Politička ekonomija slučaja Agrokor (7)

Todorić nije radio sam: dug je izraz pozicije u hijerarhiji društvene i političke moći

Željko Ivanković / 6. kolovoza 2017. / Članci / čita se 29 minuta

Agrokor je s državom razvijao zajedničke projekte, priskakao u pomoć utjecajnim prijateljima kad bi zapali u teškoće ili pokretali poslove. Imao je i ekonomsko-političku misiju. Zaduživao se u utrci s konkurencijom koju je teško mogao dobiti no očito je računao na pomoć države i onih koje je sam zadužio. Iako Plenković uočava da se u slučaju Agrokor radi o "reviziji hrvatske ekonomske tranzicije" čini se da ne vidi da je riječ o problemu političkoekonomskog sustava koji se ne može riješiti samo regulatornim nego i političkim promjenama

Prethodni članci:

Politička ekonomija slučaja Agrokor: Standstill aranžman

Objektivna odgovornost igrača Marića, ministra financija

Tunelarenje Agrokora: Zaduživanje na kojem bi i Todorić pozavidio

Ante Ramljak je Ante Gotovina specijalne operacije Agrokor. Očekuje tužbe

Je li Agrokor bio sistemski rizik? Koje vrste? Planira li Vlada ipak sačuvati koncern kao cjelinu

Što je presudilo: zavjera radi preuzimanja, pogrešna poslovna odluka ili optužbe o namještanju rezultata

I Uvod

Prema najnovijem programatskom intervjuu premijera Andreja Plenkovića „upravljanje krizom u Agrokoru posebna je reforma koja operativno znači reviziju hrvatske ekonomske tranzicije“. Formulacija je krajnje nespretna, no sintagma „revizija hrvatske ekonomske tranzicije“ upućuje da se vjerojatno misli na analizu i reformu politekonomskog sustava nastalog u posljednjih četvrt stoljeća, onog što se kolokvijalno naziva pretvorbom i privatizacijom. Pristojno je reći da je Plenkovićeva ambicija vrijedna poštovanja, da se u njoj naslućuje koja se razina problema reflektira u slučaju Agrokor, no usudit ću se prognozirati da će se malo od te ambicije ostvariti.

Prije svega, sličnu je ambiciju izražavala Račanova vlada u vrijeme kad je javnost za tu reviziju bila kudikamo više zainteresirana pa od toga nije bilo praktički ništa, što uostalom i slučaj Agrokor donekle potvrđuje. Jedna buduća rekapitulacija mogla bi potvrditi da su razlozi za neuspjeh Račanove deklarativne namjere isti oni koji onemogućuju uspjeh i ove Plenkovićeve najave. Sumnju, za početak, budi činjenica da, prema Plenkovićevim riječima, „vodeću ulogu u tom procesu“ ima potpredsjednica Vlade Martina Dalić, koja je u drugoj polovici devedesetih, a i poslije u dvijetisućitima, dakle upravo u vrijeme intenzivne pretvorbe i privatizacije, imala visoke političke funkcije, pomoćnica u Ministarstvu financija, državna tajnica, voditeljica Ureda za strategiju (Sanaderov mandat) i zamjenica glavnog pregovarača  s Europskom unijom te napokon i ministrica financija i zastupnica u Saboru. I u Račanovoj su vladi sjedili ministri koji su bili politički (a i privatni) sudionici tranzicije, te neki otvoreni promotori klijentelizma.

No, to je tzv. ad hominem argument. Veći su problem izjave potredsjednice Dalić koje indiciraju da ona uopće ne razmišlja na političkoekonomskoj razini, nego u najboljem slučaju „operativno“, kako bi to rekao premijer, a što je za deklariranu ambiciju debelo nedostatno. Riječ je o notornom pitanju potencijalnog sukoba interesa u slučaju Ina, u čemu joj je, nužno je istaknuti potporu dao i Plenković.

Odnos ekonomije i politike, privatnog i javnog u hrvatskoj su tranziciji postavljeni šablonski, površno i – na kraju krajeva – neodrživo.

Problem sukoba interesa tipično je i ključno politekonomsko pitanje. Razmišlja li se o „reformi tranzicije“, odnosno o transformaciji „ortačkog kapitalizma“, kako sve više stručnjaka naziva današnji hrvatski političkoekonomski sustav (recimo Maruška Vizek, direktorica Ekonomskog instituta Zagreb) onda je razvoj osjetljivosti prema potencijalnom sukobu interesa jedan od ključnih zadataka.

Hrvatska tranzicija: Linić, Šuker, Dalić, ministri financija

S time je povezano pitanje političke odgovornosti, koje u slučaju Zdravka Marića, premijer potpuno ignorira, vjerojatno iz taktičkih političkih razloga, no bez postavljanja tog pitanja ne može se govoriti o „reviziji hrvatske ekonomske tranzicije“. Napokon, odnos ekonomije i politike te privatnog i javnog u hrvatskoj je tranziciji postavljen neartikulirano i neodrživo. Izjave Martine Dalić o Zvečevu kao privatnoj firmi koja ima spašavati samu sebe (dok Vlada spašava i privatni Agrokor i njegove privatne dobavljače) potvrđuju da ta pitanja rješava prigodnim političkim floskulama, odnosno da obzor tranzicijske ideologije nije prevladala.

Napokon, posljednji razlog zašto od revizije hrvatske ekonomske tranzicije, kao temelja za promjenu politekonomskog sustava ortačkog kapitalizma neće biti ništa je deklarirani Plenkovićev „cilj“ da „do kraja djelovanja izvanredne uprave raspletemo sva moguća klupka koja tu postoje, od tehnologije poslovanja, međuovisnosti, pozajmica, kreditiranja, plaćanja, itd. Mislim da je zdravo za naše gospodarstvo da se situacija do kraja raščisti, da nakon toga odnosi među poslovnim subjektima i njihovo plaćanje budu transparentni i zakoniti.“

Uspostava transparentnosti i zakonitosti debelo je prekratak cilj. Deklarirao ga je i Račan. Pretvorba i privatizacija temeljile su se na zakonima. „Reforma tranzicije“ i promjena političkoekonomskog sustava ortačkog kapitalizma (nek ostane taj operativni naziv), podrazumijeva promjenu političkoekonomske ideologije, a tome se ni u hrvatskoj (sručnoj i široj) javnosti ni u politici ne naziru ni tragovi ni težnje.

Prepreka je dogma da je ekonomija sustav odvojen od politike, da tako treba biti i tome težiti. Ona sprečava prepoznavanje  da svaka ekonomska aktivnost, pa i „odnosi među poslovnim subjektima“ (Plenković)  ima svoj politički aspekt. Nije stvar dakle samo u tome da odnosi budu „transparentni i zakoniti“ nego je i pitanje na kojoj su politici utemeljeni, s kojih se pozicija moći ulazi u te odnose. „Pozajmice, kreditiranja i plaćanja“ koja Plenković spominje imaju svoj politički aspekt.

Agrokor je pao zbog duga, zbog toga što nije mogao servisirati dug. U posljednje se vrijeme, dakle u 21 stoljeću, ponovo intenzivirao rad na politekonomskoj analizi duga, odnosno zaduživanja. Iako je literatura brojna, tema nije sistematizirana. Najjednostavnije što se može ovdje reći je da postoji „makropolitika“ i „mikropolitika“ dužničko-vjerovničkih odnosa, koje se međutim isprepliću.

U ovom ću sedmom članku o političkoj ekonomiji slučaja Agrokor iznijeti prije svega elemente na temelju kojih se može pokušati razumjeti „mikropolitika“ Agrokorova zaduživanja, posebno u dužničko-vjerovničkim odnosima u segmentu koji se naziva bankarstvo u sjeni. Ključna pitanja kako je toliko na sve strane ulagao koncern za koji se sad ustanovilo da je bio bez novca, odnosno ako je bio kratak s novcem kako je toliko ulagao, bit će razmatrana u jednoj sintezi nakon što se u osmom članku prikaže ekonomska politika Hrvatske narodne banke.

II Agrokor i bankarstvo u sjeni

S obzirom na ono što ustvari opisuje, termin bankarstvo u sjeni, shadow banking, kreiran je nevjerojatno kasno, tek 2007. godine, u osvit financijske krize (Wikipedia). Prema definiciji koju je dao Ben Bernanke, bivši guverner američkih Federalnih rezervi, riječ je o tržištima i institucijama kod kojih se mogu dobiti uobičajene bankovne usluge (kreditiranje), ali su izvan standardnog bankovnog sustava, dakle o financiranju poslovnih pothvata „drugim sredstvima“. Odmah je očigledno da je definicija kratka, da je to ustvari necjelovit opis. Na primjer, kad jedna firma jamči za drugu to je bankovna usluga izvan bankarskog sustava, dakle shadow banking, iako to uopće nije nova pojava. Ne čudi to. Ekonomske definicije često ne ciljaju potpuni obuhvat pojma, nego su operativne, kontekstualne. K tome, pojam bankarstva u SAD ima drukčije značenje nego u nas.

Pogleda li se retrospektivno, nestandardni oblici dio su razvitka financija. Da ih nije bilo ne bi bilo niza danas standardiziranih i reguliranih načina financiranja, nekih vrsta fondova, sekuritizacije, a i same su mjenice, koje bi danas trebale biti rutina, kad su se stoljećima unatrag pojavile  kao bill of payment, bill of exchange, bile novi instrument namijenjen financiranju trgovanja na udaljenost. U slučaju Agrokor mjenice su se opet prometnule u nestandardni instrument financiranja. Opseg u kojem su korištene dao im je i svrhu dugoročniju od premošćivanja tekuće nelikvidnosti.

Bankarstvo u sjeni nije protuzakonito budući da ga – u razvijenim sustavima – donekle štiti načelo da je dopušteno sve što nije izričito zabranjeno. Naravno, to je načelo u praksi rastezljivo. Zabranjeno je, na primjer, ugroziti financijski ili gospodarski sustav, upravo ono što lex Agrokor implicite imputira Todoriću

Jedan od poticaja razvoju bankarstva u sjeni, dakle alternativnog financiranja, regulatorne su restrikcije u regularnom financiranju. I Hrvatska ima iskustva s financiranjem izvan strogo nadziranih kanala. U godinama prije recesije banke su se financirale zaduživanjem u inozemstvu zbog čega su – da se smanji rizik zemlje – bile prisiljene izdvajati visoke rezerve. To je poskupljivalo kredite. Da se to izbjegne, poduzetnici su gradnju, uvoz strojeva i sl. počeli intenzivno financirati putem leasing-kuća. Nakon izbijanja krize leasing-kuće su se našle u problemima, ali su gubitci uglavnom prevaljeni na inozemne izvore njihova financiranja (Austrija, slučaj Hyppo Alpe Adria Leasing).

Bitan je dakle i pravni status bankarstva u sjeni. Načelno govoreći, te usluge najčešće nisu nezakonite, ni protuzakonite, budući da ih – u razvijenim sustavima – barem donekle štiti načelo prema kojem je dopušteno sve što nije izričito zabranjeno. Naravno, i  to je načelo u praksi vrlo rastezljivo. Zabranjeno je, na primjer, ugroziti financijski ili gospodarski sustav, upravo ono što lex Agrokor implicite imputira Ivici Todoriću. U bankarstvu u sjeni ekonomija i politika se jasno prožimaju.

Politička ekonomija

Jedno od objašnjenja činjenice da se Agrokor intenzivno financirao izvan bankovnog sektora analogno je prije spomenutom slučaju s leasing-kućama. Prema tom objašnjenju, Agrokor je iscrpio limite koje je regulator odredio bankama za financiranje koncerna i povezanih društava pa se okrenuo mjenicama, odgodama plaćanja, kreditima od dobavljača  i drugim sličnim metodama.

U tome objašnjenju ima puno istine, ali izgleda da to ipak nije sva istina. Naime, kad je u Agrokor ušla izvaredna uprava ona se za visoke svote zadužila opet i kod velikih domaćih banaka koje dakle nisu bile sasvim iscrpile limite. Očito, valja potražiti i druga objašnjanja, a ona su – ponovo dijelom – u području političke ekonomije. Jednostavno rečeno, odnos između Agrokora i dobavljača, uzmimo njih za primjer, iako ima i drugih sudionika nestandardnog financiranja, valja u jednom aspektu promatrati i kao političko-ekonomski odnos. Toj tezi treba kontekst i objašnjenje.

Načini izvanbankovnog financiranja

S Petrom Pierreom Matekom predsjednikom Upravnog vijeća Hrvatske agencije za nadzor financijskih tržišta (Hanfe), razgovarao sam o tome koje su metode financiranja Agrokora izvan uobičajenog bankovnog kreditiranja dosad identificirane te koje su u nadležnosti Hanfe.

Agrokor se prije svega financirao na tržištu kapitala u inozemstvu. To je pretenciozno nazvati shadow banking iako je izvan domaćeg bankovnog sustava (definicije su, rekosmo, labave). Ondje je Agrokor tražio novac zato što ga u Hrvatskoj u tim količinama, a riječ je o milijardama eura, nije bilo. Također, inozemnim su fondovima prodavane nekretnine, uglavnom Konzumove, a zatim ponovo unajmljivane (lease and sell back). Jedan konzultant iz tima koji upravo analizira situaciju u Agrokoru tvrdi da Konzum više uopće nema imovine, da je sve založio i prodao, od prodajnih centara do polica.

To je dosta nepovoljna okolnost. Prema jednom  bankaru, upravo je orijentacija na maloprodaju, koja pod udarom interneta svuda u svijetu nailazi na sve veće teškoće, bila najveća Todorićeva strateška pogreška. Ako Konzum više zaista nema imovine, onda je visoka vjerojatnost da za nagodbu vjerovnicima neće ostati ništa, da će se naplatiti prije svega dobavljači koje je spašavala Vlada i kreditori koji su za sredstva plasirana nakon aktiviranja zakona dobili prioritet u naplati starih kredita. Kad ostali vide da ostaju kratkih rukava, „bit će krvi do koljena“, kaže drugi konzultant.

Uglavnom, lease and sell back, prodaja (iznajmljivanje) polica i inozemno tržište kapitala prvi su nebankovni načini financiranja na koje se Agrokor oslonio.

Slučaj Grgić, odnosno Agram Invest, razotkrio je tzv repo-aranžmane. Agrokor je prodao svoje udjele u Agrolaguni s obavezom da ih otkupi natrag. Kako u tome nije uspio „kreditoru“, u ovom slučaju koncernu Agram, ostali su udjeli u Agrolaguni. Ni to, kao ni kreditiranje između firmi, Hanfa ne nadzire. A firme su masovno kreditirale Agrokor. Čak su dizale kredite i prosljeđivale ih Agrokoru.

Zanimljiv je to odnos u kojem se očito više  reflektira njihova predodžba o poziciji Agrokora u društvenoj i političkoj hijerarhiji, nego o njegovoj mogućoj ekonomskoj snazi: da su ga manje firme vidjele kao ekonomski snažnoga čemu bi mu prosljeđivale svoje kredite? Ali su ipak vjerovale da ne može (politički) propasti (zasad je ta vjera opravdana). Inače mu ne bi olako davale svoj novac.

Faktoring i mjenice

Hanfa nadzire faktoring-društva. Ona otkupljuju dug, a u slučaju Agrokora postala su poznata prije svega zbog tzv. regresnih mjenica, onih koje su firme dobile od Agrokora, prodale ih faktoringu, a kad je Agrokor prestao plaćati obaveze, krajem ožujka, one su im se vratile kao bumerang. Izgleda, naime, da će firme taj teret morati primiti na sebe. Prema  ugovoru s faktoring-društvom ono mjenice naplaćuje ili od Agrokora (koji ih je izdao), ili od firme (dobavljač) od koje ih je otkupio. Faktoring ne mora znati je li kupio šuplju mjenicu.

Činjenica da je mjenica bila regresna, znak je da je negdje u bankovnom sektoru  istovremeno postojala sumnja u Agrokor, ali i nastojanje da se disperzijom rizika postigne što veći volumen. Ovo mjesto treba zapamtiti. Financiranje je uvijek raspodjela rizika. U ugovaranje financiranja, kao i u druge trgovačke odnose, uključeni su potreba za financiranjem i moć, čiji intenziteti raspodjeljuju rizik. Ovdje je moć raspodjeljivala rizik između faktoringa (banaka), Agrokora i dobavljača.

Hanfina i HNB-ova politička akcija u sjeni tek treba dobiti svoju politološku artikulaciju i interpretaciju

Sredinom travnja su dobavljači koji nisu dio Agrokora, ponavlja Matek svoje ranije objavljene informacije, bili izloženi 2,2 milijarde kuna prema faktoring-društvima. Osim toga je na isti datum bilo 600 milijuna kuna mjenica gdje su im i jedna i druga strana bila društva iz koncerna Agrokor. Tu nema izloženosti dobavljača izvan grupe Agrokor i sav je rizik de facto na faktoring kući. U faktoring-društvima ukupno je dakle sredinom travnja bilo 2,8 milijardi kuna.

Javnosti je poznato da su Vlada i Sabor odgađali potpuniju primjenu Zakona o faktoringu. Utoliko, Hanfa nije imala ovlasti značajnije intervenirati, ali je obavijestila Hrvatsku narodnu banku o tome koje banke kreditiraju faktoring-društva i na taj se način dodatno izlažu riziku prema Agrokoru. Tako je počelo zatvaranje okolnih puteva bankama u financiranju Agrokora. Preko mjere koja je dopuštena zakonom jer se smatra rizičnom. Bila je to politička akcija u sjeni koja tek treba dobiti svoju politološku arikulaciju i interpretaciju.

Koliko novca

Maruška Vizek, direktorica Ekonomskog instituta Zagreb, pozivajući se na lipanjsko (o svibnju) Izviješće izvanrednog upravitelja, prema kojem je Agrokor izdao mjenica u visini od 7,4 mlrd kuna, izračunava da je riječ o svoti usporedivoj s 9 posto novčanog agregata M1 (gotovi i depozitni novac), da je ta količina mjenica u visini 2 posto BDP-a, a da je 35 posto mjenica, prema Izviješću, otišlo na naplatu u banke i faktoring društva i tako izravno kreiralo novac. Izviješće je prilično šlampavo, nejasno, više od pola od tih mjenica je između Agrokorovih firmi, neke su zaista naplaćene kod velikih, druge kod manjih banaka … Kako s time stvari stoje više će se znati tek kad revizorska kuća PWC u rujnu, kako je najavljeno, svede račune. Vizek se, računajući o kojoj je novčanoj masi riječ, pita jesu li HNB i Hanfa propustile reagirati. Tu ću temu možda moći potpunije analizirati tek nakon sljedećeg članka.

Fondovi gospodarske suradnje

Hanfa nadzire i  fondove gospodarske suradnje koji su nakon mjenica, faktoringa, repo-aranžmana, prodaje i iznajmljivanja polica i prodajnih centara te direktnog kreditiranja bili još jedan oblik složenog nebankovnog financiranja Agrokorovih poslovnih pothvata. (U javnosti se pojavila informacija da su identificirana 22 načina, no to je stvar budućeg razvrstavanja i sistematizacije.)

Kad je Hrvatska prije osam godina upala u duboku ekonomsku krizu, Borislav Škegro, savjetnik premijerke Jadranke Kosor, smislio je fondove gospodarske suradnje koji su trebali razvijati manje, perspektivne poslovne projekte, novcem koji bi im pola osigurala država, Hrvatska banka za obnovu i razvitak, a pola privatni sektor. Ministrica financija u Vladi Jadranke Kosor bila je Martina Dalić, a Zdravko Marić državni tajnik u ministarstvu. Plenković u intervjuu naravno hvali i ideju i realizaciju Fondova gospodarske suradnje (“daju značajan doprinos poticanju hrvatskog gospodarstva”, moš mislit). No tko je u FDGS-ovima bio taj „privatni sektor“? Naravno – Agrokor.

Nexus Private Equity Partneri je jedno od društava koje upravlja FGS-ovima. Jedan od ulagača u Nexusove fondove  je – Agrokor.  Novac koji je Nexus dobio pola od države a pola od drugih radi ulaganja u profitabilne projekte, preko nekoliko je računa završio „na čuvanju“ u Agrokoru. Predsjednik uprave Nexusa Marko Lesić tvrdi da to nije bilo ekonomski nerazumno: kamata je bila pristojna, a povrat osiguran. Osim toga, s Agrokorom, koji je dakle osnivač fonda, imao je nekolicinu zajedničkih projekata. U realnosti, transakcija se manje dogodila zato što je Nexus imao višak, a više zato što je Agrokor imao manjak. Tako su radili i drugi, kaže direktor društva Lesić.

Svakako nije bilo zgodno da je i Škegrino društvo Quaestus osnovalo Fond za gospodarsku suradnju koji je on osmislio kao premijerkin savjetnik, no to službeno nije proglašeno sukobom interesa.

I zaista je tome tako. „Mi smo ulagali u sve fondove“ rekao mi je Todorić u razgovoru u Kulmerovim dvorima. Očito s računicom. S malo čačkanja po internetu Todorićeve se riječi da „su ulagali u sve fondove“ brzo potvrde. Društvo Quaestus Borislava Škegre uložio je pola državnog pola privatnog novca u tvrtku Fragaria. Fragaria i Quaestus su također imali zajedničke poslove s Agrokorom, od kojeg je Fragaria preuzela Moslavina voće. Fragaria se našla i na popisu tvrtki koje su mjenicama financirale Agrokor. Tehnika je donekle drukčija nego u slučaju Nexus, ali je efekt isti. Agrokor bi uložio novac, zajedno s državom, a poslije ga je njegov poslovni partner i financirao.

III Nije radio sam

Svakako nije bilo zgodno da je i Škegrino društvo Quaestus osnovalo Fond za gospodarsku suradnju koji je on osmislio kao premijerkin savjetnik, no to službeno nije proglašeno sukobom interesa. Senzibilitet za sukob interesa se očito nije razvio do te razine. Također nije zgodno da fondovi više posluju s jednim od osnivača (Agrokorom) iako ima i drugih.

Hanfa, koja će o Nexusu izdati svoje rješenje, štiti ponajprije male ulagače, budući da institucionalni ulagači, kakvi su u fondovima gospodarske suradnje, imaju i znanja i resurse da sami zaštite svoje interese.  Uostalom, poznato je iz procedure, da su ti institucionalni ulagači odobravali projekte u koje su fondovi ulagali.

Pomozi si sam i bog će ti pomoći

U višesatnom razgovoru koji sam s njim vodio u Kulmerovim dvorima, dio svoje poslovne strategije opisao je kao „spašavanje lokalnog tržišta koje se našlo na udaru globalne konkurencije“. „Agrokor bi“, objašnjavao je Todorić, „preuzimao lokalne kompanije pred stečajem i od njih stvarao tržišne lidere.“ Dodaje da je „u posljednjih petnaestak godina, od 2000. do 2016. Agrokor u hrvatsko gospodarstvo uložio 18 milijardi kuna“ dakle skoro 2,5 milijardi eura. Jedan iz kruga vodećih ljudi u Agrokoru iz Todorićevog vremena, smatra da su Agrokor iscrpila baš ta visoka ulaganja u vrijeme krize, koja je u Hrvatskoj trajala šest godina.

Ali, kao što je već vidljivo, ulaganje u kompanije u teškoćama nije bila samo Todorićeva poslovna nego i politička i društvena strategija. Agrokor je do jučer bio najvažniji državni i poslovni prijatelj. A ni Fondovi gospodarske suradnje nisu bili jedini način na koji je Agrokor državi „priskočio u pomoć“.

Priskakanje upomoć državi i poslovnim prijateljima

Kad je Hrvatska početkom tisućljeća otvorila tržište stranim televizijskim kompanijama, po zakonu je u novim projektima bio potreban i domaći vlasnik. Agrokor je, zajedno s Atlantic Grupom Emila Tedeschija, investirao u RTL televiziju. Godinama su Vlade na razne načine pokušavale oporaviti PIK Vrbovec i poljoprivredne kombinate. Unajmljivani su strani manageri, postavljani odani stranački „stručnjaci“. Na kraju država ih je prepustila Agrokoru, samo da ih se riješi. Ne čudi što su korifeji SDP-ove koalicijske vlade izrijekom podupirali koncern (Čačić, „Kad Todorić kihne Hrvatska se prehladi“; Grčić, „Agrokor mora opstati pod svaku cijenu“).

Agrokor je u manjim sredinama ulagao u skladišta, u Dubrovniku u hotele. Kad je prije manje od dvije godine Hrvatska poštanska banka, nakon enormnih gubitaka morala biti dokapitalizirana, država je uz ostale pozvala i Agrokor. Danas, HPB je ponovo objavila gubitak od 64,5 milijuna kuna u prvoj polovici godine – zbog izloženosti Agrokoru. Lani je u istom razdoblju imala dobit od 90 milijuna kuna, što ukupno smanjenje zarade penje na više od 150 milijuna kuna.

Medijska je industrija dobar primjer zbog svojeg nesumnjivog političkog utjecaja. Za spašavanje, Agrokor je dobio prekid prekomjernog granatiranja.

Uz državu i poduzetnici u teškoćama pomoć su tražili kod Todorića.  Kad je Dubravku Šimencu, bivšem vaterpolistu ali i dugogodišnjem utjecajnom HDZ-ovcu, zapeo nekretninski posao probleme je riješio – Todorić. Agrokor je uskočio i bivšem premijeru Nikici Valentiću. Agrokor je glavni kupac proizvoda tvrtke u vlasništvu  Marine Popijač, supruge bivšeg ministra gospodarstva Đure Popijača, a današnjeg direktora Petrokemije u Kutini, kojoj su pak najveći kupac tvrtke iz koncerna Agrokor.

Ni ulaganje u zdravstvo nije bilo od nule, nego je Polikliniku u Nemetovoj kupio od Basler osiguranja koje se zbog gubitaka odlučilo na povlačenje s tržišta. Opet, dakle, Agrokor je ušao u projekt pred izdisajem. U zdravstvenom biznisu angažirao je i predsjednika Akademije Zvonka Kusića, potkraj 2016. praktički sekundu prije nego što će se sam suočiti sa stečajem. Kad je tisak zapao u krizu, glavnog distributera, tvrtku Tisak, preuzeo je Agrokor.

Medijska je industrija dobar primjer zbog svojeg nesumnjivog političkog utjecaja. Za spašavanje, Agrokor je dobio prekid prekomjernog granatiranja. Prema podatcima izvanrednog Vladina povjerenika Ante Ramljaka, Tisak je u najtežoj situaciji od većih tvrtki u koncernu.

Ivica Todorić je izračunao da je od 2007 godine, kad se zadužio za milijardu eura po kamatnoj stopi od 8 posto, Agrokor platio oko 800 milijuna eura kamata, dok su glavni konkurenti Lidl i Kaufland, za kredit otprilike iste visine odtad platili između 100 i 200 milijuna eura kamata.

Nije dakle čudno što je Agrokor bio gdje se god okreneš, u svakoj industriji. Prije nego što se međutim prijeđe na opis financijskog okruženja u kojem je Agrokor poslovao (bankovni sustav) e  ne bi li se otvorio put za prikaz “makropolitike” Agrokorova duga važno je postaviti pitanje zašto se Agrokor toliko zaduživao.

IV Zašto se zaduživao

Agrokor se dijelom, kao i većina poduzetnika zaduživao radi novih poslova, novih prilika, a što je – kako je prije opisano – nerijetko bilo priskakanje u pomoć državi ili važnom poslovnom prijatelju. Drugi je važniji razlog taj što se zaduživala njegova konkurencija, ulagala i širila poslovanje. Ne bi li sačuvao tržišni udio zaduživao se i Agrokor.

Ivica Todorić je izračunao da je od 2007 godine, kad se zadužio za milijardu eura po kamatnoj stopi od 8 posto, Agrokor platio oko 800 milijuna eura kamata, dok su glavni konkurenti Lidl i Kaufland, za kredit otprilike iste visine odtad platili između 100 i 200 milijuna eura kamata. „Agrokor je“, objašnjava Todorić, za deset godina platio bankama od 600 do 700 milijuna eura više nego kokurenti. Između 2011 i 2015 Agrokor je, dodaje Todorić, bankarskim institucijama platio 8,7 milijardi kuna.

Rizik zemlje: od Škegre, preko Crkvenca i Dalić do Lalovca

Jedan od glavnih razloga zašto je Agrokor plaćao više kamate nego konkurencija je visoki rizik zemlje. Hrvatski je rejting svrstavao hrvatski dug u junk, smeće, pa je i Agrokor, koncern koji dolazi iz Hrvatske i dijeli njezinu rizičnost i njezinu sudbinu,  ustvari bio rizično ulaganje za banke i fondove. Što se, uostalom, pokazalo i točnim.

Iako s teretom kamata i infrastrukture nije bilo puno šansi da dobije utrku s konkurencijom Agrokor je išao dalje i dalje očito računajući na pomoć političkog i društvenog okruženja na koje je dijelom prebaciovao odgovornost za svoje teškoće

Razlika između Agrokorova političkoekonomskog okruženja i onog njegovih konkrenata, dakle političkoekonomska dimenzija, ovdje je očita. Oni su imali pristup jeftinijim sredstvima, upravo zahvaljujući drukčijem političkoekonomskom okruženju.

Osim činjenice da se zaduživao po višim stopama nego konkurencija, Todorić je svjestan da ni njegova ulaganja nisu bila jednako efikasna, posebno u BiH i Srbiji, zemlje s vrlo lošom institucionalnom i drugom infrastrukturom (kao što je objašnjeno u prethodnom, šestom članku). Javna infrastruktura i porezno opterećenje nisu pogodni za efikasno ulaganje ni u Hrvatskoj, navodi Todorić ex post u Agrokorovom prezentacijskom materijalu s kraja veljače.

Pitanje, zašto se ipak toliko zaduživao, unatoč nepovoljnom političkoekonomskom i institucionalnom okruženju sad dobiva drugu boju: bilo je dosta znakova da s teretom kamata i infrastrukture koji je nosio utrku u koju se upustio teško može dobiti, čak i da su mu sve odluke bile savršene (nema smisla braniti ga – očito nisu)? Zašto je “srljao”? Izvan je svake sumnje da je računao na pomoć iz svojeg političkog i društvenog okruženja, na koje je dijelom prebacivao odgovornost za svoje poslovne teškoće.

Netko za izbijanje slučaja Agrokor krivi regulatore (Hrvatsku narodnu banku i Hanfu), netko druge kompanije, na primjer dobavljače, netko fondove i banke. Svatko upire prstom prema svojim interesima. Plenković stvar s pravom diže na razinu “revizije hrvatske ekonomske tranzicije”. Teško da se to može svesti na regulatorne promjene i promjene pojedinih ekonomskih politika, na primjer fiskalne ili monetarne, a koja će – budući da je formirala financijsko okruženje u kojem je Agrokor poslovao – biti opisana u sljedećem članku.

Teme sljedećeg članka:

Politika HNB-a i je li moguća nova politička ekonomija