Feminizam u tri romana. Algoritmi koji diskriminiraju na zapadu, borba za goli život u Koreji

Austrijska spisateljica Gertraud Klemm izazvala je pozornost romanom Hippocampus u kojem piše o mizoginiji u književnosti. Caroline Criado-Perez u svojoj je knjizi analizirala kako odsutnost rodno osjetljivih podataka oblikuje moderni svijet, od likova na novčanicama do umjetne inteligencije. Cho Nam-joo svojim je romanom skrenula svjetsku pažnju na stravičnu mizoginiju u Južnoj Koreji, piše Jadranka Pintarić.

• Naslovna fotografija: Naslovnice knjiga triju autorica – Hippocampus Gertrude Klemm, Invisible Women Caroline Criado Perez i 82년생 김지영 Cho Nam-Joo

• Autorica je objavila knjigu književnih kritika U smjeru meridijana (HFD, 2003.), zbirku proza Kamate na ljubavne uzdahe; ogledi o tankoćutnosti (Profil, 2008.) i knjigu priča Dobro sam i ostale laži (VBZ, 2020.). Radila je kao novinarka u rubrikama kulture na radiju, televiziji i pisanim medijima, a kao urednica u nekoliko nakladničkih kuća potpisala je više od šesto izdanja.

Kad smo 1980-ih grupno urlale Buldožerov hit „Žene i muškarci“ ni mi cure nismo imale potrebu osvijestiti zapravo mizogini sadržaj teksta: „Žene su ukras prirode / Žene su ženstvene, žene su ženstvene / Muškarci su pravi muškarci / (Ah ti muškarci) / Al’ umjesto da ih miluju / Da miluju milinu / Da ih grle, da ih svuku / Oni ih tuku i zaključavaju u kuhinju.“ Da, imale smo doma manje ili više patrijarhalnog oca, ali kad smo izašle iz kuće, mi studentice zagrebačkog Filozofskog fakulteta bile smo slobodne (usprkos borbi za izlazak s tim patrijarhom i submisivnom materom, kao i „policijskom satu“ povratka), tj. mislile smo da smo ravnopravne, da nam sustav pruža jednake mogućnosti, da su glasne i žestoke domaće feministkinje prethodne generacije odradile velik posao za nas, da smo čitajući npr. Drugi spol Simone de Beauvoir (prijevod objavljen 1982. u Beogradu) naučile sve što nam treba za daljnji život. Da skratim: o, kako smo se debelo prevarile. Jao, kako ništa nismo znale!

“Žene su ukras prirode / Žene su ženstvene” – mnoge mlade djevojke koje su pjevale Buldožerov hit “Žene i muškarci” 80-ih godina prošlog stoljeća većinom nisu bile svjesne mizoginog sadržaja teksta.

Citirale smo si de Beauvoir da je „čovječanstvo muškog roda“ i da je „žena subjekt“, ali nismo osvijestile da smo u liku žene „odsutno prisutne“ (Caroline Criado-Perez) jer ne postojimo u „rodno osjetljivim podacima“ u kojima se podrazumijeva da je čovječanstvo muškog roda – zaboga, još su antički filozofi postavili „muški standard kao neporecivu činjenicu“ – za Aristotela je ženka odstupanje od standarda. „Žene žive u pjesmi, žene žive u braku / Žene uz goblene, ah žene, žene – sirene / Žene su inspiracija.“ Celia Amorós kaže da filozofe od epistemološkog stida oslobađa sam patrijarhat.[1]

Pomodno, ulogirala sam se na ChatGPT i pitala kad će nestati patrijarhat i rodna neravnopravnost: eto, ni umjetna inteligencija nema odgovor na to (malo sam se igrala i sa seksizmom algoritama – pristojno me otkantao, ali hrvatski je bolji nego na Googleu). No, čak ni ChatGPT nije uračunao biologiju: nedavno su objavljena dva istraživanja. Prvo govori o tome da je globalno prosječni broj spermija pao za 52 posto do 2018. i u padu je, a drugo, genetičko, da ljudski kromosom Y propada i mogao bi nestati tijekom evolucije.

“Mnogi pojedinci i organizacije izvlače korist iz neravnopravnog odnosa prema ženama, te se mogu opirati naporima da se uvedu promjene”, piše i umjetna inteligencija ChatGTP.

No, o tome je Steve Jones u Jeziku gena i Y: Porijeklo muškarca pisao prije više od dvadeset godina. Nakon što je slavni genetičar ustvrdio da će Y kromosom nestati, u svom ironičnom stilu 2002. zaključio je: „Kad bi Charles Darwin zavirio u naše doba, oduševio bi se time što su njegove zamisli o porijeklu naše vrste potvrđene, ali mnogo manje bi mu se svidjela sudbina njegovih pogleda na mušku prirodu. U samo sto pedeset godina nakon njegove važne spoznaje prošlosti, svijet je krenuo dalje. Rodne razlike doživjele su društvene promjene. Živimo u dobu uspona žena i jednako zamašnog propadanja muškaraca.“[2] Obožavala sam Jonesa, ali danas bih ga priupitala što misli o tome da je globalna situacija za žene sve gora, da čak i AI kaže da je usporen proces za rodnu ravnopravnost, usprkos tome što znanstvenici potvrđuju njegove nalaze o biološkom propadanju muškog roda. Nama živima slaba je utjeha što će oni izumrijeti za koji milijun godina, ali se ipak zlurado veselimo tome.

Prije više od trideset godina biolog Steve Jones pisao je u svojima Jeziku gena i Y: Porijeklu muškaraca kako živimo “u dobu uspona žena i propadanja muškaraca”, no danas čak i umjetna inteligencija misli drukčije. (Wikimedia Commons)

Dok evolucija ne učini svoje neminovno, 51% ženskog čovječanstva diže glas: barem to se danas može. Na ovaj me tekst potaknulo čitanje nekih romana koja su označeni pridjevom feministički. Za mnoge je to danas (ponavlja li se povijest: kao u doba prvih sufražetkinja? Ili kako je Rada Iveković, jedna od ikona, u intervjuu rekla ovdje) pogrdno i sramotno, osobito u nas. Austrijska spisateljica Gertraud Klemm na njemačkom je govorom području romanom Hippocampus uzburkala duhove. Ovdje je dobila stanovitu pozornost u ženskim i intelektualnim krugovima.

Da se ne zavaravamo, već i to je mnogo. Klemm piše duhovito i groteskno o mizoginiji u književnosti, o sistemskoj rodnoj neravnopravnosti prema ženama u umjetnosti. Kad bi se susrele Gertraud Klemm i Caroline Criado-Perez, za što ima nade jer su suvremenice, Britanka bi Austrijanki vjerojatno rekla nešto u stilu: „Feministkinje su zaslijepljenije svojom ideologijom. Ne vide svijet objektivno i racionalno jer je doživljaj svijeta iz ženske perspektive specifičan, ideološki obojen. Norma ili što bi rekla de Beauvoir ‘apsolutna istina’ jest univerzalan muški pogled na svijet.“

Kad bi se susrele Caroline Criado-Perez i Gertraud Klemm, britanka bi Austrijanki vjerojatno rekla kako feministkinje ne vide svijet objektivno i racionalno jer je doživljaj svijeta iz ženske perspektive specifičan, ideološki obojen. (Wikimedia commons)

Nismo znale za zloglasnu Andreu Dworkin: „Biti žena u ovom svijetu znači da su nam muškarci koji nas vole mrziti oduzeli mogućnost ljudskog izbora. Čovjek ne donosi izbore o slobodi. Umjesto toga, osoba se prilagođava tipu tijela, ponašanju i vrijednostima kako bi postala objekt muške seksualne želje, čime odustaje od široke mogućnosti izbora… Muškarci također biraju. Kada će izabrati da nas ne preziru?“

Klemm kritiku patrijarhata i mačizma u književnosti pripovijeda u dinamičnom zapletu: umrla je feministička spisateljica i njezin je posthumno objavljeni roman u izboru za najprestižniju njemačku književnu nagradu – za života joj je nisu dali jer najbolja feministkinja jest mrtva feministkinja; njezina prijateljica pozvana je da sredi ostavštinu preminule, ali odluči osvetiti nepravde i kreće u pohod oskvrnjivanja austrijskih malograđanskih, muškaračkih svetinja. U mladosti je bila aktivistkinja i subverzivne akcije dobro su joj znane. Za asistenta je angažirala mladca od trideset, prekarnog radnika, koji je nespretan sa ženama.

U trideset godina razlike među njima uočljiva je znakovita i brza promjena svijeta: ona je zaglavila u analognom, posthipijevskom aktivizmu (ali mora joj se priznati da je vrlo maštovita, dosjetljiva i vješta), u kalimerovskom gnjevu pred nepravdama – no, ona je slobodna, uistinu slobodna; on je dijete digitalnog doba, apolitičan, nema pojma o feminizmu a i o maločemu uopće, zanima ga samo da nešto zaradi i stekne stalnu curu – on je neslobodan, uistinu neslobodan. No, upamtit će barem dvije lekcije iz feminizma, prva je o pobačaju: „… ako ikad u pijanstvu napraviš dijete i ona ti kaže da je trudna, a ti pogledaš tu ženu i pomisliš: molim te, ne, to će mi uništiti život… U tom trenutku odjednom ćeš znati cijeniti koliko je feminizam napravio za tebe.“[3] I sad smo uvelike ponovno na početku: za svaku trudnoću zaslužan je neki muškarac, kojeg se NE spominje kad pimpeki žele kontrolirati ženskog tijelo, bogme ni njezin daljnji život. Druga lekcija je seksualne naravi – jako sočno.

Gertraud Klemm je u svojem Hippocampusu duhovito i mjestimice gorko ismijala sav naš patrijarhat svakodnevni. Sam naslov knjige osvrt je na jedinu životinju kod koje mužjaci nose i rađaju mlade. (Hena com)

Njezina razbarušenost naspram njegove uštogljenosti; slobodoumnost naspram skučenosti; nekonformizam naspram mlitavosti bez stava. Sukob posve oprečnih svjetova, dakako uz ageizam. Dok junakinja uz njegovu pomoć izvodi akcije, bilježe se razni oblici rodne nejednakosti, ne samo u književnosti, nego i u svakodnevnom životu. Od naslova – Hippocampus jedina je životinja kod koje mužjaci nose i rađaju mlade (Klemm je biologinja), do grande finala u napuljskom muzeju falusa, Klemm je duhovito, mjestimice i gorko ismijala sav taj naš svakodnevni patrijarhat.

Da, vrlo smo si slični: osim što i tamo ružnjikavi i zadrigli kritičari zakulisno dodjeljuju nagrade svojim pulenima ili pigmalionskim projektima, ni u toj izvana lijepo popeglanoj Austriji žene ne dobivaju spomenike ili ulice, prestižna akademska mjesta, direktorske pozicije i sl.: „… javni prostor se radije ukrašava pokretačima ratova i nacistima, i ulice se radije imenuju po cvijeću nego po važnim ženama.“[4]

Caroline Criado-Perez u knjizi Nevidljive. Kako podaci kroje svet po meri muškaraca analizirala je gomilu, ma gomiletinu, informacija iz raznih područja da bi dokazala „da odsustvo rodno osetljivih podataka predstavlja i uzrok i posledicu nerazmišljanja kojima se podrazumeva da je čovečanstvo muškog roda.“[5] Ona je npr. analizirala zašto Engleska banka ne stavlja žene na novčanice – kriteriji su takvi da ih žene iz prošlosti ne mogu ispuniti: osoba na novčanici mora biti uspješna, a dokazi o uspješnosti dostupni i neosporeni, ne smije biti kontroverzna, na što jedna povjesničarka kaže: „Pristojne žene retko ulaze u istoriju.“[6] Niz je primjera da su si muškarci pripisivali njihova postignuća, bez obzira u kojem području. Sjetite se samo Rosalind Franklin koja je prva zaključila da se DNA sastoji od dva lanca, ali Nobela su dobili muškarci koji su preuzeli dio njezina istraživanja i nju „zaboravili“ spomenuti.[7] Kako stvari stoje, neće žene ni u budućnosti dobivati sliku na novčanici, spomenike ili ulice – jer sada ne dobivaju nagrade i priznanja.

Caroline Criado-Perez u svojoj knjizi “Nevidljive žene” navodi primjer žene koja se žalila proizvođaču automobila zato što softver ne reagira na njezin glas, pa su joj odgovorili da nađe muško koje će se voziti s njom. (YouTube)

Porazno je usto što što su „muškost i bela rasa implicitne – to je standard“ koji je uredno prenesen i u digitalni svijet. Naime, Criado-Perez piše i da softveri za prepoznavanje govora u 70% slučajeva prepoznaju muški glas, ali ne i ženski. Navodi i primjer žene koja se žalila proizvođaču automobila zato što softver ne reagira na njezin glas, pa su joj odgovorili da nađe muško koje će se voziti s njom. Takvi softveri baziraju se na velikim bazama snimaka – u kojima, dakako, dominiraju muški glasovi. Ali nisu to jedine androcentrične baze podataka koje stvaraju androcentrične algoritme. Ista je stvar s programima za prevođenje: zamjenice su uglavnom muškog roda, ženske su upola rjeđe. Ni sa slikama nije bolje jer pretraga riječi „pisac“ na Googlu izbacuje samo 25% slika žena, „iako u SAD postoji 56% spisateljica“. I vi spisateljice biste htjele priznanja?

Baze podataka su izrazito seksističke,[8] ali nije bolja situacija ni s AI u što se polažu velike nade. Primjerice, AI u medicini su toliko fokusirani na muški organizam da bi se u slučaju žena dijagnostika čak mogla opasno pogoršati. Međutim, što se umjetnosti tiče, indikativan je primjer Njujorške filharmonije: do 1970-ih nije bilo glazbenica u tom slavnom orkestru. A onda su počeli raditi audicije na slijepo – tako da žiri ne vidi tko svira: „Već početkom 1980-ih žene su činile 50% novozaposlenih. Danas je udio muzičarki u Njujorškoj filharmoniji više od 45%.“[9] Možda je to rješenje i za književne nagrade: žiri dobije svezak bez korica, bez imena autora, pa neka odlučuje o nagradama. Prije mnogo godina pročitala sam tekst o takvom eksperimentu u kojem su žene bolje prošle – ali to si sami guglajte, meni se više ne da.

Roman “Kim Yiyoung, rođena 1982.” ilustrira toliko strašan patrijarhat u Južnoj Koreji da se ostavlja dojam da je Europljankama još i dobro: One se “samo” bore za ravnopravnost u umjetnosti i protiv računalnih algoritama, dok se Korejanke bore za goli život.

Potom sam pročitala korejski (dakako, južno-, znamo li išta o sjevernokorejskoj književnosti?) roman Kim Jiyoung, rođena 1982., autorice Cho Nam-joo,[10] u kojem je riječ o tako strašnom patrijarhatu da mi se u prvi tren učinilo kako je nama Europljankama još i dobro (pozor: ironija) jer se borimo za rodnu ravnopravnost u književnosti i umjetnosti, a morat ćemo bogme ratovati (da, muški rječnik) i s bazama podataka i algoritmima, dok se Korejke bore za goli život. Doslovce. No, to na prvu baš i nije razvidno iz romana koji govori o prosječnoj Korejki, svakodnevnoj nepravdi i okrutnosti prema ženama, nego je prijevod bio tako katastrofalno loš da sam išla guglati (zapravo, hvala im, jer inače ne bih). Engleski prijevod doista je dobio bezbrojne negativne kritike, ali to ne opravdava očajan hrvatski u našem izdanju, na kojem čak ni autoričino ime nije točno.

Možda oni koji su fanovi K-popa ponešto i znaju o stanju korejskog društva, premda čisto sumnjam, ali ostala sam zapanjena nad podacima o strašnoj mizoginiji u zemlji koju površno asocijativno povezujem s brzim razvojem nakon ukidanja diktature, naprednom tehnologijom, golemom kozmetičkom industrijom, masovnom estetskom kirurgijom (posljedicom upravo patrijarhata), zasluženim Oscarom za Parazita, popularnom serijom Squid Game, ili i u nas objavljenim romanima globalno uspješnih spisateljica: Han Kang s romanom Vegetarijanka za koji je dobila prestižnu nagradu Man Booker (objavljeno i Ljudska djela, oba Hena com), kao i Kyung-sook Shin s dva prevedena djela u nas Bit ću ondje i Molim te, pazi na mamu (isto Hena com).

U nas roman Kim Jiyoung, rođena 1982. nije nažalost imao zamjetnu recepciju (možda zbog lošeg prijevoda, možda zato što nam je zemlja daleka i nepoznata pa se ni domaće feministkinje nisu solidarizirale sa ženama u J. Koreji), ali na internetu se može naći mnoštvo kritika koje autorici zamjeraju što je ubacila hrpu fusnota s podacima o rodnoj neravnopravnosti u svojoj zemlji. Naravno da ih je ubacila jer joj je to i bio motiv za pisanje knjige – aktivistički, feministički, da budem iskrena: književna kvaliteta je u drugom planu.

Jiyoung i njezina sestra rođene su samo zato što su roditelji željeli dječaka. Majka misli da ima dobrog muža jer je ne vara i ne tuče. To je dovoljno.

I uspjela je – zadnji dostupni podaci kažu da je prodano oko milijun i pol primjeraka lokalno i prava za prijevod na dvadesetak jezika. U J. Koreji objavljen je 2016., što se poklopilo s pokretom #MeToo i potaknuo je pravu feminističku revoluciju. Naime, u svibnju 2016. dogodio se ubojstvo poznato kao „slučaj Gangnam“ – u blizini istoimene seulske stanice podzemne željeznice u javnom zahodu ubijena je djevojka od 23 godine. Nožem ju je izmasakrirao 34-godišnjak koji je nije poznavao. Izjavio je da je to učinio zato što mrzi sve žene koje su ga ignorirale i ponižavale. To je potaknulo val masovnih prosvjeda žena koje su se pozivale na roman Cho Nam-joo.

Žene su javno progovorile o rodnom nasilju koje traje stoljećima (tradicionalno zbog konfucijanizma koji je duboko patrijarhalan i ustrojen na porodičnim klanovima). Na javnoj televiziji državna tužiteljica otvoreno je govorila o seksualnom zlostavljanju na poslu (dajte si zamislite to kod nas!), parlamentarni zastupnik uručio je predsjedniku knjigu Cho Nam-joo uz preporuku da je pročita. Premda čak postoji Ministarstvo za ravnopravnost spolova i obitelj (premijer je najavio da će ga ukinuti jer se tobože situacija poboljšala), J. Koreja pri vrhu je globalne statistike o nasilju nad ženama, seksualnom uznemiravanju i femicidu – kao što je istodobno pri vrhu po ekonomskom i tehnološkom razvoju.

Što je prilično shizofreno – baš kao što i junakinja Kim Jiyoung upadne u psihotičnu epizodu i progovori glasovima raznih žena nakon što su je em cijeloga života zatirali, omalovažavali, ponižavali em naposljetku izvrijeđali samo zato što je nositeljica XX kromosoma i majka koja je u park izvela dijete (avaj, rodila je žensko). Uostalom, Jiyoung i njezina sestra rođene su samo zato što su roditelji željeli dječaka. Uz jedan abortus između – jer uz blagodati ultrazvuka i otkrivanja spola fetusa, neželjeni plod se može ukloniti. Mlađi brat je princ: „sinovi obitelji donose čast i blagostanje“. Čak i kad su niškoristi, sestre ih ponosno uzdržavaju. Majka misli da ima dobrog muža jer je ne vara i ne tuče. To je dovoljno. U školi je, dakako, više dječaka i podrazumijeva se da su okrutni prema djevojčicama.

Kao što je Parazit Bonga Joon-hoa otvorio javnu raspravu o klasnim razlikama, tako je Cho Nam-joo uzburkala duhove rodnim. Novinarka Euny Hong rekla je da su subverzivni romani korejskih žena razotkrili prljavu tajnu Koreje da je unatoč bogatstvu i razvoju, zapravo društveno zaostala zemlja.

Kad se Jiyoung jedne večeri vraćala s nastave, napao ju je posve nepoznati momak – spasila ju je žena koja je u autobusu vidjela što se događa, a ne njezin otac kojeg je zvala na mobitel. On joj je očitao bukvicu da je sama kriva. Zakon protiv rodne diskriminacije donesen je 1999., a dvije godine poslije osnovano je Ministarstvo za rodnu jednakost. No, ništa od toga nije pomoglo Jiyoung kad se zaposlila u marketinškoj agenciji. Nije mogla napredovati: „Tvrtke smatraju da su pametne žene naporne.“ A ionako će dati otkaz kad rode. Prema podacima OECD-a žene u Koreji zarađuju 63% muške plaće. Da, taj roman je feministički manifest i zato ima mnogo fusnota s podacima o položaju žena – da pokažu kako se fikcionalni lik temelji na činjenicama. Jiyoung ima muža punog razumijevanja, ali njegova bespomoćnost pred stanjem društva zastrašuje koliko i okrutnost.

Autorica je u nekom intervjuu rekla da je htjela pisati o problemima žena koje su čak i one same uzimale zdravo za gotovo i potaknuti javnu raspravu. Ne da ju je potaknula, nego je planula nacionalna rasprava o rodnoj nejednakosti. Pojednostavljeno: nacija se podijelila u dva tabora: mizogini i mizandrijski. Momci viču da su ugroženi, diskriminirani jer im žene žele oteti njihova tradicionalna prava, povlastice i pozicije. Napadali su zvijezde K-popa koje bi objavile da su pročitale roman i pohvalile ga, spaljivali su ga javno i sl. I kao što je Parazit Bonga Joon-hoa otvorio javnu raspravu o klasnim razlikama, tako je Cho Nam-joo uzburkala duhove rodnim. Novinarka Euny Hong rekla je da su subverzivni romani korejskih žena razotkrili prljavu tajnu Koreje da je unatoč bogatstvu i razvoju, zapravo društveno zaostala zemlja.

Kratak roman Cho Nam-joo ispisala je distancirano, bez uživljavanja, kao da piše sociološki rad, doduše jetko i ponekad pomalo zajedljivo

U rujnu 2022. ponovno su održani prosvjedi: u postaji metroa ubijena je mlada zaposlenica. Ubojica ju je uhodio tri godine, prijavila ga je, vlasti nisu reagirale. Na toj istoj postaji stoji tabla: „Seul grad prijatelj žena”. U godinu dana bilo je oko 500 femicida. Imaju Korejci još jednu osobito bizarnu patologiju: dečki u zahode tvrtki ili javne, u svlačionice dvorana za vježbanje, kabine robnih kuća i slična mjesta na kojima se žene skidaju, postave kamere. Snimke objavljuju na posebnim porno stranicama. I Cho se dotakla te teme: kad žene i prijave policiji, nježni su prema počiniteljima i obzirni s kaznama, ako ih uopće dobiju. Ženi uvijek uruče otkaz. U međuvremenu je „pokret zahodskog uhođenja“ eskalirao i mnogo je mladih žena počinilo samoubojstvo zbog sramoćenja. Izašle su na ulice, vlast je donijela strože zakone, ali se rijetko primjenjuju. Zvuči poznato? Korejanke upozoravaju žene iz ostatka svijeta da pripaze na širenje te nastrane pošasti.

Kratak roman Cho Nam-joo ispisala je distancirano, bez uživljavanja, kao da piše sociološki rad, doduše jetko i ponekad pomalo zajedljivo. Na kraju se ispostavi da je to zapravo zapis psihijatra kojem je muž odveo junakinju kad je „pukla“. Ne spojlam – ionako nije riječ o krimiću nego o feminističkoj studiji. Jiyoung se razboljela zbog uvjeta u kojima živi. Psihijatar kratko promišlja njezinu duševnu bolest i činjenicu da je njegova talentirana žena, genijalna matematičarka, odustala od karijere, postala domaćica i ne shvaća koliko je znakovito to što manijakalno na kuhinjskom stolu rješava bezvezne matematičke zadatke, tj. da je „pukla“. Suradnica mu je upravo dala otkaz zbog čuvanja trudnoće i roman završava njegovom rečenicom: „Morat ću pripaziti da zamjena bude neudana.“

Ne mogu si pomoći – zloglasna Dworkin: „Činjenica da nas sve od djetinjstva obučavaju da budemo majke znači da smo sve obučene da svoj život posvetimo muškarcima; bez obzira na to jesu li naši sinovi ili ne; sve smo obučene prisiljavati druge žene da budu uzori za kulturni konstrukt ženstvenosti.“

• Bilješke

[1] Selija Amoros, Prilog kritici patrijarhalnog uma, prevod sa španskog, Karpos, Beograd, 2017. Naime, za jednog od utemeljitelja filozofije žena je samo obrnuti muškarac: jajnici su muški testisi, maternica je muški skrotum. Muški organizam je ideal koji žene nisu postigle.

[2] Steve Jones, Y: Porijeklo muškarca, preveo Goran Vujasinović, Jesenski i Turk, Zagreb, 2006.

[3] Gertraud Klemm, Hippocampus, s njemačkog prevela Stjepanka Pranjković, Zagreb, Hena com, 2022.

[4] Ibid.

[5] Karolajn Krijado Peres, Nevidljive. Kako podaci kroje svet po meri muškaraca, s engleskog prevela Maja Bajić, Laguna, Beograd, 2021.

[6] Ibid.

[7] Cveba: otkriveno je 1990. da je kromosom Y sporedan, a X – ženski spol da je osnovni. Ipak, daljnja istraživanja bavila su se razvojem testisa – jer se smatralo da je ženski spolni razvoj pasivan. Tek od 2010. rade se istraživanja procesa razvoja jajnika. Ne, to nije ironija sudbine, to je androcentričnost.

[8] „Autori studije iz 2016. koja je proučavala Gugl njuz istakli su da nijedan od ‘više stotina radova’ o primeni softvera za povezivanje reči nije primetio da su baze podataka ‘otvoreno seksističke’.“ Ibid.

[9] Ibid.

[10] Cho Nam-joo, Kim Jiyoung, rođena 1982., s engleskog prevela Aleksandra Barlović, Petrine knjige, Zagreb, 2022.