‘Novi društveni ugovor’ ne sklapa se između rada i kapitala; oni su se transformirali. Čeka se da se stvore predstavnici novih klasa

Hrvatsko sociološko društvo organiziralo je raspravu o mogućnosti da rad i kapital u Hrvatskoj sklope novi društveni ugovor. Taj naslov društvene odnose svodi na ekonomske, iz vida ispušta da su se kapitalizam, rad i kapital - transformirali, a rad i kapital djelomično i pretopili. Neupitni rast nejednakosti ipak zahtijeva da se afirmiraju prava novih društvenih slojeva (klasa), no ne samo ekonomska, nego i građanska, socijalna i politička prava, pa i kulturna

Prije manje od dvije godine rijetko je tko u Hrvatskoj znao značenje termina prekarijat, a pretpostavljalo se da razvoj prekarnog rada Hrvatsku tek čeka (i da ga možda može izbjeći). Pokazalo se, međutim, da po tom obliku rada Hrvatska izrazito prednjači u Europi: prema podatcima Eurostata, u Hrvatskoj je više od osam posto svih zaposlenih angažirano u prekarnim oblicima rada – u agencijskom radu, radu na rok kraći od tri mjeseca, honorarnom radu i uopće u oblicima nesigurnog rada za koji oni koji ga ipak dobiju moraju moliti (iz lat. prex, precis – molitelj). Sljedeća zemlja je Francuska s udjelom prekarnog rada manjim od pet posto, dok se u polovici zemalja EU taj udio kreće malo iznad ili čak ispod jedan posto.

K tome, u Hrvatskoj je posljednjih godina eksplodirao rad na određeno vrijeme: oko 22 posto svih zaposlenih, a i po tom je pokazatelju među prvima. Više imaju samo Portugal, Španjolska i Poljska.

Klasa (prvi put)

Termin prekarijat možda je najviše afirmirao Guy Standing, britanski socijalni i politički teoretičar. Tako je naslovio i dvije knjige iz 2011. i 2015., a temom se bavio i u nizu drugih radova. U posljednjoj knjizi analizira – može li se prekarijat formirati kao klasa? To je pitanje nit vodilja ovog članka, koji je i prilog  javnoj raspravi koju pod naslovom  “Kapital i rad u Hrvatskoj – je li moguć novi ‘društveni ugovor’?”, organizira Hrvatsko sociološko društvo (28. ožujka 2018, Matica hrvatska, Zagreb, u 16:00). Ako se prekarijat može formirati kao klasa, onda može imati i svoje jasne predstavnike u pregovorima o društvenom ugovoru, bilo da je riječ o strankama (lijevim) ili interesnim asocijacijama (sindikatima).

Slijedom Standingove generalne analize prekarijata i transformacije kapitalizma, ovdje ću se osloniti na jednu činjenicu i jednu pretpostavku. Činjenica je rast nejednakosti a pretpostavka – s kojom se ne moraju svi složiti – je da se kapitalizam transformira, odnosno da se transformiraju i rad i kapital.

Rast nejednakosti unutar državnih zajednica je više-manje neupitan, u razvijenim zemljama kao i u zemljama u razvitku. Ta činjenica, kolikogod nepovoljna, nije dovoljna da iz nje deriviramo klase. Negdje moramo postaviti granice klasa, dakle moramo uvesti kvalitativno razlikovanje (osim ako sve ne podijelimo na dvije klase, gornju i doljnju, što, naravno, ništa o njima ne govori). Rast nejednakosti može biti signal, posljedica klasnih razlika.

Kapitalizam

Što se tiče pretpostavke o transformaciji kapitalizma, obično se govori o fazama kao što su prvobitna akumulacija, agrarni pa industrijski kapitalizam, doba usluga, informacijsko doba, odnosno moderni kapitalizam, a može se govoriti u politekonomskim kategorijama pa onda imamo državni kapitalizam, crony, odnosno ortački  kapitalizam, zatim neoliberalni (libertarijanski) kapitalizam, welfare state itd.

Može se, razmjerno uvjerljivo, braniti tvrdnju da je kapitalizam, unatoč mijenama, u biti uvijek isti, da ga uvijek karakteriziraju privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju (kapital) i tržišna razmjena te napetost između rada i kapitala u kojoj rad stvara višak vrijednosti a kapital ga prisvaja. Prema drukčijem gledanju na stvari  rad i kapital  ne mogu jedan bez drugog, oba su faktori proizvodnje, a višak vrijednosti stvaraju zajednički. To gledanje, premda naizgled suprotno, usvaja implicite ili eksplicite istu polaznu pretpostavku da je kapitalizam uvijek isti i da ga u biti karakterizira odnos rada i kapitala, samo nije riječ o napetosti nego o pregovorima i suradnji.

Rad i kapital

Britanski ekonomist John Kay podsjeća  da pojam kapitalizam vuče porijeklo iz ekonomske filozofije 19. stoljeća. Možda je pretjerano, poput Kaya ili sociologa Anthonyja Giddensa, zaključiti da je termin kapitalizam postao potpuno nefunkcionalan, da više skriva nego što razjašnjava. No previđanjem razlika između prije spomenutih društvenih uređenja, koja su i raznorodna (različita po porijeklu), svođenjem svega na vječitu dijalektiku rada i kapitala, zaista se lako pada „u mrak u kojem su sve krave crne“. Visoka je vjerojatnost da se zanemare uvidi iz kojih se mogu izvesti smisleni zaključci.

Ovdje je pitanje mijenjaju li se u tim transformacijama kapitalizma odnosi među klasama.  Po mojem sudu – mijenjaju se, a transformiraju se i same klase. Kao što je poznato, u marksističkoj ali ne samo u marksističkoj tradiciji, dvije bitne klase, klasa kapitala i klasa rada formiraju se na temelju pozicije u procesu materijalne proizvodnje (života). Taj je pristup po prirodi stvari ekonomistički (klase su izvedene na temelju pozicije u proizvodnji). To samo po sebi nije mana, ali je problem ako se na temelju njega klase više ne mogu uspješno razlikovati.

Na primjer, u vrlo pozitivnom prikazu Pikettyjeve knjige Kapital u 21 stoljeću nobelovac Robert Solow uočava vrlo nejasnu definiciju kapitala. On tvrdi da se Piketty koristi terminima bogatstvo i kapital  kao sinonimima (interchangeable), a oni su funkcionalno – s obzirom na proces proizvodnje – različiti. Postoje bogatstva koja nemaju nikakve veze s procesom proizvodnje. No, ako i idemo u proces proizvodnje, ponekad je vrlo teško razlikovati rad i kapital, u današnje doba sve teže – na primjer intelektualni rad i intelektualni kapital. Sami pojmovi rada i kapitala od početka su bili ograničenog dosega, a s vremenom su se i u stvarnosti razvili njihovi različiti oblici. Sve je to već dugo poznato, a to je shvaćanje koje je prihvatio i Guy Standing u analizi prekarijata.

Prava 

Pitanje je, naravno, na temelju čega se identificira prekarijat (kao klasa) ako ne na temelju položaja u procesu proizvodnje, a ne ni na temelju materijalne nejednakosti. Odgovor Guya Standinga je – na temelju prava! Taj se odgovor u ovom trenutku čini vrlo poticajnim, odnosno zaslužuje da se pomno razmotri. Izgleda da u njemu postoji analitički ali i politički potencijal.

Guy Standing: prekarijat kao klasa formira se na temelju prava

Na sasvim općenitoj razini, pravo određuje poziciju pojedinca ili neke skupine u nekoj zajednici. Prava (i obaveze) artikulacija su apstraktnog pojma sloboda. Na konkretnojoj razini uobičajeno se razlikuju ljudska (neotuđiva) prava, građanska, politička itd. Premda je to više manje poznato, vrijedi podsjetiti da u politička prava pripadaju izborno pravo: birati i biti biran, zatim pravo sudjelovanja u civilnom društvu; građanska prava uključuju jednakost pred sudom i pravedno suđenje, slobodu izražavanja, zaštitu privatnosti; među socijalnim su pravo na zdravstvenu zaštitu, osnovni standard i obrazovanje; pravo pripadanja pojedinoj kulturnoj (jezičnoj, umjetničkoj) zajednici jedno je od kulturnih prava, a pravo na prakticiranje svoje profesije, pravo pristupa resursima i pregovaranja o tome su ekonomska prava.

Klase (drugi put)

Iz doljnje slike je jasnije da – kad se razvrstavaju klase – nije riječ samo o pravima u procesu proizvodnje i distribucije, te odnosu prema državi nego ukupno o političkim, građanskim, kulturnim, socijalnim i ekonomskim pravima. Na temelju njih Standing razlikuje tri ključne klase kapitalizma 19 i 20 stoljeća – plutokraciju, salarijat i radnike (proletarijat).

Zajedno sa salarijatom, koji je prema Standingu, glavni dobitnik razdoblja socijaldemokracije – idu proficians. To su – prema njegovom objašnjenju – dobrostojeći mladi poduzetnici, a ispod radnika, smjestili su se prekarijat i lumpenprekarijat. Standing dalje analizira i opisuje pojedine klase, a što potkrepljuje podatcima, argumentima, citatima autoriteta. Za plutokraciju tvrdi da je puno manja od čuvenih 1 posto na koje se fokusirao pokret Occupy, ima uglavnom internacionalni karakter, pa se i njezina politička prava realiziraju na toj, internacionalnoj razini, što se tiče građanskih prava plutokracija je usmjerena da ih drugima ograniči, a rubrika socijalnih prava je tu – razumljivo – prazna.

U analizama je Standing više ili manje uvjerljiv. Utoliko, nije stvar u tome da se njegov pristup slijedi kao sveto pismo, nego da se iskoristi kao poticaj. Čini se da može biti analitički i politički produktivno da se klase, ili – ako hoćete – slojevi  razlikuju na temelju prava. Standing uočava notornu činjenicu da salarijat (a i radnici) participiraju u kapitalu, kroz razne fondove, među ostalim i mirovinske. Sama ekonomska prava ih dakle ne opisuju dovoljno jasno. S druge strane, jedan od značajnih izvora nastajanja prekarijata su migracije. Pitanje je njhovih kulturnih prava, naravno i socijalnih i ekonomskih – kao što je pravo liječnika da liječi u novoj sredini.

Prekarijat

U završnom je dijelu korisno opisati izvore i karakteristike prekarijata te o kojim je pravima riječ u slučaju tog socijalnog sloja (klase). Više je razloga zbog kojih raste udio prekarijata – globalizacija, migracije zbog drugih razloga, tehnološke promjene, klimatske promjene, i nisu jednostavno rješivi. Teško da se globalizaciju ili tehnološke promjene može naprosto – zaustaviti. Korisnijim se čini razmišljati o uređivanju prava i odnosa.

Prekarijat se, prema Standingu, formira iz tri glavna izvora. Prvi su izvor migranti, ne samo inozemni, nego i unutrašnji migranti, te manjine. Predviđa se da će useljeni radnici u ovoj godini činiti oko dva posto svih zaposlenih u Hrvatskoj, a zbog sezonalnosti ekonomije u Hrvatskoj je sve jača i unutrašnja migracija (o iseljavanju da se i ne govori). Drugi izvor rasta prekarnog rada su oni koji su otpali iz radničke klase – izgubili su posao. Treći značajan izvor su mladi (i ne samo mladi) profesionalci, koji su očekivali drukčiji razvoj situacije a onda su pali u prekarijat.

Uzme li se to u obzir može se zaključiti da statistika potcjenjuje razmjere prekarnog rada u Hrvatskoj. U prekarijat se mogu uvrstiti i mnogi (ali ne svi) intelektualni poduzetnici. Što, na primjer njih, međusobno razlikuje da jedni jesu a drugi nisu prekarijat.

Karakteristike

Prema Standingu karakteristike prekarijata su:

• Nesigurnost
• Slaba kontrola vlastitog vremena
• Izostanak dugoročnog radnog angažmana
• Niska socijalna mobilnost
• Siromaštvo i padanje u prekarnu zamku – nemogućnost da se iz nje izvuče
• Izostanak ili suženje socijalnih prava
• Sužena mogućnost ostvarenja profesionalnog identiteta
• Prekvalificiranost
• Poniženost
• Sužena prava u proizvodnji
• Sužena prava u distribuciji
• Sužena prava u odnosu na državu

Radi ilustracije ovih karakteristika može se uočiti da migranti vrlo često nemaju licencu prakticirati svoju struku u novoj sredini, a intelektualni prekarijat najčešće za to nema priliku, zbog pada u zamku stalnog spašavanja elementarne egzistencije; obje su grupe nerijetko prekvalificirane za poslove koje obavljaju; unutrašnjim migrantima su uskraćena politička prava, iako nerijetko bitno sudjeluju u životu nove sredine, sav prekarijat karakterizira nemogućnost ostvarenja osnovnih socijalnih prava.

Klasa (treći put)

Pitanje je može li se taj i tako opisani prekarijat formirati kao više ili manje povezana klasa. Nije loše podsjetiti da mnogi u prekarijat ulaze dragovoljno, svojim izborom – mnogi među migrantima, i među onima koji potječu iz radničke klase i klase profesionalaca. Preuzimaju rizik, i – stradaju.  A rizik preuzimaju – da se riješe idiotizma industrijskog i uredskog rada koji više ne može nadoknaditi ni prava koja se na tom temelju stječu – bolovanje, godišnji itd. To je tako čak i u Hrvatskoj.

Ako je tome tako, treba li prekarijatu uskratiti prava koja su riskirali. Ne treba. To bi bilo ispod dosegnute razine civilizacije. I to je temelj na kojem se prekarijat, oni koji ne rade puno radno vrijeme za plaću, može formirati kao klasa, kao oni koji traže prava, socijalna, politička, ekonomska, građanska itd. Razrada ideje o osnovnom dohotku, ili proširenje prava koja se stječu iz rada (npr. zdravstveno osigiuranje), kao  i prilagodba financijske regulacije, iz kuta socijalnih gibanja koja formiraju prekarijat izgledaju uvjerljivijima.

Zaključno

Ljevica se se već desetljećima svijetom kreće bez kompasa i gubi u suvremenim zbivanjima. Daleko od toga da je desnica na zahtjeve vremena odgovorila adekvatno. Inače ne bi rasli nejednakost i anksioznost, ne bi se razbuktavali populizam i autoritarnost.  Ustvari je iskoristila priliku da reafirmira tradicionalne ideje i konzervativne vrijednosti, vrlo često retrogradne. Žele li emacipatorne (lijeve) političke organizacije i interesne (sindikalne) udruge uhvatiti korak s trendovima (globalizacija, tehnološke promjene) i sudjelovati u oblikovanju “novog društvenog ugovora” (a što je zadana tema rasprave) čini se neizbježnim da svoj fokus prošire s uskih radničkih tema kao što su dodatak na plaću, prijevoz i dnevni  odmor, pa čak i sa dihotomije rad – kapital i da u svoj obzor uključe obespravljenost i u drugim, a ne samo u ekonomskoj dimenziji. Neki vodeći poduzetnici u turizmu već planiraju kako svojim sezoncima uz plaću osigurati konkurentan smještaj i lobirati da participiraju u životu zajednice. Svođenje društvenog života na ekonomske odnose (tako rašireno u Hrvatskoj i tako naporno), iznad svega je kontraproduktivno: sužava sliku stvarnosti, pojačava konflikte i reducira mogućnosti.