Kada polemika promaši predmet

Kordić promašuje pitanje je li etika koja istinu, milosrđe i pobunu stavlja u svoje središte pala s neba, iz nekog „metafizičkog rezervoara istine“ ili su u europskom kulturnom prostoru te vrijednosti oblikovane upravo kroz judeokršćansku tradiciju i njezine kasnije sekularizirane verzije, piše Marijana Bijelić u odgovoru na članak Ksenije Kordić o progonu pagana u televizijskoj emisji Peti dan

• Naslovna ilustracija: Frans Francken ml: Sedam djela milosrđa (1605); Njemački povijesni muzej (Wikipedia, Public Domain)

• Prethodni članak: Progon ‘pagana’ u Petom danu: Zla se pripisuju nekršćanima, kršćanstvo prisvaja sve dobro.

• Marijana Bijelić je docentica na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Posebno se bavi odnosom estetike i identiteta, rodnom problematikom te razdobljem modernizma. Prevodi književnost s bugarskog jezika.

U tekstu Progon ‘pagana’ u Petom danu Ksenija Kordić me proziva za upravo takav protupaganski progon ili barem za sudjelovanje u njegovom poticanju, odnosno njegovom kvaziintelektualnom opravdanju. Do takve teze dolazi pristranom selekcijom izdvojenih fragmenta onog što sam izrekla u emisiji te njihovim premještanjem u sasvim drugačiji i unaprijed pripremljen kontekst. Naime, Kordić moje teze kontekstualizira u ono što sama naziva „kršćanskim sekularizmom“, „kršćanskim ateizmom“ ili „kršćanskim materijalizmom“, pri čemu u isti skup svrstava teoretičare poput Slavoja Žižeka i Terry Eagletona. Pri tome radi kategorijalnu pogrešku jer genealošku historijsku analizu razvoja etike europskog kulturnog kruga zamjenjuje tobožnjem normativnom pripisivanju povlaštenog položaja europske (post)kršćanske kulture u odnosu na sve druge. Na tom pogrešnom temelju gradi svoju pogrešnu tezu da navedeni teoretičari i ja sama kršćanstvu pripisujemo „povlašten status u povijesti milosrđa“ (kao da bi opća globalna povijest milosrđa uopće bila moguća), dok se „ego, nasilje i dominacija“ projiciraju na ono što se označava kao „pogansko“ čime „se pod istu stigmatizirajuću oznaku svode i antičke mediteranske religije i indijske tradicije“.

Da stvar bude apsurdnija, svoju argumentaciju započinje upućivanjem na tobožnju terminološku grešku kod uporabe pojma paganizam. Kordić tvrdi: „Upotreba pojma ‘paganizam’ za opisivanje složenih starih religija i etičkih sustava Azije, pretkršćanske Europe i ostatka nekršćanskog svijeta neprecizna je i neuvjerljiva…“ Međutim, upravo takva uporaba pojma „paganizam“ u mom nastupu sasvim izostaje. Njezino tumačenje zanemaruje osnovno načelo lingvistike i hermeneutike: riječ u konkretnoj jezičnoj realizaciji nema etimološko značenje niti zadržava cjelokupni polisemijski potencijal, nego se njezino značenje aktualizira i precizira samim kontekstom. U mom nastupu odrednica poganskog ni najmanjom sugestijom nije dovedena u kontekst stranih kultura, upravo nasuprot tome taj kontekst bio eksplicitno određen Nietzscheovom genealogijom morala[1], što isključuje čitanje pojma u drugim mogućim značenjima. Pri tome Kordić čak dvaput citira sintagme u kojima riječ „poganski“ stavljam uz pridjev „ničeanski“ te spominje „volju za moć“ i uspijeva pri tome sasvim ignorirati opus Friedricha Nietzschea kao određujući za kontekst u kojem koristim ovaj termin.

Tu mi zamjera ahistorijski pristup problemu upravo kod jasne reference na Nietzscheovo historijsko, štoviše genealoško, promatranje središnjeg problema dvaju tipski različitih etičkih sustava koji se suštinski razlikuju upravo na temelju odnosa prema moći, supremaciji i žrtvi:

Ovdje Kordić ne vidi kako sama preskače osnovno historijsko pitanje – kako je došlo do toga da „istinu, milosrđe i pobunu“ u okviru našeg kulturnog kruga smatramo temeljnim vrijednostima? Pritom je važno razlikovati razine: empatija i briga mogu postojati kao antropološke, pa i biološke dispozicije (kako sam u emisiji i uputila govoreći da one dolaze „iznutra“), no iz toga ne slijedi automatski njihova normativna obaveznost. Pitanje kojim se bavim jest kako su takve dispozicije postale temelj prevladavajuće etike: kako su, drugim riječima, dobile status opće obavezujućih vrijednosti, a ne ostale jedna od mogućih orijentacija. U tom smislu, problem nije u tome što kršćanstvo, navodno, nije historizirano, nego u tome što se njegova historizacija pogrešno prepoznaje kao metafizičko utemeljenje, dok se istodobno izostavlja historizacija samih etičkih vrijednosti i njihova konkurentskog odnosa s drugačijim etičkim modelima uključujući i one utemeljene na supremaciji. Pitanje koje Kordić promašuje je: je li etika koja ove vrijednosti stavlja u svoje središte pala s neba, upravo iz nekog „metafizičkog rezervoara istine“ ili su u europskom kulturnom prostoru te vrijednosti oblikovane kroz povijest upravo kroz judeokršćansku tradiciju i njezine kasnije sekularizirane verzije uključujući i lijevu političku misao?

Središnji problem ovog pristupa vidi se i u načinu na koji konstruira moguća pogrešna tumačenja određenih povijesnih aproprijacija vaneuropskih elemenata. Kordić implicira protivnika koji bi nacističku aproprijaciju simbola svastike povezivao s utjecajem stranih „paganskih“ kultura, da bi zatim takvu tezu pobila: „sve ono što civilizacijski osuđujemo kod nacizma […] nije proizvod hinduizma ni bilo kakve ‘poganske’ etike; proizvod je europske moderne koja je vlastite monstruoznosti rado projicirala na Drugoga“. Problem je u tome što takvu tezu nitko nije izrekao. Ona ne odgovara mojim tvrdnjama, nego je konstrukt Ksenije Kordić koja selekcijom i svojim upisima konstruira ideološkog protivnika čije zamišljene stavove pripisuje meni.

Poganski korijeni nacizma ne kriju se u uvozu stranih kultura, nego neskriveno počelo nalaze u dvostrukosti europske kulturne tradicije na koju se moja uporaba riječi „pogansko“ odnosi. Nacizam predstavlja antimodernističku ideologiju[2] koja odbacuje kršćansko-humanističku liniju i otvoreno zaziva povratak (uvelike krivotvorenih) pretkršćanskih poganskih obrazaca hijerarhije i žrtvenog nasilja. U tom se projektu nacizam izravno nadovezuje na već spomenutog Nietzschea i njegovo zazivanje obnove poganskih vrijednosti. Naravno, riječ je o selektivnoj i ideološki konstruiranoj interpretaciji, ali Nietzscheova misao, podrivateljska, otvorena i nedosljedna, omogućuje i takva čitanja. Pri tome je ključno da se razgrađuju etički mehanizmi koji su u europskoj povijesti djelovali kao zaštita od nasilja, a nacizam taj moment radikalizira. Iz toga proizlazi da je riječ o sukobu unutar same europske tradicije, a ne o njezinoj „kontaminaciji“ vanjskim elementima. Nacizam ne uvodi nešto strano, nego afirmira jednu već postojeću mogućnost koju Nietzsche, pa i predstavnici sekularnog kršćanstva, nazivaju poganskom.

Pogrešno uvjerena da govorim s pozicije odmjeravanja europskog kršćanstva i vaneuropskog „paganizma“ (a ne o odnosu različitih tendencija unutar europske povijesti), Kordić tvrdi da zagovaram kršćanski supremacionizam i da nastupam kao „vjeroučiteljica“ i to u emisiji u kojoj sam izravno kritizirala hijerarhijsku i patrijarhalnu strukturu službenih crkava doslovno  riječima: „Postoji institucionalni okvir u Crkvi (…) koja na strukturnoj razini kao patrijarhalna hijerarhijska rimska piramidalna struktura uvjetuje koncentraciju moći koja se može zlorabiti.“ Kod usporedbe komunističke partijske i crkvene organizacije rekla sam: „obje su pale na hijerarhiji“.

Uputila sam i povijesno opravdano na veze crkvene patrijarhalne piramidalne strukture i ustroj Rimskog Carstva (toliko o nehistoričnosti mog prikaza religioznosti). Pri tom sam izravno i odbacila ideju crkvenog monopola nad vrijednostima: „Ne mislim kad ljubav djeluje u sekularnom kontekstu da je sekularno društvo nešto ukralo od kršćanstva (…) Bitno je da je ljubav djelatna, a ne koju marku nosi.“ Te sam izravno rekla da sam „protiv identitetskog svrstavanja“. Takvi su stavovi nespojivi s etiketom nekakvog kršćanskog supremacionizma i poticanja na diskriminaciju stranih radnika koja mi se pripisuje. Također, mandat vjeroučiteljice koja bi ovako nastupala trajao bi jako kratko.

Napokon, prigovor Kordić da sam „loša marksistica“ počiva na shvaćanju marksizma kao zatvorenog sustava pravovjerja što bi opet bilo bitno promašeno razumijevanje. Marksizam je važan teorijski alat, ali ne i doktrina kojoj treba pripadati. Intelektualni rad nije stvar ideološke lojalnosti, nego kritičkog mišljenja.

Zbog svega toga, problem Kordićkina teksta nije samo u pogrešnom tumačenju pojedinih izraza, nego u sustavnom promašaju razine analize. Moje se izjave selektiraju i izdvajaju iz vlastitog konteksta, međutim, Kordić čak ni pri tome ne zna izrezati dio konteksta koji upućuje na sasvim drugačiji interpretativni okvir pa ponavlja pridjev ničenaski i „volja za moć“, ali na način kao da te riječi nemaju nikakvo značenje i ne oblikuju kontekst razumijevanja. Tako selektirane izjave premješta u drugi okvir i zatim kritizira kao da su u njemu nastale, a zapravo su u njega nasilno utrpane. Time se ne polemizira s onim što je izrečeno, nego se moje riječi stavljaju u polemiku sa supremacionističkom ideologijom koja s onim što sam ja rekla nema nikakve veze. Za razliku od Kordić, ja otvoreno i analitički (koliko mi minutaža i kontekst dopuštaju) promišljam i govorim o korijenima etike koju zastupam, dok se Kordić ponaša kao da je takva etika „pala s neba“ te samo utvrđivanje genealogije jedne univerzalističke etike proglašava njezinom monopolizacijom. Pozivanje na etički univerzalizam u potpunoj je radikalnoj suprotnosti s monopolizacijom etike u svrhu borbe za moć, samo je pri tome potrebno i osvijestiti i eksplicirati razvojni put kojim smo mi došli do takve etičke pozicije, što nikako ne isključuje mogućnost drugih puteva kojima se stiže na isto mjesto. Različite kulture i njihovi etički sistemi mogu prevladati vlastitu partikularnost i doći do stupnja općeljudskog univerzalizma, ali treba imati na umu kako se do te točke došlo.

• Bilješke

[1] Malim slovom zato jer ne mislim na istoimeni Nietzscheov rad, već na temu koja se provlači kroz veći dio njegovog opusa.

[2] Antimodernizam je sastavni dio moderne koja se okreće sama protiv sebe kako nas npr.  Zoran Kravar u svom radu Antimodernizam, AGM, Zagreb: 2003.