Hrvatska d.d. Žarko Puhovski objašnjava 30. svibnja

Hrvatska bi trebala obilježavati dva nosiva datuma svoje (unutrašnje i vanjske) državnosti – 30. svibnja (dan državnosti) i 15. siječnja (dan neovisnosti), piše Žarko Puhovski. Do 1990. jednostavno nije imala državu, prolazila je uglavnom kroz različite okupacijske modele (od kojih su samo austro-ugarski i prvi jugoslavenski bili blizu državnoga standarda svoje epohe). Kao država je Hrvatska doista uspostavljena tek 30. svibnja 1990. godine

Još se jedna od lokalnih, tipično nadomjestnih, političkih rasprava posljednjih tjedana vodi u povodu (ponovnoga) određivanja državnih blagdana/praznika. Riječ je, naizgled barem, o tipično politikantskoj pripovijesti u kojoj bi jedna strana svoju prvu političku pobjedu (koja je bila uvodom u višedesetljetno gospodarenje zemljom) željela, još jednom, službeno imenovati Danom državnosti, kako je to već i bilo u danima njezine najveće slave (koje nemali broj državljana, a i mnogi izvan zemlje, pamte kao mračno razdoblje).

Budući da je riječ o Hrvatskoj demokratskoj zajednici to je i nominalno zadano, jer ime je od samih početaka, umjesto identiteta stranke, označavalo koncept političke zajednice, naime: države, čak i kada se to nije priznavalo, u odnosu spram inozemstva posebice (pa se, do danas, naziv stranke službeno prevodi kao Croatian Democratic Union, a ne: Community – slično važi i za druge jezike). Pritom su hrvatska i zajedničarska komponenta bile koncepcijski svagda (i interno i promičbeno) naglašavane, dok je demokratski element u nazivu stranke (kao i kod brojnih, manje uspješnih političkih konkurentica u to doba) bio pretežito u funkciji ritualnoga diferenciranja spram jugoslavenske političke realnosti. U narednih četvrt stoljeća taj se je konstitutivno zadani demokratski deficit HDZ-a pokazao važnom političkom činjenicom u njegovome funkcioniranju, štoviše u političkome preživljavaju Hrvatske u cjelini.

Druga pak strana podjednako uporno insistira na tomu da je 30. svibnja 1990. datum bitan tek članstvu jedne (ma koliko velike) političke stranke, te je, nakon svoje izborne pobjede početkom 2000., ispremiješala nazive i datume državnih praznika. Pritom je za – gotovo konstitutivnu – zbrkanost u domaćem javnom govoru znakovito to da oporbena, načelno lijevo-liberalna, opcija u nijekanju važnosti 30. svibnja usplahireno insistira na suverenističkome poimanju državnosti. Sudbonosnim im se, iz te vizure, čini to što 1990. Hrvatska nije bila suverena država, nego, i dalje, dio Jugoslavije.

Hrvatska se je nacija postupno i mukotrpno formirala na u mnogome nejasnim političkim i teritorijalnim pretpostavkama, no „državotvorna misao“ nekako je pritom zadržavala kontinuitet, to više što nikakve „vlastite“ države nigdje nije bilo

A istina je međutim u tomu da je Hrvatska u svojoj prošlosti preživjela niz pravno-političkih oblika, ili, kako je to, u očito Tuđmanovoj redakciji, proklamirano u „Izvorišnim osnovama“ Ustava, „nacionalna samobitnost i državna opstojnost hrvatskoga naroda potvrđena je slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost“. Pritom je, tek naizgled paradoksalno, najrealističniji dio te tradicije prema svemu sudeći bio u „održavanju i razvitku državotvorne misli“; hrvatska se je nacija (poput ostalih) postupno (i mukotrpno) formirala na u mnogome nejasnim pretpostavkama (političkim i teritorijalnim, prije svega), no „državotvorna misao“ nekako je pritom zadržavala kontinuitet (to više što nikakve „vlastite“ države nigdje nije bilo). Zapravo: nasuprot tzv. „državnim oblicima“ u kojima (točnije: pod kojima) se je kroz stoljeća preživljavalo, hrvatska je ideja počivala na kolektivnome „državotvornom“ fantazmu, koliko god to idealistički zvučalo, ta je tradirana svijest za konstituiranje hrvatske nacije imala mnogo važnijih posljedaka od političke (točnije: vlastodržačke) realnosti (koja je i tako bila bezostatno izvana nametana – a iznutra tek – više-manje nevoljko – prihvaćana).

Dobro to pokazuje i tuđmanovski „državotvorni“ menu iz rečenih „Izvorišnih osnova“ koji hrvatsku državu vidi nasljeđem koje je, ni više ni manje, „zasnovano:

– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;

– u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;

– u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;

– u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;

– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;

– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.;

– u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;

– u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.;

– u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije;

– u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. godine), poslije (3. listopada 1929. godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;

– u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;

– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.“

Ono što jest zajedničko svim ovima elementima „zasnovanosti“ hrvatske države u povijesti zapravo je žalosno očito: nikakve tu države nije bilo. Dijelom stoga što se nastoji „državnu tradiciju“ po svaku cijenu produljiti do razdoblja u kojemu – nigdje – države nije bilo u iole modernome smislu pojma (a drugoga, strogo uzevši, i nema), dijelom stoga što se ustraje na „zaključcima“, „odlukama“. Riječju, potpuna konfuzija o pojmu države, koja je za nacionalistički svjetonazor “prirodna“ (jer on živi od ljubavi spram države), nastavlja se, nakon tridesetak godina, i kod onih koji se tom svjetonazoru nominalno protive.

Možda je 1990. još i bilo razumljivo to što je desnica predlagala da Dan državnosti bude 7. lipnja, jer je tog datuma 879. papa Ivan VIII. poslao pismo knezu Branimiru iz kojeg „nesumnjivo proizlazi da je priznao Hrvatsku“. Originalno je to bila inicijativa Društva hrvatskih književnika, a u (srećom ipak neusvojeni) amandman na Zakon o blagdanima i neradnim danima pretočila ju je bila Hrvatska demokratska stranka. No, implikacije ove bizarne interpretacije nacionalne povijesti i dalje su, izgleda na snazi. I danas je lako naći posve rezolutne, u osnovi suverenističke, interpretacije poput: „30. svibanj 1990. nema apsolutno nikakve veze s hrvatskom državnošću, u pitanju je običan povijesni falsifikat“ (D. Ciglenečki, „Novi list“, 5. 6.).

Ukratko, nitko kao da pojma nema što država zapravo jest (što, očito, ne ometa zapjenjeno svađanje o određivanju Dana državnosti te iste, nespoznate, države). Doduše, i poluobrazovanima je znano da se pojam države pojavljuje „tek“ kod Machiavellija (na osnovi iskustva renesansnih autonomnih gradova), a da ga ne poznaje antička tradicija (unatoč, u tom pogledu, neodgovornim, a široko prihvaćenim, Ladanovim prijevodima termina polis). Gotovo svi suvremeni jezici državu stoga izvode iz talijanskoga lo stato (state, Staat, estado, l’etat…).

T ek se poslije Machiavellijeva uvođenja države u analizu zbivanja u političkoj zajednici može razumjeti institucijski koloplet bez kojega suvremena politika ne postoji. Niccolò Machiavelli, ispred galerije Ufizzi u Firenci.

Machiavelliju se stoljećima nedomišljeno spočitava de-moraliziranje političkoga života; na užas onih kojima je trebalo vjerovanje u inherentnu moralnost političkoga zbivanja (kako bi se lakše osuđivalo nemoral) njegov je pristup posve hladan, objektivan. Volja je temeljni pojam političke egzistencije, moć je njezina štaka, produžetak, dapače: pojačalo. Upravo na osnovi toga on uvodi državu kao ključni politički pojam koji označuje ukupnost postupaka i formi nužnih za o-država-nje nekoga stanja, za institucionalizaciju moći, dakle. U našem jeziku država je, očito, etimologijski bliža izvornome značenju kod Machiavellija no što je to s ostalim modernim evropskim jezicima slučaj.

Kao što se tek poslije Newtonova formuliranja zakona gravitacije može razumjeti fizika koja obuhvaća i svemir, tek se poslije Machiavellijeva uvođenja države u analizu zbivanja u političkoj zajednici može razumjeti institucijski koloplet bez kojega suvremena politika ne postoji. Kao ustanova koja osigurava trajnost moći, država je u punome smislu riječi autoreferentna; Hegelovim riječima (iz mladalačkoga spisa o njemačkome ustavu) Machiavellijev je doseg lapidarno određen: „Država nema nikakvu višu dužnost do održavanja sebe same“. Radi se o impersonalnosti političke moći, sažetoj u formuli „ragion di stato“ (prvi ju zapravo navodi Giovanni della Casa, svećenik i pjesnik) koja će biti stoljećima ponavljana – sve do Kissingera, primjerice, i opet, ponajčešće pogrešno, kao forma opravdanja državnih (zlo)djela, a ne kao uputa u njihovu (pretpostavljenu) neizbježnost. To je pak ono što Carl Schmitt (još dok se je prezivao i Dorotić) naziva „tehnicitetom“, tipičnim za renesansu.

Tek tako, kao aparat održavanja nekoga stanja zajednice, razumljena država može imati i svojstvo suverenosti. Jer, moć jest svakako nužan kriterij za postojanje države, no njoj se – za razliku od ostalih političkih čimbenika – pripisuje najviša, superiorna, suverena moć, kako se to od Bodina postulira u historiji političke misli. Za definiciju moći uzima se pritom sila koja može davati zapovijesti, pa je suverenost  države posljedično apsolutna i stalna moć, pri čemu apsolutnost znači njezinu nevezanost prethodno postojećim zakonima. No, Bodin pažnju ne obraća toliko nastanku i održanju suverenosti, koliko utemeljenju (legitimaciji) potrebe za postojanjem jedne takve, vremenski, personalno i zakonski neograničene moći: “republika je vlast zasnovana na pravu…sa suverenom vlašću” („Les six livres de la république“).

Ako je u vrijeme zbrzanoga dovršavanja ustava koješta bilo nejasno, doista je žalosno to što i danas u javnogovoru nema ni približne jasnoće o pojmu države, ponajprije o razlici njezine unutrašnje (institucijske) uspostave i izvanjskoga priznanja te činjenice.

Nekim neobičnim pretakanjem ideja uvodni su dijelovi hrvatskoga ustava implicitno prožeti baš ovakvom koncepcijom; legitimacija vlasti (koju su raznorazne hrvatske – ili „hrvatske“ institucije kroz povijest svagda uredno pridijevale postojećim odnosima moći) važnija je od samoga ustroja vlasti. U svakoj situaciji u kojoj se dana vlast nekako mogla interpretirati kao sastavina „hrvatske državno-pravne tradicije“ zbivanja su postajala podobnima za uklapanje u „tisućgodišnju državnu samobitnost“. Pa čak i stoljeća pod madžarskom vlašću, u razdoblju u kojem je rečena „samobitnost“ bila – u najboljem slučaju – dvobitnost (nakaradnost termina upućuje i na nakaradnost ovakve interpretacije).

Ako je u vrijeme zbrzanoga dovršavanja ustava koješta bilo nejasno, doista je žalosno to što i danas u javnogovoru nema ni približne jasnoće o pojmu države, ponajprije o razlici njezine unutrašnje (institucijske) uspostave i izvanjskoga priznanja te činjenice. Pripovijedanje o suverenosti na raznim stranama političkoga spektra previđa da sama  činjenica realiziranja kontrole nad nekim teritorijem više, očito, nije dostatna; traži se međunarodno-pravnim regulama uvjetovani suodnos s okolinom kao jedan od bitnih uvjeta faktičke suverenosti. Izuzetak je doktrina o izuzetnosti SAD (exceptionalism), koja – od Tocquevilla do masovno navođenoga Spirova članka iz 2000. – u osnovi rehabilitira klasično (izvorno: Bodinovo) poimanje samopostavljene i samoodržive suverenosti (s dalekim korijenima u Aristotelovu poimanju autarkije).

Suodnos s okolinom, zadan svima ostalima, jasno pak odstupa od tradicionalnoga poimanja koje je suverenost smatralo bitno unutrašnjim poslom države, a njegovu izvanjsku komponentu ovisnom tek o čistim odnosima moći. Inozemni je čimbenik suverenosti svake države, riječju, značajno dobio na važnosti, pa i SAD nerijetko traže (izvanjsko) priznavanje samoproglašene izuzetnosti; i na taj se način potvrđuje već spomenuto suvremeno relativiranje klasičnoga shvaćanja državne suverenosti.

Najbolje to sažimaju posve uvodne formulacije (čl. 1.) Konvencije iz Montevidea o „pravima i obvezama država“ (1933.). Država je određena:

“stalnim pučanstvom; određenim teritorijem; vlašću; sposobnošću za stupanje u odnose s drugim državama“ (tj. međunarodnim priznanjem).  Ove se odrednice često koriste u udžbeničke svrhe, ali dobro dođu i u konkretnim povodima – primjerice, NDH nije ispunjavala ni jedan od četiri kriterija.

Budući da (i danas) države uglavnom nastaju (tj. konstituiraju svoju suverenost) u ratnim, ili neposredno poratnim situacijama (s rijetkim sretnim izuzecima poput Norveške, Češke i Slovačke, te dijela postsovjetskih političkih zajednica), tragovi se sukobnih zgoda još dugo nalaze u njihovim dominantnim autointerpretacijama. Najbolje to pokazuju nacionalni ustavi u kojima se još desetljećima mogu naći ostaci minulih konflikata, jer – poput svakoga ugovora i ustav predstavlja političku volju zamrznutu u vremenu (a posebice u sredinama u kojima se štedljivo pristupa ustavnim promjenama). Sve to dobro ilustrira samorazumijevanje državne suverenosti u hrvatskome ustavu koje je posve tradicionalistički formulirano (čl. 2. i 7., eksplicitno) – do te mjere da se govori (čl. 2., st. 2) da se suverenost „prostire nad“ državnim teritorijem (poput dekice, recimo), jer očito ustavopiscima nije palo na pamet da sama suverenost zapravo uspostavlja, odnosno: tvori tako nešto kao državni teritorij, koji je bez nje „samo“ element fizičke geografije.

Sintagma “pučka suverenost”, ili neka odgovarajuća, uopće se ne pojavljuje. Video zapis 30. svibnja 1990. na tadašnjem Trgu Republike

Pritom se termin suverenost rabi kontekstualiziran upravo izvanjskim atributima njezina održavanja (“neotuđiva”, “nedjeljiva”, “neprenosiva”), a ne u kontekstu njezina unutrašnjeg uspostavljanja (sintagma “pučka suverenost”, ili neka odgovarajuća, uopće se ne pojavljuje, iako je u čl. 1., st. 2. sadržajem posve korektno opisana). No, ako je odista mišljeno da se suverenost odnosi i na unutrašnju uspostavu temeljnih ustanovnih odnosa u državi, nije posve jasno što ima značiti izrijek čl. 7. po kojemu “oružane snage Republike Hrvatske štite njezin suverenitet”. Slovenski pak ustav – naizgled obrnuto razmjerno neusporedivo lakšem načinu stjecanja faktičke neovisnosti države – suverenost uopće izrijekom ne spominje, ali zato na početku (čl. 8.) navodi da “zakoni i drugi propisi moraju biti u skladu s općevažećim načelima međunarodnoga prava”, dakle priznaje viši (i prethodeći) pravni autoritet u odnosu na nacionalno pozitivno pravo (što se u hrvatskome ustavu pojavljuje tek u čl. 141.). On je time bliži nekim modernim ustavima nastalima poslije II. svjetskog rata, talijanskome iz 1947. (čl. 1.), francuskome iz 1958. (čl. 2.-4.) – koji suverenost uvodno tretiraju u sintagmi pučke suverenosti; u tom je pogledu slična i struktura brazilskoga ustava iz 1988. koji u čl. 1. samo spominje nespecificiranu suverenost kao jedan od temelja zajednice, pučku suverenost uvodi u čl. 14., a nacionalnu u čl. 170., i to kao jedno od načela funkcioniranja privrede.

U mnogome je paradigmatički za “postmodernu” ustavnost koja nije centrirana na suverenost, (zapadno)njemački ustav iz 1949. koji započinje pravima i čašću čovjeka (nikako slučajno slično talijanskome i japanskome iz 1947. – sva su tri pisana pod direktnim pritiskom ratnoga poraza). Ono pak što pripada – postkomunističkim režimima i njihovim ustavima tako bitnoj – definiciji države, u njemačkome se ustavu pojavljuje tek od čl. 20. na dalje. Uopće, ustavi zemalja kojima suverenost nije bila toliko osporavana (ili im je izvanjski “poklanjana”, kako je to, nakon II. svjetskog rata, slučaj s Njemačkom, ali i s Italijom, Japanom, Austrijom) ne tretiraju ovu kategoriju kao apsolutnu ustavnu vrijednost (za razliku od onih postkomunističkih koji kronologijski dolaze kasnije, ali su koncepcijski bliži ranijim, devetnaestostoljetnim poimanjima).

Ipak, kako pokazuju diskusije u Njemačkoj, nakon odluke Bundestaga o prihvaćanju Maastriškoga ugovora 2. prosinca 1992. te odluka ustavnoga suda o tužbama protiv te odluke parlamenta (12. listopada 1993.), svijest je o suverenosti i u takvim sredinama neprijeporno kontinuirano nazočna. Posebice je pritom indikativno da je u obrazloženju odluke ustavni sud svoje polazište – koje barem dijelom postavlja potencijalne zapreke nekim aspektima daljnje evropske integracije – utemeljio u stavu: “Njemačka država čuva…kvalitetu suverene države iz vlastita prava kao i status suverene jednakopravnosti s ostalim državama”. Riječju, i u njemačkoj je sredini suverenost uzeta u obzir kao vrijednost naspram “nad-državnih ustroja”, ali ponajprije u smislu jamstava jednakopravnosti država u okviru  međunarodne zajednice (za analizu sličnih, premda iz drugoga konteksta izvedenih, tendencija u njemačkoj ustavnosti posebice je zaslužan U. K. Preuß).

I druge države imaju poteškoća s najvišom razinom pravnoga samorazumijevanja, no u Hrvatskoj se to iskazuje na doista groteskan način – u borbi za datume

Čini se razumnim zaključiti da  zajednice koje su – “subjektivno” ili “objektivno” – borbu za suverenost doživjele kao posebice težak proces bivaju i u tom pogledu deprivirane, jer su, izgleda, osuđene na dugotrajno robovanje formuli suverenosti kao vrijednosti po sebi. Pored hrvatskoga primjera, na to navode i primjeri iz ustava baltičkih zemalja (estonskoga, posebice), ali i oni iz bliže okoline; makedonski ustav iz 1991. koji započinje (čl. 1. i 2.) inzistiranjem na istim atributima suverenosti kojima se na početku bavi i hrvatski ustav, odnosno, Ustav Republike Kosovo, koji suverenosti posvećuje prva dva članka. S druge strane, Srbija svoj ustav, poput Italije i Francuske, započinje pučkom suverenošću (čl. 2.). dok se klasično, teritorijalno poimanje pojavljuje tek u čl. 97. st. 1. Odatle bi slijedilo da je riječ o zajednici koja svoju teritorijalnu suverenost samosvjesno tretira kao neupitno (npr. povijesno) danu – kada se bitna ideologičnost ove pretpostavke ne bi pokazala u ustavnome fantazmu o neprijepornoj pripadnosti Kosova Srbiji (čl. 182.).

Možda i jest utješno to da i druge države imaju poteškoća s najvišom razinom pravnoga samorazumijevanja, no u Hrvatskoj se to iskazuje na doista groteskan način – u borbi za datume (koje ne baš pismeni nazivaju „nadnevcima“). Uz to, kontekst je „rasprave“ radikalno oslobođen svakoga iole konsistentnog poimanja države, a posebice razlikovanja između njezina unutrašnjeg ustroja i izvanjske prihvaćenosti – u engleskome, npr., to se i terminologijski odvaja, kao state i nation (zbog čega – Andrassyju i Tuđmanu usprkos – OUN ne treba zvati organizacijom ujedinjenih naroda).

Unutrašnji ustroj države polazi od njezina razlikovanja spram političke zajednice – koju, kao aparat, održava. Zato mnogi autori smatraju da je francuska apsolutna monarhija prva država u punome smislu riječi, jer, znajući za sebe da je aparat odvojen od zajednice (nation), kontrolira i teritorij i cjelinu pučanstva. U tom smislu, unutrašnja uspostava država označava institucionaliziranje, zapravo kapilariziranje političke moći, dakle: horizontalnu i vertikalnu diobu moći, obrasce njezina dosega, kontrole i legitimacije, ali, ponajprije, dopiranje moći do svakoga podanika/građanina: porezno, policijski, obrazovno, kasnije i zdravstveno, socijalnom skrbi, itd. (to, dakako, ne znači, kako se neukome rektoru čini, da je „policijski posao biti u središtu svakodnevnog društvenog zbivanja“, D. Boras, „Dnevnik“ HTV, 28. 6.).

Unutrašnji ustroj države polazi od njezina razlikovanja spram političke zajednice – koju, kao aparat, održava. Zato mnogi autori smatraju da je francuska apsolutna monarhija prva država u punome smislu riječi. Louis IVX

Unutrašnji ustroj za svakidašnji život naroda/puka nedvojbeno ima veće značenje od vanjskih („suverenistički“ privlačnih) obilježja. Kineski nacionalistički pokret u Hong Kongu, tako, ovih dana zagovara ostatke kolonijalnoga pravnog poretka, koji je (koliko-toliko) respektirao ljudska prava, nasuprot prihvaćanju pravnoga poretka nacionalne matice, Republike Kine, gdje su temeljna ljudska prava i dalje nepoznanica. Nedavni skandal koji su izazvali riječki politički idioti odajući počast talijanskoj upravi nad Rijekom, pak, naširoko je (i s pravom) tumačen kao znak nacionalne izdaje, dok paradiranje s ustaškim znacima – koje također predstavlja simboličko poštivanje nenarodnoga (naime: narodu stranog) režima – nitko, pa ni zadrta ljevica, ne doživljava kao nacionalnu izdaju. Vjerojatno stoga što u Hrvatskoj i dalje caruje socijalizacija usmjerena na izjednačavanje domovine i države, pa i režima, zbog čega se prigodnim masovnim emocionaliziranjem (gotovo) svaka racionalna sastavina nacionalne politike gubi iz vidokruga.

U tom pogledu, Hrvatska do 1990. jednostavno nije imala državu, prolazila je uglavnom kroz različite okupacijske modele (od kojih su samo austro-ugarski i prvi jugoslavenski bili blizu državnoga standarda svoje epohe). Hrvatska je kao država doista uspostavljena tek 30. svibnja 1990., jer je provela (pluralističke) izbore iz kojih (i na osnovi kojih) je konstituirana vlast (22. travnja i 6. svibnja, datumi održavanja prvoga i drugog izbornoga kruga u okviru prvih izbora, ne mogu konkurirati kao oznake uspostave državnosti iznutra – ne samo stoga što je riječ o dva datuma, nego i zbog toga što je vlast zaista konstituirana na kraju čitava izbornoga procesa, zasjedanjem Sabora, 30. svibnja). Ta vlast doista nije bila suverena, u sebi je imala mnoge elemente staroga sustava, od Vijeća udruženoga rada, na dalje (zbog čega, uostalom, izborni model nije mogao biti drukčiji – neznalačkim prigovorima nasuprot), ali je bila demokratski konstituirana vlast, nasuprot svim ranijim lažnim proklamacijama državnosti, neovisnosti i sl. Činjenica da je to, na žalost, koincidiralo s pobjedom Tuđmana i HDZ-a dio je povijesne cijene koja se često plaća za cezure, ali nije argument za nijekanje važnosti toga prijeloma, odnosno njegove državotvornosti (u doslovnome smislu pojma).

Neovisnost je ove vlasti – kao države – formalnim izjavama pokušavana u dva navrata (25. lipnja i 8. listopada). Već i datumska dvojnost ukazuje na nejasnoće, ne samo današnjih interpreta, nego, štoviše, i samih aktera tadašnjih zbivanja. No, unatoč pripisivanju različitih naziva ovim datumima, oni su bili mnogo prije unutrašnje političke zgode, no zbiljska oznaka neovisnosti nove države. Za najveći dio svijeta, pa i bliskoga susjedstva, ona je bila i dalje naprosto samoproglašeni entitet. Njezinu su „sposobnost za stupanje u odnose s drugim državama“ morali prepoznati – izvana, morale su to učiniti druge države. U osnovi to se je zbilo 15. siječnja 1992., aktom država-članica Evropske zajednice o priznanju Hrvatske  (priče o kraljevskoj bugarskoj vladi u inozemstvu, viteškom malteškom redu, pa i Islandu i Vatikanu, kao pionirima priznanja Hrvatske, bile su samo odraz nesklapnosti državne promičbe – i slaboga poznavanja svjetske politike).

Upravo stoga, Hrvatska bi trebala, u mjeri u kojoj svake godine ima suvremenih povoda za slavlje, obilježavati dva nosiva datuma svoje (unutrašnje i vanjske) državnosti – 30. svibnja (dan državnosti) i 15. siječnja (dan neovisnosti). Neovisno o alternativnim konsideracijama (pa i o neobično logičnome Plenkovićevu argumentu da na svijest novih naraštaja doista djeluju tek blagdani koji padaju u vrijeme školske godine – naravno, kada je o patriotsko-indoktrinacijskim nakanama riječ), to zahtijeva, za promjenu, ozbiljno shvaćanje države i državnosti (uz ostalo, takvo bi shvaćanje impliciralo i strogu zabranu svih „državotvornih“ pokreta i stranaka, jer, budući da država već postoji, svaka je nova državotvorna namjera eo ipso protudržavna).

PS. Naslov, unatoč zavodljivim asocijacijama na nazive trgovačkih društava, upućuje naprosto na to da je predmet teksta Hrvatska i njezin dan državnosti.