Generacija Z vs Hollywood. Kako je YouTube postao novi Sundance

• Naslovna fotografija: Hollywood znak 2013. godine. Baš kao i filmska industrija, i znak se povremeno renovira. (Gnaphron, CC BY-SA 2.0)

• Autor je hrvatski novinar, pisac, scenarist i producent. Objavio je dvadesetak knjiga i više od tisuću novinskih tekstova.

Sudski postupak “United States v. Paramount Pictures, Inc., 334 U.S. 131”, vođen tijekom 1940-ih, progonio je Paramount zbog monopola. Paramount je bio prvi filmski studio kojem je država podmetnula nogu, u trenutku kada je odlučila zaustaviti uvriježeni sustav poslovanja. Paramount, dakle, nije bio jedini koji je tako poslovao. Još od nijeme ere, praksa je bila u osnovi jednostavna – studiji koji proizvode filmove vlasnici su kinodvorana u kojima se oni prikazuju pa tako imaju pravo odlučivati o tome što će se u njima prikazivati. A to su bili – naravno – samo i isključivo njihovi filmovi. U vječno napetoj tržišnoj utakmici, najveći su igrači imali samo jedan logičan cilj: držati što je više toga moguće pod kontrolom, a po mogućnosti sve. Pa su studiji, osim što su bili vlasnici kinodvorana, ujedno bili i vlasnici filmske vrpce, laboratorija za njeno razvijanje i čitavog pogona potrebnog za distribuciju vrpce po svim kinima SAD-a, a ugovorima su za sebe ekskluzivno vezali kompletnu kreativnu produkciju svakog djela, scenariste, producente, redatelje i glumce. Zbog toga su svi filmski studiji 1938. pozvani na sud. Paramount Pictures bio je najveći i kao takav, bio je glavni optuženi, ali u tužbi je spomenut i ostatak tzv. “velike petorke” holivudskog studijskog sustava 1930-ih: MGM, Warner Bros., 20th Century Fox i RKO Pictures, koji pamtimo kao studio koji je svijetu donio “King Konga” (1933.) i “Građanina Kanea” (1941.). Tužili su i Universal Pictures, Columbia Pictures i United Artists, tzv. Malu trojku, mini-majors, studije koji su konkurirali velikim brojem žanrovskih i B-filmova. Bilo je očito da će se nešto morati promijeniti.

Kada je 1948. Vrhovni sud odlučio da studiji ostaju bez potpune kontrole nad repertoarom, to je zauvijek promijenilo filmsku scenu i otvorilo vrata američkoj distribuciji stranih i nezavisnih filmova, što je omogućilo da se i kreativna ponuda poveća i raširi. Film je – recimo to jezikom veselog nezavisnog filmaša – konačno postao slobodan! Do te mjere da su se 2026. mogli dogoditi Kane Parsons i Curry Barker! Dva momka u dvadesetim godinama života, nakon snimanja za YouTube potpisali su filmske hitove koji su u kinima zajedno zaradili tek nešto manje od milijarde dolara – i tako postali novim “spasiteljima Hollywooda”. Ne samo osobno, kao filmski autori koji razumiju duh vremena i ukus generacije, nego kao putokaz novog poslovnog modela.

Kada im je 1948. ugašen monopol, studiji se nisu najbolje snašli. Izgubili su golemi dio prihoda iz kinodvorana. Nije pomogao ni dolazak televizije, koja je filmovima za kino počela zadavati iste udarce kao što ih u 21. stoljeću zadaju internet i streaming. Pad prodaje ulaznica bio je strmoglav pa su publiku tijekom 1950-ih u kina pokušali dovući novom tehnologijom: Technicolor gotovo da postaje standard, koriste se CinemaScope, stereo, 3-D naočale… Ali to nije bilo rješenje. Pa su pokušali s napuhavanjem produkcije, računajući da će masa pohrliti gledati skupe spektakle i raskošne mjuzikle – i jest, ali i to je moglo trajati samo prijevremeno, jer ljudi su se zasitili i tog lunaparka. Očekivanja koja su postavili uspjesi klasika kao što su “Ben Hur” (1959.) i “Doctor Zhivago” (1965.), koji su samo u prvoj distribuciji zaradili 100 milijuna dolara, ili “Moje pjesme moji snovi” (1965.), mjuzikla koji je zaradio za to vrijeme nevjerojatnih 280 milijuna dolara, ispuhala su se nizom flopova koji su financijski uzdrmali same temelje Hollywooda. “Kleopatra” (1963.), raskošni povijesni ep s Elizabeth Taylor, nije ispunio očekivanja, kao ni glazbeni fantasy “Camelot” (1967.), a mjuzikl s Julie Andrews “Star!” (1968.) ili “Doctor Dolittle” (1967.) čak su izgubili pozamašan novac. “Doctoru Dolittleu” nije pomoglo ni devet nominacija za Oscara. Hollywood je počeo potpuno gubiti kontakt sa zeitgeistom.

Filmovi poput “Easy Ridera” i “In the Heat of the Night” bili su uspješni odgovori na krizu Hollywooda šezdesetih godina prošlog stoljeća. (Raybert Productions Inc./Columbia Pictures, United Artists, Fair Use)

Godine 1967. klinci nisu bili na društvenim mrežama – umrežavali su se na ulici uz LSD i rock and roll. Nekadašnji vladari kinoblagajni morali su prelomiti: ili istim putem do provalije ili predati ključeve vozila onima koji znaju s klincima. Sva ključna imena New Hollywooda (Francis Coppola, Peter Bogdanovich, George Lucas, Martin Scorsese…) 1970-ih nisu bili strašno mladi – većina ih je zagazila u tridesete, ali imali su mladalačku energiju, novu viziju i potpuno svježe ideje koje su disale u prezentu. Peter Fonda je bio među mlađima – imao je 28 godina, a Dennis Hopper 32 kad su zajedno napisali i snimili “Easy Rider” (1968.), jedan od prijelomnih naslova ere, bajkerski-hipi road movie koji je najavio smjer liječenja holivudske krize identiteta. Novi je Hollywood rođen s “Easy Riderom“, a začet je godinu dana ranije s “Bonnie and Clyde” i “The Graduate“. Do 1967., mladi glumac Dustin Hoffman teško je nalazio posao, a Warren Beatty bio je razočaran svojom karijerom koja je stajala na mjestu. Ali s ova dva filma, sve se promijenilo – ne samo njihove karijere, nego i čitava filmska povijest

Mark Harris posvetio je svoju knjigu “Pictures at a Revolution: Five Movies and the Birth of the New Hollywood” (2008.) toj prijelomnoj 1967. godini i dodjeli Oscara na kojoj se za titulu najboljeg filma natjecalo pet naslova: “In the Heat of the Night“, “Guess Who’s Coming to Dinner“, “Doctor Dolittle“, “Bonnie and Clyde” i “The Graduate“. Drama o ubojstvu na američkom jugu “In the Heat of the Night” na kraju je odnijela pobjedu, a val novoga se više nije mogao zaustaviti.

“Do dodjele Oscara u proljeće 1968., kada In the Heat of the Night osvaja nagradu Akademije za najbolji film 1967., kulturna revolucija pogodila je Hollywood snagom cunamija”, piše Harris: “Neviđeno nasilje i nihilizam nominiranog Bonnie and Clyde šokirali su kritičare stare garde, ali su Warrenu Beattyju i Faye Dunaway omogućili status zvijezda kontrakulture i učinili film jednim od najvećih box-office uspjeha godine. Jednako neviđen bio je i uspjeh nominiranog The Graduate (…)”

Studiji su branu srušili iz očaja. Gedžeti i spektakli više nisu funkcionirali pa možda će funkcionirati zaokret u potpuno drugom pravcu? Odlučili su stati iza niskobudžetnih i riskantnijih naslova koje će stvarati neka potpuno nova imena. Mnoge od njih, poput Jacka Nicholsona, Dennisa Hoppera i Petera Bogdanovicha, pronašli su na tadašnjoj indie sceni Rogera Cormana, redatelja i producenta, jednog od kraljeva nezavisnog B-filma šezdesetih i sedamdesetih. Oni se, kao ni Scorsese, Coppola, Lucas, Spielberg, Friedkin… kakve poznajemo, ne bi dogodili da se nije dogodila kriza.

Baš kao što se ne bi dogodio ni Kane Parsons. Nova transformacija industrije u krizi događa se pred našim očima, 2026. godine. Peter Biskind je u svojoj knjizi “Easy Riders, Raging Bulls: How the Sex-Drugs-and-Rock ‘N Roll Generation Saved Hollywood” (1998.), jednoj od najpoznatijih knjiga o Novom Hollywoodu, slavio uspjeh “Easy Ridera” riječima:

“Sada su djeca Boba Dylana na vlasti.”

A čija su djeca mladići poput Kanea Parsonsa, rođenog 2005., a koji je filmove (i publiku za njih) počeo stvarati sa 16 godina? Djeca su YouTubea, interneta i video igara, na koje se izravno oslanja poetika i estetika Parsonsovog prvijenca i blockbustera “Backrooms“. Da bismo shvatili razloge tolike popularnosti tog filma (kod nas je kina obišao pod nazivom “Backrooms: Bez izlaza“), moramo jako dobro poznavati internet, prije svega tri na njemu popularna pojma.

Originalna fotografija korištena u “Backrooms creepypasti”, priči o beskrajnim napuštenim sobama u paralelnoj dimenziji iz koje vrebaju monstrumi.

Prvi je sâm “The Backrooms” – naziv za lokaciju koja u svojoj internetskoj interpretaciji ne postoji u stvarnosti, ali jest inspirirana pravom fotografijom. Nju je objavio nepoznati korisnik 2019. godine na anonimnom forumu 4chan, habitatu za globalnu komunikaciju bez cenzure, koji je između ostalog ugostio QAnon i brojne pedofile prije masovne seobe na dark web. Fotografiju je anonimni korisnik postavio 12. svibnja 2019. na podforumu /x/, posvećenom paranormalnim temama. Kasnije je otkriveno da je fotografija nastala 2002. godine u trgovini namještajem u Wisconsinu, a na njoj se nalazio samo prostor intenzivnije žuto-zelene boje i retro atmosfere. Sve ostalo je odradila korisnička mašta: The Backrooms su kroz pisanje anonimaca na internetu postali prostori u paralelnoj dimenziji, u čijim slabo osvijetljenim hodnicima i žutim sobetinama žive zlokobni entiteti.

Backrooms je usto i najpoznatiji “liminalni prostor”, drugi internetski pojam koji objašnjava uspjeh samog filma. U internetskom žargonu, “liminalni prostor” nosi naznake poznatog i utješnog, ali njegovo postojanje ipak izaziva osjećaje tuge, nostalgije pa čak i nelagode ili jeze. Pojam je preuzet iz antropologije, gdje označava kratko tranzicijsko razdoblje u samoj sredini procesa obreda prelaska iz jedne faze života u drugu (npr. djetinjstva u odraslost).

Treći termin je “creepypasta” – danas krovni naziv za svakakav horor-sadržaj objavljen na internetu, ali sve je počelo prije petnaestak godina u obliku paranormalnih urbanih legendi na društvenim mrežama, napisanih s ciljem brzopoteznog plašenja čitatelja. Guglate li Jeff the Killer ili Sonic.exe, dobit ćete otprilike dojam što izvorna creepypasta zapravo jest. Možda najpopularniji komad creepypaste pripada Slender Manu, koji je 2009. počeo kružiti Internetom kao mršavi div bijele kože bez lica. Pet godina kasnije, u stvarnom svijetu dogodio se pokušaj ubojstva dvanaestogodišnje djevojčice u SAD-u, koju su izbole prijateljice kako bi svijetu “dokazale” da je Slender Man stvaran. Njezine vršnjakinje pozvale su je na “prespavanac”, koji se zbog zaluđenosti internetskim memeom pretvorio u 19 ubodnih rana. Curica je pravim čudom preživjela.

“Slender Man” je snimljen 2018., a “Jeff the Killer” je najavljen u ljeto 2026. Creepypasta iz 2008., priča o Jeffu, trinaestogodišnjem dječaku koji, nakon što ga spale nasilnici, postaje poremećeni ubojica, pretvara se uskoro u još jedan dugometražni igrani horor film. I “Jeff the Killer” će režirati digitalna kreatorica, Savanah Moss – mlada online autorica poznata po videima za TikTok i Instagram.

Backrooms su nastavili živjeti na Redditu, šireći globalni fandom viralnošću sadržaja i prirodom igre otvorenom za sudjelovanje. Svi su mogli dati svoj doprinos razvoju mitologije ovog, najpoznatijeg od svih liminalnih prostora. Samo tri godine nakon fotografije na 4chanu, američki jutjuber Kane Parsons aka Kane Pixels, koristeći Blender, 3D softver za stvaranje prostora u video igrama, daje najveći doprinos, pretvarajući mit u pokretne slike – snima kratki film “Backrooms” (2022.) i stavlja ga na YouTube. Fotografija s foruma je oživjela, a “Backrooms” se na oduševljenje internetske zajednice razvio u web seriju od 24 epizode.

Primjer “creepypaste”: SCP-087, izmišljeno beskonačno stubište, i SCP-087-1, izmišljeno leteće lice koje nastanjuje stubište, oboje iz kolaborativnog projekta SCP Foundation. (City Toast, izvedeno iz autorskog djela Josha Pleugera, CC BY-SA 3.0)

Stari je Hollywood 1970-ih pokušao shvatiti nove generacije, ali onda odustao i dao im slobodu da stvaraju – Hollywood je 2026. učinio isto, svjestan da se možda najbolje i ne snalazi u jedenju creepypaste u restoranu liminalnog prostora, ali rado će to prepustiti onima kojima takva hrana i ambijent odgovaraju. Parsons je tako dobio priliku režirati “Backrooms” kao svoj dugometražni igrani prvijenac. Sa samo 20 godina, nije se stigao filmski školovati ni da je htio. Ali dobio je najboljeg mogućeg distributera u tom trenutku: A24, distribucijsku kuću koja se uspješno brendirala da postane više cool od samih autora s kojima surađuje. Na kraju krajeva, rizik na koji je A24 bio spreman i nije bio tako velik: četiri godine ranije probali su nešto slično s itekako pristojnim uspjehom, s globalnom distribucijom dugog igranog prvijenca australske braće Danny i Michael Philippu, koji su se proslavili svojim viralnim YouTube kanalom RackaRacka, a onda 2022. snimili hvaljeni horor “Talk to Me“. Zaradili su 92 milijuna dolara na uloženih 4.5 milijuna. “Bring Her Back” (2025.), njihov drugi horor iz 2025., manje je uspješan, ali i dalje je na uloženih 15 zaradio 39 milijuna dolara.

U slučaju “Backrooms“, i A24 i drugi investitori mogli su računati na creepypasta zajednicu, čiji bi odlazak u kino pomogao povratiti ulaganje od deset milijuna dolara. “Backrooms” je zaradio 400 milijuna dolara! Prvi vikend prikazivanja u SAD-u film je zapljusnuo s više od 80 milijuna dolara (najbolje otvaranje u povijesti A24), a Parsons je postao najmlađi redatelj s filmom na broju 1 box officea.

Parsons i A24 nisu jedini koji slave. Amerikanac Curry Barker je šest godina stariji od Kanea Parsonsa, ali s 26 godina i dalje je itekako mlad za nekoga tko nosi titulu najuspješnijeg nezavisnog horor redatelja – u povijesti filma! “Obsession” (u našim kinima preveden kao “Zaluđenost“) također je prvijenac YouTubera. Barker je želio biti glumac pa je s 18 godina krenuo na filmsku akademiju, gdje je upoznao prijatelja Coopera Tomlinsona. Zajedno kreću snimati skečeve za YouTube. Duhoviti duo “that’s a bad idea” postao je toliko uspješan da momci više nisu imali vremena za fakultet. Ostavili su se školovanja i posvetili YouTubeu i TikToku, a Barker se privremeno zaposlio u Starbucksu i povremeno lovio manje uloge u TV serijama. Svoj prvi kratki horor film “The Chair” snimio je i uploudao na YouTube 2023. godine, gdje je pogledan više od 10 milijuna puta. Već sljedeće godine uštedio je 800 dolara za snimanje svog prvog dužeg filma, 60-ak minuta dugog found footage horora “Milk & Serial” (2024.). Godinu dana pokušavao je naći distributera za njega, ali nije uspio. Pokazalo se da je odluka da ga cijelog stavi na YouTube na kraju ipak bila najpametnija. Film je postao viralan, krenuli su ga zapažati filmski žanrovski mediji pa već 2025. snima “Obsession“, svoj prvi “pravi” dugometražni igrani film. “Praviji” od prošlog, koji je producirao i odglumio s Tomlinsonom; “Obsession” je produciralo nekoliko kompanija, među kojima je i jedan od totema modernog horora Blumhouse Productions, tvrtka koja je kroz svoju povijest poznata po tome da joj filmovi koštaju malo, a zarađuju puno. Franšiza “Paranormal Activity” je najbolji primjer; prvi dio iz 2007., found footage klasik i jedan od naslova na listi inspiracije za Barkerov “Milk & Serial“, koštao je 15.000, a zaradio tek nešto manje od 200 milijuna dolara.

Barker se ispisao s fakulteta, ali se sa samo 26 godina upisao u povijest, kada je njegov “Obsession” s budžetom od 750.000 dolara zaradio više od 475 milijuna dolara!

“Obsession” je imao rijetku putanju rasta – drugi i treći vikend bili su uspješniji od prvog, što se desetljećima nije dogodilo u razdoblju van blagdana. A sve to nakon godina užasnih statistika o gledanosti filmova u kinima. U travnju 2025. Ted Sarandos iz Netflixa na TIME100 Summitu govorio je kako Netflix ne uništava, nego spašava Hollywood, jer su ljudi izgubili interes za gledanje filmova u kinu.

Kane Parsons i Curry Barker, nova, Gen Z lica Hollywooda. (Lachlan and Austin Macfarlane, Nguyk, CC BY 4.0 / CC BY-SA 4.0)

Ali onda se dogodio i najuspješniji vikend u povijesti filma. Na prijelazu iz srpnja u kolovoz 2026., srušeni su rekordi posjećenosti kinodvorana. U ljeto 2026., Cinemark, lanac s 5600 kinodvorana koji operira posljednjih 50 godina, potvrdio je najbolju prodaju karata u povijesti, uključujući i najveću prodaju kokica ikada. Američki box office u samo jednom vikendu generirao je 434 milijuna dolara, od čega je “Spider-Man: Brand New Day” zaradio 360 milijuna, a Nolanov “The Odyssey” dodatnih 51 milijun. Novi je “Spider Man” već sada najgledaniji film godine, sa zaradom od 1,155 milijardi dolara u prvom tjednu prikazivanja.

“Odiseja” je posebna priča. Jer “Odiseja” je Christopher Nolan, jedini suvremeni redatelj kojem je pošlo za rukom da svaki novi film pretvori u globalni event. Nebitno je koliko je svaki novi Nolanov film dobar ili loš, jer svaki je novi Nolanov film više od filma, poput važne nogometne utakmice ili finala talent showa, marketinški savršeno odigrani društveni fenomen o kojem svatko mora imati mišljenje i podijeliti ga na društvenim mrežama. Spektakl koji je koštao 250 milijuna dolara do sada je utržio preko milijarde, ali dio njegove popularnosti leži i u tome da je novac potrošen na tradicionalni filmmaking: “The Odyssey” (2026.) se potpuno oslanja na praktične efekte, fizičku scenografiju, šivane kostime i IMAX fotografiju na otvorenom moru. Nolan je gradio 18 metara visoke mehaničke lutke i gigantskog Trojanskog konja, snimao na 35 metara dugom drvenom brodu ploveći od Škotske do Maroka, zakapao kaskadere u pijesak i bacao ih po palubi, bez CGI-ja i AI-ja na vidiku.

Pitate li Kanea Parsonsa, on bi bio najsretniji da se AI nikada nije dogodio. U lipnju 2026., za novine The Australian izrekao je rečenice koje su, kao njegovi raniji kratki filmovi, postale viralne: “Kad bih mogao pucnuti prstima i zauvijek učiniti da generativna umjetna inteligencija nestane, vjerojatno bih to i učinio. Kreativno uopće ne uživam u korištenju tih alata. To mi potpuno promašuje svrhu.” Parsons je ovim stavom na liniji općeg stava njegove generacije. Istraživanje koje je provelo neovisno tijelo za ekonomsko istraživanje GWS (The Institute of Economic Structures Research) pokazuje da je Generacija Z izrazito skeptična prema umjetnoj inteligenciji, za razliku od milenijalaca i drugih generacija.

“Imaju i različite poglede na tehnologiju općenito. Dok je gotovo polovica, odnosno 46 posto starijih milenijalaca, reklo da su za umjetnu inteligenciju ako im ona povećava produktivnost, isto je reklo samo 25 posto pripadnika Generacije Z, što otkriva značajan jaz unatoč tome što je to generacija koja je najvjerojatnije odrastala uz umjetnu inteligenciju”, piše Suzanne Blake u Newsweeku u tekstu “Gen Z Is Most Skeptical of AI: New Study“. I to 2024. godine – danas, dvije godine kasnije, fraza “AI slop” uvriježila se kao slogan masovnog pokreta otpora prema korištenju umjetne inteligencije u kreativnom sektoru.

Tuschinski kino u Amsterdamu smatra se jednim od najljepših u svijetu. (Thomas Laconis, CC BY-SA 4.0)

“Skepticizam Generacije Z prema umjetnoj inteligenciji odražava generaciju koja je hiper-svjesna toga kako se tehnologija koristila da ih iskorištava”, rekao je za Newsweek Bryan Driscoll, konzultant biznisa za teme zaposlenika i generacijskih karakteristika:

“Odrasli su u svijetu u kojem su društvene mreže uništile mentalno zdravlje, a algoritmi stavljaju profit ispred ljudi. Ova skupina AI vidi više kao nešto što će im zamijeniti poslove nego kao nešto što će stvarno poboljšati njihov radni život.”

“The Odyssey” je, dakle, “događaj” i manifestno “anti-AI” iskustvo, a popularnost novog “Spider-Mana” dobrim je dijelom zapravo popularnost njegovih glavnih zvijezda, Toma Hollanda i Zendaye, jednog od praćenijih mladih power parova na internetu, dakle primjer u kojem jedan dio hypea čak i nema uske veze s fanovima naslijeđa Stana Leeja i Stevea Ditka. Zato je teško reći jesu li ti uspjesi naznaka dugoročnijeg trenda velikog oporavka kinoblagajni ili samo ekscesi. Ali veliki povratak kinima je neosporno opipljiv jer – Generacija Z ide u kino. I ne samo to – Gen Z je po broju odlazaka u kino najaktivnija živuća generacija! Čak 87 posto osoba rođenih između 1997. i 2012. gledalo je film u kinima prošle godine, što je pet posto više od milenijalaca. U prosjeku, Gen Z pogleda sedam filmova godišnje.

“Milenijalci kino doživljavaju kao bijeg od svakodnevne rutine, dok ga Generacija Z prvenstveno vidi kao društvenu aktivnost. Generacija Z također ističe bolji izbor filmova i privlačnost izlaska iz kuće kao ključne razloge odlaska u kino. Nasuprot tome, Generacija X navodi rastuće cijene ulaznica, manje privlačnih naslova i bolje opcije gledanja kod kuće kao razloge za rjeđe odlaske”, piše Rebecca Rubin u tekstu “Gen Z Goes to the Movies! Younger Audiences Are Driving the Box Office, Study Shows“, objavljenom u časopisu Variety. U njemu se citira Jerramy Hainline, izvršni potpredsjednik u Fandangu, američkoj kompaniji za prodaju kinoulaznica, koji kaže: “Iako postoji percepcija da je Generacija Z manje angažirana u odlascima u kino, naši podaci pokazuju da njihov zamah raste. Posebno je zanimljivo koliko snažno cijene zajednički, komunalni aspekt iskustva, što potvrđuje da kina i dalje imaju važnu ulogu kao društveno odredište za mlađu publiku.”

Sve se glasnije govori i o pojačanoj potrebi za fizičkim “trećim prostorom”, mjestu u kojem se, izvan kuće, posla i interneta na mobitelu, odvija stvaran život. Ali ponekad ni posjet fizičkom prostoru nije odvojen od interneta – projekcije kinohitova kao što su i “Barbie” (2023.) i “Minecraft” (2025.) bile su prilike za tematska odijevanja većih skupina prijatelja koji bi takav teatralni posjet kinodvorani pretvarali u sadržaj za TikTok. Kino je, ukratko, postalo atraktivan društveni događaj za koji se vrijedi posebno odjenuti pa ga i zabilježiti kamerom. Kino u tom slučaju nije rješenje zasićenosti digitalnim životom, nego njegova nadopuna. Ali to ne umanjuje nužno samo iskustvo – nitko ne može tvrditi da isti ti klinci nisu iskreno došli uživati pa i uživali u odgledanom filmu, ali “dodana vrijednost” pretvaranja užitka u valutu internetskog contenta stvarnost je na koju će se tradicionalisti jednostavno morati navići.

Jer veliki filmski studiji već jesu. Kada je Hollywood shvatio da će se fandom oblikovan i okupljen na internetu vrlo vjerojatno preliti i na prodaju ulaznica u fizičkom prostoru, poput internetskog virusa raširio je svoje pipke po čitavom cyberspaceu, loveći nove Parsonse i Barkere. YouTube je postao novi Sundance, a potraga za grassroots indie uspjehom koji se može pretvoriti u blockbuster , ekstenzija je spomenutih promjena 1970-ih, ali dijelom i onoga čemu smo svjedočili tijekom 1990-ih i ranih 2000-ih godina. Tada se događao “Najnoviji Hollywood”, svojevrsna repriza sedamdesetih, s istim uzrocima i revolucionarnim promjenama, ali i predivnim filmskim klasicima koji su iznikli iz te socio-ekonomske jednadžbe. Steven Soderbergh je radio na TV showovima i kvizovima, sve dok scenarij za “Sex, Lies and Videotape” (1989.) nije zapeo za oko Columbia Home Video, koji je sufinancirao film kako bi ga objavio na videu, bez ikakve ideje o velikom platnu. Sve dok u siječnju 1989. nije prikazan na U.S. Film Festivalu (kasnije preimenovanom u Sundance Film Festival), gdje je dobio nagradu publike. Miramax kupuje prava na distribuciju, a “Sex, Lies and Videotape” osvaja Zlatnu palmu u Cannesu pa od malog video filma prerasta u globalni arthouse fenomen. Soderbergh, čovjek koji je otključao novo poglavlje filmske povijesti, tada je imao 26 godina.

Radnik u videoteci Quentin Tarantino jedva je skupio novac za “Reservoir Dogs” (1992.), Robert Rodriguez je svojim tijelom testirao lijek kako bi zatvorio budžet za “El Mariachi” (1992.), a Kevin Smith je prodao zbirku stripova i posudio novac od roditelja ne bi li režirao “Clerks” (1994.). Nekoliko filmova kasnije, postali su jedni od najmoćnijih ljudi Hollywooda.

Donja strana DVD video-diska. Nova tehnologija omogućila je razvoj “indie” scene devedesetih godina prošlog stoljeća. (Ocrho, CC0 1.0)

Ali prava zarada većine indie klasika nije bila u kinima. U kinima ih je veliki broj zapravo gubio novac, ali nitko zbog toga nije gubio san, jer je sekundarno tržište DVD-a spašavalo stvar. Možda najpoznatiji primjer jest osvetnički akcijski triler “The Boondock Saints” (1999.), koji je s budžetom od šest milijuna dolara u kinima utržio samo 30.000 dolara. Zbog ograničene distribucije uzrokovane masakrom u Columbineu, koji se dogodio dva tjedna prije premijere i stvorio društvenu klimu u kojoj nije bilo mjesta za film o dva muškarca u crnom na krvavom putu osvete, “The Boondock Saints” se prikazao u samo pet kinodvorana i završio kao potpuna box office katastrofa. Ali kad se pojavio na DVD-u, zaradio čak 50 milijuna dolara!

U masovnoj upotrebi od 1997., DVD je omogućio filmsku indie eksploziju sljedećih desetak godina, priliku da manje distribucijske kompanije kao što su Miramax, Lionsgate, Artisan i sl. prihvate rizike, zbog dugoročnijeg povrata novca na kultnom statusu koji se širio preko polica videoteka i trgovina DVD-ima. DVD je filmovima omogućio dulji život, a posjedovanje i razmjena postali su opsesija mlađe publike.

Svi prvoborci filmske revolucije 1990-ih, Soderbergh, Tarantino, Rodriguez, Richard Linklater, Wes Anderson, Harmony Korine…, pokazali su da mogu snimiti kulturno relevantan i komercijalno uspješan film izvan velikog studijskog sustava. Tadašnja nova generacija dobiva nove prilike, a filmovi oslonjeni o dijalog, autorski potpis i žanrovske hibride počinju konkurirati šablonskim spektaklima studijskog sustava, dinosaurima, vanzemaljcima, potresima i meteoritima. Ali i ta je bajka došla kraju. Jezik Novog Hollywooda sedamdesetih i Indie produkcije devedesetih bio je drugačiji, ali realizam i moralno sivilo sedamdesetih vs postmoderna ironija i kolažnost devedesetih ujedinjuju se u sličnom grand finalu: ikone novog Hollywooda snimaju “Jaws” (1975.) i “Star Wars” (1977.) i polako vraćaju lopticu studijima, a Miramax završava pod Disneyjem i rađa se “Indiewood“, holivudska “Temu verzija” indie filma, studijska simulacija nezavisnog duha.

“Kako se pejzaž odlazaka u kino nastavlja mijenjati, razumijevanje generacijskih ponašanja ključno je za otključavanje budućeg rasta. Generacija Z i milenijalci redefiniraju izlazak u kino dajući prioritet premium iskustvima, društvenom angažmanu i novim oblicima sadržaja”, komentira Jerramy Hainline za Variety.

A “novi oblici sadržaja” nalaze se na YouTubeu, Redditu i u “meme kulturi“. Nakon što kreatori godinama i desetljećima grade svoj IP – intellectual property – i njime postignu opipljivi uspjeh u nezavisnoj kreaciji i samodistribuciji, Hollywood dolazi i preuzima talent zajedno s IP-jem i njegovom publikom. A kako to izgleda u praksi, pokazuje nam lista imena koja svakim danom raste. Kanađani Jake Dufner i Kyle Godfrey su također YouTuberi. Godfrey vodi kanal “Stromedy”, s 14 milijuna pretplatnika. Zajedno su snimili “Simon Says“, 20-minutni YouTube slasher horor, a krajem srpnja 2026. su se pohvalili da su dobili milijunski ugovor za njegovu dugometražnu igranu verziju.

Mark Fischbach – Markiplier, još jedno novo lice Generacije Z, odoljeva sustavu. starih studija i zasada drži potpunu kontrolu nad svojim filmovima. (Ethan Nestor, CC BY 3.0)

“The Amazing Digital Circus” je još jedan nezavisni YouTube hit, priča o ljudima zarobljenim u virtualnoj stvarnosti umjetne inteligencije, animirana serija koju su Gooseworx i Glitch Productions pokrenuli prije tri godine. U ljeto 2026. došla je svom kraju, stvorivši putem ogromnu vojsku obožavatelja. Stoga se produkcija hrabro odlučila posljednje dvije epizode prikazati u kinima, gdje su distribuirane pod nazivom “The Amazing Digital Circus: The Last Act“. Prvi je plan bio samo se oprostiti kroz malu, ograničenu distribuciju u nekoliko kinodvorana, ali nisu razmišljali o tome da je samo prva epizoda pogledana više od 440 milijuna puta. Uslijedila je masovna svjetska kino distribucija i zarada od 36,6 milijuna dolara samo u prvom vikendu prikazivanja.

Kyle Edward Ball je 2017. entuzijastično snimao svoju YouTube horor seriju “Bitesized Nightmares“, a onda je 2022. režirao svoj dugometražni horor film “Skinamarink“, s budžetom od samo 15.000 dolara, koje je prikupio od svojih fanova. Zaradio je preko 2 milijuna, a Ball trenutno snima “The Land of Nod“, svoj novi dugometražni horor film – distribuirat će ga A24.

Mark Fischbach (poznatiji kao Markiplier) proslavio se između ostalog i igrajući video igru “Iron Lung” na YouTubeu. Godine 2023. počeo je raditi na dugometražnoj igranoj adaptaciji ove igre, a 2026. njegov dvosatni film “Iron Lung” pojavio se na YouTube Movies. Fischbach je zadržao potpunu kontrolu, kako nad samom produkcijom (on je film financirao, napisao, režirao, montirao i u njemu glumio), tako i nad distribucijom – YouTube je u zamjenu za ekskluzivnu digitalnu premijeru dopustio da ga Fischbach prije toga distribuira u američkim kinima. Ovaj nezavisni SF horor koštao je tri milijuna, a u konačnici zaradio preko 50 milijuna dolara. Već je prvi vikend šokirao Hollywood, jer je “Iron Lung” s početnom zaradom od 18,2 milijuna zaradio dvostruko više nego dokumentarac “Melania“, koji se šepurio sa suludim budžetom od 75 milijuna dolara. Hollywood Fischbacha navodno uporno zove već zadnjih deset godina, a od početka 2026., pozivi su se pojačali. Za sada se čini kako mu stare strukture filmskih moćnika nimalo ne trebaju – svoju je distribucijsku kompaniju nazvao Markiplier Studios i trenutno radi na tome da bude one man konkurencija starom studijskom sustavu.

Potraga za novim jeftinim megahitovima odvija se pred našim očima, a kakve će to posljedice imati na daljni razvoj filmske industrije, saznat ćemo također uživo i vrlo vjerojatno uskoro. Ono što je za sada očito jest to da je zajednički nazivnik cijele priče – horor. Na stranu što to govori o sveopćem stanju novih generacija, ali činjenica jest da je horor već neko vrijeme najpopularniji filmski žanr na svijetu i da ga, ako je suditi po trenutnom katalogu blockbustera, Hollywood nije proizvodio dovoljno kada je i kako je trebao. Ili je možda upravo trik u tome da ga ne proizvodi Hollywood, nego osoba, ime, prezime ili nadimak s kojim je ona otvorila svoj YouTube kanal, a čiji su pratitelji prije svega zajednica, a ne gledatelji? Parasocijalni odnosi društvenih mreža i mreža komunikacije content creatora i njegove publike polovina su uspjeha. Na površini, možda se i čini da se filmovi koji izlaze iz tog odnosa ni po čemu ne mogu nositi s prijašnjim prekretnicama djelovanja tradicionalnog holivudskog modela. Činjenica jest da žanrovsku dubinu i širinu Novog Hollywooda i indie filma 1990-ih nećemo naći u košari punoj horora, ali baš kao što su filmovi prije trideset i pedeset godina govorili o duhu i ukusu tadašnjih generacija, tako i sadašnji slučajni revolucionari komuniciraju sa svojim vršnjacima, i to tako da ih odvlače od hipnoze džepnih ekrana u sakralni svijet velikog platna – i pri tome, umjesto da love vidljivost na filmskim festivalima, oblikuju budućnost pritiskom gumba za YouTube upload u svojoj sobi.

Literatura:

Mark Harris “Pictures at a Revolution: Five Movies and the Birth of the New Hollywood” (Penguin Books, 2008.)

Peter Biskind “Easy Riders, Raging Bulls: How the Sex-Drugs-and-Rock ‘N Roll Generation Saved Hollywood” (Bloomsbury Publishing, 1998.)

‘Backrooms’ Director Kane Parsons Calls AI “Genuinely Harmful” To Creativity: “Cultural And Economic Rot”

Gen Z Is Most Skeptical of AI: New Study

Gen Z Goes to the Movies! Younger Audiences Are Driving the Box Office, Study Shows