slučaj epstein (1)
Privilegij šutnje i suučesništva. Epstein nije ‘kršio zakon’ nego vodio ‘kontroverzan privatni život’.
Nataša Babić / 8. svibnja 2026. / Perspektive Rasprave / čita se 18 minuta
Nataša Babić / 8. svibnja 2026. / Perspektive Rasprave / čita se 18 minuta
U prvom članku o slučaju Epstein Nataša Babić se oslanja na nekolicinu teorijskih analiza pomoću kojih pokazuje kako se radi o paradigmatskom primjeru erozije liberalnih institucija i društva na razinu zajednica utemeljenih na moći ekskluzivnih krugova, u kojima upravo šutnja onima koji su unutra omogućuje privilegije, a oni koji su izvan osuđeni su na nezamislivo trpljenje i štetu
Već 2008. godine Jeffrey Epstein, njujorški milijunaš, prvi je put osuđen u Palm Beach Countyju na 13 mjeseci zatvora zbog odnosa s maloljetnicom. Godine 2005. roditelji 14-godišnje djevojčice prijavili su Epsteina policiji, jer je u svome domu u Palm Beachu zlostavljao njihovu kćer. Prije nego što je lokalna policija 2006. slučaj predala FBI-u, identificirane su još 34 žene koje su posvjedočile da im je Epstein, dok su još bile maloljetnice, plaćao za erotske masaže, oralni seks i spolni odnos. Prema policijskom izvješću, zlostavljanje maloljetnica trajalo je od 2001. kada je većini žrtava bilo između 13 i 16 godina. Mnoge su dolazile iz siromašnih obitelji, a Epstein im je nudio 200 do 300 dolara po “masaži”. Savezno tužiteljstvo, predvođeno Alexanderom Acostom, budućim Trumpovim ministrom rada, s Epsteinovim odvjetnicima 2008. postiže dogovor koji mu je omogućio da izbjegne saveznu optužnicu ako prizna krivnju za “nagovaranje na prostituciju i navođenje (jedne! op.a.) maloljetnice na prostituciju”. Prije dogovora, a prema prvotnoj optužnici, Epsteinu je prijetio doživotni zatvor. Nakon deala s Acostom, ‘odležao je’ samo 13 mjeseci, s time što je uživao privilegij da šest dana u tjednu po 12 sati dnevno radi u vlastitom uredu kamo ga je dovozio i vraćao privatni vozač. Tek godinama poslije Julie K. Brown novinarka The Miami Heralda razotkrila je dogovor s Acostom kao i nimalo slučajnu činjenicu da je tužiteljstvo prekršilo savezni zakon budući da nije, a moralo je obavijestiti žrtve o tom dogovoru i prije nego ga je sudac odobrio.
Osim namještanja kazne, koje je u američkom pravosuđu relativno često, posebno kad je riječ o moćnicima, priča potiče kudikamo intrigantnije pitanje: Kako je i nakon osude 2008. godine, za koju su morali znati, stotine pa čak i tisuće ljudi još godinama večeravalo za Epsteinovim stolom, provodilo vikende na njegovu sunčanom otoku ili na ranču u Novom Meksiku, a da nitko nije zapazio ništa moralno sumnjivo ili zakonski upitno u prisutnosti “djevojaka”, od kojih su neke doslovce bile djevojčice? Tko su one? Zašto su tu? Iz prvog proizlazi i drugo pitanje: Kako je moguće da je Epsteinov projekt toliko dugo trajao?
O djevojkama nisu šutjeli samo “elitni” gosti. Ljude poput Elona Muska, Stevea Bannona ili gurua ‘dugovječnosti’, Petera Attia, prate svite asistenata, prirepaka i privatnog osoblja – zar nitko ni među ‘stokom sitnog zuba’ nije rekao baš ništa? Prodao priču? Zazviždao? U svakodnevnim okolnostima, odavanje tajni, širenje fama, tračeva i neistina raste eksponencijalno, danas bi rekli ‘viralno’. Zašto su u ovom slučaju svi šutjeli i rado se odazivali pozivima iako su znali da im je domaćin osuđeni seksualni prijestupnik? Afera Epstein, koja je na početku podsjećala na izuzetan politički triler, u međuvremenu je postala nešto puno ozbiljnije – simbol raspada institucionalnog povjerenja na Zapadu. U nastavku teksta izdvajamo nekoliko analitičkih i teorijskih pokušaja rješenja zagonetke o specijalnom odnosu Epsteinovih suučesnika u ovoj Javnoj Tajni.
Članak “O kanibalizmu i Jeffreyju Epsteinu, liberalne institucije funkcioniraju poput tajnih društava” (Thomas Peermohamed Lambert: On Cannibalism and Jeffrey Epstein, Liberal institutions function like secret societies; veljača 2026, UnHeard) polazi od teze da se Epsteinov slučaj mora razumjeti kao najnoviji primjer drevnog i univerzalnog društvenog fenomena – tajnih društava čija je funkcija uspostavljanje i održavanje hijerarhije. Autor slijedi antropološka istraživanja od Franza Boasa, koji je krajem 19. stoljeća u Britanskoj Kolumbiji otkrio kanibalistička bratstva kod autohtonih naroda, do kasnijih sličnih otkrića u Nigeriji, Melaneziji i drugdje, i zaključuje da tajne rituale nije izmislio nijedan narod nego su antropološka univerzalija. Model je uvijek isti: uski elitni krug međusobno se veže ponižavajućim i zastrašujućim ritualima, a ostatak populacije drži u pokornosti.
Epstein se u toj shemi pojavljuje kao moderni ekvivalent – ne kao anomalija, već kao simptom. Njegova mreža funkcionirala je po istoj logici: kompromitirati inicijate i zastrašiti autsajdere (pomoću SLAPP tužbi, npr.). Autor ide korak dalje tvrdeći da liberalne institucije – pravo, zakonodavstvo, birokracija – sve više funkcioniraju na isti način: ne kao neutralni mehanizmi pravednosti, nego kao zatvoren sustav koji inicijatima daje moć, a ostalima ulijeva strah. Njegov je zaključak otrežnjujući – Epsteinov slučaj nije iznimka modernog društva, nego ogledalo njegove suštine.
Liberalne institucije – pravo, zakonodavstvo, birokracija – sve više funkcioniraju na način kanibalističkih bratstava koja inicijatima daje moć, a ostalima ulijeva strah. Slučaj Epstein nije izuzetak nego pravilo.
U poslovnom ili državno-sigurnosnom svijetu šutnja je institucionalizirana; ona je projektirana značajka sustava, a ne anomalija. U tom kontekstu šutnja nije posljedica straha u doslovnom smislu riječi. Svaki je sudionik/zaposlenik od početka postavljen pred racionalan izbor između ‘troška’ i ‘koristi’ izbora. Ako progovori, ode posao, reputacija, društveni status, buduća karijera, a u slučaju odavanja tajni sigurnosnih službi, ode i osobna sloboda. Ako šuti (npr., o poslovnoj korupciji), sve ostaje kako jest, na onog tko šuti nitko se ne žali da “stvara probleme”, nije pravno odgovoran, nema osobnog rizika. Taj mehanizam (samo)kontrole, socijalni psiholozi nazivaju “difuzijom odgovornosti” – što je više svjedoka neke nepravilnosti, to je manja vjerojatnost da će netko od njih intervenirati, jer se svatko nada da će to učiniti netko drugi. Institucija stvara kulturu u kojoj se šutnja nagrađuje, a progovaranje kažnjava i taj se model toliko internalizira da ga ni sami sudionici ne prepoznaju kao etički problem, već kao profesionalnu normu.
U Epsteinovom slučaju, kultura šutnje funkcionirala je po sličnoj logici, ali s nekoliko važnih razlika. Za razliku od korporativnog okruženja gdje je hijerarhija jasna, a moć i odgovornost formalno definirane, Epsteinova mreža bila je horizontalna i neformalna. Nitko od njegovih gostiju nije bio njegov zaposlenik niti mu je bio formalno podređen. Epsteinov model je funkcionirao zahvaljujući osjećaju ekskluzivnosti kao identitetske odrednice onih koji su bili unutar njegovog kruga. Svatko tko je primao njegove pozivnice za večere i druženja raspolagao je tzv. “socijalnim kapitalom ekskluzivnosti”. Socijalni psiholozi opisuju Epsteinov svijet kao “grupu unutar grupe”, dograđenu kategorijom tzv. “optimalne prepoznatljivosti” (optimal distinctiveness). Jeffreyjeva ekstravagancija, rafinirani ukus, njegov cool odnos prema životu, nonšalantna politička nekorektnost kada glasno govori ono o čemu drugi samo misle, njegov “konzumacijski status”: letovi privatnim mlažnjakom, karipski otok, gurmanske večere, pariška rezidencija – sve odreda oznake prvoklasnog identiteta – navodili su ljude da požele biti u njegovu društvu jer su njegova važnost, posebnost i “prepoznatljivost” kvalitetu ekskluzivnosti prenosili i na ostale članove grupe. Epstein je strogo birao one koji su bili ‘unutra’. Njegovi su gosti morali biti zanimljivi, moderni, moćni ili na neki način korisni i upotrebljivi.
Ekskluzivnost privlači – što je grupa ekskluzivnija, to više ljudi hoće u nju. Tajnovitost je stvarala granicu između onih koji su unutra i onih vani, pojačavajući osjećaj posebnosti kod insajdera. Tajnovitost je poput ljepila koje povezuje članove grupe. Neke Epsteinove e-mail poruke ‘prijateljima’ zvučale su gotovo prijeteći – aludirao je na zajedničke tajne i nazivao ih međusobnim dugom. Ta kompromitiranost kroz sudjelovanje u nečemu za što su mnogi osjećali da u najmanju ruku nije u redu, pretvarala ih je u suučesnike kolektivne šutnje i očuvanja tajne. Ljudi šute čak i kada sami ne sudjeluju u zločinu, dovoljno je da su svjedoci. Šutnja postaje individualni teret od kojeg se pojedinac brani – nastavkom šutnje.
Moralni filozof Kurt Gray, u članku objavljenom u Herald Review pod naslovom Šutnja: Cijena pristupa u Epsteinov svijet objašnjava kako kolektivna šutnja može rezultirati nezamislivom štetom. Fokusiranje na svakodnevnicu može pomoći ljudima da se distanciraju od onoga što im se događa pred očima. S Epsteinom je to moglo ići otprilike ovako. Mlađi voditelj nekog sveučilišnog projekta kaže: “Idem tamo. Trebam financijsku potporu za projekt, a taj zabavan i zanimljiv tip mi s tim može pomoći.” Onda se nađe za Epsteinovim stolom gdje je sve super, duhovito, puno para i raznovrsnih opcija i zašto ne? – poželi biti dio tog veselog i opuštenog svijeta, na prekrasnom sunčanom otoku, u prekrasnom vrtu. Tko bi se odrekao tog iznimnog društva čije su granice samo nebo? (Sky is the limit.) Kurt Gray objašnjava: “I jednostavno ne razmišljaš o tim ženama, kako su dospjele tamo ili o njihovoj nevolji ili o njihovoj humanosti. To je takva vrsta moralne kratkovidnosti.” Kulturu ekskluzivnosti prati statusna tjeskoba koja guši moralni sud; toliko je toga moguće izgubiti, zašto postavljati pitanja čiji me se odgovori ne tiču? No, to ne objašnjava šutnju i prisutnost u Epsteinovom krugu onih koji su već imali moć, političara i poslovnih i tehnoloških mogula. Moralo se raditi o nekom drugom mehanizmu.
U antropološkoj studiji “Unakaženost: Javna tajna i rad negativaca” (Defacement: Public Secrecy and the Labor of the Negative) iz 1999. godine, australijsko-američki antropolog Michael Taussig analizira pojam “javne tajne” – znanja koje svi dijele, ali koje nitko ne izgovara naglas. Prema Taussigu, javna tajna nije samo šutnja o nečemu nego aktivan društveni konstrukt koji kreira zajednički identitet upravo kroz zajedničko ne-govorenje. O Epsteinu su svi relevantni sudionici znali što radi, a ipak su šutjeli i vjerojatno je ta zajednička šutnja držala grupu na okupu. U prologu teksta, Taussig citira Waltera Benjamina prema kojem “istina nije stvar razotkrivanja koje uništava tajnu, već otkrivanje koje joj čini pravdu”. Pri čemu istina, navodi Taussig, “nije toliko tajna koliko javna tajna, kao što je slučaj s najvažnijim društvenim znanjem, poznavanjem onoga što se ne smije znati”.
Ovom se prilikom može ostati na najbanalnijoj interpretaciji Benjaminovog citata (Taussig mu posvećuje cijelu knjigu): u Epstein sagi nije bila stvar u tome da se samo razglasi tajnu, iako je objavljivanje činjenica prvi i najnužniji korak u utvrđivanju onoga što se događa. Razotkrivanjem tajni treba “učiniti pravdu”. Počevši od obeštećivanja žrtava (koliko je to moguće) do preispitivanja i naših javnih tajni i našeg “najvažnijeg društvenog znanja” – što je to što prešućujemo znati i zašto? Drugim riječima, razotkrivanje Epsteinove javne tajne vodilo bi u ostvarivanje pravde, a upravo se u to nitko od sudionika nije usudio upustiti.
Klasični sociološki i psihološki koncepti o kulturi šutnje pred očiglednim kršenjem pravila zajednice poput “efekta prolaznika”, “spirale šutnje” ili “groupthinka” nedostatni su pri analizi kompleksnog slučaja poput afere Epstein. Jedan od zanimljivijih čini se teorijski okvir koji je razvila britanska antropologinja Mary Douglas u knjizi “Čistoća i opasnost” (Purity and Danger) iz 1966. Douglas analizira kada “nečisto” postaje zajednička tajna, a također posebnu pažnju posvećuje jeziku. Za početak, iznosi tezu da prljavština, nečistoća i tabu nisu apsolutne kategorije nego društveni konstrukti: “Prljavština je materija na pogrešnom mjestu.” Zemlja u vrtu nije prljava, ali jest kad je na kuhinjskom stolu. Krv u tijelu nije nečista, ali krv na ručniku jest. Ono što definiramo kao nečisto nije inherentno svojstvo same stvari nego rezultat klasifikacija kojima neko društvo ili grupa organizira svoju stvarnost i štiti svoje granice.
Epsteinova zatvorena društvena grupa, “grupa unutar grupe”, operirala je u vlastitom sustavu klasifikacije koji je određivao što je prihvatljivo, a što nije, tko je “in”, a tko je autsajder. Podjela između insajdera i autsajdera nije bila samo statusna nego i moralna: biti unutra značilo je biti članom posebne, superiorne skupine koja nije podlijegala pravilima koja vrijede za ostale. Ekskluzivnost je nosila funkciju moralne amnestije. Quod licet Iovi, non licet bovi.
Na drugoj razini, a tu je Douglas posebno relevantna, postojala je neizgovorena klasifikacija onoga što se smije vidjeti i onoga što se ne smije vidjeti. Mlada djevojka koja poslužuje piće na večeri na privatnom otoku nije “nečista” u smislu da iziskuje reakciju (Što ovo dijete radi ovdje?), jer je reklasificirana kao “asistentica”, “mlada prijateljica” ili “pripravnica”. Jezik ovdje igra ključnu ulogu. Kada nečemu promijeniš naziv, time mijenjaš i njegovu/njenu moralnu kategoriju. Epstein se nije okruživao “žrtvama”, one su bile “djevojke”. Ono u čemu su sudjelovale nije se zvalo “seksualno ropstvo”, već su nudile uslugu “masaže”. Epstein nije “kršio zakon” – on je vodio “kontroverzan privatni život”.
Douglas ističe da ono što neka kultura proglašava “nečistim” uvijek je na granici između kategorija i ne uklapa se u jasnu klasifikaciju. To “nešto” što je “između” prijeti stabilnosti cijelog sustava. Analize primitivnih tabua poput Levitske zabrane konzumacije svinjetine pokazuju da je zabranjeno ono što ne odgovara jasnim kategorijama. Primjerice, svinja je “nečista”, jer ima papke, ali ne preživa, za razliku od koze koja je “normalna” i “čista” životinja, jer ima papke i preživa. Isto vrijedi i za zabranu konzumacije školjkaša. Oni žive u vodi, ali nemaju ni peraje ni ljuske poput “pravih” riba. Prema Levitskom zakonu, “čiste” vodene životinje imaju i peraje i ljuske istovremeno. Anomalije su opasne jer dovode u pitanje sam sustav klasifikacija. Svaka liminalnost je rizična.
U Epsteinovom slučaju, maloljetna djevojka koja po dobi nije ni odrasla žena ni dijete, koja nije ni profesionalna pratilja ni gošća, anomalija je “između” jasnih kategorija. Njezina prisutnost prijeti sustavu klasifikacija koji drži grupu stabilnom. Upravo ovdje Douglas nudi ključan uvid – društva, odnosno grupe nose se s anomalijom na nekoliko načina. Mogu je ignorirati i praviti se da je ne vide. Mogu je fizički ukloniti, što se i dogodilo djevojkama koje je Epstein “otpustio” nakon što su postale previše vidljive ili neuredne. (Nepospremanje seksualnih igračaka Epstein je smatrao posebno vulgarnim.) Dalje – anomaliju se može reklasificirati tako da joj se promijeni ime i konačno, može je se ritualizirati – učiniti je dijelom grupnog rituala koji paradoksalno pojačava koheziju grupe upravo kroz zajedničko sudjelovanje u onome što je “nečisto”. Ovaj posljednji mehanizam najdirektnije primjenjuje Peermohamed Lambert u spomenutoj analizi Epsteinove mreže kao modernog ekvivalenta tajnog društva. Kad opisuje kako elitni krugovi upotrbljavaju ponižavajuće i zastrašujuće rituale da bi vezali svoje članove, Lambert se oslanja upravo na tradiciju Mary Douglas. “Nečisto” tu nije slučajno, nije nuspojava, nego – instrument kohezije. Zajednička tajna, zajednički grijeh, zajednička anomalija koju svi vide, ali je nitko ne imenuje, stvara veze koje su snažnije od ugovora i formalnih lojalnosti.
Međutim, tabu nije samo zabrana nego i zaštita. Ono što je proglašeno tabuom izdvaja se iz svakodnevne cirkulacije i time postaje nedodirljivo, ali i moćno. Tabu štiti granicu između svetog i profanog, između unutra i vani, između naše grupe i svih ostalih. U Epsteinovom kontekstu, kultura šutnje funkcionirala je kao sustav tabua. Govoriti o onome što se događa na otoku i njegovim “zabavama” predstavljalo je tabu – ne u formalnom, pravnom smislu, nego u društvenom smislu koji je za mnoge sudionike bio jednako obvezujući. Prekršiti tabu značilo je ne samo izložiti Epsteina, već i samoga sebe, jer bi svaki govor o večerama i druženju značilo da si i sam bio tamo, da si vidio, da si znao i da si šutio. S time što je tabu štitio svakog unutar grupe ravnomjerno – aktivne počinitelje jednako kao pasivne svjedoke. Ovaj mehanizam Douglas opisuje kroz koncept “zagađenja dodirom” (contagion). U primitivnim sustavima vjerovanja, onaj koji dodirne nečisto postaje i sam nečist. U Epsteinovom slučaju, onaj koji bi javno progovorio o “prljavštini”, i sam bi postao “nečist”, jer bi automatski bio označen kao dio Epsteinove mreže, kao netko tko je bio blizak registriranom seksualnom prijestupniku.
Pravo pitanje nije ono s početka teksta: “Zašto su šutjeli?”, nego: “Kakav je bio sustav klasifikacija u kojem su živjeli i koji je njihovu šutnju učinio ne samo mogućom nego i racionalnom?”
Douglas upozorava da sustavi klasifikacija nisu vječni. Kada anomalija postane prevelika da bi je se moglo ignorirati, kada reklasifikacija više ne funkcionira, kada tabu postane neodrživ, sustav se urušava. U aferi Epstein, moment urušavanja došao je postupno, ne u jednom prijelomnom trenutku, već kao posljedica akumuliranih saznanja; od prvotne osude iz 2008., preko upornog istraživanja Julie K. Brown za Miami Herald, nakon uhićenja 2019., samoubojstva u zatvoru, kroz objavljivanje fajlova. Ali urušavanje sustava ne stvara automatski i moralnu izvjesnost. Naprotiv, u Epsteinovom slučaju došlo je do onoga što Douglas naziva “uvjerenja o zagađenju” (pollution beliefs) koja se šire nekontrolirano i koja mogu zahvatiti i nevine i krivce podjednako. U aferi Epstein to se manifestiralo kroz teorije urote koje su zahvatile cijeli politički spektar, kroz MAGA narative o satanističkim kultovima i globalnoj pedofilskoj mreži, kroz nepravedno etiketiranje u kojem je svaki kontakt s Epsteinom, bez obzira na prirodu tog kontakta, bio tretiran kao dokaz krivnje. Sustav klasifikacija koji je štitio privilegirane implodirao je u novi sustav klasifikacija koji je jednako netočan, ali u suprotnom smjeru.
Slijedom teorije Mary Douglas, kultura šutnje među Epsteinovim gostima održavala se zato jer svaka zatvorena grupa koja razvija vlastiti sustav klasifikacija – vlastitu definiciju čistog i nečistog, svog i tuđeg, vidljivog i nevidljivog – postaje otporna na vanjske moralne kategorije. Unutar grupe, šutnja postaje norma, a norme uvijek izgledaju prirodno i neizbježno onima koji žive unutar njih, sve dok sustav ne implodira i dok se ne pojavi nova klasifikacija koja prethodne norme čini neprepoznatljivima. Retrospektiva je komforna i zavaravajuća stvar kada tražimo odgovor na pitanje s početka teksta – “Kako je to uopće bilo moguće?” Kako je bilo moguće da stotine inteligentnih i obrazovanih ljudi godinama šute o nečemu što je tako jasno i tako pogrešno? Douglas objašnjava da pravo pitanje nije “Zašto su šutjeli?” već “U kakvom su sustavu klasifikacija živjeli koji je njihovu šutnju učinio ne samo mogućom nego i racionalnom?” Pri čemu se opet valja prisjetiti Michaela Taussiga – u čemu se sastoji naše najvažnije društveno znanje, poznavanje onoga što se ne smije znati? U svijetu u kojem nam iz dana u dan izmiče tlo pod nogama poput rasplesanih tektonskih ploča, u trenutku u kojem se nepovratno mijenjaju tehnološke, geopolitičke, etičke i druge paradigme, za mnoge više nominalno, ali uskoro i stvarno, afera Epstein i Mary Douglas navode na promišljanje naših vlastitih sustava klasifikacija i budućih implozija. Afera Epstein nije samo američka priča. Ona je priča o tome kako svaka grupa, svako društvo, svaka institucija ima ono što ne smije znati — sve dok ne mora.
4.25
(4)
Loading...
12. svibnja 2026. / U fokusu
7. svibnja 2026. / U fokusu
5. svibnja 2026. / U fokusu
1. svibnja 2026. / U fokusu
8. svibnja 2026. / Perspektive Publikacije
5. svibnja 2026. / Perspektive Rasprave
4. svibnja 2026. / Rasprave
1. svibnja 2026. / Perspektive Rasprave
