Je li pristranost u citiranju ozbiljniji problem nego plagiranje i manipulacija u istraživanju

Dvoje autora navodi zašto bi se broj citata trebao koristiti samo kao pomoćna mjera kvalitete znanstvenog rada i navode primjere manipuliranja citatima kao što su samocitiranje, kartelsko citiranje, iznuđeno citiranje. itd: oni autori koji više citiraju mogu računati da će i njihovi radovi biti više citirani; neki istraživači citiraju samo radove iz probranih časopisa čime se uvećava njihov faktor utjecaja; neki urednici uvjetuju dodavanje nepotrebnih citata kako bi pristali na objavljivanje članka; petina autora iz ekonomije, sociologije, psihologije i raznih poslovnih disciplina iskusila je iznuđeno citiranje. Međutim, i sam članak o citiranju podložan je prigovorima

Poznata fraza „objavi ili nestani“ (eng. publish or perish)  opisuje pritisak u modernom znanstvenom svijetu da se konstantno objavljuju novi znanstveni radovi kako bi se izbjegao pad u beznačajnost. Dvoje autora u nedavno objavljenom članku zaključuje kako bi fraza danas trebala glasiti: „objavi i budi citiran, da možda ne bi nestao“. Aleksandar Racz sa Zdravstvenog veleučilišta Zagreb i Suzana Marković s opatijskog Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu objavili su u časopisu Nova prisutnost članak „(Bez)vrijedni radovi – jesu li faktor odjeka časopisa i broj citata adekvatni indikatori za evaluaciju kvalitete znanstvenika“.

Autori žele „prepoznati, kritički procijeniti i integrirati nalaze relevantnih, visokokvalitetnih individualnih studija koje se bave trendovima povećanja vidljivosti i pristupačnosti akademskoga izdavaštva u digitalnom dobu“. U radu spominju nalaze velikog broja istraživanja i studija provedenih u proteklih nekoliko desetljeća koji su se bavili temom objavljivanja i posljedicama koje razni trendovi imaju na znanost.

„Broj citata koje pojedini znanstveni rad dobiva često se koristi kao mjera njegova utjecaja, a šire shvaćeno i njegove kvalitete“, objašnjavaju autori i za početak daju neke pregledne brojke o količini znanstvene publicistike. Prema istraživanju iz 2014., na engleskom jeziku je te godine objavljivano oko 28 100 recenziranih časopisa s oko 2,5 milijuna objavljenih članaka od oko 4,16 mil. pojedinačnih autora. Broj ukupno aktivnih znanstvenika se tada procjenjivao na između 6,7 i 8,9 milijuna. Slično istraživanje, također objavljeno 2014., se bavilo najproduktivnijim autorima te je u 16-godišnjem razdoblju od 1996. do 2011. detektiralo 15,2 milijuna autora koji su objavili nekakav rad, od kojih je manje od 1 posto (njih 150 608) uspijevalo objaviti po članak barem jednom godišnje. No, tih jedan posto bilo je zaslužno za 42% svih objavljenih članaka i čak 87% visokocitiranih radova.

Autori postavljaju pitanje da li se nepročitani ili necitirani članci smatraju gubitkom vremena njihovih autora, recenzenata, urednika i izdavača? I da li manipulacije s citatima mogu znanstvenicima donijeti neke materijalne i nematerijalne koristi, poput novih istraživačkih projekata ili nezasluženi ugled među akademskim kolegama? U konačnici, može li se pristranost u citiranju smatrati ozbiljnijim problemom nego neki drugi neetički potezi poput plagiranja ili manipulacija u istraživanju? Autori podsjećaju i da se brojem citiranja ne ocjenjuje samo kvaliteta znanstvenog rada ili njegova autora već i kvaliteta samih časopisa čiji faktor utjecaja (eng. impact factor) također raste s brojem citata.

U članku su pobrojani najčešći načini na koji se manipulira brojem citata zabilježeni u znanstvenoj zajednici poput: samocitiranja, počasnog ili recipročnog citiranja, iznuđenog citiranja, međucitiranja, diskriminatornog i kartelskog citiranja. „Mnoge manjkavosti vezane uz tu praksu znače da je bibliometrika bazirana na citatima vrlo pogrešna mjera“, dodaje se.

Recipročno ili počasno citiranje je praksa kad autori u većoj mjeri citiraju radove onih znanstvenika koji su prethodni citirali njihove članke ili svojih kolega, šefova ili onih koje bolje poznaju. U analizi pedesetak tisuća radova objavljenih u časopisu Science provedenoj 2010. godine ustanovljeno je da oni autori koji više citiraju rad drugih autora mogu računati s time da će i njihovi radovi biti više citirani. S druge strane postoji i diskriminatorno citiranje u kojem neki istraživači citiraju samo radove iz probranih časopisa čime se znatno uvećava njihov faktor utjecaja. Negativna diskriminacija je vezana uz manje citiranje radova kojima su autori žene ili oni koji ne govore engleski jezik.

U slučajevima iznuđenog citiranja radi se o nepravednom običaju da urednici znanstvenih časopisa uvjetuju dodavanje nepotrebnih citata kako bi pristali na objavljivanje članka. Time se umjetno napuhuje faktor utjecaja samog časopisa, a posljedično i njegova znanstvena reputacija, objašnjavaju autori. Studija iz 2012. pokazala je da je petina autora iz ekonomije, sociologije, psihologije i raznih poslovnih disciplina iskusila iznuđeno citiranje.

Kao još jednu sumnjivu praksu autori navode i samocitiranje koje se ne bi trebalo smatrati samo „taštinom, egoizmom ili pokušajem samopromocije, već i taktičkim alatom u borbi za vidljivost (..) i trebalo bi se smatrati problematičnim jer samocitati ne odražavaju nužno važnost nečijeg rada ili utjecaj tog rada an ostatak znanstvene zajednice“. No, istraživanja pokazuju da se samocitiranje isplati – što više neki autor citira vlastite radove to će ga više citirati i drugi. Iz tog razloga dio znanstvenika smatra da bi se samocitati trebali ukloniti iz brojki o citiranosti radova. Izdavač Thomson Reuters ima praksu sankcioniranja časopisa u kojima se ustanovi tendencija samocitiranja, „ali linija prihvaćenog ponašanja je uglavnom proizvoljna“, objašnjavaju Racz i Marković.

Međucitiranje i kartelsko citiranje pak karakterizira postojanje kompleksnih veza između, primjerice, srodnih časopisa koje objavljuje isti izdavač, i raznih drugih tajnih i teško vidljivih poveznica. Primjeri kartelskog citiranja su grupe autora koje se međusobno citiraju više od nekih drugih koji se bave istim temama. A na taj način se jednostavno skuplja broj citata koji nema veze sa znanstvenom vrijednošću rada.

Simptomi svih ovih ponašanja mogu se iščitati iz „inflacije citata“ – rasta prosječnog broja citata po članku. Jedno istraživanje koje se spominje u članku je usporedilo dva petogodišnja razdoblja (1999.-2003. i 2004.-2008.) te je otkriveno da je broj objavljenih radova porastao za 33%, a broj citata za 55%.

U članku se navodi i da objavljivanje radova u tzv. otvorenim bazama pridonosi broju citata nekog članka što je ustanovljeno u nizu istraživanja u kojima se propitkivala citiranost tih članaka i onih objavljenim u časopisima za koje je nužna pretplata. Dodatna vidljivost proizlazi čak i iz novih internetskih servisa poput Facebooka, LinkedIna, Twittera i sličnih na kojima se također mogu objaviti rezultati pojedinih istraživanja i time utjecati na citiranost članaka, dodaje se u radu, iako mnogi znanstvenici ne koriste te alate.

Temeljem svega navedenog autori članka zaključuju da metrika znanstvenih časopisa, poput faktora utjecaja i broja citata „nije pouzdan indikator kojim bi se mogla procijeniti kvaliteta znanstvenika i ne bi se trebala koristiti za išta više od pomoćne mjere za procjenu kvalitete pojedinih istraživačkih radova, doprinosa pojedinih autora ili u svrhu zapošljavanja, promocije ili dodjeljivanja projekata. Znanstveni sadržaj nekog članka je puno važniji neko izdavačka metrika ili identitet časopisa u kojem je on objavljen“.

Članak o kvaliteti znanstvenih članaka objavljen u časopisu Nova prisutnost  i sam dobro ukazuje na problematiku kojom se bavi. Prema Pravilniku o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja iz 2017. taj se časopis nalazi u tzv. ‘a1’ skupini domaćih časopisa humanističkih znanosti što bi trebalo jamčiti nešto višu kvalitetu i časopisa i radova koji se u njemu objavljuju. Nažalost, članak koji je objavljen na engleskom jeziku je mjestimično nerazumljiv.

Uz članak stoji napomena da je on nastao kao rezultat znanstvenog projekta ZP UNI-RI 3/17 kojeg podržava Sveučilište iz Rijeke. Internetske stranice opatijskog Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu stvarno daju podatke o projektu, među članovima navedenog tima stvarno se nalaze i dvoje autora članka (iako je Aleksandar pretvoren u Aleksandru), no naziv projekta jest: „Novi pristupi u mjerenju doživljaja posjetitelja u turističkoj destinaciji“. Kako članak o kvaliteti znanstvenog objavljivanja i citiranjima znanstvenih radova spada u spomenuti projekt, ostaje neobjašnjeno.

Ovih su dana objavljeni novi brojevi još nekih stručnih časopisa. Institut za etnologiju i folkloristiku objavio je novo izdanje Narodne umjetnosti, a pojavilo se i novo izdanje časopisa Interdisciplinary Description of Complex Systems kojeg objavljuje Hrvatsko interdisciplinarno društvo.

Također, objavljeni su novi brojevi Pomorskog zbornika, Tehničkog glasnika, časopisa Polytechnic and Design u izdanju Tehničkog veleučilišta Zagreb, kao i nova verzija elektronskog časopisa Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku.

U novom broju Poljoprivredne znanstvene smotre Marija Galić i Igor Bogunović ispituju utjecaj ostataka obrade maslina i grožđa na kvalitetu tla, a objavljeno je i novo izdanje časopisa Chemical and Bioengineering Quarterly te novi broj Drvne industrije.

Hrvatski savez građevinskih inžinjera objavio je novi, šesti ovogodišnji, broj svojeg stručnog časopisa Građevinar, a objavljeno je i novo izdanje Zbornika Ekonomskog fakulteta u Zagrebu gdje se nalazi članak Berislava Žmuka o ovisnosti između dobiti poduzeća u Hrvatskoj i primjene statistike i statističkih metoda, dok se u novom broju časopisa Financije i pravo nalazi članak koji propituje postoji li uspješna psihopatija u korporativnom svijetu.