Mačka na kraju svijeta. Oda životu u suglasju s prirodom

Brod za Issu Roberta Perišića rahlo je štivo koje u ruke mogu uzeti nadobudni adolescenti kao i radoznala starčad, piše Jadranka Pintarić u svojem pregledu. Koliko god da je autor dobrano istražio povijest o kojoj piše, ona nije sama po sebi bitna. Perišića zanima ponajprije odnos prema prirodi i gospodarenje prirodnim resursima. Nova je to i moćna priča koja proširuje razumijevanje starih te otvara nadu za moguće transformacije - barem pojedinačne svijesti.

• Naslovna fotografija: Predstavljanje romana “Brod za Issu” Roberta Perišića u Galeriji Klovićevi dvori u lipnju 2023. (Emica Elveđi / PIXSELL)

• Autorica je objavila knjigu književnih kritika U smjeru meridijana (HFD, 2003.), zbirku proza Kamate na ljubavne uzdahe; ogledi o tankoćutnosti (Profil, 2008.) i knjigu priča Dobro sam i ostale laži (VBZ, 2020.). Radila je kao novinarka u rubrikama kulture na radiju, televiziji i pisanim medijima, a kao urednica u nekoliko nakladničkih kuća potpisala je više od šesto izdanja.

I ne samo zbog klimatske krize, zbog istrebljivanja i izumiranja vrsta, zbog profitnog krčenja šuma, zbog onih koji siluju pse, pale mačke ili mlate konje, zbog svekolike bezdušnosti našeg doba – nasušan nam je Perišićev roman. Sav satkan od nježnosti, suosjećanja, ljubavi. I sa snažnom porukom da kad obezdušimo sve oko sebe – ostaje praznina. Eto nas pred golemom prazninom, pred bezdanom koji gleda u nas. Znamo kako to završi s bezdanom.

Možda se varam, ali Brod za Issu imao je sporu recepciju (objavljen u studenom 2022.), pogotovo s obzirom na Perišićevu dobru reputaciju kod kritike romanima Naš čovjek na terenu (2007.) i Područje bez signala (2015.), kao da je knjiga čekala povoljno vrijeme za čitanje ili pak u nas i dalje najučinkovitiju reklamu: usmenu predaju. Naposljetku ljetos kao da je eksplodirala čitanost i nije bilo kulturnog portala bez kritike Isse ili kulturnog radnika koji se na društvenim mrežama nije pohvalio čitanjem sveska. Posve je drugačiji od prethodnih romana koji su bili zahtjevni za „probijanje“ kroz tekst, s „teškim“ društvenim temama, narativnim zavijutcima, složenim likovima i njihovim višeznačnim odnosima. Ovaj put: eto rahlog štiva koje u ruke mogu uzeti nadobudni adolescenti kao i radoznala starčad. (Što su mu neki i zamjerili, ali nije se taj rodio…) Svakako bi, primjerice, odgovarao simpatizerima Grete Thunberg ili pak (na žalost u nas malobrojnim) poklonicima Richarda Powersa i njegova romana Iznad svega. Uzgred Powersa: njegova oda drveću, snazi šuma i povezanosti biljnog svijeta, ostavlja trajan dojam – i danas ne prođem pored stabla ili biljke a da ne pomislim kako su podzemno povezani i poželim im dug život. No, Perišić je otišao dalje i dublje u prianjanju uz prirodu, a kako nije Amerikanac neće dobiti Pulitzera. Šteta. Trebao bi barem dobiti sve domaće nagrade. U što sumnjam znajući kako se dijele po korovu i štakorskim lozama. Opet uzgred: štakori su na otoke stigli brodovima, kao i ljudi.

O tome Perišić pripovijeda, kako su na već nastanjene otoke stigli ljudi koji su donijeli ne samo sebe i živine i bilje, nego i drugačiju kulturu, jezik, običaje, način života. Poslije u povijesti to se zvalo kolonizacija, ali u antičko doba, konkretno u 4. st. pr. n. e., nije se to tako zvalo, nego su se migranti iz Sirakuze uputili na nepoznati, divlji sjever osnovati apoikiu – „kuću daleko od kuće“. U tom zaljevu Mediterana prebiva narod pomorski Liburna, s opasnom borbenom flotom. No, drevni su Mediteranci bili mudri: kupovali su zemlju od starosjedilaca, nisu otimali oružanom silom, prepredeno su nastojali uspostaviti suživot, miroljubivu koegzistenciju – tja, barem dok ne mognu drugačije pokoriti nepokorene. (Zapadnoevropski kolonizatori zacijelo nisu poznavali suptilnost antike u tim radnjama, a kako i bi kad su i djela velikih filozofa dobili tek iz arapskih prijevoda. Kao i obično: dična učiteljica Povijest zakazala je.)

Tri broda zaputila su se u osnivanje nove kolonije na današnjem Visu. (NMB / CC BY-SA 3.0)

Na jedan od tri broda koji u svitanje isplovljava iz Sirakuze u neizvjesnost osnivanja nove apoikije, u zadnji se tren ukrca dječak Kalija, s mačkom u naručju i magarcem na povodcu. Kako to biva sa sudbinom, kapetan broda imao je dojavu da ga pusti na palubu i izveo je to spretno, dostojanstveno kako i priliči njegovom statusu – koliko god su ga Sirakužani tračali: nije bio njihov, kupili su ga na Olimpijadi kad se vidjelo da će medalju osvojiti, pa da se posramljeni ne vrate kući bez odličja. Dječak će teška srca gledati kako mornari u potpalublju privezuju njegovog magarca za putovanje valovima, jedva će izdržati plač mačke dok se udaljavaju od Sirakuze. Taj će plač poslije postati mitski za sve sudionike putovanja: tri trbušasta broda s doseljenicima i tri prateća s osiguranjem (rekli bismo danas).

Na otoku Issa sagradit će grad koji je i prije položenog kamena temeljca polis – za Grke vrhunac civilizacije i demokracije. Kako će se pokazati, kao i uvijek, svi su ideali čvrsti, održivi, koliko i najslabija karika: ljudi sa svojim manama, frustracijama, egom, taštinama, častoljubljem, strahovima itd. Svi su na tim brodovima zbog neke nužde, nema tu pukih pustolova jer nisu im ni obećana blaga nego mukotrpan rad eda bi za vlastiti boljitak pronijeli slavu i moć Grčke, pa s vremenom i mudrošću proširili njezine granice. Od pripadnika polisa očekuje se predanost i odanost, zanemarivanje vlastitih motiva odlaska u opasne, neistražene (tj. nepokorene) krajeve. Mogućnost uspostave trgovačkih puteva i osnivanje novih apoikija, dugoročni je državni cilj, makar činio se iluzornim ili apstraktnim pojedinačnoj egzistenciji.

U središtu priče je Kalija, dječarac koji je u Sirakuzi rob kod imućnoga građanina. Sluškinja i kuharica Menda pomisli da je maleni rob glupav jer ne razumije ništa o svijetu, o odnosima moći. A i kako će kad je na dnu hranidbenog lanca. Siroče je bez oca i majke. Mudra Liburnijka podučava ga, štoviše kradomice vodi ga na opismenjavanje čudnovatom liku, kepecu koji posjeduje magarca Mikra. Kad krene na tržnicu za siromašne, Kaliju ostavi Aleksandrosu da uči slova. Tako se Kalija maknuo iz ograničenog dvorišta u kojem ga je tukao gazdin sin i proširio horizonte: promatrao je svijet velegrada. Kad eto vraga s vrećom: došao je prepredeni mornar i gazdi prodao mačku, čudnovatu živinu iz Egipta, koja je tamo štoviše božanstvo i zabranjeno je iznijeti je iz zemlje. Nema ništa slađe od zabranjenog, i prije Biblije. Mačka Miu namah priklonila se Kaliji, odabrala ga za svoga. Nije se to svidjelo gazdinom sinu Pigrasu, upro je ukrotiti je, jer bijaše rođen i gojen da gospodarom bude. Miu se nije dala pokoriti, pa da spasi živinicu koja mu je srcu prirasla, Kalija nokautira oholog Pigrasa. Bježati mu je, kazna bi mogla biti pogubna. Jedino sklonište kojeg se dosjeti bijedna je štalica magarčeva, koji prihvati i mačku i njega. Danju na tržnici za sirotinju hrani ga milosrdna, lijepa ali bezdjetna Zoi, noću se grije uz Mikra. Kaliji su te dvije životinje sve što ima od života i svijeta, uz zaštitu Ilirke i Zoi. Upravo će mu Menda reći da mora se ukrcati na brod za Issu – neizgovoreno ostaje da tako želi gospodar, a doznat ćemo i da je Kalija frapantno sličan Pigrasu. Ne mogavši ostaviti Mikra, Kalija će ga oteti, ostaviti Aleksandrosu dva Mendina novčića, te s njim i mačkom pobjeći na brod.

Ne, nije to previše otkrivanja fabule – jer zaplet tek počinje. Njih troje, zauvijek povezani nitima životnog daha i privrženošću drevnijom od polisa, ostaju okosnica liburnske priče. Koju će, kao i od početka, u naizmjeničnim poglavljima, dopunjavati, pojašnjavati, proširivati Vjetropir, nematerijalno biće, porijeklom u Postanku, buntovno pa izbačeno iz loze velikih vjetrova, drevno a ipak mjestimičnog pamćenja, hirovito ali ustrajno u spoznajama, toliko da stekne osjećaje. Ajme! Osjećaje! Početak i kraj bivanja.

I taj nadrealni dodir vjetra sjajan je Perišićev duh fantazije. Ima i nema prošlost, sjeća se i ne sjeća davnina – po potrebi, male su mu moći ali velika motivacija, suosjećanje pamti i produbljuje, može kamo poželi ali veže se uz dobrotu, stječe život gdje bilo ga nije. Ponekad promijeni i rod u ženski. Vezao se uz Kaliju, Miju i Mikra. Vjetropir usput podučava o pripitomljavanju, redoslijedu i načinima. Zanimljivo da Juan Luis Arsuaga, španjolski paleontolog, kaže da je kod pripitomljavanja riječ zapravo o kontroli razmnožavanja: „Pripitomljuješ kad odlučiš tko će se razmnožavati a tko ne. Kriterij je da ti pripitomljena životinja bude korisna: da ti daje mlijeko ili vunu, da ti pravi društvo, da ti vuče kola ili da ti čuva kuću… Svaka domaća rasa ima neku praktičnu ulogu. A sve moraju imati jednu zajedničku: krotkost.“ (Sapijens razgovara s neandertalcem; Beograd, 2022.) To je selekcija, baš kao što Darwin istraživao je nesvjesnu selekciju prirode. I mi smo pripitomljeni – evolucijski gledano mi smo društvena vrsta, što jača izglede za opstanak, i pripitomljavali smo one koji su isto bića stada – Homo sapiensa nisu zanimale usamljene životinje. Jedino mačka nije pripitomljena. Maleni Kalija je to brzo intuitivno shvatio: „ona misli da sam ja njen sluga“. I zato Perišić ima mačku koja se ne može pripitomiti i magarca koji je krotak. Na njima gradi odnos čovjeka prema životinji, ali to je odnos pun dostojanstva, razumijevanja, prilagođavanja. Vjetropir svjedoči: „Mačka je dječaku bila kao majka jer mu je grijala um, premda je, vidio sam, mačka mislila da je dječak njoj majka. Magarac je pomagao, a i oni njemu, i lebdjeli su iznad praznine.“

Mnogi su filozofi raspravljali možemo li razumjeti „jezik“ životinja. Tako Wittgenstein kaže „da u početku ne bijaše Riječ nego Čin. Jezik je istančanost. U činovima postoji pravilnost bez koje razumijevanje ne bi bilo moguće.“ Već smo na tragu kako vlasnici životinja promatranjem, sudjelovanjem, osjećajima stječu razumijevanje. Wittgenstein piše da vidjeti nečiju dušu ne znači moći gledati kroz svojevrsnu ljusku – naprotiv „jednostavno vidjeti govor tijela znači vidjeti nečiju dušu.“ Norveški filozof Lars Fr. H. Svendsen smatra da: „Svijest o tuđoj svijesti u najmanju je ruku urođena, kao i svijest o vlastitoj svijesti. Isto vrijedi i za svijest o životinjskoj svijesti. Životinjske namjere uglavnom su nam smjesta jasne.“ (Razumijemo li životinje?, Zagreb, 2019.) Perišić nam daje Kaliju kao arhetipski primjer takve svijesti. Jednostavnim jezikom, životnim situacijama, privrženošću čak i na vlastitu štetu. Pomalo i vjetropirasto ponešto o tome i Vjetropir zbori, ali bez filozofije – da se ne uplašite.

Filozofija se ipak uzgred spominje npr. ona pitagorejska – već se i po Sirakuzi dalo čuti da se moraju skrivati, da vlastima nisu mili, da ih se raseljava. U Tarantu su bili pušteni na miru. Na brodu je pak kamenorezac, graditelj Teogen, koji je bio ogorčen jer je izgubio sina zato što „zaljubio se u jednog filozofa, skitnicu iz Atene, i krenuo ga pratiti kao pas; počeo je govoriti kao Atenjani: pričali su o polisu, umjesto da ga grade. I sad je tamo, trebao se vratiti, ali nije… I lijepo sam rekao tom Platonu, nakon što sam ga iz prikrajka slušao: ako želiš graditi idealan grad, dođi s nama pa gradi od početka!“ Teogen je imao grad u glavi, točno je znao koju uvalu za Issu izabrati, koji kamen klesati, kako stepenasto graditi mjesto. U intervjuu Perišić je rekao:

„Svakako me fasciniralo da su neki ljudi došli s brodovima i idejom da naprave grad, oko 700 godina prije Dioklecijanove palače i Splita. I napravili su Issu, s pravokutnim ulicama, blokovima kuća, odvodnim kanalima, sve urbanistički planirano. No, priča mi je došla s druge strane, iz prirodnog, od životinja i biljki, iz vinograda, od fazana i mačaka, shvatio sam da su stvari koje su donijeli još tu, da su dio života i sad, i onda sam dobio poveznicu, i zapravo je ovo roman o tome, o toj dalekoj vezi, o dalekom i bliskom: o dječaku, starcu, mački, magarcu, jednom kamenorescu.“

I o slobodi za robove i životinje, o čemu promišlja ostarjeli ratnik bez jedne ruke, Arion, koji će Kaliji pomoći da spasi Mikra od polisa – jer nakanili su ga izraubati preko svake mjere. Kalija je naumio pobjeći – kamo s otoka? Tada Arion shvati koliko je Kalija drugačiji, da ičije robovanje, za razliku od suvremenika, ne smatra prihvatljivim: „… odakle mu ideja o oslobođenju životinja? Je li to dobio od nekog filozofa? … Ropstvo magarca bilo je tako obično da se nije ni zvalo ropstvom. Uostalom, životinja bez vlasnika odmah je ulazila u kategoriju divljih. Takvu si životinju mogao ubiti samo zato što nije ničija. Ono što je ničije, to je divlje.“ Isto je s drvećem, šumom, livadom, morem… Sve je netko zaposjeo, da bude vlasništvo.

Issa i Komissa s današnjeg stajališta žive i gospodare održivo i uvelike autarkično, zajedno s Liburnima s druge strane otoka. Nije ovdje povijest sama po sebi bitna, koliko god jasno da ju je autor dobrano istražio. Osim Kalije i njegove veze s mačkom i magarcem, zanima ga ponajprije odnos prema prirodi i gospodarenje prirodnim resursima (u čemu su Iliri razumniji od Grka). Posredovanjem Vjetropira, Perišić će kritizirati Aristotelov nauk o gospodarenju nad zemljom, robovima i ženama: „Sve je, u stvari, bilo rob, sve osim građana s logosom… Čovjek nije mogao stvarati svoj imperij na Zemlji ako životinje i šume nisu bile prazne od duha.“ I to je bilo pogubno (prisjetit će se stariji kako smo se nekoć dijelili na: jesi li za Rolling Stonese ili Beatlese, jesi li za Aristotela ili Platona), posljedice živimo: „U to je doba bila ta rasprava o tome što je čovjek i kolika on ima prava na zemlji. Je li jezik i iz jezika razum i iz njih duh, dokaz prava na svevlast? U ono doba je rasprava bila, a kasnije je rasprava zatvorena.“

O svevlasti smo počeli ponovno raspravljati tek nedavno – kad je postalo jasno da obezdušili smo i sebe same i možda će nas Zemlja stresti s ramena kao kakvu gamad.

Grad kad nastane, avaj, nije automatizmom i istinski polis. Vjetropir: „Kad prestali su vjerovati da išta osim njih ima duh, nastala je praznina oko polisa. Postojao je samo polis, njegove riječi, i one su postale tako nevjerojatno važne, kao da bi mogle nadopuniti prazninu… Ali riječi polisa nisu imale smisao izvan polisa… Kad su prestali vjerovati da stabla imaju duh, uskoro su prestali vjerovati da je išta oko njih uistinu živo… Kad ljudske riječi odreknu nečemu duh, onda to uistinu nije živo.“ Nije riječ o panteizmu, nego o opstanku.

Roman je paralelno izašao i u Americi, pod engleskim naslovom A Cat at the End of the World.

Roman je paralelno izašao na engleskom u Americi pod naslovom A Cat at the End of the World (čak mi je bolje od Broda za Issu, ali shvaćam nakladnikov izbor za domaće tržište) i zdušno se nadam da će doći u ruke onim kritičarima koji smatraju da književnost nije dovoljno digla glas protiv pohlepe koja uzrokuje klimatske promjene. Tako Amitav Ghosh, indijski pisac i znanstvenik nastanjen u SAD-u, kaže da je „fikcija, osobito realistična fikcija, europska i američka, pala na osnovnom testu jer nije uspjela odgovoriti na najvažniji od svih problema – globalnu klimatsku katastrofu“. Perišić je taj test položio s peticom. Hoće li dobiti diplomu?

Da bi njegov roman bio pitak i pristupačan širokoj publici, nije se, dakako, Perišić mogao izravno baviti teškim pitanjima poput antropocena i transhumanizma, kao npr.  Adam Kirsch, američki pjesnik i kritičar, koji u knjizi The Revolt Against Humanity: Imagining a Future Without Us (2022.) postavlja radikalno pitanje: Što bi bilo izgubljeno kad bi čovječanstvo nestalo sa Zemlje? Na ljudskoj razini, odgovor je sve; ali na planetarnoj razini, primamljivo je priznati da bi takav gubitak mogao predstavljati netto dobit. Kirschova je pozicija krajnji ekološki pesimizam koji naziva „antropocenski antihumanizam“ što se može prevladati samo transhumanističkim pokretom, što bi ukratko značilo: toliko smo nepovratno zaglibili u uništavanje planeta, da je jedina nada za njegov spas naše izumiranje. Eventualno se možemo iskupiti naprednom tehnologijom kojom ćemo se spojiti sa strojevima i postati vrsta računalno poboljšanih, besmrtnih cyber-bogova.

Još je radikalnija australska filozofkinja Patricia MacCormack (The Ahuman Manifesto: Activism for the End of the Anthropocene, 2020.) koja poziva na kraj čovječanstva jer smo mi ljudi u biti parazitska vrsta. Naš napredak i dominacija bili su katastrofalni za planet i druge vrste koje moraju živjeti na njemu. Smatra da bismo se trebali prestati razmnožavati, pa i samoubiti za dobrobit planeta. „Smrt ljudske vrste najbolji je životno afirmativan događaj koji bi mogao osloboditi prirodni svijet od ugnjetavanja. Jako sam žalosna što se nikad nije dogodilo uništenje ljudske vrste, usprkos kugi i ratu.“ Kontra tome, neki kažu da je zabrinutost da ljudi neće postojati u nekom budućem vremenu simptom ljudske arogancije.

Gordon i Suzuki još su 1980-ih govorili kako smo “posljednja generacija na Zemlji koja može spasiti planet”.

Sve je to radikalno i neće biti naširoko primljeno – takve nas krajnosti ipak upozoravaju da zbilja jesmo zaglibili. I da smo se oglušili na rasprave koje su se vodile 1970-ih i 1980-ih o istoj temi: sukobu između očuvanja okoliša i gospodarskog razvoja. I tada su znanstvenici upozoravali na globalno zagrijavanje, iscrpljivanje ozona, uništavanje kišne šume i gubitak biološke raznolikosti. Anita Gordon i David Suzuki tada su govorili „da smo posljednja generacija na Zemlji koja može spasiti planet“. Njih dvoje kažu da je „integracija okoliša u gospodarstvo nazadna“ jer je „ekonomija zapravo podskup prirodnog svijeta. Dakle, gospodarstvo je ono koje se mora uklopiti u okoliš, a ne obrnuto.“ Riječ je o tome da kada uzimamo prirodna kapitalna dobra, recimo, drveće, trebali bismo ih računovodstveno teretiti kao smanjenje vrijednosti prirodnog kapitala – ali to nismo činili niti činimo. Naprotiv, oni se unose kao prihod. Edward O. Wilson u to vrijeme piše da ljudska bića „sada mijenjaju globalno okruženje više nego što se to ono promijenilo u bilo kojem prethodnom trenutku od kraja mezozoika“ i upozorava da je izumiranje vrsta „četvrti konjanik ekološke apokalipse“, konjanik smrti. Naše. Američki pokret Earth First! iz 1980-ih koji je u središtu imao ideju „biocentrizma“, tj. biološkog egalitarizam u kojem prirodni svijet treba sačuvati ne radi koristi čovječanstvu, već radi samog sebe, neslavno je propao kao nerealan. Još tada „kolonizirali smo budućnost“.

Zato sada otkrivamo „toplu vodu“: da je ugrožen naš opstanak na kakav smo navikli, da se ni za jotu ne kanimo promijeniti makar izumrli. Možda je sve to ljevičarenje jer oni koji desničare tvrde da je čovječanstvo uvijek našlo načina da opstane. Po bilo koju cijenu. U takav bih širi kontekst smjestila Perišićevu odu životu u suglasju s prirodom, u drugarstvu sa životinjama, s vrijednostima koje ne devastiraju krajolik, uz ne manje bitno: ravnopravnost žena – koje su u liburnskom društvu imale poseban status i mogućnost odlučivanja o vlastitom životu, bez patrijarhalne represije.

Brod za Issu nova je moćna priča koja proširuje razumijevanje starih te otvara nadu za moguće transformacije – barem pojedinačne svijesti.

Perišićeva Issa tonula je i tone, milimetar po milimetar, skupe se metri. Tko zna što će pronaći arheolozi budućnosti, ako ih bude. Ostat će samo Vjetropir sa svojom pričom koja, kad je izroniš, bude „poput ostataka broda“: ostanu rebra.

„Ja, vjetropir, tu i tamo pokušavam se šaliti…“