tek tijekom razvoja civilizacije, pa su – slikovito rečeno – jelo napravljeno od hrane preostale u hladnjaku. S razlogom su na sveučilištima sve te teme razlomljene po pojedinim kolegijima ili područjima. Neugodna je akademska istina da je racionalnost tema koje se niz disciplina dotiče no nema vremena ulaziti u detalje, a zapravo bi trebalo možda stvoriti čitav studij racionalnosti kao posebnu specijalizaciju.

Knjiga ima sedam stotina stranica i lako je moguće da netko tko je primi neće pročitati do kraja. Oni koji su zainteresirani za (i)racionalnost sadržajno neće u knjizi naići na mnogo toga novoga što se ne bi moglo svesti na duljinu nekog eseja. No tu je i smisao knjige. Pisana je za ljude koje ne zanima racionalnost nego se, da dođe do novih čitatelja, oslanja na Pinkerov brand. Preporuka je da svatko tko knjigu bude imao u rukama svakako pročita bar 10. poglavlje, koje zapravo jedino argumentira dvije trećine naslova knjige – zašto nam treba i zašto se čini da je nestaje. U svakodnevnom životu ne manjka primjera zašto se uistinu čini da svijet postaje iracionalniji.

• Bilješke

[i]      Paul Erdős bio je  ekscentrični matematičar koji se bavio s toliko tema i napisao toliko radova da u matematici postoji tzv. Erdősov broj, odnosno mjera koliko su autorstava udaljen od Erdősa. Erdős je od milja  prozvan „čudakom čudaka,” bio je nomadski matematičar koji je stalno radio, spavao na tuđim kaučima i umro tek nekoliko sati nakon što je riješio jedan problem na konferenciji u Varšavi 1996. godine.

[ii]     1. poglavlje,  How rational an animal?

[iii]    9. poglavlje, Correlation and  Causation

[iv]    2. poglavlje, Rationality and Irrationality.

[v]     10. poglavlje, What’s wrong with people?

[vi]    10. poglavlje, What’s wrong with people?

[vii]   10. poglavlje, What’s wrong with people?

[viii]  Ovo je očita aluzija na poznati ekonomski koncept Tragedy of the commons. Tradicionalan primjer za objašnjenje je skupina ribara koja u međusobnom natjecanju za što većim ulovom dovode do potpunog izlova ribe u jezeru.

[ix]    10. poglavlje, What’s wrong with people?

[x]     Demografska tranzicija je povijesni proces prilikom kojeg su obitelji prešle s velikog broja potomstva, od kojih značajan dio ne bi doživio odraslu dob, na mali broj djece. Četveročlana obitelj koja ima dvoje djece je zapravo novitet industrijskog doba. Velik broj djece u prijašnjim obiteljima uzrokuje brojne statističke artefakte. Recimo, velika smrtnost novorođenčadi, djece i mladih, spušta prosječnu doživljenu dob zbog velikog broja ekstremnih rezultata pa je demografska tranzicija jedan od čimbenika koje treba kontrolirati u analizi demografskih podataka.

[xi] Vigovska (eng. Whig) historiografija interpretira povijest kao napredak iz mračnih vremena prema svijetloj sadašnjosti. Neki je nazivaju kultom napretka, karakterističnim za 19. stoljeće kao vrijeme društvenih, znanstvenih i tehnoloških revolucija. Pripisuje joj se stvaranje koncepata poput mračnog srednjeg vijeka (jer mora biti zaostalosti da bi bilo preporoda, renesanse) koji su u uporabi i danas.

[xii]   11. poglavlje, Why Rationality Matters

[xiii]  10. poglavlje, What’s wrong with people?