Demistificiranje Einsteina. Kako se razvila ideja da je brzina svjetlosti konstant(n)a

U sklopu Interlibera predstavljena je biografija Alberta Einsteina objavljena u izdanju Školske knjige, koju je napisao Walter Isaacson a na hrvatski preveo naš autor Dario Hrupec. Radi se o biografiji u mnogo čemu različitoj od svih dosadašnjih

• Autor je docent na Odjelu za fiziku Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku

Za razumijevanje razvoja neke ideje potreban je povijesni kontekst. A jedan od izvora koji nam može oslikati taj kontekst je dobra biografija. Veliki ljudi, čije su ideje značajno promijenile svijet, često imaju brojne biografije i to ima smisla. Jer, kao što se znanstvene teorije povremeno revidiraju u svjetlu novih činjenica, tako se i životne priče ljudi mogu posve drukčije ispričati na temelju nekih informacija koje ranije nisu bili poznate. Zato knjiga Waltera Isaacsona Einstein: his life and universe, izvorno objavljena 2007. godine, nije tek jedna od Einsteinovih biografija. Ističe se po brojnim novim podacima, po vještom načinu na koji isprepliće tumačenje Einsteinovih znanstvenih ideja s ljudima i događajima, po svojoj sveobuhvatnosti i najviše po tome što je čvrsto utemeljena na provjerenim povijesnim dokumentima. Samo izvori i bilješke protežu se na stotinjak stranica.

Riječ einstein danas je postala sinonim za genija, iz više razloga. Najvažniji od njih je, naravno, Einsteinov veliki doprinos fizici i njegov snažan utjecaj na razvoj suvremene znanosti. Drugi važan razlog je Einsteinov status zvijezde koji on nije stekao samo zbog svojih postignuća u fizici nego i zbog svoje iznimne angažiranosti za mir, slobodu i pravedno društvo svih ljudi. A taj Einsteinov društveni aktivizam pao je na plodno tlo čovječanstva ugroženog svjetskim ratovima. No, to preuzimanje mesijanske uloge nimalo ne umanjuje Einsteinove zasluge za znanost, niti njegovo iskreno zagovaranje humanizma. Pokazuje međutim da je za razumijevanje ‘fenomena Einstein’ jednako važno shvaćanje ideja u fizici kao i poznavanje povijesnog konteksta u kojem su nastajale.

Biografija Einstein: his life and universe sjajno ispunjava obje uloge: dobro objašnjava Einsteinove  znanstvene ideje kao i njihov povijesni kontekst. Osim toga, to nije romansirana biografija. Isaacsonov opsežni tekst bliži je stručnom radu nego književnom tekstu, s obzirom na pedantnost citiranja provjerenih izvora, reference ne mogu biti pouzdanije. Isaacson je prvi Einsteinov biograf koji iskorištava obilje izvornih dokumenata što su postali javno dostupni tek 2006. godine otvaranjem dotad nepoznate ostavštine Alberta Einsteina. Osim s voditeljima Einsteinovih arhiva Isaacson je mnoge sate proveo u razgovorima s vodećim svjetskim fizičarima, vrhunskim poznavateljima Einsteinovog rada, kao što su primjerice Brian Greene, Lawrence Krauss, Murray Gell-Mann i mnogi drugi.

Osim toga, ova knjiga radi ono što bi zapravo trebala raditi svaka dobra biografija neke slavne osobe – ruši mitove. U kojem je smislu Einstein bio religiozan, je li stvarno pao na ispitu iz matematike, je li Mileva Marić autorica teorije relativnosti? Odgovore na ta i mnoga druga pitanja čitatelj može pronaći u Isaacsonovoj knjizi. No, najvažniji je zaključak koji se na kraju može izvući je ovaj: koliko god netko bio genijalan, nema najbolje odgovore na baš sva moguća pitanja. Pozivanje na Einsteina u najrazličitijim kontekstima, što je učestala praksa, nema nikakvog opravdanja. Evo primjera: to što je Einstein svojedobno bio čovjek koji je najbolje na planetu razumio gravitaciju nipošto ne znači da je vlastitom sinu znao dati mudar savjet o braku. Naprotiv, Einsteinov savjet je, u spomenutom slučaju, bio nevjerojatno bezobrazan i glup. Pročitajte sami pa prosudite.

Isaacsonov tekst o Einsteinu lako je čitljiv. Premda sadrži veliki broj citata iz izvornih dokumenata, oni su vješto uklopljeni u glavnu nit priče. Biografija je klasična u smislu da je strogo kronološka. Počinje od djetinjstva, s kratkim obiteljskim i društvenim okruženjem, a završava smrću, i opet kratkim popratnim okolnostima bizarne priče o mozgu ukradenom tijekom autopsije. Mikroskopiranje neurona nije dalo odgovor na pitanje zašto je Einstein bio Einstein. Biografija nam neće u potpunosti odgovoriti na to pitanje, ali nam može rasvijetliti neke segmente mogućeg odgovora.

Gledano iz današnje perspektive, prva važna okolnost koja je pogodovala razvoju Einsteinove osobnosti u smjeru ostvarenja svih kreativnih potencijala bila je obiteljska situacija. Einsteinovi su bili Židovi, ali nisu do židovske tradicije nimalo držali, tako da je mali Albert tek u školi saznao za mnoge židovske običaje i, na čuđenje svojih roditelja, vrlo se zagrijao za religiju. Tako se neko vrijeme jedino Albert, unutar obitelji, strogo pridržavao religijskih propisa. Nitko se nije protivio, no roditelji su na to gledali kao na neki dječji hir. Zanimljivo je što se dalje dogodilo. Mali Albert je bio strastven i u drugim predmetima, naročito prirodoznanstvenim, pa su mu se religijski običaji sve manje sviđali što je više otkrivao znanost. Na kraju je potpuno odbacio sve dogme i autoritete, još kao osnovnoškolac, na temelju vlastitog promišljanja i bez vanjske prisile.

Druga okolnost važna za razvoj Einsteinove osobnosti bio je mentor. Pod mentorom mislim na osobu koja je tijekom rane faze obrazovanja odigrala ulogu karizmatičnog i poticajnog učitelja koji je uspio probuditi neke interese. Takvog mentora imao je i Nikola Tesla. U Einsteinovom slučaju to je bio jedan siromašan židovski student kojeg je obitelj povremeno pozivala na ručak i koji je, za uzvrat, podučavao malog Alberta te mu donosio razne knjige. Između ostalog, mladom su Albertu tako u ruke došle tada vrlo popularne knjige Aarona Bernsteina o prirodnim znanostima. I to je bio zgoditak. Bernstein je pisao i o čudnim svojstvima svjetlosti, o mogućnosti da je njezina brzina stalna, o tome da svijet zacijelo izgleda drukčije iz perspektive onoga koji putuje usporedno sa zrakom svjetlosti. Mnogi su to pročitali i odmah zaboravili. Ali kad je  to pročitao mladi Einstein, ideja je pala na plodno tlo. On nije zaboravio, nastavio je o tome intenzivno razmišljati sve do 1905. godine kad se iz naizgled beznačajne sjemenke razvilo veličanstveno stablo – posebna teorija relativnosti.

Negdje uz to razdoblje Einsteinova školovanja veže se urbani mit o lošem đaku koji je navodno pao iz matematike. Mit je nastao još za Einsteinova života i on je sam na njega odgovorio: “Nikada nisam pao iz matematike.” Zapravo je Einstein bio vrlo napredan učenik što se matematike tiče. Višu matematiku naučio je samostalno, iz knjiga, u vrijeme kad su njegovi vršnjaci tek hrvali s osnovama matematike. Mit o lošem đaku zapravo ima druge temelje. Einstein nije imao problem ni sa željom za učenjem ni s intelektualnim sposobnostima. Imao je problem sa školom, to je istina, ali zato što ga je silno gušila. Ondašnja je škola bila vojska u malom, na prvom je mjestu bila školska stega. A mladi Einsten je vapio za slobodom, školske metode su mu bile odbojne. Kao da je intuitivno znao da je osnovni preduvjet za kreativnost upravo sloboda. Školske vlasti to nisu znale, kao što uostalom ne znaju ni danas.

Kao gimnazijalac i student Einstein je puno čitao. Sličan se podatak može naći u Teslinoj biografiji, kao uostalom i u većini biografija velikih ljudi. Danas se vode žustre rasprave o tome treba li u lektiri biti ova ili ona knjiga. A u pozadini se krije se nastojanje da učenik slučajno ne pročita koju ideološki nepodobnu knjigu. Da ne pročita previše. Neće pročitati previše. Ako se ugleda na Einsteina onda će pročitati i ovu i onu knjigu, i podobnu i nepodobnu. I još deset drugih na svaku s popisa.

Važan dio Einsteinovog intelektualnog razvoja počinje tek nakon diplomiranja. S dvojicom prijatelja, jedan je Conrad Habicht a drugi Maurice Solovine, osniva Akademiju Olimpiju, neformalnu grupu za rasprave koja je imala i svoj popis lektire. Čitala se Antigona i Don Quijote, čitao se Schopenhauer, Hume, Spinoza, Mach, Poincaré i mnogi drugi. Pa se zatim raspravljalo o fizici i filozofiji. E to je obrazovanje.

“Najljepša emocija koju možemo iskusiti je zadivljenost. To je temeljna emocija s kojom počinje svaka istinska umjetnost i znanost. Onaj kome je ta emocija strana, tko je izgubio svoje čuđenje i zanos, taj je poput ugasle svijeće. Osjetiti da iza svega što možemo iskusiti postoji nešto što ne možemo pojmiti, nešto čiju ljepotu i uzvišenost možemo doseći samo neizravno, to je religioznost. U tom smislu, i samo u tom smislu, ja sam predano religiozan.”

Osim mita o lošem đaku, o Einsteinua kruže još mnogi mitovi; vjerojatno najšašaviji među njima su mit o plagijatoru i mit o velikom vjerniku. Obje te smiješne priče Isaacson uvjerljivo pobija pozivajući se na mnoštvo izvornih dokumenata. Mit o plagijatoru ukratko glasi: “Mileva je napisala teoriju relativnosti.” Tu rečenicu sam nedavno čuo na jednoj javnoj tribini u Zagrebu na temu lektire. Gospođa iz publike imala je komentar u kojem je spomenula Einsteina pa nas, onako usput, informirala kako teoriju relativnosti uostalom nije napisao Einstein nego Mileva. Istina je da je Einstein u nekoliko pisama Milevi, prije 1905. godine, bio napisao “naš rad”, a ne “moj rad”. Njihova veza imala je snažnu intelektualnu komponentu, puno su razgovarali o knjigama i o fizici. No, Mileva Marić ni tada ni kasnije u životu nije sebi pripisivala zasluge za bilo koju Einsteinovu ideju. Niti se, nakon što nažalost nije uspjela diplomirati, ikad više bavila fizikom. Spominjanje “našeg rada” bila je samo romantična gesta zaljubljenog Einsteina. A romansa je kratko trajala. Brzo se pretvorila u vrlo tužnu priču, naročito za Milevu. Ključni dijelovi te priče navedeni su i pomno dokumentirani u Isaacsonovoj biografiji. A dodatni detalji mogu se naći primjerice u knjizi srpskog psihijatra Milana Popovića (čija je baka prijateljevala s Milevom) In Albert’s Shadow: The Life and Letters of Mileva Maric, Einstein’s First Wife te u knjizi američke umjetnice Michele Zackheim (koja je slijedila Milevine tragove u potrazi za izgubljenim podacima) Einstein’s Daughter: The Search for Lieserl. Milevinu priču iz ženske perspektive sjajno je obradila i Slavenka Drakulić u romanu Mileva Einstein, teorija tuge (Fraktura, 2016.).

Mit o Einsteinu kao velikom vjerniku toliko je otrcan da ga nema smisla prepričavati. Ne treba ni spominjati da se na njega redovito pozivaju oni vjernici koji smatraju da se znanost i religija baš divno slažu. Pa onda krivo citiraju Einsteina ili ga citiraju izvan konteksta. Ideju osobnog boga Einstein je smatrao potpuno smiješnom. O svojem poimanju religije puno je toga napisao zato što su ga često upravo to pitali. I svi su njegovi napisi vrlo konzistentni. Ništa nije ostalo nejasno. Koga zanima Einsteinov stav o religiji može pročitati njegove originalne tekstove koje Isaacson navodi u bilješkama i popisu izvora. Ti su Einsteinovi tekstovi dovoljni izravni da ne trebaju komentar. Jedan od meni najdražih naći ćete i u tekstu ove biografije: “Najljepša emocija koju možemo iskusiti je zadivljenost. To je temeljna emocija s kojom počinje svaka istinska umjetnost i znanost. Onaj kome je ta emocija strana, tko je izgubio svoje čuđenje i zanos, taj je poput ugasle svijeće. Osjetiti da iza svega što možemo iskusiti postoji nešto što ne možemo pojmiti, nešto čiju ljepotu i uzvišenost možemo doseći samo neizravno, to je religioznost. U tom smislu, i samo u tom smislu, ja sam predano religiozan.”

Konačno, čitatelj Einsteinove biografije Waltera Isaacsona može dobiti obilje pouzdanih informacija o Einsteinovim idejama u fizici, koje su iz temelja promijenile naše poimanje svemira, te o važnom društvenom i povijesnom kontekstu u kojem su te ideje nastajale, no glavna se poruka knjige može sažeti u samo dvije riječi: demistificiranje Einsteina.