Politička ekonomija slučaja Agrokor (4)

Ante Ramljak je Ante Gotovina specijalne operacije Agrokor. Očekuje tužbe

Željko Ivanković / 18. lipnja 2017. / Članci / čita se 15 minuta

Politički je neobično značajna izjava Vladina povjerenika Ramljaka da bi stečaj Agrokora izazvao tužbe protiv Hrvatske zbog „nepažnje i nedjelovanja pojedinih državnih institucija“ i da nije donesen zakon o sistemski važnim poduzećima. Raspoređuje li Ramljak odgovornost? Kako političko-ekonomski sustav ustvari funkcionira?

Ante Ramljak, Vladin povjerenik u Agrokoru, napokon je dao nekolicinu značajnih i informativnih intervjua (Točka na tjedan, Jutarnji list). Njima nije puno pomogao Agrokoru, što je njegov pretpostavljeni mandat, ali je javnosti omogućio bolji uvid u stanje stvari. Kako je Agrokor Vladin, državni posao, i to je Ramljakov zadatak. Prema najavi, ovaj, četvrti članak o političkoj ekonomiji slučaja Agrokor trebao je biti o “financijskom okruženju, osobito politici upravljanja bankovnim sustavom i tzv skrivenom bankarstvu (shadow banking), u kojem je Agrokor poslovao u vrijeme kad je na njegovom čelu bio Ivica Todorić”. Taj će, već pripremljeni, članak biti objavljen za koji dan, a ovaj mu, u dijelu u kojem Ramljak raspravlja politička pitanja, služi kao dobrodošla priprema.

Ovdje je dužna pažnja posvećena izjavama Vladina povjerenika o mogućim tužbama, o vlasničkim odnosima i političkim frontama koje je otvorio, sigurno ne slučajno. Ramljakove izjave nerijetko su kontradiktorne i iznenađujuće, no pogrešan je pristup da ga se hvata na lijevoj nozi.  Očito ih daje prema prilici i prema adresama kojima su, ciljano, upućene. Što se tiče tužbi, izgleda da se odlučio za taktiku Davida Rockefellera, koji je na informaciju da je pokrenuta tužba protiv njega odgovorio – trebat  će dugo da sud donese odluku – i nastavio igrati golf.

Uvodno ću, međutim, prikazati što se iz Ramljakovih riječi može očitati o trenutačnoj poslovnoj situaciji u Agrokoru.

I

Stvari se razvijaju loše. Promet u Konzumu pao je ogromnih 10,8 posto u ovoj u odnosu na prošlu godinu. Slično je i u drugim glavnim tvrtkama, prenio je Goranko Fižulić službene informacije iz koncerna.  Porast potrošnje u turističkoj sezoni neće sam po sebi popraviti te brojeve. Potrošnja  je rasla i prošle sezone, a ni tada nije bila dovoljna da pokrije sve obaveze. Ramljak je najavio otpuštanje dijela zaposlenih. Martina Dalić, potpredsjednica Vlade za gospodarstvo i članica Vlade neposredno odgovorna za akciju Agrokor, opetovala je poruke dobavljačima da u razdoblju izvanredne uprave potraže i druge kanale distribucije svojih proizvoda. Tko može nek se pokuša spasiti mimo koncerna u koji više nema smisla polagati posebnu nadu.

Od početka mandata Ramljak se najviše bavio pribavljanjem kredita za održanje poslovanja. Ne sluti na dobro ni činjenica da je umjesto predviđenih „od 100 milijuna eura do 400 milijuna eura“ i očekivanih „oko 220 milijuna eura“ na kraju dobio dopuštenje privremenog vjerovničkog vijeća da se zaduži za još 450 milijuna eura. Očito mu je tolika ogromna svota i potrebna. Pri tome je prihvatio uvjete koje je prije nekoliko mjeseci odbijao, jer su protivni prirodi zakona o izvanrednoj upravi.  Prema tzv roll-up modelu kreditorima je – uz prioritetnu poziciju za naplatu kredita iz tekućih prihoda –  omogućeno da imaju prioritet u naplati i potraživanja nastalih prije uvođenja izvanredne uprave (kad su sva potraživanja formalno zamrznuta).

Tako je fondu Knighthead Capital Management, koji je dugove Agrokora kupovao uz popust od više desetaka posto, kao novom kreditoru omogućena enormna zarada, kakvu ne mogu ni sanjati drugi kreditori i dobavljači tvrtke pod izravnom zaštitom države. Ramljakova tvrdnja prema kojoj je sama činjenica da kreditori računaju na zaradu znak da je „misija uspjela“, nije nužno točna.  Vrlo je izgledna i mogućnost da Fond zaradi a „misija“ propadne. Ima poduzetnika koje se ne naziva slučajno strvinarima, jer su se specijalizirali za takve poslove. Ne znači da posluju nelegalno. Ali pohvale koje je čelnik Knighthead Capital Managementa uputio Agrokoru („fantastična kompanija“!) i Hrvatskoj vladi treba čitati sa zrnom soli („Susreli smo se i s ključnim članovima Vlade, te su ti susreti dodatno osnažili naš pozitivan stav o Hrvatskoj kao zemlji usredotočenoj na razvoj gospodarstva, u kojoj se strogo poštuje vladavina prava.”!)

Ne čudi što su ruske banke isposlovale blokiranje Agrokorove imovine u Srbiji (Frikom i Dijamant). Unatoč Ramljakovim naporima, značajni dobavljač, tvrtka AWT International odlučila se potražiti zaštitu od dugova ulaskom u predstečajnu nagodbu, prema zakonu koji je i sama Vlada ocjenjivala nedovoljno funkcionalnim i upravo zato navrat nanos donijela lex Agrokor. Ne sluti na dobro.

II

Političkoekonomskom aspektu slučaja Agrokor u Hrvatskoj se, na žalost, posvećuje nedovoljno  pažnje. Ima li politologa koji se bave Agrokorom? Nema. Ima li ekonomista koji na slučaj Agrokor gledaju iz političkog kuta? Bilo iz kuta političkoekonomskog sustava, iz kuta ekonomske politike, ili da u slučaju Agrokor prepoznaju bitke političkih odnosno interesnih grupacija? Nema. S druge strane, intervjui i izjave povjerenika Ramljaka, kao i druge vijesti,  upućuju na vrlo važe politekonomske elemente cijele priče. Ovdje izdvajam tri indikativna i povezana sadržaja.

Prvi je Ramljakovo ignoriranje vlasničkih prava (potraživanja) u sklopu misije Agrokor. Drugo, Ramljakove izjave kazuju da on ima politički delegiran zadatak („misiju“), koji treba ispuniti unatoč tužbama koje i sam smatra izglednim. Zato ih posprema u drugi plan, za kasnije, no pri tome, a da se osigura, odgovornost raspoređuje i na druge koji su se zatekli s njim u poslu.  Napokon, treće, Ramljak je, mimo oficijelnog mandata, ali možda i s nekim u dogovoru, otvorio političku bitku s nekim institucijama u sustavu, moguće također radi podjele odgovornosti i jačanja svoje pozicije u izvijesnim budućim sporovima, na domaćim i međunarodnim sudovima. Za sve ovo postoje citati. Krenimo redom.

Vlasništvo

Onaj tko je očekivao (na primjer ja) da će Ramljak razjasniti (i s vremenom raščistiti) vlasničku strukturu, e ne bi li koncern formalno pripremio za restrukturiranje, bio je u zabludi. To mu nije cilj, niti mu je važno. U dijelu intervjua u kojem opisuje vlasničke odnose, Ramljak se opetovano koristi frazama kao što su „koliko je meni poznato“, „to bi značilo“, „koliko znam“, „koliko smo rekonstruirali“, „prema nekim podatcima“.

Prema nekim podatcima, kaže dakle Ramljak, Ivica Todorić je svojoj firmi Agrokor projekti, prodao dva svoja nizozemska društva s ograničenom odgovornošću, za 9,5 milijardi kuna. Ta su društva inače „prazna“, kaže Vladin povjerenik. “Koliko smo rekonstruirali, od tog je novca 5,32 milijarde kuna, koje su mu za dva nizozemska društva dugovali Agrokor projekti, prebacio u njihov temeljni kapital, a ostatak neuplaćenog novca za ta društva Agrokor projekti i dalje duguju njemu osobno.” Rečenica je, naravno, vrlo nedorečena. Iz nje, a ni iz ostalih u intervjuu, krug se vlasničkih transakcija ne da pouzdano rekonstruirati. Poštena je interpretacija da ni Ramljaku, a ni Vladi, ova vlasnička zavrzlama zaista nije važna, budući da imaju druge prioritete. Ramljak to, uostalom, neuvijeno sugerira. Drugim riječima ignorancijom vlasničke zavrzlame ustvari odašilje poruku.

Naime, jedna od spomenutih nizozemskih tvrtki za dug po osnovi PIK-obveznica u visini od 480 milijuna eura, dala je u zalog 96 posto dionica Agrokora dd, tvrtke kojom Ramljak upravlja. Lex Agrokorom to je potraživanje zamrznuto (na hrvatskim sudovima), no kako se  neka druga potraživanja prema tom dioničkom društvu tretiraju kao nezaobilazne obaveze, vrlo je neobičan zaključak Vladina povjerenika da se vlasniku PIK obveznica ne bi ni isplatilo da poteže to potraživanje jer – ništa ne vrijedi! Iako posao Vladinog povjerenika nije da vjerovnike upućuje što bi im se isplatilo a što ne bi, nego da s njima sklapa nagodbe, on to svejedno čini. Vlasniku PIK obveznica dakle poručuje da ne gubi vrijeme s mogućim pokušajima preuzimanja jer je likvidacija Agrokora dd. na stolu („koncern nema smisla održavati“).

Odgovornost

Od početka akcije Vladin je povjerenik svjestan „da će tužbi biti“, i „protiv njega osobno“. Ante Ramljak je Ante Gotovina specijalne operacije Agrokor. Na to donekle upućuje i biografija, malo u privatnim, malo u državnim institucijama, na specijalnim zadatcima. Čak su donekle i fizički slični. No, za razliku od svog slavnog ratnog prethodnika, ili pak poučen njegovim iskustvom, od početka i raspoređuje odgovornost. Vlada je povjerenika spustila u stožer operacije  i dala mu zadatak da, za vrijeme za koje mu je osigurala zaštitu od napada izvana, uspostavi linije opskrbe i aktivnosti sa izabranim saveznicima. Prvi mu je zadatak bio isplata dijela dugova dobavljačima. Na pitanje kome se i po kojem se kriteriju isplaćuju dugovi, Vladin povjerenik je odgovorio: „To odlučuju direktori operativnih kompanija, ne odlučujem ja.“ Odgovornost je prebačena. Tko zaista odlučuje, prema kojim kriterijima, možda će se saznati u potencijalnim sudskim procesima (sigurno beskrajnima).

Političke fronte

Diseminacija odgovornosti Ramljakov je modus operandi. To je uostalom prirodno, proistječe iz činjenice da je riječ o Vladinu povjereniku, čovjeku s propisanim mandatom i sa zadatkom. I to što još nije jasno definiran konačni cilj ulazi u opis posla, može se shvatiti kao dio taktike. Svejedno, čini se da je u jednom nipošto beznačajnom dijelu intervjua, u kojem otvara nove, unutrašnjopolitičke fronte, iskočio iz pretpostavljenog mandata. Naivno bi bili tretirati taj potez kao nespretnost, nesporazum. Na ovoj točki dolazimo do trećeg elementa ovog dijela prikaza Ramljakovih izjava, do političkih bitaka. Jedan odgovor na jedno od serije pitanja o tužbama posebno se ističe:

„Tužbi će biti, ali zbog toga se ne treba previše uzbuđivati. Da nije donesen Zakon o postupku izvanredne uprave, vjerujem da bi Hrvatskoj prijetile tužbe zbog nepažnje i nedjelovanja pojedinih državnih institucija. Bivši vlasnik doveo je kompaniju koja je od sistemskog značaja za gospodarstvo Hrvatske, sa značajnim utjecajem u cijeloj regiji, u stanje prezaduženosti i nemogućnosti vraćanja dugova. Kojim god putem krenuli, situaciju u kojoj netko ostaje dužan velik novac praktički je nemoguće riješiti bez tužbi.”

Pažljivo čitanje

Izjava zaslužuje pažljivo čitanje. Prvo, Ramljak njome, kao uostalom i u cijelom intervjuu, legitimira potencijalne tužbe. Ovdje posebno, budući da je i sam optužio „pojedine državne institucije zbog nepažnje i nedjelovanja“.

Drugo, Ramljak pretpostavlja da su neke „državne institucije“ trebale onemogućiti „bivšeg vlasnika“ (?, na drugom mjestu kaže da nije „bivši“) da se prezaduži. Koja je državna institucija mogla (i trebala) spriječiti Ivicu Todorića da ode u Moskvu i podigne kredit od 600 milijuna eura uz kamatnu stopu od 11 posto. Vrlo neobična i pretpostavka i zaključak. Kakav bi to političko-ekonomski sustav bio? Ramljak nije naivan, ovime se očito misli nešto drugo, ali što?

I treće, ponavljam, Ramljakov posao nije da ocjenjuje institucije, a osobito ne da ih optužuje za „grijeh propusta“ iz razdoblja prije nego što je preuzeo dužnost. A on to ipak čini. Izložen mogućnosti da i sam bude tužen, koju ne samo da ne poriče nego potvrđuje, unaprijed optužuje i druge.

Upućuje li ova izjava na obračune među pripadnicima političke klase? Nesumnjivo. Čak i da radi sam – u što je teško povjerovati, budući da si sam nije ni dao mandat, niti sam sebi podnosi izvještaje – izjava je tipičan primjer obračuna unutar političko-ekonomske elite: uvaljan sam ja, ali uvaljani ste i vi!

Prethodni citat naravno sugerira i paniku: da sve ide kako treba dogovor ne bi bio u pitanju. No ona je i jedna od konkretizacija kontrafaktualnih meditacija (odnosno, kako to političari vole reći – hipotetskih pitanja) premijera Plenkovića i potpredsjednice Dalić, što bi bilo kad bi bilo, što bi bilo da lex Agrokor nije donesen? Sve bi propalo! Kako je sustav funkcinirao prije nego je donesen zakon o sistemski važnim poduzećima, a kako funkcionira sada? Iako je dugove napravio Todorić, Ramljak tvrdi da bi bile tužene „pojedine državne institucije“. Koje?

Politička ekonomija

U prvom sam  članku o političkoj ekonomiji slučaja Agrokor pokušao pokazati da postoji specifična politička ekonomija gazdinske organizacije i poslovanja.  Ministar financija Zdravko Marić, uz druge „grijehe propusta“ (koje sam opisao u drugom i trećem članku), nije navrijeme uskladio ni propise o reviziji kompanija poput Agrokora sa zahtjevima Europske unije. Koliko je Ramljak mislio upravo na to kad spominje „nepažnju i nedjelovanje pojedinih državnih institucija.“ Ako nije Ministarstvo financija, na  koje je onda institucije Ramljak mislio?

Uostalom, ne mora on ništa ni misliti (kad je već rekao). Činjenica je da se istodobno razvijaju  napadi na Hrvatsku narodnu banku i Hrvatsku agenciju za nadzor financijskih usluga (Hanfa) zbog navodnih propusta u kontroli ili izvještavanju o zaduživanju Agrokora i kompanija iz njegova ekosustava. Saborski su se zastupnici dohvatili pitanja kako je Jadranska banka, propala već prije koju godinu, nedavno izdašno financirala Agrokor.

Zasad ti napadi ne izgledaju jako uvjerljivo iako dinamiku u političkom polju nikad ne treba zanemariti. Izjave Vladinog poverenika Ramljaka daju materijala za razmatranje političke ekonomije slučaja Agrokor kako na razini političkog sustava (odnos prema vlasništvu, funkcioniranje institucija) tako i na razini bitaka između političkih i interesnih grupacija. Kako sustav ustvari funkcionira, zašto institucije djeluju „nepažljivo“ ili propuštaju djelovati?

U sljedećem se članku prikazuje kakvu su  politiku upravljanja bankovnim i financijskim sustavom, kojoj je i Agrokor prilagođavao svoje financijsko poslovanje, vodile u proteklom su razdoblju Hrvatska narodna banka i Hanfa. Pokušava se uočiti što je u politici upravljanja bankovnim sustavom slično a što je različito u odnosu na prethodni val propadanja tajkunskih konglomerata potkraj devedesetih godina, kad se politička ekonomija također razvijala na tri razine, na razini politekonomskog sustava i ideologije, na razini pojedinih politika i na razini bitke među pojedinim političkim i ekonomskim grupacijama.

Tek nakon tog članka, pokušat ću odgovoriti na političkoekonomska pitanja kako je sustav funkcionirao, te – kao što je najavljeno – koliko je slučaj Agrokor dio nasljedstva socijalizma a koliko tranzicije. Ako u međuvremenu stvarnost ne otkrije još nešto što se mora zabilježiti.