Metoda svršenog čina i pouke crony kapitalizma: Konačni obračun

Državna intervencija u Agrokoru je privedena kraju. Analiza roll up ugovora pokazuje da se njome zadržavaju karakteristike kapitalizma razvijenog u doba privatizacije. Kreirana je pravna neizvjesnost, u kojim se okolnostima poslovi održavaju osobnim jamstvima. U kalkulaciju ulazi čak i sastav vlade. Ekonomski racio procese legitimira. Ipak, ima naznaka pozitivnih pomaka: obećava se racionalizacija poslovanja a dio novinara ustrajno demontira privilegije i pravnu nedosljednost

I Ishod

Sklapanjem ugovora o roll up kreditu slučaj Agrokor priveden je kraju. Igra je gotova. Izvedena je upravo onako kako se radi u zemljama u kojima je povjerenje u institucije nisko. Roll up kreditori preuzeli su efektivno upravljanje konglomeratom: Vladin povjerenik Ante Ramljak postao je njihov čovjek, a oni kontroliraju i provedbu zakona. Ivica Todorić će biti uhićen, ili će bježati, to je za razvoj situacije u Agrokoru postalo irelevantno, a i većinu će za to biti sve manje briga. Ionako mu je biznis bio propao. Formalno, preostaju pregovori o nagodbi (otpisu potraživanja, pretvaranju potraživanja u udjel …) i prihvaćanje plana restrukturiranja, koji je objektivno plan prodaje konglomerata ili dijelova. U te procese roll up kreditori ulaze s pozicija dovoljno dominantnih da oduzmu potencijalne saveznike i najvećem vjerovniku, Sberbank.

Vlada će u javnosti i dalje promicati tvrdnju da je sačuvala stabilan gospodarski sustav, a nije potrošila ni kunu iz proračuna. Vjerojatno će, doduše, posredovati kod pregovaračkih zahtjeva dobavljača s kojima je u cijelom procesu bila politički partner. Svakako je važno to što su neki dobavljači već i javno izrazili ambiciju za sudjelovanjem u „traženju cjelovitog rješenja“, to jest u  preuzimanju cjeline ili dijelova koncerna. Stvari kao da ulaze u kolotečinu. Vladin povjerenik Ramljak izišao je s nacrtom plana restrukturiranja koji predviđa zadržavanje cjeline koncerna, barem u prvoj fazi. Nije dakle prerano za izvlačenje pouka.

U članku ću ukratko prikazati konačne političkoekonomske karakteristike intervencije u Agrokoru, osobito roll up ugovora. Pretvorba i privatizacija, pokazuje to i slučaj Agrokor, i dalje opterećuju, upravo zato što obrasci iz tog razdoblja nisu prevladani: okruženje (i) pravne nesigurnosti koje inicira (ii) personalizaciju institucija i uspostavu (iii) osobnih odnosa putem kojih se stječu (iv) privilegirane pozicije.  I pretvorba i privatizacija kao i intervencija u Agrokor legitimirani su analognim ideološkim argumentima. Otvorene su i mogućnosti pozitivnog pomaka, prema uspostavi urednijeg, dakle održivijeg korporativnog poslovanja i decentraliziranijem odlučivanju.

II Nastajanje pravnog rizika

Intervencija u Agrokoru legitimirana je ekonomskim pokazateljima, blokadom računa u visini tri milijarde kuna, no ključna je karakteristika intervencije pravna neizvjesnost. Iz nje sve proistječe. I nije slučajna. Prema članku 18. Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, (lex Agrokor) vjerovničko vijeće utvrđuje sud (na prijedlog Vladina povjerenika). Prema istom članku sastavljanje vjerovničkog vijeća „mora se temeljiti na valjanim razlozima“. Ustvari, ideja je da se vjerovničko vijeće sastavi po jednom automatizmu, da se ustanove različite vrste potraživanja (osigurani vjerovnici, neosigurani vjerovnici, vlasnici obveznica, dobavljači itd.) te da svaka klasa vjerovnika, vodeći računa i o visini potraživanja, delegira u vijeće svog predstavnika. Taj proces ne bi smio biti previše rastezljiv i arbitraran. Utoliko je čudnije što je roll up ugovorom predviđeno da kreditori moraju biti konzultirani pri sastavljanju vijeća.  Dalje, prema članku 29 Zakona, vjerovnicima se smatraju one osobe koje prema Agrokoru ili povezanim društvima imaju tražbine „u vrijeme otvaranja postupka izvanredne uprave“. Prema ugovoru međutim roll up kreditori će u vjerovničko vijeće biti uključeni kao posebna kategorija. Što je sporno?

Prvo „u vrijeme otvaranja postupka izvanredne uprave“ roll up kreditori nisu bili roll up kreditori, nisu bili nikakva posebna kategorija. Jedni su bili vlasnici obveznica, drugi su Agrokoru osigurali bankovne kredite. Drugo, ugovorom o roll up kreditu oni su dobili prioritet u naplati potraživanja stečenih prije „otvaranja postupka izvanredne uprave“ u visini u kojoj su ušli u roll up aranžman. Nisam našao u zakonu da je to izrijekom zabranjeno. No, po logici stvari, a i sukladno članku 39, ta njihova potraživanja, kao i potraživanja nastala nakon otvaranja postupka izvanredne uprave, budući da imaju prioritet u naplati, praktički prije nagodbe, diskvalificiraju ih u sudjelovanju u nagodbi. Ta se potraživanja otpišu a onda ide nagodba oko preostalog. Kako, osim po ugovoru, roll up kreditori  mogu biti predstavljeni u vijeću kao posebna klasa vjerovnika?

Nastajanje pravnog rizika nije slučajno, naprotiv. U zakonu nisu predviđene neke situacije koje su se dogodile nakon početka primjene (roll up) i posljedice koje izazivaju. Standardni odgovor na tu primjedbu je da se sve situacije i ne mogu predvidjeti. No bazični je problem što nije jasno provode li se u Agrokoru samo aktivnosti predviđene zakonom ili je „dopušteno sve što nije zabranjeno“?

Danko Sučević, ovlašteni revizor, otkrio je sličnu dvojbu i kad je riječ o dobavljačima. Dio njihovih potraživanja je (navodno) već isplaćen. Ulaze li oni i s tim potraživanjima u vjerovničko vijeće? Goranko Fižulić pronašao je citat potpredsjednice Vlade Martine Dalić od 8. travnja, kad je Zakon bio izglasan a Ramljak još nije ušao u Agrokor, prema kojemu se „dobavljači, posebno mali i srednji, uopće […] ne bi trebali pojaviti kao vjerovnici u procesu izvanredne uprave, jer će biti isplaćeni u cijelosti.“ Međutim, Sučević je uočio odgovor povjerenika Ramljaka na konferenciji za medije, da se isplate dobavljačima pravno vode kao avansi (za što?). Računa li se da su ima tražbine iz „vremena postupka otvaranja izvanredne uprave“ (članak 29) isplaćene ili da nisu isplaćene. Utoliko je i njihov, kao i pravni status roll up kreditora u procesu sastavljanja vjerovničkog vijeća predmet diskusije.

Svaki pravnik sigurno ima svoj odgovor na prethodne dileme, već prema tome koju stranu zastupa. O tome se i radi. Formira li se vjerovničko vijeće samo na temelju zakona, a ne na temelju onoga što se poslije događalo, odnosno roll up ugovora, s te se strane otvara mogućnost tužbe, odnosno dospijeća roll up kredita i izazivanja stečaja.  No tužba je, sukladno zakonu, moguća i ako roll up kreditori uđu u  vjerovničko vijeće kao posebna kategorija. Apsurdna je pretpostavka da potpisnici ugovora toga nisu bili svjesni. I oni sigurno imaju svoje tumačenje. Uostalom, Vladin povjerenik Ramljak nije ništa skrivao kad je na samom početku procesa izjavio „Tužbi će biti!“

U okolnostima kad svatko može tužiti svakog pristupa se drugim načinima razrješenja spora, pregovorima, trgovini, isplatama. Dok s jedne strane Sberbank tuži na sve strane s druge strane stiže ponuda Rosnefta o preuzimanju Ine.

Nastajanje pravnog rizika, kako je prikazano u prethodnim slučajevima, nije slučajno, naprotiv. Posljedica je više nedorečenih početnih situacija. Nedorečen je zakon. U njemu nisu predviđene neke situacije koje su se dogodile nakon početka primjene (roll up) i posljedice koje izazivaju. Standardni odgovor na tu primjedbu je da se sve situacije i ne mogu predvidjeti. No bazični je problem u tome što nije jasno provode li se u Agrokoru samo aktivnosti predviđene zakonom ili je „dopušteno sve što nije zabranjeno“? Konkretnije, je li Ramljak u Agrokoru Vladin povjerenik, s naglaskom na Vladin, dakle državni izaslanik koji u okolnostima koje je zakon kreirao (zamrzavanje potraživanja) provodi prije svega ono što je zakonom predviđeno. Niz članaka zakona sugerira upravo tu poziciju.

III Posljedice

Pravna i (ekonomska) nesigurnost najvažnije su posljedice prethodno opisanih okolnosti. To je, međutim, jedna od ključnih karakteristika crony (ortačkog) kapitalizma. Postoje detaljne teorijske analize (npr. Karle Hoff i Josepha Stiglitza) koje opisuju kako se takav sustav samoodržava.  Hrvatska tranzicija tu nije izuzetak, naprotiv, primjena je dosljedna. U okolnostima kad svatko može tužiti svakog pristupa se drugim načinima razrješenja spora, pregovorima, trgovini, isplatama. Dok s jedne strane Sberbank tuži na sve strane s druge strane stiže ponuda Rosnefta o preuzimanju Ine.

Ante Ramljak u intervjuu Zoranu Šprajcu sugerirao je da je ugovor takav kakav jest zato što je sklopljen kad je u Saboru išlo izglasavanje ministru Mariću. I premijer Plenković odgovornost za razvoj situacije u Agrokoru i uopće u ekonomiji i financijama prebacuje na oporbu

U okolnostima pravne nesigurnosti zakoni se potiskuju u drugi plan a na težini dobijaju osobni odnosi. Nije čudno što je Ante Ramljak ušao u roll up ugovor imenom i prezimenom. Institucije su personalizirane: važnije je tko ih vodi nego koje su im ovlasti. Rješenje koje se postigne je nužno ranjivo a održava se osobnim jamstvima. (Bilo bi dosljedno da je ugovor stipulirao da će roll up kreditori ostvariti svoja prava u nagodbi ako na njihovom i na čelu Knighthead Capital Managementa ostane Thomas Wagner.) Zato se podržava vlast u kojoj su učvršćene osobne veze ili se s promjenom vlasti nastoje uspostaviti nove osobne veze.

Ugovor o roll up kreditu se može otkazati „nastane li događaj ili okolnosti koje mogu imati negativan učinak“. Ante Ramljak u intervjuu Zoranu Šprajcu sugerirao je da je pad vlade upravo takva moguća okolnost, odnosno da je ugovor takav kakav jest zato što je sklopljen u vrijeme kad je u Saboru išlo izglasavanje ministru Mariću. I premijer Plenković odgovornost za razvoj situacije u Agrokoru i uopće u ekonomiji i financijama prebacuje na oporbu, odnosno na njezine aktivnosti u Saboru. Kao što je rečeno, razvoj događaja tipičan je za sredine u kojima je nisko povjerenje u institucije, u konačnici – u demokraciju.

IV Perspektive

Kao što je na početku rečeno, s jedne je strane zadržana negativna praksa uočena u hrvatskoj privatizaciji, s druge su strane otvorene mogućnosti pomaka. Prvo o jednoj vrsti pomaka. Ramljak ističe da će Agrokor ubuduće poslovati na dugoročno održivijim temeljima (kao da će ga on voditi, što možda i nije isključeno!). Umjesto širenja tržišta, utrke za prihodima i neracionalnog investiranja u prvom će planu biti profitabilnost. Valja uočiti analogiju. Ekonomski je racio dio i Todorićeve argumentacije. Kad mu je kriza s kraja 20 stoljeća izbrisala konkurente, ponajprije Miroslava Kutlu i Josipa Gucića, Todorić je opstanak Agrokora legitimirao tvrdnjom da on iz kompanija koje je preuzeo nije imovinu izvlačio nego je u njih ulagao. With a little help of his friends, ne smije se zanemariti.

No, promjena poslovnog cilja samo je jedna strana. Ramljak je otkrio i da Agrokor nema zapisnika koji bi potvrdili da je Agrokor uopće održavao sjednice uprave, da je sve bio one man show. Izostanak razlike između osobe i kompanije u to se logično uklapa. U prezentaciji revizijskog izviješća Ramljak je ustanovio da su resursi kompanije korišteni za osobne svrhe. To je glavni temelj optužbe protiv Todorića. Valja se ipak sjetiti da je odvjetnik Ante Nobilo branio Miroslava Kutlu upravo tvrdnjama da je kontradiktorna optužba prema kojoj je Kutle kao osoba radio protiv Kutle kao vlasnika.

Što je pouka? Todorić je svoj opstanak ekonomski racionalizirao: ulažem a ne izvlačim novac, zato mi kompanije funkcioniraju. Iako nije postojala razlika između korporacije i osobe pa ni uređenog, profitu orijentiranog korporativnog upravljanja – to je trajalo desetljećima. Kako? Zahvaljujući okruženju: privilegijima i ortačkoj potpori, svim spomenutim boljkama crony capitalizma čije su konzekvence, razni oblici nejednakosti i opća demotiviranost.

V Pouke

Ne može se dakle sustav svesti na ekonomski racio. Redukcija na tu vrstu legitimacije ujedno je i najranjivija točka cijelog procesa. Održivost poslovanja orijentiranog prema profitu također ovisi o institucionalnom okruženju. Sve govori da se ide prema zadržavanju crony kapitalizma. I Plenković i Ramljak, a njihove riječi treba uzeti zdravo za gotovo, ustvari govore da su ih roll up kreditori ucijenili. Tek što su stabilizirali stanje aktivacijom lex Agrokor, morali su prihvatiti uvjete kreditora. Inače – stečaj, kaos. Ne negirajući privilegije iz ugovora, implicite prihvaćaju da su stečene ucjenom. Kvazitržišna racionalizacija principom „tko daje novac postavlja uvjete“ je prekratka. (Kad se još doda „nema više socijalizma“ to je posebno iritantno i glupo.) Metoda svršenog čina nije fer i uređeno tržište. U pravilu, neravnopravni (i ucjenjivački) odnosi su jednokratni, ne obnavljaju se. Osim ako se ne uspostavi ovisnost. Perspektiva za održanje ovisničkog odnosa između roll up kreditora i hrvatske strane i  nakon nagodbe postoji u procesima koji slijede: restrukturiranju i potencijalnim rasprodajama.

U prvom je članku u ovoj seriji izraženo uvjerenje da stranci nisu reformisti: inozemni investitori samo preuzimaju postojeću institucionalnu infrastrukturu. Ovdje je riječ  o sredini personaliziranih institucija, niskog povjerenja i visoke pravne neizvjesnosti koji su razvijeni tijekom privatizacije. I privatizacija i kasniji uspon i pad Agrokora legitimirani su ekonomskim argumentima. Ta je redukcija problem, ne zato što ekonomski uzroci i posljedice nisu važni nego zbog zanemarivanja institucionalnog okruženja.

Todorić je izgubio i moguću političku potporu kad je opet ušao u krizu zbog decentralizacije političkog odlučivanja (osobito u odnosu na Sanaderovo vrijeme) i promijenjenog javnog raspoloženja.

Zaokret u slučaju Agrokor u odnosu na prethodnu desetljetnu praksu dogodio se upravo zbog promjene institucionalnog okruženja, kako zbog ulaska hrvatske u Europsku Uniju, čime je ojačala konkurencija i reducirane su institucionalne mogućnosti izravnog pogodovanja. Međutim, Todorić je izgubio i moguću političku potporu kad je opet ušao u krizu zbog decentralizacije političkog odlučivanja (osobito u odnosu na Sanaderovo vrijeme) i promijenjenog javnog raspoloženja. Nije li, vođen razvijenim instinktom, čak 2011. pokušao osnovati političku stranku. U pravu je Jurica Pavičić, kolumnist Jutarnjeg da je taj politički zaokret u slučaju Todorić omogućen promjenom javnog raspoloženja, koje su dijelom (ne onoliko naglašeno koliko Pavičić ističe) kreirali neprofitni mediji koje su financirali država, slijedeći europske pluralističke principe, i inozemni fondovi.

Oni su ukazivali na privilegije, zloupotrebe, potiskivanje vladavine prava, jer je Todorić držao pod kontrolom domaće „profitne“ medije. Danas, su za onemogućavanje ponavljanja obrazaca crony kapitalizma puno značajniji Oriana Ivković Novokmet na www.index.hr i Goranko Fižulić na www.telegram.hr a i Frenki Laušić u Jutarnjem, nego ekonomske racionalizacije uspona i pada kuće Todorić i roll up ugovora.  

VI Rekapitulacija

Na početku ove serije članaka najavljeno je da će biti fokusirana na političku ekonomiju slučaja Agrokor. Prvi se članak bavio nekim karakteristikama privatizacije iz koje je Agrokor izrastao, drugi pitanjem političke odgovornosti, treći „tunelarenjem“, to jest bitkom za privilegije nakon aktiviranja lex Agrokora, četvrti je ukazao prihvaćanje okruženja pravne nesigurnosti, peti, nakon prvog razgovora s Todorićem, postavio je pitanje alternative i mogućnost održavanja koncerna kao cjeline (nakon rezolutnog odbijanja to je odjednom ponovo opcija), šesti je postavio pitanje okolnosti pod kojima je lex Agrokor donesen, a što se pokazalo vrlo vrućom temom, dok je sedmi (pod naslovom Todorić nije radio sam: dug je izraz pozicije u hijerarhiji društvene i političke moći) opisao s kime je sve bio politički umrežen i da mu je upravo definiralo biznis-model. Napokon, osmi, napisan prije skoro tri mjeseca, programatski je ukazao na sprečavanje sukoba interesa, minimiziranje privilegija, pravne nesigurnosti, jačanju političke odgovornosti, ukratko na usavršavanje demokratskih standarda kao na način prevladavanje crony (ortačkog kpitalizma). Ovaj članak to ponavlja. Ne dogodi li se neki neočekivani obrat u nagodbi serija je došla prirodnom kraju.