Prevelika za Europu, premala za svijet: novo njemačko pitanje.

• Naslovna fotografija: Zgrada njemačkog parlamenta (Matthew Field, GNU)
• Autor je savjetnik za upravljanje političkim rizicima. Bio je i predstojnik Ureda predsjednika i imao visoke dužnosti u Vladi i diplomaciji. Radio je na globalnim regulatornim reformama za Svjetsku banku, redoviti je govornik za The Economist Impact te član Novog pariškog kluba. Diplomirao je novinarstvo u Zagrebu, specijalizirao se za transformacijsko vodstvo na Sveučilištu George Washington te za procjenu učinaka propisa na belgijskom College of Europe. Na berlinskom IBMI-u usavršavao se na polju međunarodne politike i međunarodnog prava.

Njemačka je ponovno postala europsko pitanje, ali ne na način na koji se o njoj najčešće govori. AfD, migracije, krhkost vladajućih koalicija i rast nepovjerenja prema političkom centru važni su fenomeni, no oni ne objašnjavaju što se u toj državi doista događa. To su političke posljedice mnogo dubljeg procesa. Njemački poslijeratni model ostao je bez međunarodnog poretka koji ga je učinio uspješnim. Nakon pada BDP-a od 0,3 posto 2023. godine i 0,2 posto 2024., njemačko je gospodarstvo 2025. poraslo samo 0,2 posto. Europska komisija u ovoj godini očekuje rast od 0,6 posto, a za 2027. od 0,9 posto. To nisu stope rasta gospodarstva koje upravo doživljava dramatičan slom već stope rasta razvijene države koja postupno gubi sposobnost povećanja vlastite produktivnosti, obnove industrije i financiranja sve skuplje socijalne države.

Njemačku od gotovo svih drugih velikih gospodarstava ne razlikuje samo njezina industrijska struktura nego način na koji je nakon Drugoga svjetskog rata izgradila vlastiti politički identitet. Francuska je svoju veličinu nastavila graditi kroz državu, Britanija kroz globalne financije i vanjsku politiku, a Sjedinjene Države kroz tehnološku i vojnu nadmoć. Savezna Republika Njemačka se zbog vlastite povijesti morala odreći klasične politike moći i legitimnost počela graditi na gospodarskom uspjehu. Izvoz nije bio samo ekonomska strategija nego i politički identitet. Njemačka je trebala biti država koja proizvodi najbolje automobile, strojeve i kemijske proizvode na svijetu jer je upravo u tome pronalazila novu međunarodnu legitimnost. Problem nastaje kada svijet prestane nagrađivati onu vrstu uspješnosti na kojoj je država izgradila vlastiti identitet.

To se događa kada se promijene gospodarske, tehnološke ili političke okolnosti pa ono što je nekada predstavljalo izvor snage više nije dovoljno za održavanje konkurentnosti. Država koja svoj identitet temelji na jednoj vrsti uspjeha često teško prihvaća promjene jer su njezine institucije, obrazovni sustav i društvene vrijednosti oblikovani prema starom modelu. Posljedica je zaostajanje za državama koje se brže prilagođavaju novim okolnostima, što uz gospodarsko slabljenje može dovesti do društvenog nezadovoljstva i krize nacionalnog identiteta. Zato je sposobnost prilagodbe jednako važna kao i prethodni uspjesi.

Wolfgang Münchau, autor knjige “Kaput – Konac njemačkog čuda”.

Krajem 2024. godine javnosti je predstavljena zanimljiva knjiga Wolfganga Münchaua pod naslovom Kaput: The End of the German Miracle (hrv. Kraj – Konac njemačkog čuda). Wolfgang Münchau bio je pridruženi urednik i kolumnist Financial Timesa, gdje je od 2003. do 2020. pisao tjednu kolumnu o Europskoj uniji i europskom gospodarstvu; danas je suosnivač i direktor Eurointelligencea te kolumnist za UnHerd. Između 1988. i 1995. godine imao je nekoliko dužnosti u novinama The Times, uključujući posao dopisnika iz Washingtona i Bruxellesa. Ključna teza knjige nije u tome da je njemačko čudo završilo stoga što je Rusija prekinula dotok jeftinog plina ili zato što su kineske kompanije počele proizvoditi bolje električne automobile. Münchau tvrdi da su ti udari samo razotkrili model. Njegov je glavni negativac njemački neo-merkantilizam, političko-ekonomski sustav u kojem su izvozni viškovi, fiskalna štedljivost i očuvanje konkurentnosti postojećih industrija postali važniji od domaćih investicija, tehnološke transformacije i razvoja novih kompanija.

Njemačka se specijalizirala za usavršavanje onoga u čemu je već bila dobra pa zato nije na vrijeme izgradila dovoljno snažnu poziciju u digitalnim platformama, računalnom oblaku, poluvodičima, umjetnoj inteligenciji i drugim područjima u kojima danas nastaje najveći dio nove ekonomske i političke moći. Münchau njemačku krizu opisuje slikom žabe koja ne osjeća kako se voda postupno zagrijava. Problem se nije pojavio odjednom, nego se godinama normalizirao. Münchau pritom upozorava na nešto mnogo važnije od nekoliko pogrešnih političkih odluka. Njemačka nije izgubila konkurentnost zato što je radila pogrešne stvari, nego zato što je predugo radila iste stvari. Taj se fenomen naziva “path dependency” (hrv. ovisnost o prijeđenom putu). Institucije, kompanije, obrazovni sustav i političke elite prilagođavaju se modelu koji je desetljećima bio uspješan. Upravo zato promjene dolaze sporo. Što je model uspješniji, to ga je teže promijeniti.

Njemačka nije bila zarobljena neuspjehom, nego vlastitim uspjehom.

Njemačka posebnost proizlazi iz toga što njezina ekonomija nikada nije samo njemačka stvar. Od ujedinjenja 1871. europski poredak morao je odgovarati na isti strukturni problem: u središtu kontinenta je država snažnija od gotovo svakog pojedinačnog susjeda, ali nedovoljno snažna da sama stvori stabilan europski poredak. Otto von Bismarck razumio je to bolje od ikoga. Njegova vanjska politika nije bila usmjerena prema stalnom širenju njemačke moći nego prema sprječavanju stvaranja koalicije Francuske i Rusije protiv Berlina. Znao je da Njemačka, upravo zbog svojeg središnjeg položaja, ne može dugoročno opstati ako istodobno antagonizira više velikih sila. Ta geografska činjenica nije nestala. Ona objašnjava zašto je nakon 1945. europska integracija za Njemačku postala pitanje nacionalne sigurnosti, a ne samo gospodarske koristi.

Njemačka je jedina velika europska sila koja nema luksuz geografije. Britanija je bila zaštićena morem, Rusija dubinom prostora, Francuska prirodnim granicama, a Sjedinjene Države oceanima. Njemačka se nalazi u samom središtu kontinenta. Zbog toga njezina sigurnost nikada nije mogla ovisiti samo o vlastitoj snazi, nego uvijek o europskoj ravnoteži. Upravo zato je “njemačko pitanje” kroz cijelu modernu povijest ujedno bilo i europsko pitanje. Ta napetost nije automatski proizvodila agresiju, ali je značila da se nijedna stabilna europska ravnoteža nije mogla graditi bez Njemačke ili protiv nje.

Nakon katastrofa prve polovice dvadesetog stoljeća Zapadna Europa pronašla je povijesno originalno rješenje. Njemačku snagu nije pokušala ponovno uništiti ili trajno potisnuti, nego ju je ugradila u zajedničke institucije. Zajednica za ugljen i čelik, zajedničko tržište, europsko pravo i zajednička valuta pretvorili su njemačku industrijsku moć iz mogućeg izvora dominacije u pogonsku energiju integracije. Njemačka je ostala najveće europsko gospodarstvo:nadmoć nije izražavama teritorijem, vojskom ili neposrednom političkom prisilom. Iskazivala ju je kroz tvornice, kredite, standarde, izvoz i proizvodne lance koji su povezali Češku, Poljsku, Slovačku, Mađarsku, Austriju, Sloveniju, Hrvatsku i druge europske ekonomije s njemačkim industrijskim središtem. Europska integracija riješila je njemačko pitanje tako što je njemačkoj moći dala europski oblik.

Takav je sustav mogao funkcionirati jer je počivao na trima vanjskim uvjetima koje se u Njemačkoj dugo doživljavalo kao prirodno stanje svijeta. Rusija je osiguravala relativno jeftinu energiju, Sjedinjene Države stratešku sigurnost, a Kina rastuće tržište za njemačke automobile, strojeve i kemijske proizvode. Njemačka je tako mogla biti trgovačka sila bez pune cijene energetske, vojne i geopolitičke autonomije. Nijedna od tih odluka pojedinačno nije bila iracionalna. Ruski plin smanjivao je troškove energetski intenzivne industrije. Američki sigurnosni kišobran omogućavao je da se više novca troši na socijalnu državu, obrazovanje i infrastrukturu. Industrijalizacija Kine stvarala je golemu potražnju upravo za onim što je Njemačka najbolje proizvodila. Iracionalnom se pokazala pretpostavka da će sva tri uvjeta trajati neograničeno.

Njemačka je povijesno povoljan odnos okolnosti zamijenila za dokaz superiornosti vlastitog modela. Paradoks je njemačkog uspjeha da je svojim tehnološkim izvozom pomogla stvoriti industrijskog konkurenta koji danas mijenja pravila igre. Njemačke kompanije desetljećima su Kini prodavale strojeve, proizvodne linije i industrijsku opremu pomoću kojih je kineska industrija podizala vlastitu produktivnost. Danas Kina više nije samo tržište za njemačke proizvode, nego zemlja koja na globalnom tržištu konkurira upravo onim sektorima u kojima je Njemačka desetljećima bila gotovo nedodirljiva. U automobilskoj industriji taj je zaokret posebno vidljiv. Kina je posljednjih godina prestigla Njemačku po broju izvezenih automobila, dok su kineski proizvođači električnih vozila poput BYD-a i SAIC-a postali ozbiljni konkurenti Volkswagenu, BMW-u i Mercedesu, ne samo na domaćem tržištu nego i u Europi. Njemačka nije izgubila zato što je Kina kopirala njezinu tehnologiju, nego zato što je Kina, nakon što je apsorbirala njemačko industrijsko znanje, počela inovirati brže od nje. To nije anomalija globalizacije, nego njezin logičan ishod.

Rat u Ukrajini razorio je energetsku pretpostavku, promjena američkih strateških prioriteta razara sigurnosnu, kineska industrijska transformacija razara izvoznu. Bundesbank navodi da njemački izvoznici gube udio na svjetskom tržištu još od 2017. godine, uz posebno pogoršanje nakon 2021. Više od tri četvrtine pada izvoznog tržišnog udjela između 2021. i 2023. povezuje se s gubitkom konkurentnosti pojedinih skupina proizvoda. Najveći problemi su u strojarstvu, elektrotehnici, kemiji i drugim područjima koja čine jezgru njemačke industrijske reputacije. Bundesbank zaključuje da Njemačka osobito gubi na tržištima na kojima udio povećavaju kineski proizvođači. To pokazuje da nije riječ tek o cikličkom padu potražnje ili privremenoj energetskoj krizi već o promjeni međunarodne podjele rada na kojoj je njemački uspjeh bio izgrađen.

Münchauov argument posebno je uvjerljiv na primjeru automobilske industrije. Njemačka nije propustila električni automobil zato što nije raspolagala kapitalom, inženjerima ili industrijskim znanjem. Propustila ga je zato što je postojeći sustav imao snažan interes produžiti život motora s unutarnjim izgaranjem, mreže dobavljača i poslovnih modela koji su desetljećima donosili dobit.

“Automobilska industrija upravlja Njemačkom”, piše Münchau provokativno, ne misleći pritom na tajnu političku zavjeru, nego na institucionalnu ovisnost države o sektoru koji osigurava velik dio izvoza, istraživanja, lokalnih poreznih prihoda i visokokvalificiranih radnih mjesta. Kada interes vodeće industrije postane gotovo nerazlučiv od nacionalnog interesa, politički sustav počinje štititi postojeću ekonomsku strukturu i onda kada ona koči nastanak nove, opisao je Financial Times, dodavši da je Njemačka postala izvanredno učinkovita u inkrementalnoj inovaciji, u poboljšavanju motora, stroja ili industrijskog procesa, ali znatno manje uspješna u inovacijama koje postojeću industriju mogu učiniti zastarjelom.

Isti je obrazac vidljiv u infrastrukturi i javnim investicijama. Njemačka je fiskalnu odgovornost desetljećima poistovjećivala s ograničavanjem proračunskog deficita. Takva je politika smanjivala vidljivi javni dug, ali nije uklanjala stvarni trošak. Samo ga je premještala u dotrajale mostove, nepouzdanu željeznicu, sporu digitalizaciju javne uprave, nedovoljno razvijenu električnu mrežu i investicije koje se godinama ne mogu provesti zbog složenih postupaka planiranja. Štednja koja smanjuje produktivni kapacitet države nije stvarna štednja, nego odgođeno zaduživanje bez izdane obveznice.

Simbol toga postala je Deutsche Bahn. Nekada sinonim njemačke preciznosti, danas redovito bilježi rekordno nisku točnost vlakova. Slična je priča s digitalizacijom javne uprave, izdavanjem građevinskih dozvola ili razvojem elektroenergetske mreže. Njemačka nije izgubila sposobnost projektiranja složenih sustava nego sposobnost da ih provede prije nego što zastare. Upravo zato Münchau tvrdi da je današnja njemačka kriza prije svega institucionalna. Njemačka je prošle godine zato pokrenula infrastrukturni fond vrijedan 500 milijardi eura i ublažila fiskalna ograničenja za obranu. Promjena je povijesna jer pokazuje kako je politički centar napokon prihvatio da je stari fiskalni režim postao dio problema. Ipak, novac nije dovoljan. Država koja nema administrativni kapacitet brzo odobriti, ugovoriti i izvesti projekt može imati stotine milijardi eura i istodobno ostati investicijski paralizirana. Njemački problem nije samo nedostatak potrošnje, nego sustav koji je minimiziranje proceduralnog rizika pretvorio u važniji cilj od izgradnje potrebne infrastrukture.

Milijunta Volkswagenova “buba”, simbol Wirtschaftswundera, njemačkog gospodarskog čuda. (Mewtu, CC0 1.0)

Demografija dodatno sužava prostor za postupnu prilagodbu. Prema projekciji Destatisa, do 2035. godine svaka četvrta osoba u Njemačkoj imat će najmanje 67 godina, dok je 2024. toj dobnoj skupini pripadala približno svaka peta osoba. Bez neto useljavanja njemački bi se potencijal radne snage do 2035. smanjio za oko 6,2 milijuna ljudi. To znači da je migracija istodobno politički destabilizirajuće pitanje i ekonomska nužnost. Njemačka treba radnike da bi održala proizvodnju, zdravstveni sustav, mirovine i javne službe, ali njezina administracija često presporo priznaje kvalifikacije, izdaje dozvole i uključuje ljude u tržište rada. Politička rasprava zato ostaje zarobljena između moralizma i restrikcije. Jedni govore kao da se svako ograničenje migracije protivi humanosti, a zahtjevi drugih su takvi kao da Njemačka može zatvoriti granice bez teških ekonomskih posljedica. Ni jedna pozicija ne odgovara strukturi problema.

Njemačkoj je istodobno potrebna kontrola granice, selektivna radna migracija, brže zapošljavanje doseljenika i ozbiljnija integracija. Bez te kombinacije smanjivat će se broj radnika upravo u trenutku kada država mora povećati investicije u obranu, energiju, infrastrukturu i industrijsku transformaciju.

Zbog toga AfD nije dovoljno objašnjenje njemačke krize. Uspon te političke stranke pokazuje kako dio društva više ne vjeruje da tradicionalne stranke mogu osigurati ekonomski napredak, društvenu sigurnost i administrativni red. Populistička desnica ne raste samo zato što birači imaju određene stavove prema migrantima, Europskoj uniji ili klimatskoj politici. Raste i zato što se iskustvo stagnacije prevodi u osjećaj gubitka kontrole. Plaće rastu sporo, tvornice najavljuju otpuštanja, javne službe djeluju neučinkovito, stanovanje postaje skuplje, a političke elite i dalje ponavljaju da je temelj sustava zdrav – tako nastaje jaz između službenog jezika i svakodnevnog iskustva. AfD taj jaz koristi, ali ga nije stvorio. Zabraniti, izolirati ili moralno osuditi stranku ne može zamijeniti zamijeniti obnovu sposobnosti države. Valja razlikovati simptom od uzroka: snaga AfD-a na žalost istodobno govori nešto o povjerenju građana u sposobnost institucija da upravljaju promjenom.

Njemačka ekonomska kriza ponovno postaje europsko političko pitanje. Europska unija treba snažniju Njemačku jer bez njemačkog kapitala, industrije, logistike, obrambene proizvodnje i fiskalnog kapaciteta ne može ostvariti stratešku autonomiju. Važnost Njemačke dodatno povećava činjenica da Europa ulazi u razdoblje najvećih investicija nakon Drugoga svjetskog rata. To nije pitanje njemačke važnosti, nego europske međuovisnosti. Nijedna druga država nema kapacitet apsorbirati posljedice dugotrajne njemačke stagnacije. U izvješću o europskoj konkurentnosti Mario Draghi procjenjuje da će Europska unija za održavanje tehnološke i industrijske konkurentnosti morati ulagati dodatnih oko 800 milijardi eura godišnje. Nijedna druga članica nema fiskalni, industrijski i financijski kapacitet bez kojeg je takva transformacija moguća. Zato njemačka stagnacija više nije samo njemački problem nego ograničenje europske sposobnosti djelovanja.

Istodobno gotovo nijedna članica ne želi otvorenu njemačku hegemoniju. Francuska želi njemački novac za europske projekte, ali ne želi Europu uređenu samo prema njemačkim ekonomskim interesima. Poljska i baltičke države žele njemačku vojnu snagu protiv Rusije, ali su povijesno oprezne prema moći Berlina. Južne članice žele solidarnost i zajedničke investicije, ali pamte njemačko inzistiranje na štednji tijekom krize eurozone. Manje države žele da Njemačka preuzme odgovornost, ali da djeluje kroz zajedničke institucije. Europa od Berlina traži svojstva hegemona, financiranje javnih dobara, stabilizaciju sustava i preuzimanje najvećeg rizika, ali mu istodobno odbija priznati politički položaj koji bi iz tih obveza proizlazio.

Henry Kissinger još je desetljećima prije opisao Njemačku kao državu “preveliku za Europu, a premalu za svijet” — tezu koju je britanski politolog Hans Kundnani prije deset godina razradio u svojoj knjizi o paradoksu njemačke moći. Sedamdeset godina Europa je od Njemačke tražila da bude gospodarski div, ali politički patuljak. Upravo je ta povijesna formula danas postala neodrživa. Upravo se u toj proturječnosti danas nalazi Berlin. Europa od Njemačke očekuje da financira zajedničke projekte, razvija obrambenu industriju, ulaže u energetsku tranziciju i preuzme veći dio političke odgovornosti, ali istodobno zazire od svake otvorene manifestacije njemačkog vodstva. Njemačka se, paradoksalno, nalazi između dva neprihvatljiva položaja: premalo vodstva proizvodi europsku paralizu, a previše vodstva proizvodi europski strah.

Ni sama Njemačka ne zna kako razriješiti tu proturječnost. Poslijeratni Berlin vlastitu je moć radije predstavljao kao tehničku posljedicu tržišta i pravila. Njemačka navodno nije vodila Europu, nego je samo branila stabilnu valutu, fiskalnu disciplinu, slobodnu trgovinu i konkurentnost. Time se politički izbor mogao prikazivati kao neutralna ekonomska nužnost. Taj model više nije moguć jer su energija, tehnologija, trgovina, obrana i industrijske subvencije postale otvoreno geopolitička pitanja. Odluka o tome gdje će se proizvoditi baterije, čipovi, oružje, lijekovi ili zeleni vodik nije samo odluka o tržišnoj učinkovitosti. Ona određuje koje će europske države imati radna mjesta, tehnološko znanje i mogućnost djelovanja u budućim krizama.

Pred Njemačkom zato nisu dvije mogućnosti, povratak starom modelu ili njegov potpuni slom, nego tri različita oblika prilagodbe. Prvi je upravljano nazadovanje u kojem bi država subvencijama i socijalnim transferima što duže održavala postojeću industrijsku strukturu. Njemačka bi još desetljećima mogla ostati bogata i uređena država, ali s manjim tehnološkim utjecajem, sporijim rastom i sve većim troškovima starenja. Drugi je nacionalni industrijski zaokret u kojem bi Berlin mobilizirao vlastiti fiskalni kapacitet za zaštitu njemačkih proizvođača. To bi moglo obnoviti dio industrije, ali bi unutar Unije stvorilo natjecanje u subvencijama koje manje članice ne mogu pratiti. Treći je pretvaranje njemačke ekonomske moći u europska javna dobra: zajedničku energetsku infrastrukturu, integrirano tržište kapitala, koordiniranu obrambenu proizvodnju, tehnološke programe i velike prekogranične investicije. U tom bi modelu Njemačka ostala središnja sila, ali njezina snaga ne bi služila samo očuvanju njemačkih izvoznih viškova, nego povećanju kapaciteta cijelog kontinenta.

To bi mogao biti održivi odgovor na novo njemačko pitanje. Staro je pitanje glasilo: kako ograničiti državu koja je prevelika za europsku ravnotežu, ali nedovoljno velika da sama organizira kontinent? Novo glasi: kako Njemačku učiniti dovoljno sposobnom da nosi veći dio europskog gospodarskog i sigurnosnog tereta, a da njezina snaga ne postane nacionalna dominacija? Odgovor više ne može biti: Njemačka kao motor bez upravljača, država koja proizvodi europsku moć, ali poriče kako je sama politički moćna. Berlin mora prihvatiti da vodstvo uključuje trošak, rizik i politički izbor. Ostatak Europe mora prihvatiti kako se od Njemačke ne može istodobno zahtijevati da financira, investira, proizvodi, naoružava i stabilizira kontinent, a zatim joj osporavati svaki utjecaj koji iz te odgovornosti proizlazi.

Njemačko gospodarsko čudo završilo je u onom smislu u kojem ga opisuje Münchau. Nestao je svijet u kojem je bilo dovoljno proizvoditi najbolje automobile i strojeve, kupovati jeftinu rusku energiju, prodavati Kini i sigurnost prepuštati Sjedinjenim Državama. Ali kraj jednoga modela nije isto što i kraj njemačke važnosti. Naprotiv, što je međunarodni poredak nestabilniji, to je njemačka pozicija u središtu Europe važnija. Dvadeseto stoljeće bilo je obilježeno pitanjem kako obuzdati Njemačku. Dvadeset prvo stoljeće moglo bi biti obilježeno sasvim suprotnim pitanjem: može li Europa opstati bez Njemačke koja je ponovno sposobna voditi?

U Hrvatskoj se, paradoksalno, o Njemačkoj danas možda govori više nego ikada, ali se ona razumije manje nego prije. Nestala je generacija germanista, ekonomista, povjesničara i politologa koji su poznavali njemački jezik, studirali ili profesionalno djelovali u Njemačkoj te hrvatskoj javnosti mogli posredovati dublje razumijevanje njezina društva, politike i gospodarstva. Njihovo mjesto nije ostalo prazno, ali se pogled na Njemačku sve češće oblikuje kroz angloameričke medije i interpretacije, dok domaća rasprava nerijetko ostaje zarobljena u dnevnim političkim temama izbora, AfD-a, migracija ili kriza vladajućih koalicija. Tako se gubi iz vida ono što je važnije od pojedinačnih događaja: strukturne promjene koje određuju budućnost najvećega europskog gospodarstva.

Upravo zato Münchauova knjiga Kaput zaslužuje hrvatski prijevod. Njezina vrijednost nije u tome što nudi jednostavna rješenja, nego što Njemačku promatra iz perspektive dugoročnih ekonomskih, institucionalnih i geopolitičkih procesa, a ne kroz dnevni politički ciklus. Za Hrvatsku, čije je gospodarstvo duboko povezano s njemačkim tržištem, a čija će budućnost uvelike ovisiti o smjeru razvoja Europske unije, razumijevanje onoga što se događa u Njemačkoj nije pitanje akademske znatiželje, nego strateške pismenosti. Budućnost Hrvatske teško je razumjeti bez razumijevanja Njemačke, a Münchauova knjiga jedno je od kvalitetnih novijih polazišta za takvo razumijevanje.