Merkel se kune da je nije ni spomenula. Nijemci o von der Leyen i prijedlozima čelnika Europske unije. Sve gubitnici

Čelnici Višegradske skupine su brzo stali iza von der Leyen. Zašto - o tome se samo nagađa i u Njemačkoj, piše Anđelko Šubić. I ona je govorila protiv devastacije pravne države u Mađarskoj ili Poljskoj, čak je otvoreno podržala poljsku oporbu, no Ursula von der Leyen ipak ne izgleda kao političarka koja bi bila u stanju stvoriti takvu kritičnu masu da Višegradskoj skupini postane doista neugodno

• Naslovna fotografija: Ursula von der Leyen, kandidatkinja za predsjednicu Europske komisije (Youtube)

• Autor je suradnik Deutsche Welle u Koelnu

Naslov jednog od prvih napisa o osobama koje bi trebale preuzeti čelne položaje Unije svjedoči o stavu u Njemačkoj: “Gotovo sve gubitnici” (Fast nur Verlierer) piše Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Dosadašnji premijer Belgije Charles Michel (iz liberalne valonske stranke Mouvement Réformateur) umjesto da postane predsjednikom Europskog vijeća mogao je opet biti prisiljen da sudjeluje u muci i natezanju oko formiranja vlade u Belgiji – tamo su parlamentarni izbori održani isti dan kad i izbori za Europski parlament. Prošli je put to u Belgiji trajalo od svibnja do listopada 2014. (uz opetovane intervencije i apele na razum i monarha). Michel je i prošlog prosinca prijetio ostavkom ako parlament ne potvrdi povjerenje tada još samo manjinskoj vladi.

Poznavatelji političkih prilika u Španjolskoj tvrde kako je gubitnik i  Josep Borrell (socijaldemokrat) koji je predviđen za posebnog povjerenika za vanjsku politiku i sigurnost, jer je Katalonac, iako to nije jedini razlog da teško izlazi na kraj sa oportunizmom (načelno socijaldemokratske) vlade Pedra Sancheza u Madridu.

I onda, jedna Njemica na čelu Europske komisije: CDU-ovka, Ursula von der Leyen. Ovog ožujka, na prvu obljetnicu njemačke vlade “velike” koalicije kršćanskih demokrata i socijaldemokrata Spiegel Online je objavio listu popularnosti članova vlade na kojoj je upravo ova ministrica obrane bila na uvjerljivo posljednjem mjestu. Jadnih 3% upitanih je smatralo kako Ursula von der Leyen “veoma dobro” obavlja svoje zadaće, njih 64% je bilo “veoma”, a njih 16% “uglavnom nezadovoljno”. To nije lijepo reći, ali još do prije nekoliko dana bi se mnogi u Njemačkoj od srca i slatko nasmijali – i to uzduž čitavog političkog spektra – na ideju kako bi Ursula von der Leyen mogla postati predsjednicom EK.

Minimalne simpatije za njen rad su donekle i “kolateralna šteta” općeg nezadovoljstva ovom velikom koalicijom – makar to nije pošteno jer je i u Njemačkoj bilo vlada s više cirkusa i skandala. Ali tko je ikad rekao da je politika pošten posao? Istini za volju, u nezadovoljstvu građana radom von der Leyen svakako ima i njenih autentičnih zasluga.

Nema dugo da se von der Leyen smatrala jednom od izglednijih nasljednica Angele Merkel. I ona je počela u ministarskoj “školi za pačiće male”: kao ministrica za obitelj – to je bila i prva ministarska fotelja Angele Merkel u četvrtoj vladi kancelara Kohla. Cinici su govorili kako je za zadaću kvalificirana time što ima sedmero djece, a odrasla je u obitelji s petero braće. No škole joj ne nedostaje jer je i prilično dugo lutala: počela je s arheologijom, prešla je na ekonomiju, put ju je kratko odveo i u London School of Economics, a završila je na medicini, što je zvanje i njenog supruga.

Nakon što je objavljeno njeno ime u Njemačkoj mnogima nije bilo jasno kako je baš oko Ursule von der Leyen prilično brzo postignuta suglasnost. Najveći dio njenog političkog djelovanja nema baš nikakve veze sa Europskom komisijom

Kao ministrica obitelji (točnije: obitelji, seniora, žena i mladih) uspjela je provesti reformu sustava dječjeg doplatka. Većih skandala nije bilo. Jedino se istakla inicijativom protiv dječje pornografije na internetu, iz koje je neminovno slijedio nadzor svega što korisnici na internetu čine – zato je nagrađena negativnom nagradom Big Brother Award skupine udruga civilnog društva. U drugom kabinetu Merkelice je “uletjela” kao zamjena ministru rada Franzu Josefu Jungu koji je podnio ostavku jer je u doba dok je bio ministar obrane u jednoj akciji Bundeswehra u Afganistanu bilo mnoštvo civilnih žrtava.

I kao ministrica rada Ursula von der Leyen uglavnom je činila što se od nje očekivalo: malo je gunđala zbog zlouporabe sustava socijalne potpore, “obećala je promjenu” nakon što je Ustavni sud potvrdio propust kako se nezaposlenima ne daje dovoljno novca da školuju svoju djecu. U trećem kabinetu 2013. trebalo je naći zamjenu za ministra obrane Thomasa de Maizièrea: Merkel ga je trebala za važniji posao, ministarstvo unutrašnjih. Tako von der Leyen postaje prva žena na čelu njemačkog ministarstva obrane. Na tom su se položaju njeni izgledi da ikad stane na čelo CDU-a počeli topiti kao snijeg na suncu Sahare.

O korupciji, nepotizmu i sklonosti neonacizmu nekih pripadnika njemačkog Bundeswehra (baš kao i o vatrogasnim akcijama ove ministrice nakon kojih je obično ostajao potop) već smo pisali. Ne može se reći da se i kao ministrica obrane Ursula von der Leyen nije trudila donijeti ispravne odluke ili da joj je u tako zatvorenoj i muškaračkoj udruzi kao što je vojska bilo lako.

Ali kao i u svakom drugom poslu, tako je i u politici potrebno barem zrnce sreće – što Ursulu von der Leyen uporno zaobilazi. Dovoljno je pogledati i najnovije vijesti: tek par dana nakon što su se koncem lipnja u zraku sudarila dva Eurofightera srušio se i jedan vojni helikopter – u oba slučaja je bila po jedna žrtva. Povrh toga, danima plamti golemi požar na vojnom vježbalištu prepunom neeksplodiranog streljiva na istoku Njemačke.

Od Putinove okupacije Krima, štednji u Bundeswehru je načelno došao kraj. Ali ministrica je pozvala savjetničke tvrtke kako bi racionalizirala upravu  i sad ima skandal s milijunima potrošenim navodno za “savjete” kakvima bi se dosjetio i pučkoškolac. Otpor promjenama je samo postao jači. Opet će zli jezici reći kako bi se i po tome Ursula von der Leyen mogla lijepo uklopiti u eurokraciju Bruxellesa.

Nakon što je objavljeno njeno ime u Njemačkoj mnogima nije bilo jasno kako je baš oko Ursule von der Leyen prilično brzo postignuta suglasnost. Opet je Frankfurter Allgemeine Zeitung pokušao sročiti tekst u čemu bi se sastojala europska stručnost ove njemačke političarke – s napomenom da je u Bruxellesu provela dobar dio djetinjstva kao kćerka njemačkog političara CDU-a u tadašnjoj EEZ, Ernsta Albrechta. Naslov članka je “Ove teme bi mogla postaviti von der Leyen” (Diese Themen könnte von der Leyen setzen) a onda je dobar dio napisa osvrt kako najveći dio njenog političkog djelovanja nema baš nikakve veze sa Europskom komisijom.

Obitelj je stvar nacionalnih država, isto je i sa radom. Kao ministrica obrane je imala puno posla sa Bruxellesom, ali sa sjedištem NATO-a, a ne s Komisijom. Doduše, traje nastojanje da se stvore oružane snage EU, ali i von der Leyen smatra kako bi one trebale biti “vojska Europljana” a ne “Europska vojska” – dakle ne teži se stvoriti zajedničko i centralno zapovjedništvo. Zašto onda Ursula von der Leyen? To je pitanje koji si mnogi postavljaju i u Njemačkoj, bacajući u duboku sjenu zadovoljstvo što nakon dugo vremena netko iz Njemačke treba stati na čelo Europske komisije.

Kandidatkinja Zelenih Ska Keller

Sa sastanka EU u nedjelju, 30. lipnja, nakon propalog „dogovora iz Osake“ u javnost je tek procurilo kako bi to “trebala biti žena”. Francuskom predsjedniku Macronu je možda bilo jasno kako nema šanse sa Nathalie Loiseau, kandidatkinjom njegove stranke En Marche. O kandidatkinji Ljevice Violeti Tomič nitko nije ozbiljno ni razmišljao. Politički je nategnuto možda mogla proći Njemica Ska Keller iz Zelenih. Ali njena mladost (rođena je 1981.) nije ulijevala povjerenje. Tko je dakle ostao?

Kandidatkinju Liberala – kojima se Macron naknadno priključio – Dankinju Margarethe Vestager Pariz već tjednima “gura”, ali bez uspjeha, pogotovo među članicama istoka. Naravno, nitko ne dvoji kako su žene ne tek vrsne, nego izuzetne političarke. Ali u ovom hypeu ravnopravnosti među spolovima panično se počela tražiti neka žena. Njemačka kancelarka Merkel se, pogotovo pred još jednim gubitnikom, Manfredom Weberom i njegovim CSU-om,  kune kako ona nije ni spomenula svoju ministricu obrane.

Bez obzira na to tko je prvi izgovorio to ime, čelnici Višegradske skupine su brzo stali iza von der Leyen. Zašto – o tome se samo nagađa i u Njemačkoj. Manfred Weber je jasno poručio Orbanu kako njegov Fidesz nije ono što je politika kršćanske demokracije u Europi, kandidat socijaldemokrata Frans Timmermanns nipošto im se nije svidio svojim stavovima o migrantima i da bi to trebalo biti povezano i sa potporama koje se dijele članicama. Neće biti mnogo obožavatelja u zemljama Višegradske skupine ni za Margarethe Vestager nakon njenih riječi “mislim da Europljani imaju veliko srce za izbjeglice” – a nema baš previše sluha niti za njene, tipično skandinavske nepopustljive stavove o očuvanju okoliša.

I von der Leyen je govorila protiv devastacije pravne države kakva se vidi u Mađarskoj ili Poljskoj, čak je otvoreno podržala poljsku oporbu. Ali funkcija predsjednika Europske komisije nije ista funkciji predsjednika neke nacionalne vlade: ona ne određuje ukupnu politiku, koja je načelno zajednički stav svih europskih povjerenika, iz svih članica. A Ursula von der Leyen ne izgleda kao političarka koja bi bila u stanju stvoriti takvu  kritičnu masu da Višegradskoj skupini postane doista neugodno.

Njemački mediji uglavnom primjećuju kako baš svi dolaze iz “starih” članica, ali tu nije kraj njihovim zajedničkim nazivnicima. Ako se paketu doda i buduća predsjednica Europske središnje banke, Francuskinja Christine Lagarde jedino von der Leyen nije iz neke romanske zemlje

Neugodno je zato postalo mnogim političarima u Njemačkoj: bivši šef SPD-a i također bivši predsjednik EP Martin Scholz je i pred kamerama dao oduška svom bijesu zbog izbora takve “slabe ministrice” i likvidacije načela glavnih kandidata stranaka koje su birali građani EU, nego su tu “opet Merkelica i Macron nešto šuškali iza zatvorenih vrata i to onda nametnuli čitavoj Europi”. Drugi bivši šef SPD-a Sigmar Gabriel smatra kako je zbog toga jedino moguće napustiti koaliciju s Angelom Merkel i nema malo njemačkih socijaldemokrata koji misle slično. Bijesan je i Martin Weber koji je dao ostavku na položaj glavnog kandidata europskih Pučana i ne želi biti ni njihov predsjednik kluba zastupnika u EP. Njemački Zeleni traže ostavku von der Leyen na položaj ministrice, svjesni da je još mora potvrditi i Europski parlament.

Glasovanje je tajno i svi kandidati još moraju strepiti. Njemački mediji uglavnom primjećuju kako baš svi dolaze iz “starih” članica, ali tu nije kraj njihovim zajedničkim nazivnicima. Ako se paketu doda i buduća predsjednica Europske središnje banke, Francuskinja Christine Lagarde jedino von der Leyen nije iz neke romanske zemlje. Nitko nije iz neke zemlje koja je okusila socijalizam, nitko nije sa sjevera, istoka ili jugoistoka. Je li svojevrsno novo Rimsko carstvo izraz današnje Europske unije i problema s kojima su suočene pojedine članice?

Ili drugo pitanje: što ako se ispune najave nekih klubova zastupnika u Europskom parlamentu i neki, a možda i svi kandidati ne budu izabrani? Što onda? Koliko će trajati dok se ne nađe kompromis?

Treba imati i na umu kako su ovi pregovori tek uvod u pravu svađu i sukob među članicama – i zato je bitno postaviti “svoje ljude” na čelna mjesta. Već su počeli razgovori o VFO: Višegodišnji financijski okvir trebao bi odrediti izdatke EU od 2020. do 2027.

Hoće li se i dalje toliko davati za poljoprivredu – što Pariz smatra samorazumljivim? Koliko će se podupirati regije? Kako? Po kojem ključu? Tek to je rasprava kojoj se u ovoj našoj današnjoj Europskoj uniji teško nadzire (sretan) završetak.