Pavelić ju je ‘odstranio da mu se ne plete oko nogu’. Ustaše i demokracija, nespojivo

Najjasnije svoj stav prema demokraciji ustaški poglavnik iznosi u knjizi Strahote zabluda. Fašizam smatra nasljednikom demokracije, objašnjava Enis Zebić. Prema Paveliću demokracija se pokazala nedoraslom i nesposobnom pa ju je fašizam najprije morao odstraniti "...da mu se ne plete oko nogu dok se rve s boljševizmom i da si na taj način načini čisto i ravno tlo za rvanje".

• Naslovna fotografija: Prvi susret Ante Pavelića i Adolfa Hitlera, 6. lipnja 1941. (JUSP)

• Enis Zebić diplomirao je i doktorirao filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i radi kao novinar. Autor je više radova i knjiga fokusiranih na hrvatsku filozofiju i politiku

U Hrvatskoj je na djelu pužuća dekriminalizacija i legalizacija ustaštva. Sve su rjeđe i sve slabije sankcije za upotrebu ustaškog pozdrava, pjevanje ustaških pjesama, korištenje ustaških simbola, relativiziranje njihovih zločina, pronalaženje opravdanja za njihove postupke, plasiranje teze kako su uostalom i partizani radili zločine (što jedva da itko dovodi u pitanje). Neki „perači crnih košulja“, kako ih je pred četvrt stoljeća nadahnuto nazvao pokojni Živko Gruden, idu i toliko daleko da tvrde kako su partizanski zločini jednaki ustaškim, ako ne i veći.

Takvi istupi nemaju utemeljenja u povijesnoj znanosti i u izvorima. Marionetska NDH koju su Nijemci i Talijani stvorili kao svoj protektorat[1] i povjerili ustašama na upravljanje bila je zločinačka – izvela je masovne zločine nad svojim građanima židovske, srpske, romske, hrvatske i drugih nacionalnosti i otela im imovinu, darovala je dijelove svog teritorija Talijanima i Mađarima i t.d, i t.d. Međutim – a što se nedovoljno spominje posljednjih godina – ustaški pokret i marionetska NDH pored svega navedenog bili su sve vrijeme svog postojanja i duboko antidemokratski – mišlju, riječju i djelom.

Ustaški lideri odbacivali su i oštro napadali ideju demokracije i demokratskih institucija – slobodnih višestranačkih izbora i parlamentarne demokracije – a kada su milošću njemačkih i talijanskih okupatora došli na vlast, brahijalno su zatrli postignute demokratske tekovine. Tko slavi i zagovara ustaštvo, taj je protiv demokracije. Demokracija i višestranačje su vrijednosti zaštićene aktualnim Ustavom Republike Hrvatske, pa je u tom kontekstu i svako zagovaranje ustaštva i rad na njegovoj dekriminalizaciji protivno hrvatskom Ustavu.

Hrvatski Ustav navodi, između ostalog, kako demokratski višestranački sustav spada u najviše vrednote ustavnog poretka. (PIXSELL)

U Izvorišnim osnovama Ustava Hrvatsku se definira kao „samostalnu i nezavisnu, suverenu i demokratsku zemlju“, a u Temeljnim odredbama (čl. 3) kaže se kako su „sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.“

Prema tome, svima koji rade na dekriminalizaciji ustaštva treba jasno i glasno reći da zagovaranjem takve antidemokratske opcije rade i protiv hrvatskog Ustava i protiv najviših vrednota ustavnog poretka ove zemlje. Iz vizure aktualnog hrvatskog Ustava protuustavni su i ustaški masovni zločini, darovanje teritorija drugim državama i rasni zakoni, ali to je neka druga tema.

U Strahotama zabluda, Pavelić odbacuje liberalnu demokraciju jer “rastočuje narod”, a zagovara fašizam. (Antikvarijat Vremeplov)

Budući ustaški poglavnik Ante Pavelić svoje antidemokratsko stanovište najjasnije iznosi u Strahotama zabluda, knjizi potpisanoj pseudonimom A.S. Mrzlodolski, koja je prvi puta izišla u talijanskom prijevodu 1938. godine.[2] Hrvatski prijevod objavljen je ujesen 1941. godine, nedugo po talijansko-njemačkom instaliranju Pavelića i ustaša na vlast u Hrvatskoj. Središnja je tema knjige komunizam i kako se protiv njega boriti, i u tom kontekstu Pavelić liberalnu demokraciju izrazito negativno vrednuje i odbacuje jer „rastočuje narod“, a zagovara – fašizam.

Pavelićeva analiza započinje tezom kako fašizam nije antiteza demokracije, već njezin nasljednik. Nakon što se demokracija pokazala nesposobnom u borbi protiv boljševizma, „trebalo je doći nešto novo, nešto jače i sposobnije za borbu protiv boljševizma, spremno da ga porazi. A to je našlo svoj ishod u fašizmu. Naravno, fašizam je najprije morao odstraniti demokraciju koja se je pokazala nedoraslom i nesposobnom za tu borbu, da mu se ne plete oko nogu dok se rve s boljševizmom i da si na taj način načini čisto i ravno tlo za rvanje“[3], piše budući poglavnik.

Ne amputira se samo demokraciju, već i sve ono što je demokracija uvela „ukoliko god je to moglo smetati borbi, ili bi, što više, neprijatelja jačalo ili mu pomagalo. To je u prvom redu slobodarstvo (liberalizam), naravno – slobodarstvo takozvanih zapadnih demokracija, odnosno ono što se u njima slobodarstvom naziva, a u stvari nije ništa drugo nego potpuni nehaj za narodne vrijednosti, jer se po tom slobodarstvu mora svakome putnom i namjernom dopustiti da te vrijednosti uništava i razara, a narodno ime, čast i ponos naroda vuče po blatu i gazi, sve to potpuno nekažnjivo, a često i uz nagradu.“[4]

Pavelić ide do kraja u kritici demokracije, pa kritiku demokracije kao nečega prevladanog u jednom trenutku prekida i zamjenjuje njezinim principijelnim odbijanjem, neovisno o tome radi li se o borbi protiv boljševizma ili ne. „Demokracije narod rastočuju, baš kako to žele boljševici, a fašizam je moguć samo u jednom narodu jedinstvenom po krvi, po osjećaju i po jedinstvenoj volji.“[5]

Kritika se potom vraća na aktualni sraz boljševizma i fašizma, u kojem je demokracija tek – publika. „Dok ta dva velika pokreta, s jedne strane fašizam kao pokret ideje i naroda, a s druge strane boljševizam kao sljub (sinteza) barbarstva i razaranja dijele među sobom veliki dvoboj, dotle je demokracija osuđena na ulogu mirnog promatrača ili vlasnika polja na kojem se taj dvoboj dijeli, a kad se ta borba završi, neće na polju ostati ni zelene trave od ‘demokratske ideologije’ i demokratskog društvenog poretka,[6]“ poručuje Pavelić.

Fašizam nije ograničen samo na Italiju i Njemačku, već je on potreban i Hrvatskoj, dodaje u tom kontekstu Pavelić, navodeći kao autoritet – Benita Mussolinija. Kako je boljševizam univerzalno zlo, tako mora i fašizam postati univerzalan i širiti se – samoniklo ili izvozom, najavljuje Pavelić. „Zabluda je danas htjeti ograničiti fašizam samo na rečena dva naroda. Zabluda je i govoriti, da fašizam nije roba za izvoz. Boljševizam je opće zlo i hoće zavladati svuda. Fašizam stoji u borbi s njime na život i smrt, pa se stoga mora (boljševizam, op. EZ) pobijati svuda, u svakom kutu zemaljske kugle, a neizbježiva je posljedica toga da i on (fašizam, op. EZ) postane opći, ‘univerzalan’, da se širi i onamo kuda se ne izvozi, i to sam od sebe, jer to nosi u sebi borba naroda za život protiv smrti što je nosi boljševizam. Možda je to“, zaključuje Pavelić, „značenje Mussolinijevih riječi da je ovaj vijek – vijek fašizma.“[7]

To je antidemokratska teorijska popudbina s kojom Pavelić sredinom travnja 1941. godine dolazi u Hrvatsku. Na njemačko inzistiranje on ne dolazi odmah u Zagreb, već u Karlovcu čeka dok njemački emisari pokušavaju uvjeriti predsjednika Hrvatske seljačke stranke (HSS) Vladka Mačeka da on bude na čelu marionetske uprave u Hrvatskoj. Maček to odbija, i tek onda Pavelić dobiva zeleno svjetlo da dođe u Zagreb i preuzme vlast.

Maček i HSS u ovom kontekstu nisu samo epizoda. Uvodimo ih u ovu priču da pokažemo kako su hrvatski građani, u vrijeme kada je Pavelić u Italiji pisao svoj antidemokratski i profašistički pamflet, znali što je demokracija i prakticirali je, a da je Vlatko Maček bio velikom većinom glasova na parlamentarnim izborima bio prepoznat i potvrđen kao njihov demokratski izabrani lider.

Nakon ubojstva Stjepana Radića HSS preuzima Vladko Maček, a stranka na izborima 1935. izlazi s izrazito nepovoljnim izbornim zakonom. (CC0)

Hrvatska seljačka stranka osnovana je kao Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS) 1904. godine, a od 1920. do 1925. godine djelovala kao Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS), kada odustaje od republikanizma i mijenja ime u HSS. Već na izborima 28. 11. 1920. HPSS „osvaja pretežni dio hrvatskih glasova (230.000) i 50 zastupničkih mandata (…) a Stjepan Radić otada je predsjednik najveće i najjače hrvatske političke stranke,“[8] kaže povjesničar Hrvoje Matković u monografiji posvećenoj HSS-u. Dobre rezultate HSS ponavlja i na izborima 1923., 1925. i 1927. godine.

Nakon ubojstva Stjepana Radića 1928. godine stranku preuzima Vladko Maček. Uvođenjem Šestojanuarske diktature 1929. godine HSS je zabranjen, kao i druge stranke, a njegov rad obnavlja se tek pred izbore 1935. godine. Izborni zakon bio je izrazito nepovoljan za HSS, jer zahtijeva postavljanje zemaljske izborne liste, odnosno da stranka koja izlazi na izbore mora u svakom kotaru Kraljevine Jugoslavije imati svog kandidata i zamjenika kandidata. Zato je HSS, zajedno sa samostalnim demokratima, na izborima 1935. i 1938. godine išao u izbornu suradnju sa srbijanskim demokratski orijentiranim oporbenim strankama.

Na parlamentarnim izborima 5. svibnja 1935. godine vladina lista dobiva 60,6 posto glasova, a lista Udružene opozicije, kojoj je nositelj bio Vladko Maček dobiva 37,4 posto glasova. HSS je izbrojao da je dobio 600.000 glasova.[9] „Hrvatski birači su se u golemoj većini izjašnjavali za listu sa nositeljem Vladkom Mačekom, a za vladinu listu u hrvatskim krajevima glasali su samo oni birači koji su na bilo koji način bili ovisni o vladi,“[10] kaže Matković.

Na izborima 11. prosinca 1938., iste godine kada Pavelić u Italiji objavljuje svoje djelo u kojem pokopava demokraciju i slavi fašizam, vladina lista dobiva 54,09 posto glasova, a udružena oporba, u kojoj je i HSS – 44,90 posto, osjetno više nego na prošlim izborima. „HSS je dobio najveći broj glasova u svojoj povijesti,“[11] naglašava Matković, i to u situaciji kada je beogradska vlada preko upravnog i represivnog aparata kojeg je kontrolirala na svaki način željela (i u mnogo slučajeva uspijevala!) utjecati na rezultate izbora u svoju korist – terorom, demoralizacijom i korupcijom, i falsifikatima.[12] Prema HSS-ovim izvorima, stranka je dobila 801.333 glasa.[13]

Ustaški propagandisti tvrdili su nakon uspostave NDH kako je velik uspjeh HSS-a na izborima tridesetih godina rezultat glasanja brojnih Pavelićevih pristaša za Mačekovu listu

Jedno pojašnjenje. Ustaški propagandisti tvrdili su nakon uspostave NDH kako je velik uspjeh HSS-a na izborima tridesetih godina rezultat glasanja brojnih Pavelićevih pristaša za Mačekovu listu. Doista, kako HSS u suprotstavljanju beogradskom režimu nastoji oko sebe okupiti što brojniju bazu, na tim izborima za Mačekovu listu glasali su i Pavelićevi simpatizeri.[14] O kojem se broju može raditi? „Tijekom tridesetih godina 20. stoljeća, kad su neki članovi bili u emigraciji, a neki u domovini, činili su tek minijaturno tijelo na marginama hrvatskoga političkog spektra,“[15] procjenjuje Jozo Tomasevich. Koncem tridesetih godina, odnosno u vrijeme proglašenja NDH, „prema procjeni samih ustaša, broj njihovih simpatizera iznosio je oko 40.000,“[16] precizira isti autor. Ako su baš svi oni glasali za HSS, u ukupnom broju glasova za Mačekovu listu to je svega – pet posto.

Dakle, usprkos nepovoljnom izbornom zakonu i usprkos teroru i izbornim prevarama, Hrvati su sredinom i koncem tridesetih godina sudjelovali na izborima i uspijevali demokratski izraziti svoju političku volju. Vlatko Maček i Hrvatska seljačka stranka su na koliko-toliko slobodnim izborima dobili povjerenje preko 90 posto[17] hrvatskih birača. S tolikom izbornom potporom, ne može se prihvatiti Pavelićeva teza da je – u ovom konkretnom slučaju – demokracija „rastočila“ hrvatski narod.

Međutim, travnja 1941. godine Kraljevina Jugoslavija je napadnuta i okupirana, a vlast u Zagrebu preuzima Ante Pavelić. Na temelju čega njegova država funkcionira, lapidarno je opisao povjesničar Hrvoje Matković: „Nezavisna Država Hrvatska je bila država bez temeljnog zakona – ustava“, nego je „cijeli sustav nastao postupno na temelju skupnih i pojedinačnih zakonodavnih akata koje je donosio šef države – poglavnik.“[18] Pavelić i ustaše su s kritike demokracije prešli na gaženje i razaranje svih dotadašnjih demokratskih postignuća hrvatskog naroda, ostvarenih u razdoblju 1918 – 1941, usprkos klimi represije i čas slabijem, čak jačem političkom teroru.

Iako Hrvatska seljačka stranka uživa gotovo plebiscitarnu potporu, i ona je, kao i sve druge stranke, zabranjena 11. lipnja 1941. godine. Sam Maček provodi pet i po mjeseci u Jasenovcu – od listopada 1941. do ožujka 1942 – a potom je do kraja rata u strogo nadziranom kućnom pritvoru. Nakon 10. travnja 1941. „ustaška politika bila je fašistička u svim pojedinostima,“[19] ocjenjuje Ivo Banac. A gdje je fašizam, za demokraciju nema mjesta. Osim iza žice ustaškog logora.

­

Pavelić je 1942. godine sazvao „Hrvatski državni sabor“, ali nije raspisao izbore na kojem bi se izabralo zastupnike.

Pavelić, suočen s rapidnim padom popularnosti njegovog režima nakon predaje Dalmacije Italiji i sve glasnijih vijesti o neprekidnom valu ustaških zločina koji započinje već u ljeto 1941. godine, početkom 1942. pokušava stvoriti privid široke potpore građana režimu jednim pseudodemokratskim eksperimentom, koji mu se na kraju – obio o glavu. Odredbom od 24. siječnja 1942. godine sazvao je Pavelić „Hrvatski državni sabor“, ali nije raspisao izbore na kojem bi se izabralo zastupnike u tom tijelu.

Plan je bio da sastav tog imenovanog, a ne izabranog sabora bude svojevrsni patchwork: da u njemu budu još živući zastupnici Hrvatskog sabora iz 1918, prije raspada Austro-ugarske; zastupnici izabrani na izborima 1938 (HSS-a, ali i nekih drugih stranaka); osnivači i doživotni članovi Glavnog odbora (zabranjene!) HSS; vodstvo već dugo nepostojeće Hrvatske stranke prava izabrano 1919. godine; doglavnici, poglavni pobočnici i povjerenici Glavnog ustaškog stana i 2 predstavnika njemačke narodnosne skupine.

Htjelo se tako pokazati da i HSS podupire Pavelićev režim. Ali, nisu svi zastupnici izabrani 1938. bili pozvani, već tek dio njih, a ni među onima koji su bili pozvani, dio se nije odazvao. Prvo zasjedanje održano je od 23. do 28. veljače 1942. godine.[20] Prema HSS-ovim izvorima, od 46 zastupnika izabranih na listi HSS-a na izborima 1938. godine, Pavelićevom pozivu odazvalo se – svega njih 18.[21] Međutim, opisuje Hrvoje Matković, mnogi HSS-ovci pozvani po raznim linijama koji su se Pavelićevom pozivu ipak odazvali „pokazali su da se i dalje osjećaju pripadnicima svoje stranke.“[22] Grupa bivših zastupnika i dužnosnika HSS-a odmah je na početku zasjedanja iznijela predstavku o sudbini Vladka Mačeka. Predstavka je sadržavala dva pitanja: “Gdje se sada nalazi g. predsjednik HSS-a Vladko Maček i na osnovu kojih mu je zakonskih propisa oduzeta sloboda” te “Misli li Hrvatska vlada odnosno resorni ministar pustiti ga na slobodu i na taj način djelomično sanirati ovu nepravdu?”[23]

Pavelić u govoru u tom saboru 28. veljače 1942. godine odgovara da je Mačeka smjestio u Jasenovac u dobrim uvjetima i zbog njegove vlastite sigurnosti – da ga spasi od zatvora u kojem bi završio zbog kontakata s HSS-ovim ministrima u emigrantskoj vladi u Londonu!

„Ja to nisam mogao, ja to nisam smio dozvoliti i zato sam odredio za njega jedan prisilni boravak u toliko, da bude onemogućen ovaj i ovakav kontakt, u interesu njegovu, u interesu naroda i u interesu državnom. Jedna izolacija kulturna, dostojna čovjeka i dostojna bivšeg predsjednika i uobće dostojna nas sviju,“[24] kazao je tom prigodom Pavelić.

Članovi Pavelićevog sabora pokušali su se suprotstaviti totalitarnom diktatu i radom i diskusijama u saborskim odborima, međutim bili su grubo ušutkani. Kada su na saborskom odboru za gospodarstvo i promet upućene kritike na račun ministra obrta, trgovine i veleobrta u ustaškoj vladi Dragutina Totha, na sjednici odbora pojavio se sljedećeg dana osobno Pavelić i presjekao svaku buduću kritiku: “Ovi odbori nisu za vođenje velikih debata nego za dogovore. Odbor ne smije biti neki mali parlament ( … ). Ja ću u prvom redu osobe, koje bilo kakvim incidentima ometaju ovaj dogovor i rad odstraniti iz odbora, a odbor koji ne bi mogao funkcionirati, ja ću raspustiti ( … ). Ja ne pravim diktaturu, ova vladavina nije diktatura. ali ondje gdje treba ja znam diktirati, jer sam sviestan da je to u interesu države,“[25] bio je rezolutan Pavelić.

Pavelić je sazvao svoj sabor još dvaput – u travnju i u prosincu 1942, i nikada više do poraza nacističke Njemačke, sa kojom se ugasio i njezin satelit NDH. Iako je nosila naziv sabora, ne samo da nikada nije bila izabrano predstavničko tijelo, nego ta institucija nikada nije obavljala dvije temeljne funkcije predstavničkog tijela neke zemlje – da donosi zakone i da vrši nadzor rada izvršne vlasti. Takva je praksa u demokratskim zemljama, ali NDH to nije bila.

Već je nebrojeno puta upozoreno kako su ustaški pozdrav i korištenje ustaške ikonografije nespojivi sa odredbama hrvatskog Ustava. (Sanjin Strukić / PIXSELL)

To bi trebali imati na umu svi građani ove zemlje – i oni koji se razmahuju ustaškom ikonografijom, i oni koji to osuđuju, i oni koji bi to temeljem postojećih propisa trebali sankcionirati. Već je nebrojeno puta upozoreno kako su ustaški pozdrav i korištenje ustaške ikonografije nespojivi s odredbama hrvatskog Ustava. Rečeno je kako Ustav u Izvorišnim osnovama jasno naglašava da se „tisućljetna nacionalna samobitnost i državna opstojnost hrvatskoga naroda potvrđena slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima“ izrazila „u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugog svjetskog rata u odlukama ZAVNOH-a iz 1943, nasuprot proglašenju NDH“, da naglašava antifašističku borbu i ustavnopravni kontinuitet Republike Hrvatske sa Socijalističkom Republikom Hrvatskom, nasuprot Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Opetovano je rečeno i kako Ustav sadrži i druge odredbe s kojima su ustaška ideologija i ikonografija nespojive – „posebno članke 3. i 14. (jednakost građana bez obzira na rasu, boju kože, spol, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili drugu osobinu) te članak 39., koji brani svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti. Sva ta Ustavom zabranjena ponašanja u temeljima su ustaške ideologije i prakse ustaštva i zato ustaštvo čine nespojivim s Ustavom Republike Hrvatske,“[26] kako je lapidarno pred koju godinu napisao Ivo Josipović.

Ali to nije sve. Ustašoidna iživljavanja, od dizanja ruke na pozdrav, preko izvikivanja pozdrava do korištenja ikonografije i slavljenja Pavelića, ustaškog pokreta i marionetske NDH, izravno su – zazivanjem i slavljenjem antidemokratske teorije i prakse – suprotna i demokratskim temeljima moderne Hrvatske, kako su postavljeni u Ustavu. Oni koji to rade, oni koji to podržavaju i oni koji to ne sankcioniraju izravno su protiv toga da hrvatski građani izlaze na izbore i na njima biraju svoje demokratski izabrane predstavnike. Izravno su protiv političkog pluralizma, dakle protiv organiziranja u političke stranke koje nude različite načine rješavanja problema u društvu. Izravno su protiv izabranog sabora koji donosi zakone i kontrolira rad izvršne vlasti. Zagovaraju samovlast jednog čovjeka koji će odlučivati o svemu. To se zove diktatura. A na to je samo jedna reakcija: diktatura – ne, hvala!

[1] Jozo Tomasevich, Rat i revolucija u Jugoslaviji: okupacija i kolaboracija 1941-1945, EPH i Novi Liber, Zagreb 2010, str. 266

[2] A. S. Mrzlodolski, Orori e errori, Communismo e bolscevismo in Russia e nel mondo, versione italiana del dr. Salvadore Guidi, Tipografia editrice Ex Combattenti, Siena 1938.

[3] Ante Pavelić, Strahote zabluda, Komunizam i boljševizam u Rusiji i u svietu, Croatiaprojekt,  Zagreb 2000; str. 245, istakao EZ. Prikaz Strahota zabluda dan je prema:  E. Zebić, Od liberalnog do autoritarnog. Filozofija politike Julija Makanca, Antibarbarus, Zagreb 2013, str. 76-83

[4] Ibid. str. 246

[5] Ibid. str. 249

[6] Ibid., istakao EZ

[7] ibid. str. 254 – 255

[8] Hrvoje Matković: Povijest Hrvatske seljačke stranke, naklada P.I.P. Pavičić , Zagreb 1999, str. 79

[9] Dr. Tomo Jančiković: Hrvatska u izborima 11. prosinca 1938, Zagreb, siječanj 1939, str.27

[10] Matković, Povijest, str. 342

[11] Ibid., str. 387

[12] Jančiković, Hrvatska u izborima, str. 16; o primjerima izbornog bezakonja v. Jančiković,  str. 17-24

[13] Ibid., str. 27

[14] Kako je beogradska vlada Bogoljuba Jevtića, vođe režimske Jugoslovenske nacionalne stranke, u kampanju za izbore 5. svibnja 1935.  ušla s parolom „tko glasa za Mačeka, glasa za Janka Pustu“ (imanje u Mađarskoj nedaleko jugoslavenske granice na kojem su ustaški emigranti 1931-1934  imali logor za vježbu), ustaški propagandist Mijo Bzik je 1943. godine  kazao kako je ogroman uspjeh liste kojoj je Vladko Maček bio nositelj dokaz da hrvatski narod „prianja listom uz ustaški pokret“. V.: Mario Jareb:  Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941, HIP – Školska knjiga, Zagreb 2006, str. 467; Jareb  navodi i kako je na izborima 1938. „velika većina hrvatskih nacionalista i Pavelićevih pristaša  glasovala za Mačekovu listu“, ibid., str.  521

[15] Tomasevich, Rat i revolucija, str. 387

[16] Ibid., str. 382

[17] Suzana Leček: Priča o uspjehu – strategija i metode političke borbe Hrvatske seljačke stranke 1918-1941, u 110 godina Hrvatske seljačke stranke, Matica hrvatska i dr., Zagreb 2015, str. 28

[18] Hrvoje Matković, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, P.I.P. Pavičić, Zagreb 1994, str. 67

[19] Ivo Banac: Fašizam u teoriji i hrvatskoj praksi  u: Antisemitizam  Holokaust Antifašizam, Židovska općina Zagreb, Zagreb 1996, str. 305; kratak pregled diskusija o tome je li ustaški pokret bio fašistički, predfašistički, polufašistički ili pak spada u grupu političkih fenomena zvanih ‘domaći fašizam’ specifičnih za Srednju i Jugoistočnu Europu daje Jareb, str. 154-156

[20] Podrobnije o radu Pavelićevog sabora u:  Nada Kisić Kolanović: Hrvatski državni sabor Nezavisne Države Hrvatske, Časopis za suvremenu povijest,  god 32 (2000), br. 2, str 545-565

[21] Tomasevich, Rat i revolucija, str. 415

[22] Matković, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, str. 81. Predstavku se može nazvati HSS-ovom, jer  od 39 zastupnika koji su je potpisali njih je 28 bilo HSS-ovaca.

[23] Fikreta Jelić-Butić: Hrvatska seljačka stranka, Globus, Zagreb 1983, str. 87

[24] Brzopisni zapisnici Prvog zasjedanja Hrvatskog Državnog Sabora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj godine 1942. Od I do XII saborske sjednice od 23. veljače do 28. prosinca 1942, Zagreb 1942, str. 160

[25] HDA, HDS, Zapisnik sjednice Odjela z.a narodno gospodarstvo i promet od 14. ožujka 1943, prema:  Kisić Kolanović: Hrvatski državni sabor…, str. 558

[26] Ivo Josipović: Prekršajna odgovornost za promicanje ideologija suprotnih Ustavu Republike Hrvatske,  Hrvatski ljetopis za kaznene znanosti i praksu , Zagreb 2020,  vol. 27, broj 2, str. 640