O glupanima, idiotima i glupim idiotima. Idiotizam filozofije.

Nietzsche piše o “povremenoj volji za glupošću” i preporučuje tu taktiku ako ste čvrsto donijeli neku odluku, piše Zdenko Duka u osvrtu na knjigu "O glupanima, idiotima i glupim idiotima" norveškog filozofa Larsa Fr. H. Svendsena

• Naslovna fotografija: “Čak ako magarac ode u školu učiti, neće se vratiti kao konj.” (Pieter Bruegel, stariji, CC0 1.0)

• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija, a također u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva

“Ja sam glup. I vi ste glupi. K tome sam i idiot. Kao i vi. Povremeno smo čak glupi idioti. Moja glupost i idiotizam ne tiču vas se koliko vaši vlastiti. Idiot s najvažnijom ulogom u vašem životu onaj je koji vas svako jutro gleda iz ogledala. Ovim esejem želim vas potaknuti da se osvrnete i na vlastitu glupost umjesto da je samo primjećujete kod drugih, premda je i tu ima u izobilju.” Tako je Lars Fr. H. Svendsen (1970.) počeo knjigu “O glupanima, idiotima i glupim idiotima” s podnaslovom “Zašto je važno kritički promišljati”, koja je u Oslu objavljena izvorno 2024. godine a u Hrvatskoj se, u prijevodu Miše Grundlera, pojavila 2025. kao već dvanaesta knjiga tog autora u TIM press izdanju.

Tek kad se pojavi sumnja glupan može postati idiot. Lars Svendsen s hrvatskim izdanjem svoje knjige. (Birgit Fostervold, CC BY-SA 4.0)

Kao potkrepu tome da svi možemo biti i glupani i idioti pa i glupi idioti, Svendsen je napisao posebno poglavlje knjizi pod naslovom “Idiotizam filozofije”. Osobno mi se to čini najbitnijim pa i najzanimljivijim poglavljem jer je, prema vlastitim kriterijima koje je prethodno opisao, nekolicinu vrlo značajnih filozofa prokazao i kao idiote pa i glupe idiote, a zapravo je i srži filozofije nadjenuo izvjesni idiotizam.

“Možda bi se moglo zaključiti da se iz pogrešaka filozofa može naučiti jednako koliko iz njihovih uspjeha. Bilo bi stoga zgodno napisati svojevrsnu obratnu povijest filozofije, u kojoj bi se umjesto isticanja najboljih strana filozofa naglasak stavio na ono najgore, što bi jasno dalo do znanja da su vjerojatno najbolji mislioci u povijesti čovječanstva također bili glupani i idioti, baš kao i svi ostali”, piše Svendsen.

Svi smo glupi: izražavamo se klišejima i floskulama, prikrivajući tako da nemamo potrebno shvaćanje teme o kojoj govorimo. Ako smo svi glupani, k tome i idioti, a povremeno i glupi idioti, onda bismo takvim Svendsenovim uopćavanjem mogli zaključiti da ne postoje pojmovi koji čine razliku između glupana i ne-glupana, idiota i ne-idiota te glupog idiota i onog tko nije glupi idiot. Sve se to onda nivelira. Ali, očito je poanta u razlikama u količini gluposti, idiotizma i glupog idiotizma kod svakog od nas. I što je najvažnije, u samospoznaji toga. Svendsen razlikuje glupost, idiotizam i glupi idiotizam.

“Glupan ne razmišlja, idiot razmišlja pogrešno, a glupi idiot bez razmišljanja prihvaća svoje pogrešno razmišljanje… Glupan nimalo ne sumnja nego vjeruje svemu što čuje. Tek kad se pojavi sumnja, glupan se može prometnuti u idiota. Kod glupog idiota sumnju zamjenjuje stopostotna uvjerenost”.

Prema Svendsenu idiot rado rezonira, no problem je što u tome nije spretan. Navodi da grčka riječ idiotes označava “privatnu osobu”, što je izvedenica od pridjeva idios koji znači nešto osobno, što nije javno ili dijeljeno. “Možemo, dakle, reći da je idiot svoj. Neovisno razmišljanje u osnovi podrazumijeva idiotizam jer vas razmišljanje izvlači iz zajednice”, piše autor. Njegovo je shvaćanje “idiotizma” kao razmišljanja koje vodi na stranputicu, točnije rečeno – postajete idiotom kada se vaše “ja”  ispriječi na putu vašem razmišljanju. Lijek protiv gluposti i idiotizma je, autor piše u podnaslovu, u kritičkom promišljanju, prije svega u preispitivanju vlastitih ideja i postupaka, u autorefleksiji. Time se bavi filozofija, ali do samospoznaje moramo doći sami, drugi u tome ne mogu pomoći.

“San razuma stvara čudovišta.” (Francisco Goya, CC0 1.0)

Friedrich Nietzsche (1844.-1900.) piše o “povremenoj volji za glupošću” kad čovjek namjerno začepi uši na opravdane proturazloge. On preporučuje takvu taktiku ako ste čvrsto donijeli neku odluku. Budući da je Svendsen doktorirao na djelu Immanuela Kanta (1724.-1804.), često ga citira. Kant definira glupost kao “nedostatak rasudne snage, a takvoj mani nema pomoći”. Ne povezuje, dakle, glupost s nedostatkom znanja nego s nedostatkom sposobnosti da se znanje svrhovito koristi. Može se nešto ne znati i iz jednostavnog razloga što čovjek nije imao priliku steći neko znanje. Britanski filozof Bertrand Russell (1872.-1970.) ističe da su “ljudi rođeni kao neznalice, ali ne i kao glupani, njih zaglupljuje obrazovanje.” U tom slučaju, komentira Svendsen, problem je što nam takvo obrazovanje ne pruža ono najosnovnije – sposobnost da mislimo svojom glavom. Gustave Flaubert (1821.-1880.) napisao je knjižicu o gluposti “Rječnik uvriježenih ideja“ koja mu je objavljena posthumno – to je zbirka klišea i floskula i on ju je ironično opisao kao pohvalu svemu općeprihvaćenom. Robert Musil (1880.-1942.) ističe da “ako ne doživljavate sebe s pretjeranom važnošću, poboljšavate si izglede da izbjegnete glupost i idiotizam. Nastojte biti svjesni svojih ograničenja”.

Hannah Arendt (1906.-1975.) opisuje glupost Adolfa Eichmanna (1906.-1962.) kao određenu vrstu nepromišljenosti. Izvršavao je naredbe bez razmišljanja. Stoga je, prema Arendt, njegova glupost bila da nije razmišljao – posljedično, nije razlikovao dobro od zla. Ali, naš je dojam da je Eichmann sasvim (samo)svjesno izabrao zločin jer mu je takav izbor odgovarao kao uvjerenom nacistu i karijeristu. Nije on bio glup, nego bi ga u karijernoj situaciji u kojoj se našao, vrag odnio – da je odbio izvršavati naređenja. Sličnu primjedbu na ovaj stav Arendt daje i Svendsen, no tek u fusnoti. Lako je to usporediti s onim što navodi američki pisac i politički aktivist Upton Sinclair (1878.-1968.): “Teško je navesti čovjeka da nešto razumije ako mu plaća ovisi o tomu da ne razumije”.

Bahatost je najsigurniji put u glupi idiotizam. Na tom tragu Svendsen piše da glupi idiot vjeruje u svoje budalaštine, ali “kod drugih pak nedostaje te iskrenosti pa prihvaćaju besmislice i odbacuju bolje utemeljene argumente samo zato što u tome vide neku svoju korist”. Svendsen takve zove “cinicima i kenjatorima”, ali nema razloga za takvu oštru ocjenu. Takvo je ponašanje opća pojava i ono je u ljudskoj prirodi. Svijet počiva na konformizmu koji često nema veze s glupošću.

Prema Umbertu Ecou društvene mreže dale su legijama idiota mogućnost da se izražavaju, no Schiller uočava da se ni bogovi ne mogu boriti protiv gluposti

Ako pitate ljude koliko su umješni u logičkom rezoniranju, većina će precijeniti svoje sposobnosti, piše Svendsen, ali najviše će se precijeniti upravo oni najlošiji. To se naziva Dunning-Krugerov efekt, prema dvojici psihologa koji su taj fenomen metodički opisali. Za razliku od tih koji se precjenjuju, delfijska proročica je za Sokrata ustvrdila da je najmudriji čovjek u Ateni baš zato što je bio svjestan svojih ograničenja u znanju i mudrosti.

Prednost nekadašnjeg protoka informacija koje su prolazile kontrolu kvalitete, bila je ta da stavovi glupih idiota nisu uspijevali doći do šire javnosti. Ali, sada su “društvene mreže postale pozornice tih ljudi”. Umberto Eco (1932.-2016.) je ustvrdio: “Društvene mreže dale su legijama idiota pravo da se izražavaju. Takvi bi nekoć progovorili samo u baru uz čašu vina, bez štete za društvo i brzo bi ih ušutkali. Danas imaju jednako pravo izražavati mišljenje kao nobelovci”.

Jesu li konzervativci glupi, a radikali idioti? Glupi se drže zadanog pravca u svijetu, idioti nastoje svijet unaprijediti, dok su glupi idioti uvjereni da samo oni imaju recept za bolji svijet, piše Svendsen. Glupi idioti rijetko kada poštuju demokratska pravila igre, jer su u vlastitim očima oličenje mudrosti. Po njemu, diktatori su gotovo bez iznimke glupi idioti. Navodi Hitlera, Mussolinija, Staljina, Pol Pota, Mao Ce-tunga. Autoritarni vođe preferiraju glupo, nepromišljeno stanovništvo. Zaključuje da u funkcionalnoj demokraciji treba biti mjesta i za glupane i za idiote, s tim da bi glupana trebalo biti više, ako želimo donekle stabilno društvo. A glupi idioti su otrov za demokraciju.

Za Martina Heideggera (1889.-1976.) Svendsen navodi da je prigrlio i promicao nacizam te da je do kraja ostao uvjeren da je nacionalsocijalizam jedini spas od rasapa svijeta kojemu najviše prijeti “svjetsko židovstvo”. To dokazuje ponajviše kroz Heideggerove “Crne bilježnice”, filozofske dnevnike koje je pisao od 1931. do 1970. “Možemo reći da mu je donekle na čast što je dopustio objavljivanje tih bilježnica, ali valja znati da je to dopustio tek posthumno kako ne bi morao opravdavati njihov sadržaj. Možda je najveći filozof 20. stoljeća ujedno bio i najveći idiot.“, piše Svendsen. Autor spominje i Mauricea Merleau-Pontyja (1908.-1961.) koji je bezrezervno branio poslijeratne moskovske procese i Staljinove čistke. Nekoliko godina kasnije priznao je da je bio u krivu, a onda se sukobio sa Jean Paul Sartreom (1905.-1980.) “koji je ostao politički idiot”, ističe Svendsen. Friedrich Schiller (1759.-1805.) zaključio je da se ni bogovi ne mogu boriti protiv gluposti.

Ne postoji toliko apsurdno mišljenje a da ga neki filozof ne bi zastupao: Ciceron (Wikimedia Commons)

Filozofija i idiotizam imaju čudan odnos jer je filozofija s jedne strane nerijetko idiotska, dok s druge strane razvija našu sposobnost izbjegavanja gluposti i idiotizma. Filozofija iznenađujuće često navodi u zabludu i pretvara čovjeka u glupog idiota. Kada pak funkcionira kako treba, pomaže nam da uvidimo vlastitu glupost i idiotizam. Arthur Schopenhauer (1788.-1860.) vjerovao je u telepatiju, telekinezu i magiju, a postojanje duhova uzimao je zdravo za gotovo. Rene Descartes (1596.-1650.) smatrao je nemogućim da životinje imaju svijest. Zaključio je da je služenje jezikom jedini siguran kriterij prema kojem se nekom biću može pripisati svijest. Svendsen spominje i “nadarenog” američkog filozofa Jamesa Fetzera (1940.) za kojeg kaže da je prigrlio brojne umobolne teorije zavjera; da su Johna F. Kennedyja ubile američke vlasti, da Mossad stoji iza napada na New York 2001., da su svjedočanstva o holokaustu prijevara golemih razmjera, da je Trump pokraden na predsjedničkim izborima 2020., itd. Idiotskim smatra i Aristotelovo (384.-322. pr.Kr.) mišljenje da žene imaju manje zubi od muškaraca: činjenice govore drukčije. Vjerojatno je to zaključio samo po tome što su, za njega, žene “fizički i mentalno slabije razvijene od muškaraca”. Svendsen podsjeća na Ciceronovu (106.-43. pr.Kr.) izreku da ne postoji toliko apsurdno mišljenje a da ga neki filozof ne bi posve ozbiljno zastupao.

“Filozofija postane glupa kada netko krivo protumači da je njezin smisao učenje filozofije, a ne učenje filozofiranja. A kada se čovjek nauči filozofirati i ostavi glupost za sobom, tad se nažalost nađe na skliskom terenu i lako završi u idiotizmu.”