Upozorenje, ali sve stvarnije: fikcija ili scenarij trećeg svjetskog rata?

• Naslovna fotografija: Vokzalna ulica u Buchi (Kijevska oblast) u veljači 2022. godine (Ukrinform TV, CC BY 3.0)

• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija, a također je u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva.

Svjedoci smo dva vrlo opasna rata. Rusija je 2022. godine napala Ukrajinu, a SAD i Izrael napali Iran u lipnju 2025. godine. Njihovo bombardiranje trajalo je „samo“ jedanaest dana, a od 28. veljače ove godine, s povremenim prekidima, traje sukob na Bliskom istoku u kojem je Iran na američke i izraelske napade uzvraćao raketiranjem Izraela i gađao (uglavnom) američke vojne baze u nekolicini bliskoistočnih zemalja odakle su kretali američki napadi. Osim toga, Izrael je žestoko bombardirao Libanon kako bi zaustavio Hezbolah koji je bliski iranski saveznik.Izrael je iskoristio i priliku da okupira jug Libanona. Iran je prvi put u povijesti potpuno blokirao Hormuški tjesnac, kojim prolazi dvadesetak posto svjetskih energenata. Do Trumpova napada bio je slobodan i siguran za plovidbu. Kraj blokade se ne nazire.

Rusija je saveznik Irana – dakle, i u ratu protiv SAD-a. SAD (još uvijek) podržavaju Ukrajinu, iako Europska unija sada sama plaća ukrajinsko naoružanje i troškove proračuna, a time i ogromnu ukrajinsku korupciju. Europske zemlje uvelike kupuju oružje od Amerikanaca. Dva rata su se u jednom trenutku spojila ili ukrstila, kada je Ukrajina u srpnju napala iranski tanker u Kaspijskom moru. Situacija desetljećima nije bila ovoliko opasna.

Carlu Masali (1968.), njemačkom politologu, geopolitičaru, profesoru međunarodne politike na Bundeswehr univerzitetu u Münchenu, u proljeće 2025. objavljena je knjiga „Ako Rusija pobijedi“, s podnaslovom „Mogući scenarij“, a knjigu je u hrvatskom prijevodu Patricije Horvat u travnju ove godine izdala Telegram Media Grupa. Masala je napisao napet, uzbudljiv i lako čitljiv geopolitički triler u kojem razmatra jedan mogući scenarij – što bi se moglo dogoditi ako Rusija pobijedi u ratu protiv Ukrajine. Kao što postoji više mogućih scenarija o primirju ili pak završetku rusko-ukrajinskog rata, postoji tako i više varijanti što bi značilo da Rusija pobijedi u ratu s Ukrajinom. Masala je razmatrao varijantu u kojoj Rusi dobivaju Donbas, ali niti (značajno veći) ostatak Ukrajine ne bi ostao suveren. U Ženevi je potpisan sporazum, tzv. Ženevski mir, na izvjestan način – kapitulacija Ukrajine. Ukrajina se odriče dvadesetak posto teritorija i ostaje trajno neutralna, dakle, isključeno je članstvo u NATO-u, a dogovoren je program obnove koji financira Svjetska banka, ne samo za Ukrajinu koju kontrolira vlada, već i za područja pod ruskom okupacijom. Zapad ne priznaje okupirane teritorije kao ruske. Mir prema dogovoru osigurava mirovna postrojba sastavljena od europskih, kineskih i vojnika iz drugih država, pod mandatom Ujedinjenih naroda. Zelenski gubi parlamentarne izbore.

„Dajte Rusiji što hoće i bit će mir. No je li doista tako? Je li stvarno riječ samo o Ukrajini? Što ako je to tek početak? Ako su zapravo na kocki europska sigurnost i cijeli naš liberalni svjetski poredak, a mi ponovno zatvaramo oči? U scenariju koji razrađujem u ovoj knjizi riječ je o tome što bi se moglo dogoditi.“, piše u predgovoru knjige Carlo Masala. “A scenariji se najčešće razrađuju”, dodaje Masala, “upravo zato da se ne dogodi ono što je u njima opisano.”

Knjiga je objavljena u proljeće 2025. napisana je dakle prije više od godinu i pol. U siječnju ove godine na portalu ideje.hr o originalnom izdanju „Ako Rusija pobijedi“ pisao je Božo Kovačević. On je tada umnogome iznosio vlastita stajališta o opasnostima od širenja rata i na Europsku uniju i ustvrdio: „Ako dobro razumijem njegovu (Masalinu, o.a.) poruku, Zapad bi trebao učiniti sve što može da spriječi rusku pobjedu u Ukrajini jer bi ta pobjeda bila odlučujući korak prema uspostavi multipolarnog svijeta. Očuvanje Ukrajine i zaštita njezinog suvereniteta je, dakle, instrument za očuvanje američke hegemonije. Taj cilj nemoguće je ostvariti jer svijet umnogome već jest multipolaran.“ Kovačević konstatira da „neodgovorni europski lideri kao da pokušavaju rat u Ukrajini pretvoriti u povod za izbijanje Trećeg svjetskog rata“, a po njemu je najveća slabost Masalinog scenarija isključivanje diplomacije kao mogućeg puta prema miru.

“Ako Rusija pobijedi” Carla Masale, Telegramovo izdanje. (Telegram Media Group)

Danas su pozicije i mogućnosti rješenja ostali prilično slične kao prije godinu i nešto više dana kada je Masala objavio njemački original. Donald Trump je danas politički nešto bliži Ukrajini nego što je bio kada je u Bijeloj kući Volodimiru Zelenskom rekao da nema karte u rukama i sugerirao mu da Rusima preda čitav Donbas kako bi došlo do mira. A kako SAD financijski više ne sudjeluje u tom ratu, a dobro zarađuje od prodaje oružja, može biti benevolentniji i ne pritiskati Zelenskog na predaju. Sada, puno više nego u prvom dijelu 2025., Ukrajina bombardira dronovima ne samo rubne teritorije nego i unutrašnjost ruskog teritorija, ciljajući najviše naftnu i vojnu infrastrukturu. Rat je tako prenesen i u Rusiju. Sve je veće obostrano stradavanje civila.

Ništa manje nego prije kalkulira se hoće li Rusija, pa čak i prije nego što se dogovori primirje, a pogotovo nakon dogovorenog primirja ili svršetka rata u Ukrajini, napadom na dio teritorija neke europske, ponajprije baltičke zemlje, testirati (ne)spremnost NATO-a na odgovor, prema članku 5. Statuta NATO-a. Hoće li Donald Trump ili neki drugi američki predsjednik riskirati ulazak u treći svjetski rat zbog napada na neku europsku zemlju, Estoniju ili Litvu, na primjer? Sjetimo se da je Trump još za vrijeme svog prvog mandata 2018. godine u vezi članka 5. rekao za Fox News: „Evo recimo, Crna Gora, koja je u NATO ušla prošle godine. Zašto bi moj sin išao u Crnu Goru da je brani od napada?…“ Crnu Goru opisao je kao malu zemlju u kojoj žive vrlo agresivni ljudi. „Oni mogu postati agresivniji i čestitamo, dobili ste treći svjetski rat!“, poentirao je.

Inicijalno Wall Street Journal, a onda i ostali mediji pišu o upozorenjima američkih obavještajnih službi da bi Putin mogao ograničenim udarom napasti neku od država članica NATO-a, od jeseni ove godine pa do 2029. Te se analize poklapaju i s upozorenjima čelnika istočnih zemalja NATO-a. Scenariji agresivnih akcija variraju od masovnih kibernetičkih napada do manjih kopnenih upada. Osim toga, zbog rata u Iranu, SAD sada oskudijevaju u zalihama oružja, prvenstveno u preciznim projektilima dugog dometa, taktičkim raketnim sustavima za kopnene snage te protuzračnim sustavima.

Američki novinari Maggie Haberman i Jonathan Swan nedavno su objavili knjigu o Trumpovom drugom predsjedničkom mandatu „Regime Change: Inside the Imperial Presidency of Donald Trump“. U intervjuu New York Timesu na pitanje „Ako Rusi umarširaju u Estoniju, bi li SAD intervenirale?“, Jonathan Swan odgovara: „U ovom trenutku, morao bih biti napušen pa da mislim da je članak 5., klauzula o međusobnoj obrani koja je temelj NATO saveza, nepokolebljiv kada je u pitanju Donald Trump. Ne bih želio predviđati jedno ili drugo, ali ideja da se možete osloniti na njega da brani malu naciju od Rusije, u najboljem je slučaju upitna.“

Pogled na estonski grad i istoimenu rijeku Narvu. Ivangorodska tvrđava u Rusiji leži s desne strane rijeke. (Aleksander Kaasik, CC BY-SA 4.0)

Triler Carla Masale prikazuje upravo ograničeni kopneni napad, u konkretnom slučaju, zauzimanje trećeg estonskog grada Narve u kojem živi oko 57 tisuća stanovnika, od kojih je 88 posto Rusa. Povod za napad u ožujku 2028. je uskraćivanje korištenja ruskog jezika u javnoj upravi i zanemarivanje njegovanja ruske kulture. Rusi u Narvi strahuju da će im Estonci oduzeti biračko pravo pa tjednima prosvjeduju i sukobljavaju se s policijom. Onda ruski vojnici okupiraju grad. Uz zauzimanje Narve, ruski vojnici prerušeni u turiste, danima trajektima prelaze na estonski istureni otok Hiiumaa. Zatim se desantnim čamcima iskrcavaju i u otočnom gradiću Kardli s oko 4000 stanovnika, gdje se zavijori ruska zastava. Neopaženi, podmornicom stižu i do otočića Hansa kod Grenlanda oko kojeg su se desetljećima duhovito svađale Kanada i Danska – ta je svađa nazvana „rat viskijima“ jer su Kanađani tamo ostavljali kanadski viski i podizali svoju zastavu, a Danci bi zamijenili kanadsku zastavu danskom i ostavljali na otoku, površine 1,3 četvorna kilometra, dansku rakiju. U Masalinoj distopiji kod Hanse izranjaju Rusi i postavljaju rusku zastavu s bocom votke i staklenkom kavijara.

Naravno, glavno je pitanje hoće li NATO vojno odgovoriti Rusima, a ako neće, zašto neće? Kako se postavljaju pojedine zemlje NATO-a, kreće li treći svjetski rat ili, nasreću, ipak ne? Ključnu ulogu u odlučivanju ima američki predsjednik, pa iako se ne navodi njegov identitet, to je svakako i dalje Donald Trump. Prije odluke NATO-a, Rusi kontaktiraju Trumpovu administraciju i prijete (blefiraju?) nuklearnim ratom ako NATO odgovori na njihov napad. Amerika je već smanjila broj vojnika stacioniranih u Europi. Francuska od 2027. ima predsjednika iz desničarskog Nacionalnog okupljanja. Možete pretpostaviti odgovor NATO-a. No, nije dobro spojlati i pokvariti čitateljima draž čitanja. Bitna novina u odnosu na sadašnju političku praksu je da na vlasti u Rusiji više nije Vladimir Putin nego nasljednik kojeg je on osobno imenovao – 47-godišnji tehnokrat, ekonomist iz financijskog sektora, Oleg Obmanščikov. Na opće iznenađenje, po potpisivanju sporazuma o svršetku rata, Putin je objavio da se povlači iako će se i dalje baviti politikom u funkciji predsjednika Zaklade Nova Rusija. Oleg Obmanščikov (na ruskom njegovo prezime znači „prevarant“) prilično dobro je primljen na Zapadu i daje brojne intervjue zapadnim medijima. Predlaže pregovore o smanjenju naoružanja. U zapadnim diplomatskim dopisima spominje se da ostavlja dojam „pametna, karizmatična reformatora kojem se osobno vjeruje da želi promjene“. Mlad, otvoren prema svijetu, studirao je u Velikoj Britaniji. Ali – prevarili su se.

Nakon književnog fikcijskog scenarija, Carlo Masala u pogovoru knjige „Ako Rusija pobijedi“ iznosi vlastite analize i stavove o Rusiji, Ukrajini, Europi, Americi i daje savjete europskim i zapadnim političarima. Bez obzira na to kako stvarno završi rat u Ukrajini, Masala smatra da će „Rusija još neko vrijeme biti najvažnija sigurnosno-politička prijetnja Europi“. Napominje da su Rusima uspjele prijetnje nuklearnim oružjem državama koje su vojno podupirale Ukrajinu. U mnogim su zemljama ojačale snage koje opisuje kao „agente straha“, koje upozoravaju da je Rusija nepobjediva i da bi Ukrajina trebala što prije kapitulirati. Misleći ponajviše na Njemačku, piše da je sve više ispitanika u anketama koji su za veći oprez pri dostavljanju oružja Ukrajini i koji podržavaju primirje pod ruskim uvjetima. Za Masalu sva je vojna pomoć došla prekasno i nije bila dostatna za uspješnu obranu od Rusije.

„Ni u jednom trenutku nije bilo jasne strategije… Nikada se nije jednoznačno odredio pravi cilj podrške Ukrajini… Mnogi odgovorni političari više se boje raspada Rusije kao posljedice poraza nego što žele ukrajinsku pobjedu“. U Europi postoji i društveni i politički zamor od rata. „Putin vjeruje da diktature mogu dulje voditi ratove od demokratskih društava i očito ima itekako pravo“, piše Masala. Ako na rusko ograničeno ispitivanje spremnosti NATO-a da primjeni članak 5. ne bude vojnog odgovora, time bi Rusija razorila europsku sigurnosnu arhitekturu i to bi zapravo bio kraj NATO-a, jer više ne ispunjava osnovnu svrhu postojanja.

„Vrijeme je na strani Moskve. Dok je Donaldu Trumpu potreban uspjeh u pregovorima s Putinom, jer je takvo što obećao, Rusiju takoreći ništa ne potiče na skore pregovore. Naprotiv, Putin može čekati sve dok ne dobije ono što želi. U protivnom će prekinuti pregovore i zapovjediti postrojbama da se i dalje bore.”

Masala zaključuje da će Europljani morati biti sposobni odvratiti Rusiju bez pomoći SAD-a, oslonjeni samo na vlastite snage. U budućnosti se moraju još više naoružavati. „Čak i uz više novca, još će godinama klasično oružje stajati po dvorištima europskih vojarni. Za to vrijeme, s obzirom na izostanak američke zaštite, Rusiji će pomisao na iskušavanje NATO-a… biti sve primamljivija“, i dodaje da bez podrške društva, oružane snage još dugo neće biti u stanju ispuniti svoju zadaću. Njegovi stavovi nisu originalni. Zapravo su istovjetni stavovima radikalnijih europskih političara i analitičara koji svu krivnju svaljuju na Rusiju dok je na Zapadu sve, valjda, dobro i koji ne misle da bi mirotvorniji pristup i namjera iskrenih pregovora s Rusima mogli biti blagotvorniji od prijetnji.

Carlo Masala 2023. godine. (Superbass, CC BY-SA 4.0)

Portal Telegram je u lipnju ove godine razgovarao s Carlom Masalom. On je tada rekao da je situacija opasnija nego prije nekoliko godina pa su i upozorenja iz njegove knjige danas aktualnija nego kad je izvorno tiskana. „Rusija je slabija nego prije nekoliko godina, ali Europa još nije izgradila sposobnost da sama preuzme odgovornost za vlastitu sigurnost. Sjedinjene Države pritom se sve više okreću drugim kriznim žarištima i vlastitim prioritetima…Čak i ako se demokrati vrate u Bijelu kuću 2029., retorika će možda biti ugodnija, ali činjenice se neće promijeniti. I za demokrate je Kina glavni strateški izazov, ne Rusija.”, govori Carlo Masala. “Nisam mogao zamisliti američkog predsjednika koji otvoreno prijeti drugoj članici NATO-a uporabom sile kako bi joj oduzeo teritorij.” Naravno, odnosi se to na Trumpove prijetnje Grenlandu, odnosno Danskoj i Kanadi.

Tko je opasniji za svjetski mir – Trump ili Putin? Rusija je agresor u ovom ratu, ali je Trumpova Amerika barem jednako kao ona, ako ne i više, zaslužna za rušenje međunarodnog poretka.

Carlo Masala, Ako Rusija pobijedi, Telegram, 2026