Hrvatska šampion prekarnog rada; nesigurnog, ponižavajućeg i rada na određeno vrijeme

U srijedu 28. ožujka u 16 sati u prostorijama Matice hrvatske u Zagrebu Hrvatsko društvo sociologa organizira javnu raspravu pod naslovom: "Kapital i rad u Hrvatskoj – je li moguć novi 'društveni ugovor'?" Kao prvi predložak za tu diskusiju Ideje.hr objavljuju članak Jelene Ostojić, asistentice sa Pravnog fakulteta u Zagrebu, u kojem ona zaključuje, na temelju podataka o eksploziji prekarnog rada, da s tvrdnjama o padu nezaposlenosti treba biti oprezan

Kontinuiran rast nesigurnog zapošljavanja u Hrvatskoj u postkriznom periodu, dakle u periodu koji obilježava pad stope nezaposlenosti i pojačana ekonomska aktivnost, dodatno je intenziviran. Od 2014. godine, nakon razdoblja  izrazito nepovoljnih pokazatelja u zapošljavanju, dolazi do smanjenja stope nezaposlenosti, ali i do intenzivnijeg povećanja nesigurnog zapošljavanja koje se manifestira u udjelu nestalne, privremene zaposlenosti. U hrvatskom kontekstu nesigurna zaposlenost dolazi u više različitih oblika ugovora o radu i djelu, karakterističnih po svom trajanju i razini radnih prava te zakonske zaštite koja iz njih proizlazi.

Slika 1: OECDov prikaz rasta udjela privremene zaposlenosti od 2002. -2016. u Hrvatskoj i drugim zemljama. Crna linija je OECD prosjek.

Rast udjela privremenog zapošljavanja obilježava cijeli period ekonomske krize, ali pogotovo razdoblje ekonomskog oporavka kada se u Hrvatskoj snažno povećava broj privremenog zapošljavanja, ali i osjetno smanjuje broj stalnog zapošljavanja. Hrvatska prema pokazateljima o privremenom zapošljavanju spada u sam vrh zemalja Europske unije. Pokazatelji o privremenoj zaposlenosti indikatori su prekarizacije rada. Udio privremene zaposlenosti u ukupnoj za Hrvatsku iznosi do sada rekordnih 22,2%, što spada među najveće udjele među zemljama Europske unije uz Poljsku (27,5%), Španjolsku (26,1%) i Portugal (22,3%).

Slika 2. Postotak privremeno zaposlenih u zemljama EU u 2016. godini

Dok je u samim počecima ekonomske krize udio privremene zaposlenosti bio blago ispod europskog prosjeka s 12,3%, on se prema posljednjim pokazateljima gotovo udvostručio (Slika 3.).

U populaciji mladih privremeno zapošljavanje još je zastupljenije. Razdoblja rekordnih stopa nezaposlenosti mladih zamijenjena su izrazito visokim udjelima privremenog zapošljavanja – svaka druga zaposlena mlada osoba do 29 godina zaposlena je privremeno.

Slika 3: Crveni stupići pokazuju kretanje postotka privremeno zaposlenih za Hrvatsku, od 2007 do 2016, a plava linija za EU. (Izvor:Eurostat [lfsa_etpga], autoričin prikaz.)

Iako zakonski definiran kao iznimka, rad na određeno pravilo je zapošljavanja i najrašireniji oblik nesigurne zaposlenosti. S obzirom na nisku tranziciju iz zaposlenosti s određenim rokom trajanja u stalnu zaposlenost, za velik dio radnika ovaj tip rada postaje permanentno stanje. Labavljenjem zakonskih odredbi, uz poneki kreativni manevar poslodavaca, ovaj je status moguće produžavati unedogled.

Indikativan je pri tome broj ugovora koje radnik potpiše radeći na istom radnom mjestu  te za istog poslodavca što pokazuje apsurdnost zakonske odredbe o mogućnostima sklapanja ovakvih ugovora i poziciju radnika u koju je takvim zakonskim odredbama doveden.

Udio agencijskog rada bilježi stalno povećanje broja radnika angažiranih ovim putem, iako je po udjelu  od 1,2% u ukupnoj zaposlenosti agencijski rad manje zastupljen u Hrvatskoj u odnosu na druge zemlje EU. Premda agencije prema Zakonu o radu mogu zapošljavati na neodređeno vrijeme, u praksi se agencijski rad ugovara gotovo isključivo na određeni rok, čime je rizik ovakvog poslovanja prebačen isključivo na radnika. Kad je riječ o agencijskom radu uglavnom se radi o nizu kraćih angažmana koji u prosjeku traju 11 mjeseci, a u praksi  trajanje ovakvih poslova značajno varira.

Snažna sezonalnost zapošljavanja još je jedna karakteristika rada i zapošljavanja u Hrvatskoj s izrazitim obilježjima prekarnosti. Sezonski radnici čine značajan udio nesigurne zaposlenosti. Oscilacije u privremenoj zaposlenosti, prema Anketi o radnoj snazi, između ljetnog i zimskog perioda, ako se usporede ekstremi, iznose i preko 80 tisuća zaposlenih osoba. Više od polovice ovog broja otpada na zapošljavanje u djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane, što su aktivnosti usko vezane za rad u turizmu koji je izrazito sezonskog karaktera. Oscilacije od oko deset tisuća zaposlenih u pomoćnim uslužnim djelatnostima te u trgovini zorna su ilustracija ovisnosti hrvatske ekonomije o turizmu.

Posljedično, riječ je o stvaranju cijelog kontingenta nesigurnog zapošljavanja u djelatnostima obilježenim slabim naknadama za rad i potrebom za nižekvalificiranom i zamjenjivom radnom snagom. Takvi uvjeti kratkotrajne zaposlenosti za sobom vuku duge periode nezaposlenosti kroz godinu. Raširenosti sezonskog rada u Hrvatskoj, zbog njegove logike i organizacije te manjka nastojanja da se organizira na sigurnijim temeljima, dio je pojašnjenja visokog udjela kratkotrajne prekarne zaposlenosti u Hrvatskoj po kojoj snažno prednjačimo pred svim zemljama Europske unije.

Iako udio privremenog zapošljavanja pruža sveobuhvatniju sliku o raširenosti nesigurnih oblika rada, trajanje zaposlenosti kriterij je koji se može promatrati kao indikator povećane nesigurnosti. Prema posljednjim objavljenim pokazateljima Hrvatska ima 8,4% zaposlenosti do tri mjesec trajanja. Ovako redefinirana prekarnost, sužena je definicija pojma, no upravo ovako formuliran indikator dodatno ističe jačinu transformacija hrvatskog tržišta rada u smjeru nesigurnosti.

Slika 4: Prekarna zaposlenost (do 3 mjeseca) u Europi. Hrvatska je opet “šampion”

U posljednjem desetljeću udio prekarne zaposlenosti u trajanju do tri mjeseca značajno je rastao te je od 3,5% u 2008. godini više nego se udvostručio. Europski prosjek u istom razdoblju od 2,2% uz manje oscilacije porastao na 2,3% prema zadnjim podacima. Rast udjela prekarne zaposlenosti se posebno intenzivirao nakon perioda ekonomske krize koju su obilježavale visoke stope nezaposlenosti te zabilježio daleko najveći porast od svih europskih zemalja u periodu oporavka tržišta rada. Stoga je svakako opravdano se pitati o kakvom oporavku je riječ i koju ulogu u njemu ima raširenosti nesigurnog zaposlenja.

Osim ovih oblika rada, ugovori o djelu, autorski i studentski ugovori, ali i stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa oblici su koji se putem administrativnog bilježenja zaposlenosti ne smatraju zapošljavanjem, dakle odvijaju se izvan zaposlenosti, a predstavljaju uglavnom kratkotrajne i nestalne radne angažmane za novčanu naknadu. Ugovorni rad također obilježava privremenost, ali nerijetko i kratkoročni angažmani koji se ne mogu mjeriti sa stvarnom zaposlenošću.

Prema Anketi poslodavaca 2017. studentski je rad najrašireniji od ugovornih radova.U jednoj ga je godini koristilo preko 70 000 osoba što je oko 5% od ukupno zaposlenih, dok se u istom istraživanju procjenjuje da je oko 50 000 osoba u godini zaposleno na ugovore o djelu, a oko 40 000 bilo angažirano na autorske ugovore. Riječ je o angažmanima neusporedivim s radnim odnosom, pri čemu se angažmani na ugovor o djelu ili autorski ugovor mogu odvijati i paralelno s drugim oblicima zaposlenosti. Najrašireniji među ugovornim angažmanima, studentski rad osim što je nesiguran i kratkotrajan, za sobom povlači i istiskivanje stvarnog zapošljavanja u nekim ionako slabo plaćenim zanimanjima. Na taj se način dio zapošljavanja radnika s periferije u slabo plaćenim poslovima nerijetko zamjenjuje još isplativijom radnom snagom studenata.

U ovom kontekstu svakako valja i spomenuti rad inozemnih radnika koji je, s iznimkom 2008. godine, činio relativno mali udio u zaposlenosti. Ovaj izrazito nesiguran oblik zapošljavanja koji je ograničen na godinu dana rada za sobom vuče ovisnost radnika o ugovoru s poslodavcem na osnovu kojeg je odobren boravak u zemlji rada, iz čega proizlazi cijeli niz problematičnih mjesta koja dovode u pitanje prava radnika i svaki oblik radnog organiziranja. S 30 000 odobrenih dozvola inozemnim radnicima, 2018. godina razlikuje se od svih ranijih. Riječ je o trostruko većem broju od najvećeg do sada odobrenog broja, onog iz 2008. godine.

U svjetlu širenja nesigurnih oblika rada u Hrvatskoj i nimalo laskavih statistika koje govore tome u prilog, svakako treba biti oprezan s pozitivnim zaključcima o smanjenju stope nezaposlenosti. Upravo radnici u nesigurnim oblicima rada bili su najizloženiji posljedicama ekonomske krize. Širenje udjela nesigurne zaposlenosti znak su prije svega oslabljene pozicije rada, a nerijetko dio nesigurnog rada samo je mimikrija stvarne nezaposlenosti.