Domovine T. G. Asha: ljubavno pismo Europi

Naslovna ilustracija: Otmica Europe (Valentin Serov, CC0 1.0)

Boris Pavelić je nagrađivani novinar tjednika Nacional.

Prikaz knjige katkad može početi naslovnicom. Takvo je i djelo “Domovine – osobna povijest Europe” britanskog novinara, oxfordskog profesora i stručnjaka za Europu Timothyja Gartona Asha, u izdanju Frakture i prijevodu Vuka Perišića. Naslovnicu je dizajnirala Milica Radojević i na prvi pogled može izgledati zbrkano i nečitko – bar se potpisanom čitatelju tako učinilo. Najlakše je odgonetnuti značenja datuma istaknutih na naslovnici, jer je jasno da je riječ o ključnim datumima povijesti Europe u proteklih stotinjak godina: “lipanj 1944.” podsjeća na Dan D, savezničko iskrcavanje u Normandiji; “svibanj 1968.” priziva šezdesetosmaški pokret, “studeni 1989.” pad Berlinskog zida, “rujan 2001.” rušenje Trgovačkog centra u New Yorku, i tako dalje… Potom, kad pogleda pažljivije, čitatelj će sklopiti i razlomljeni, sitnim slovima ispisani i djelomice doslovno sakriven citat:

“Nikada nisam više volio našu staru zemlju nego u tih deset posljednjih godina prije prvog svjetskog rata, nikada nisam više polagao nade u ujedinjenje Europe, nikada do tada više vjerovao u njezinu budućnost nego u to doba, kada smo bili uvjereni da ćemo ugledati novi osvit. Ali bio je to zapravo odbljesak velikog svjetskog požara koji se približavao.”

Tko ne zna otprve i nije sklon trčati da o svemu pita umjetnu inteligenciju, uz kratku će potragu razabrati da je riječ o citatu iz odnedavna iznova aktualiziranih memoara austrijskog pisca Stefana Zweiga “Jučerašnji svijet“, o propasti stare Europe u strahotama dvadesetog stoljeća. No, pravu enigmu čitatelju će predstavljati skulptura koja dominira naslovnicom, a predstavlja – koga? Herakla? Samsona? – koji, čini se, ruši dva helenska stupa, i ta bi dilema čitatelja, ako je zaista uporan da ne kapitulira instantno pred Googleovim uslugama, baš mogla namučiti. No dočita li knjigu do kraja, sve će mu se u tom lijepom, informativnom i strasnom tekstu pred kraj razjasniti tako da će naslovnica, na početku enigmatična do ruba iritacije, odjednom iskrsnuti kao skladna, samorazumljiva i plemenita poruka o mogućnosti i nadi u ostvarenje velikih ideala kontinenta kojemu mi, njegovi stanovnici, nadmeno tepamo da je izumio osobnu slobodu.

Skulptura koja dominira naslovnicom jedan je od dva velika Heraklova kipa u Ceuti, španjolskoj enklavi na sjevernoj točki Maroka, nasuprot Gibraltaru, španjolskog kipara i rođenog Ceućanina Ginésa Serrána-Pagána. Timothy Garton Ash opisuje te kipove pred kraj knjige u poglavlju o izbjegličkoj krizi, naslovljenom “Nova Željezna zavjesa”, pa kaže kako se “razlikuju na provokativan način”: “Prvi je postavljen na obali u središtu grada i prikazuje Herakla kako razdvaja stupove, ali drugi Heraklo, na ulazu u luku, nekonvencionalno približava stupove jedan drugome”. Taj je Heraklo na naslovnici Frakturina izdanja i on, dakle, stupove ne ruši, kako će čitatelj najvjerojatnije isprva pomisliti, nego ih svom svojom polubožanskom snagom nastoji privući. Garton Ash, autor jasnog jezika i autentičnih novinarskih iskustava, iz toga će izvući nedvosmislenu po(r)uku, nakon što je u izbjegličkom centru u Ceuti razgovarao s marokanskim tinejdžerima koji su u svibnju 2021. pokušali prijeći na španjolsku – europsku – stranu: “U bistrim očima mladića Jahje, Ajmana i Ilijasa iz izbjegličkog prihvatilišta Nada u Ceuti vidio sam tu mogućnost (iznimnih doprinosa izbjeglica Europi, op.a.), ali sam naslutio i bijes koji može biti oslobođen ako Europljani budu dovoljno glupi da takvim došljacima ne omoguće da se u Europi osjećaju kao kod kuće.” Ash zaključuje:

“Serrán-Pagánov herojski prikaz Herakla koji povlači stupove jedan prema drugome metafora je još težeg zadatka. Ako se zbog klimatskih promjena, porasta broja stanovništva i loših režima produbi jaz između globalnog Sjevera i globalnog Juga, nema tih graničnih prepreka koje će biti dovoljne. Sve više ljudi opsjedat će te prepreke, koliko god visoke bile, sve više ljudi uputit će se na otvoreno more, koliko god bilo teško, uz poklič ‘Europa ili smrt’. Što će Europa tada učiniti? Pustiti ih da se utope? Interesi i vrijednosti Europe nameću joj da umanji jaz između Sjevera i Juga. To je doista heraklovski zadatak.”

Tek kada se i posljednja zagonetka razjasni, naslovnica se pred čitateljem rastvara u čitljiv vodič i simbol pun značenja: postaje simbolom Europe, enigmatičnog kontinenta koji Garton Ash poznaje, razumije i voli, što svojom lijepom i angažiranom knjigom upravo entuzijastično pokazuje. Knjiga je pritom, baš kao i Europa sama, bogata slojevitostima i paradoksima: već joj je naslov višeznačan, i u originalu i u prijevodu, jer “Homelands – personal history of Europe”, kao i “Domovine – osobna povijest Europe” može značiti, a i znači, i osobnu, Garton Ashovu povijest Europe i europskih domovina, ali i povijest Europe kao civilizacijske i političke cjeline sastavljene od mnoštva razlika, jer ona to, u autorovu tumačenju i jest.

Naslov sadrži još jedan sloj: Europa je mjesto više domovina – nacija, država, regija, tradicija… – a istodobno je i jedna domovina, domovina vrijednosti – osobne slobode, demokracije, uvažavanja razlika, tolerancije, socijalne osjetljivosti – današnjih vrijednosti svih Europljana. Zato nije čudno to što je na sam vrh naslovnice uvršten citat Timothyja Snydera, američkog povjesničara i autora fascinantne povijesti srednje i istočne Europe, “Bloodlands – Europe between Hitler and Stalin” – u Hrvatskoj ju je za Frakturu također preveo Vuk Perišić – jer je Snyder, zajedno sa suprugom i povjesničarkom Marci Shore, itekako svjestan vrijednosti demokratske Europe, s obzirom na to da oboje proživljavaju osobnu kalvariju egzila iz Trumpove Amerike u kanadskom Torontu, kamo su se sklonili pred uništavanjem sveučilišta što ga je pokrenuo ovovjeki američki predsjednik-fašist. “Knjiga kakvu je Europa trebala, u pravo vrijeme”, Snyderov je citat.

A uz Europu, knjigu treba i Hrvatska jer sadrži sve što hrvatskom javnom govoru o Europi nedostaje: obaviještenost i strast, samokritiku, povjerenje, svijest o samosvojnosti i osjećaj pripadanja. Britanac Garton Ash, karakteristično osvježavajućom duhovitošću prisjeća se majke “koja je sebe nazivala Europljankom isključivo kada se prisjećala mladosti u Indiji pod britanskom vlašću” i oca, konzervativca, koji je u savezničkim armijama oslobađao Europu, a EU kasnije smatrao “podlim trikom koji domoljubni Britanci moraju spriječiti”. Njihov sin, međutim, ostavši dakako Britanac, postao je i strasni Europljanin, svjedočeći desetljećima kao novinar borbi Poljaka i drugih srednjeeuropskih nacija protiv sovjetsko-komunističke diktature, borbi koja se, bez iznimke, vodila u ime Europe.

Timothy Garton Ash, rođen 1955., danas je profesor europskih studija na Sveučilištu Oxford, viši znanstveni savjetnik na američkom Stanfordu i kolumnist liberalno-lijevog britanskog Guardiana, a “tijekom pet desetljeća živio je i disao europsku politiku, svjedočio nekim dramatičnim prizorima njezine povijesti, intervjuirao mnoge važne ličnosti i analizirao kako se mijenjao život običnih Europljana širom kontinenta”, stoji u bilješci o autoru.

Najpoznatiji je po dugogodišnjem, minucioznom i autentičnom – uvijek na pravom mjestu i u pravo vrijeme – reporterskom i analitičkom novinarskom svjedočenju o stanju nacija sovjetskog bloka za vrijeme i nakon Željezne zavjese, što je u velikom dijelu onovremene zapadnjačke javnosti – na desnici uglavnom blazirano ravnodušne, na ljevici naivno apologetske – smatrano nekom vrstom političko-novinarske bizarnosti. U vrtoglavim i povijesnim vremenima kraja osamdesetih – kada se u Europi odvijao politički suprotan proces onome u bivšoj Jugoslaviji – Garton Ash bio je među najaktivnijim međunarodnim izvjestiteljima koji su pratili dramatične događaje; prvo, rupe u mađarsko-austrijskoj granici, a nekoliko dana kasnije, rušenje zida koji je dijelio Berlin, što će rezultirati epohalnim europskim slobodarskim procesom poznatim kao “pad Berlinskog zida”. O tim je zbivanjima Garton Ash 1990. objavio knjigu “We the people: the revolution of ’89 : witnessed in Warsaw, Budapest, Berlin & Prague”, koju je u prijevodu Nataše Pavlović 1993., pod naslovom “Mi građani: revolucije 1989. – svjedočanstva iz Varšave, Budimpešte, Praga i Berlina”, objavio Novi liber Slavka Goldsteina, koji se i osobno ponosio kolegijalnom bliskošću s britanskim kroničarom europske slobode.

Sedam godina kasnije, 1997., Ash je izazvao senzaciju objavivši “The File: a personal history”, analizu vlastitog dosjea što ga je o njemu, na temelju prisluškivanja i doušničkih rabota, sedamdesetih i osamdesetih vodila istočnonjemačka služba sigurnosti Stasi. U knjizi je Ash, između ostalog, objavio intervjue s nekima od ljudi koji su ga u ono doba “cinkali” komunističkoj tajnoj službi koja ga je vodila pod kodnim imenom – Romeo. Taj Ashev publicistički hit nije preveden u Hrvatskoj, ali jest u Srbiji, samo godinu nakon izdanja, 1998., u izdanju Radija B92 i prijevodu Branke Robertson, pod naslovom “Dosije – lična istorija”. Pritom je zanimljivo primijetiti, premda ne mora ništa značiti, očigledni paralelizam u naslovima njegovih knjiga iz 1997. i 2023. – “The File: personal history” i “Homelands: personal history of Europe”. Dvije godine nakon “Dosjea”, 1999., objavio je “History of the present”, knjigu eseja o tranziciji zemalja istočne Europe, čiji je naslov dao ime cijelome publicističkom žanru “povijesti sadašnjosti”, čiji je Ash jedan od rodonačelnika, a u kojem se proslavio i nizozemski novinar Geert Mak sa svoje dvije uspješnice – “U Europi” i “Velika očekivanja – u Europi 1999. – 2021.”, od kojih su prvu u nas preveli Romana Perečinec, Radovan Lučić i Snježana Cimić 2010. za Jesenski i Turk, a drugu za sarajevski Buybook 2022., Maja Weikert i Goran Sarić.

Europa. Varšava, siječanj 1945. (Maciej Świerczyński, CC0 1.0)

“Domovine – osobna povijest Europe” uistinu je povijest europske sadašnjosti. Podijeljena je u pet kronoloških dijelova naslovljenih po dominirajućem stanju u Europi tog vremena: “Razorena – 1945.”, “Podijeljena 1961 – 1979.”, “Buđenje 1980. – 1989.”, “Trijumf 1990. – 2007.” i “Kriza 2008. – 2022.”, uz “Uvod – naše doba” i epilog znakovitog naslova “Na plažama Normandije”. Čitatelja uvodi u europsku povijest na najemotivniji način: Ash dolazi u njemačko selo Westen “tragom triju zrnatih crno-bijelih fotografija” na kojima je njegov otac, 26-godišnji britanski časnik, “kosim rukopisom zapisao da su snimljene u lipnju 1945. u Westenu koji je njegova artiljerijska postrojba okupirala na kraju Drugog svjetskog rata.“ Uvedeni smo u prvi dio knjige, “Razorena 1945.”, i u tim se esejima Garton Ash ne libi citirati neka teško podnošljiva svjedočanstava o zvjerstvima u nacističkim logorima, podsjećajući na ono što se lako zaboravlja – iz kakvoga se paklenog ništavila poslijeratna Europa bila prisiljena uzdizati.

Eseji iz sljedeća dva dijela pripovijedaju o Ashovom studentskom, mladalačkom interesu i upoznavanju sa zemljama iza Željezne zavjese – o Mađarskoj primjerice, “najveselijoj vojarni Istočnog bloka”; o zapanjujućem oduševljenju Beatlesima i zapadnom pop kulturom, nama bivšim Jugoslavenima tako poznatom; o mračnoj groteski podijeljenog Berlina i paradoksu britanskog euroskeptičnog, a ipak poštenog, interesa za Europu u nadmenim britanskim krugovima konzervativnog tjednika Spectator za koji je Ash tada pisao. Onoga tko se sjeća “kako smo preživjeli komunizam i pritom se smijali”, ta će poglavlja danas, s neobičnom mješavinom gorčine i nostalgije, podsjetiti na vječno sive ulice gradova Istoka, od kojih, ruku na srce, ni ulice gradova Jugoslavije nisu pretjerano odudarale.

Tu je i topao i duhovit, ali nepopustljiv i pronicljiv esej o ’68., “Šezdesetosmaši nakon 1968.”, u kojemu autor prepoznaje novi vitalizam i slobodarstvo generacije, ali i njezine prešućene grijehove, poput lijevog radikalizma i mizoginije pod plaštem seksualne revolucije. “Preživjele smo godine seksualnog nasilja”, shvatit će naknadno šezdesetosmašica Jean Seaton, ali i potpuno oprečnih nada šezdesetosmaša na Istoku i na Zapadu. “Francuski i njemački šezdesetosmaši govorili su jezikom revolucionarnog marksizma koji je za Poljake, Čehe i Slovake bio ozloglašeni novogovor režima protiv kojeg su se bunili”. Garton Ash citira autoironičnu opasku Daniela Cohn-Bendita, “Crvenog Dannyja”, kultnog lica pokreta u Francuskoj, koji će postati ugledni lijevi europski parlamentarac nakon što splasnu strasti mladosti. “Pobijedili smo u području kulture i društva, ali smo, srećom, politički poraženi.”

Posljednja dva dijela knjige koji u dvadesetak eseja obuhvaćaju razdoblje od 1990. do danas, neodoljiva su “povijest sadašnjosti”, jer u čitatelju izazivaju osjećaj da pripovijedaju stvarnost koju živimo. U jednome od eseja, “Ponavljanje genocida”, Garton Ash s analitičkom korektnošću koja ne bježi od tuge, pripovijeda povijest ratova u bivšoj Jugoslaviji. “Ostatak Europe i prošireni Zapad dopustili su taj desetogodišnji povratak u pakao”, piše. “To je užasna mrlja na jednom razdoblju europske povijesti koje su obilježile velike nade”. I dalje: “Mi smo dopustili da se tragedija dogodi. Da stvar bude gora, živjeli smo sretno dok su se u našem susjedstvu zbivala ubojstva i silovanja. (…) Zato, kada god čujemo da se neki europski uglednik hvali kako Europa živi mnoga desetljeća ‘u miru’, trebamo ustati i reći: ‘Nije istina’!”. U jednom komentaru 1998., u povodu osnivanja monetarne unije, napisao je da je Europa “u Maastrichtu mlatila praznu slamu dok je Sarajevo gorjelo”, a na stranici 235. gorko priznaje da “krvavi rat na Balkanu” u hodnicima bogate Europe nije bio drugo do “neugodna smetnja ili – za osjetljivije duše – kriza savjesti”.

Vodeći čitatelja suvremenom poviješću kontinenta iz vlastite kronološke perspektive nezasitog reportera znatiželjnika i jednoga od najobavještenijih europskih političkih novinara, Garton Ash ne izbjegava ni najbolnija mjesta europskog sjećanja, poput posljedica kolonijalizma i imperijalizma, u kojemu su Britanci imali naročitu ulogu, i socijalnog raslojavanja i razočaranja kapitalizmom nakon epohalnog pada Berlinskog zida. Knjiga je u prvom izdanju objavljena u ožujku 2023., prije nego je Donald Trump osvojio drugi predsjednički mandat pa Garton Ash još uvijek njeguje tradicionalni transatlantski optimizam premda je već i ovdje, u poglavlju “Od devetog jedanaestog do jedanaestog devetog”, dojmljivom pronicljivošću zapazio prezir američkih desničara prema Europi, kao i prve naznake raskola iz vremena napada na Irak 2003.; raskola koji će u drugome Trumpovu mandatu pred našim očima poprimiti razmjere donedavno nezamislive političke kataklizme.

Posljednji dio knjige, “Kriza 2008. – 2022.”, furiozna je analiza europske aktualne “polikrize”; Grčka i kriza eura, uspon agresivne Putinove Rusije od upada u Gruziju 2008. naovamo, masakr u Charlie Hebdou 2015. i raspad europskog multikulturalizma, masovni dolazak izbjeglica i rast mrziteljskog populizma, “urušavanje demokracije” kroz Brexit i Orbana, pandemija, klimatske promjene, strašni ruski sveopći napad na Ukrajinu u kojemu se “prvi put usporedba s Hitlerom doima umjesnom”… “Mi Europljani rekli smo ‘nikad više’, ali ono što smo vidjeli u Ukrajini nakon veljače 2022. upravo je ono što se nikada više nije smjelo dogoditi.”

Pa ipak, “Današnja Europa, neovisno o svojim greškama, ograničenjima i licemjerju” – a o tom licemjerju britanski liberal, odgojen u blagotvornom duhu otočke fernese, pripovijeda naširoko i otvorena srca – “neovisno o stagnaciji posljednjih godina, još uvijek je bolja od one koju sam počeo istraživati početkom sedamdesetih godina, neusporedivo bolja od pakla kojem je moj otac svjedočio kao mladić. Bolja je i od one prošlih stoljeća, pa i one uoči 1914. koju je idealizirao Stefan Zweig. Parafraziramo li Churchillovu čuvenu opasku o demokraciji, možemo reći da je ovo najgora moguća Europa, ali bolja od svih dosadašnjih. Braniti, poboljšati i širiti Europu ima smisla. Ta je borba vrijedna nade.”

Jedna je recenzentica Ashovu knjigu dovitljivo nazvala “dirljivim ljubavnim pismom Europi” i ona to doista jest.

Uvjereni smo da Hrvatskoj takvi tekstovi kronično nedostaju. U nas je rasprava o Europi mršava, neinventivna i suha – kao plašljiva. Dovoljno je otvoriti stranicu “EU za građane”, skrivenu duboko unutar weba Ministarstva vanjskih i europskih poslova, da vidimo koliko su europske teme zanemarene. Tema je objašnjena u nekoliko rečenica, a linkovi su obrađeni tako da ako, primjerice, kliknete na “Program Europa za građane”, otvorit će vam se neka čudna stranica koja izgleda kao hakirana, a nudi, između ostalog – “order food to go”.

Iz drugog središta političke moći, pak, od predsjednika Republike, većinu onoga što od aktualnog predsjednika o Europi možemo čuti svodi se na sitni šićar u kojemu Milanović širi skepticizam prema europskoj ideji, a istodobno nagovara da iz europskih fondova povučemo što više para u klasičnom maniru balkanskog lukavca koji nijednoj vlasti ne vjeruje, jer je samog sebe uvjerio da ga je svaka prevarila pa hita da on prvi prevari nju. Nedavno je Milanović sa simbolički važnog mjesta, s obilježavanja Dana antifašističke borbe u Brezovici, odaslao poruku kakvu biste možda očekivali od Aleksandra Vučića ili Putinova huškača Dmitrija Medvedeva, ali teško od predsjednika države članice EU – ustvrdio je da se “EU sastoji od država koje su aktivno surađivale s Hitlerom”, pa da “današnja EU ne može predstavljati sintezu koju je NOB predstavljala za hrvatski i srpski narod”. Koji dan kasnije, na zagrebačkoj promociji knjige diplomata Damira Grubiše “Diplomacija iza kulisa – komparativna analiza jedne profesije”, Milanović svoj nasrtaj na vjetrenjaču europskog fašizma nastavlja tvrdnjom da se “Europa pretvorila u ratni projekt”.

Nije ovdje mjesto za temeljitu polemiku sa Zoranom Milanovićem pa je dovoljno da se autor zapita gdje taj politički slon u staklarnici, osim u glasovima birača koje je iznevjerio, pronalazi moralnoga i političkog kredibiliteta da tako teškim riječima izvrće geopolitičke očiglednosti, pa Europsku uniju olako ocrnjuje pred ionako neobaviještenim i zbunjenim općinstvom.

Nastranu Milanović: i u hrvatskome društvu – medijima, obrazovanju, humanističkoj znanosti, intelektualnim raspravama… – teško je osjetiti širok interes i strast za sudjelovanjem u znanju i poslovima Europe, usprkos tome – ili možda baš zbog toga – što su danas toliko zahtjevni i neizvjesni. Apsurdno je to, naravno, sada kad smo članica Unije, ali pogotovo ako se ima na umu da je cijeli projekt osamostaljenja devedesetih počivao – nadamo se bar da jest – na dvije ideje: nacionalnoj i europskoj, koje bi se, u idealnim premda rijetkim slučajevima, znale i poistovjetiti. Jedna od velikih vrijednosti knjige “Domovine – osobna povijest Europe” i u tome je što nas užitak u čitanju može podsjetiti na ono što smo nekada znali, ali kao da zaboravljamo: da Hrvatska, ako nije istinski europska u smislu ideala Unije – demokratska, uključiva, tolerantna, pluralna, socijalna i liberalna istodobno – ako nije dakle takva, Hrvatska jedva da ima razlog postojati.