Politička ekonomija upravljanja Zagrebom. Mogu li nositelji promjena u crony kapitalizmu opstati dulje od mandata

Reforme crony kapitalizma ne sprečavaju oni kojima će privremeno biti lošije a poslije bolje, nego tranzicijski pobjednici kojima bi bili onemogućeni njihovi insiderski dealovi. Na predstavljanju knjige Ive Bićanića Ekonomist ima dvije ruke Danijela Dolenec, zamjenica gradonačelnika Zagreba govorila je o odnosu Zagreba i državne vlasti te o izbornim izazovima pred onima koji provode promjene

• Naslovna fotografija: Snimka mikrofona medijskih kuća ispred zgrade Gradske uprave u Zagrebu. (Tomislav Miletic / PIXSELL)

• Autorica je izvanredna profesorica komparativne politike na Fakultetu političkih znanosti, magistrirala je javne politike i administraciju na London School of Economics, i doktorirala političke znanosti na ETH Zurich. Osnivačica je Zagreb je NAŠ! i Možemo! i koordinatorica programa za obje platforme. Izabrana je za zamjenicu gradonačelnika Grada Zagreba 2021. kao kandidatkinja koalicije Možemo! – Zagreb je naš! – Nova ljevica – Zelena alternativa ORaH – Za grad.

• Prvu skicu ovog teksta Dolenec je izložila na okruglom stolu posvećenom Ivi Bićaniću, 22. prosinca 2023., na panelu s Vedranom Pribičević, Žarkom Puhovskim i Željkom Ivankovićem.

Dominacija izvršne vlasti i koncentracija moći u rukama vođe, insajderski dilovi između izabranih poduzetnika i političara na vlasti koji iz društva izvlače rente, te državne i lokalne administracije premrežene stranačkim, regionalnim, rodbinskim mrežama, kronično iscrpljene nepotizmom, patronažom i sitnom korupcijom.

Tako je sredinom devedesetih Nenad Zakošek^[1] opisao hrvatsku političku ekonomiju. Je li uopće potrebno argumentirati da ova analiza jednako vrijedi danas, gotovo trideset godina kasnije? Hrvatska Andreja Plenkovića, čiji mig čeka svaki ministar, da se o Saboru i ne govori. Hrvatska Agrokora. Hrvatska u kojoj ministri, dužnosnici i lokalni čelnici svako malo bivaju hapšeni, za sve od namještanja poslova na javnoj nabavi, preko namještenog zapošljavanja, do krađe željeza i više-manje svega pokretnog i nepokretnog što se iz javnog sektora može uzeti.

Desetljećima tako domaći analitičari opisuju hrvatsku političku ekonomiju i ističu potrebu da se ona promijeni. Zaglavili smo u onome što Adam Przeworski^[2] zove siromašni kapitalizam, u kojem privilegirani pojedinci iz zajedničkih resursa izvlače rente i privilegije, a ostali se valjaju u apatiji i cinizmu. U društvu u kojem prevladava kolektivni stav da je izgrađeno na privatizacijskoj pljački, svatko se snalazi kako najbolje zna. Zašto plaćati porez, ili uostalom običnu kartu u tramvaju, kad nas ovi gore tako besramno vozaju. Tko u takvom  društvu igra po pravilima, osjeća se kao najveća budala. Hrvatska je na žalost živuća ilustracija tragedije zajedničkih dobara. Društvo koje nedvojbeno posjeduje i ljudske i prirodne resurse da postigne zajedničku dobrobit, u kojoj svi imaju dovoljno za dobar život, ali koje je rastočeno nepravdom i nepovjerenjem.

Kako to promijeniti? Raširena je teza da takva društva, da bi krenula naprijed, trebaju radikalne poteze, ali da vlade koje ovise o izborima svake četiri godine te poteze ne povlače zato što uslijed reformi dolazi do privremenog gubitka blagostanja. Ukratko, bude gore prije nego bude bolje, pa se stoga demokratska većina pobuni i uskrati takvoj vladi potporu. Dakle, dilema za vladajuće se obično prikazuje kao pitanje kako provesti potrebne promjene, a ne izgubiti izbore.

Reforme ne zaustavljaju gubitnici, nego pobjednici – politički i ekonomski insajderi koji uspješno ubiru rente od privilegiranog pristupa državi

Hrvatski građani iznova i iznova biraju vladu koja nikad neće provesti reforme koje su ovom društvu potrebne. Ali ne zato što bi time izgubila izbore. Krajem devedesetih američki politolog Joel S. Hellman^[3], na temelju iskustva rada za Europsku banku za rekonstrukciju i razvoj, najbolje je sažeo problem. Reforme naime ne zaustavljaju gubitnici, kako se to često kod nas tvrdi, nego pobjednici – politički i ekonomski insajderi koji uspješno ubiru rente od privilegiranog pristupa državi i zajedničkim resursima. Te su elite isprepletene u povlaštenim informacijama i izdašnim nagradama ali i međusobno ucijenjene u održavanju statusa quo.

Ponovimo onda pitanje: što je potrebno da se počnu dokidati te privilegije, da dođe do stvarne promjene u interesu većine? Potrebne su dubinske promjene, kako kaže Bićanić^[4]. Kako ih prepoznajemo? Kad se događaju dubinske društvene promjene, svatko je stavljen u situaciju da do neke mjere preispita svoje ponašanje – na primjer, hoće li početi razvrstavati svoj otpad i plaćati manji račun, ili nastaviti trpati sve u jednu vreću.

Možda još važnije pitanje koje postavljaju i Bićanić i Ivanković^[5], jest: mogu li unutar ukorijenjenog crony kapitalizma nastati dovoljno jaki nositelji promjena? Da bi se to dogodilo, povjerenje većine moraju osvojiti snage predane tom cilju i nepovezane s postojećim režimima moći. Upravo to se dogodilo u Zagrebu 2021. godine.

Gradonačelnik Tomislav Tomašević, potpredsjednik Vlade i ministar graditeljstva Branko Bačić te premijer Andrej Plenković obilaze novoobnovljenu Gimnaziju Tituš Brezovački. (Marko Lukunić / PIXSELL)

Upravljamo Zagrebom onako kako mislimo da treba upravljati Hrvatskom – provodeći reforme koje smatramo da su našem društvu potrebne. Naravno, u kontekstu u kojem su snage statusa quo udružene u tome da nas spriječe. Što na gradskoj razini možemo napraviti da promijenimo hrvatsku političku ekonomiju, a što ne možemo? Prvo skrećem pažnju na ograničenja, a onda na ono što možemo i što radimo.

Regulatornu moć, moć pisanja pravila i donošenja zakona, naravno posjeduje država. Zakonski okvir u kojem djelujemo za Grad Zagreb je u rukama naših političkih protivnika, koji su ove godine odlučili tako promijeniti zakon da moramo izabrati ili se odreći iznosa dva mjesečna prihoda Grada, ili se boriti građanima objasniti da zadržavamo te prihode kako bismo unaprijedili i proširili brojne obrazovne, socijalne, kulturne, sportske i druge programe koje glavni grad Hrvatske mora i želi pružiti građanima.

Gradovi imaju samoupravne ovlasti, na primjer u području prostornih planova, komunalnog reda, te isto tako u donošenju nadstandarda u socijalnim uslugama. Ali i drugi stupanj je izvan naše ovlasti. Pravni akti koje donosimo osporavaju se pri nadležnim državnim tijelima, ili na sudovima. Tako smo se oko prava da postepeno ukinemo mjeru roditelj odgojitelj dvije godine borili na sudu, i tu smo bitku dobili. Mnogi su nam savjetovali da u to ne idemo, jer da ćemo na takvoj reformi polomiti zube. Izmjena mjere roditelj odgojitelj idealtipski je primjer bolne ali nužne promjene kakve se vlade, nacionalne i gradske, u pravilu klone. Mi smo to napravili.

Da su ulazni parametri gradskih proračuna definirani zakonima koje piše država ove smo godine svi naučili. Isto tako, razinu i uvjete zaduživanja kontrolira država, a svako pojedinačno zaduženje Grada odobrava nadležno ministarstvo. Ta je činjenica čini se nepoznata mnogima na ljevici, koji su nas kritizirali da provodimo mjere štednje i pozivali nas da novim zaduženjima financiramo potrebne programe. Takvi potezi jednostavno nisu mogući, osim kada na državnoj razini imaš prijateljsku vladu. U kontekstu u kojem mi upravljamo Zagrebom, razduživanje i oslanjanje na snagu vlastitog proračuna preduvjet je za provođenje promjena kakve smo obećali.

Vlada definira i uvjete pristupa EU fondovima. Upeterostručili smo ove godine korištenje EU fondova, u kontekstu u kojem HDZ-ova ministarstva ulažu značajne napore da nam pristup njima otežaju. Tako kad Grad Zagreb završi osmu cjelovitu poslijepotresnu obnovu zgrade javne namjene, i to pojedinačno zaštićenog kulturnog dobra, gimnazije Tituša Brezovačkog, vlada pokušava za to preuzeti zasluge. A nakon tog istog zagrebačkog potresa, završili smo 8 kompleksnih obnova javnih zgrada u povijesnoj jezgri Zagreba, a oni su završili 1 zamjensku kuću. Slovima: jednu.

No dobro, svakome tko želi vidjeti jasno je da nam HDZova vlada ostavlja tek toliko zraka da se ne ugušimo. Čitavo vrijeme balansiraju na rubu osude javnosti da svojim potezima kažnjavaju glavni grad Hrvatske zato što je u njemu na vlasti Možemo. Ali čak i u takvim okolnostima imamo puno poluga utjecaja na promjenu političke ekonomije Hrvatske: kao poslodavac, kao regulator i kao investitor.

Odluka o izmjeni prava ugostitelja na širenje terase na parking mjesta izazvala je isključivo otpor i prozivke. (Patrik Macek / PIXSELL)

Grad je direktni poslodavac za više od 23,000 ljudi zaposlenih u Zagrebačkom holdingu, ZET-u, vrtićima, kulturnim i socijalnim ustanovama, vatrogascima i gradskoj upravi. U svim tim sektorima unaprijedili smo uvjete rada, obnovili kolektivne ugovore, digli plaće, ukinuli agencijski rad i ojačali kolektivno pregovaranje. Provodimo javne natječaje za sva radna mjesta u Gradu Zagrebu, od asfaltera i komunalnog radnika, preko odgajatelja i službenika u upravi, sve do direktora gradskih poduzeća. Da bi radio u Gradu Zagrebu više ti ne treba nikakva špaga. Zamislite da je tako svuda, kakvo bismo društvo mogli biti.

U ulozi Grada kao regulatora dosljedno mijenjamo gradske akte u smjeru zaštite javnog prostora i zaštite gradske imovine. Isto tako, pišemo propise s jasnim kriterijima kako bismo olakšali njihovu nepristranu primjenu. Jedan po jedan, dokidamo insajderske dogovore na kojima su se pojedinci u Zagrebu nepravedno obogatili. Gradimo sustav u kojem vrijede jednaka pravila za sve, i na tome insistiramo pri svakom susretu s poslovnim subjektima i udrugama poslodavaca.

Jedan je takav primjer izmjena prava ugostitelja da terasu prošire na parking mjesto. Nismo ukinuli tu mogućnost, nego cijenu takvog zakupa izjednačili s cijenom rezervacije parking mjesta za pojedinačnu upotrebu. Udrugama ugostitelja te smo izmjene najavili, obrazlagali na brojnim sastancima, te odgodili primjenu tako da im olakšamo prilagodbu. Bez obzira na činjenicu da su i cilj i proces bili fer, naišli smo isključivo na otpor i prozivke. Isto tako, naslijedili smo situaciju da su se neki gradski prostori nalazili u posjedu privatnih osoba, čiji se poslovni model sastojao u tome da za kikiriki naknadu, ili nekad bespravno, koriste gradske resurse da bi ih naplaćivali trećim stranama i tako se bogatili. Te situacije rješavamo jednu po jednu, dok potpuno ne iskorijenimo takve privatne feude iz Grada Zagreba.

Na kraju, Grad je ogroman investitor, naručitelj roba i usluga koji kroz svoje postupke nabave utječe na gospodarstvo ne samo Zagreba nego čitave Hrvatske. Nakon dvije godine ukinuli smo sva kašnjenja u plaćanju, a u 2024. ulazimo sa skraćenim rokovima plaćanja. To će se pozitivno odraziti na kompetitivnost naših javnih nabava jer će se veći broj tvrtki moći javljati na natječaje znajući da plaćamo redovno i u roku. Za radove, robe i usluge koje naručujemo pojačali smo nadzor i praćenje izvršenja, štitimo interes Grada i stječemo povjerenje tvrtki s kojima radimo da smo pouzdan investitor.

Ali, nesporna je činjenica da radimo u gore opisanoj političkoj ekonomiji, u kojoj niz sektora odlikuju karteli, s dugogodišnjim uhodanim poslovima s državom i gradovima. Gospodarenje otpadom je jedan takav sektor, ne samo u Hrvatskoj, nego mnogo gdje u Europi i svijetu. Transformirati odnose u tom biznisu i razviti vlastite kapacitete koji će smanjiti ovisnost o privatnim oporabiteljima za jednu od temeljnih javnih usluga koje pružamo vraški je teško, ali od tog cilja ne odstupamo.

Jesu li napori da promijenimo političku ekonomiju Grada, pa onda i države, dovoljni da opstanemo duže od jednog izbornog ciklusa?

Jesu li napori da promijenimo političku ekonomiju Grada, pa onda i države, dovoljni da opstanemo duže od jednog izbornog ciklusa? Većinu dana je teško, jer puno je otpora, a kritike, nekad opravdane, ali najčešće interesno motivirane, dobivaju neusporedivo više javnog prostora od pozitivnih promjena koje smo već ostvarili u nizu područja. (Nakon recentnih otkrića o kupovanju medijske slike nadam se da su stvari i tu malo jasnije).

Razmontirati dugogodišnje insajderske dilove i stvoriti temelje za društvo u kojem prosperiramo neovisno o tome čiji smo – to možemo upravo mi, koji nakon dvije i pol godine na vlasti u Zagrebu uvjereno možemo reći da s jednakom predanošću povlačimo teške poteze koje smo obećali. I dalje nikome ništa ne dugujemo, radimo ono što smatramo da je ispravno.

Čeka nas uzbudljiva 2024. godina, u kojoj ćemo napraviti velike iskorake u odgoju i obrazovanju, socijalnim uslugama, u sportu, u kulturi, u razvoju javnog prometa, u ozelenjavanju grada, u izgradnji kapaciteta obnovljivih izvora energije. U 2024. ćemo također predstaviti jasan redoslijed koraka do zatvaranja odlagališta Jakuševec, potpuno svjesni da nas se upravo na toj temi ponajviše ocjenjuje. Krećemo u 2024. u nadi da će se rezultati vidjeti na vrijeme da još jednom osvojimo povjerenje Zagrepčana i nastavimo promjene koje smo započeli. Promjene koje su potrebne Zagrebu, i Hrvatskoj.

• Bilješke

^[1] Zakošek, N. (1997) Pravna država i demokracija u post-socijalizmu, Politička misao 4: 78-85

^[2] Przeworski, A. (1991) Democracy and the Market, Cambridge University Press

^[3] Hellman, J. (1998) Winners Take All: The Politics of Partial Reform in Postcommunist Transitions, World Politics, 50.2: 203-234

^[4] Bićanić, I. (2020) Plenković i reforme: Pogledajte samo savjetnike. I naučite živjeti ispod vode, ideje.hr, https://ideje.hr/plenkovic-i-reforme-pogledajte-samo-savjetnike-i-naucite-zivjeti-ispod-vode/

^[5] Ivanković, Ž. (2023) Neobične perspektive Ive Bićanića, u predgovoru knjizi Ekonomist ima dvije ruke, 2023, Jesenski i Turk