Tri ministra, dva prosvjeda i jedan eksperiment

• Naslovna fotografija: Prizor s prosvjeda za kurikularnu reformu 1. 6. 2016. (Nel Pavletić / PIXSELL)
• Autor je dugogodišnji društveno-politički novinar i analitičar.
• Prethodni članak u serijalu: 1. lipnja 2016. Dan kad je škola izašla na Trg

Kad su se 1. lipnja 2016. deseci tisuća ljudi okupili na zagrebačkom Trgu bana Jelačića i na trgovima širom zemlje pod parolom „Hrvatska može bolje”, reformu za koju su prosvjedovali formalno više nije imao tko provoditi. Ekspertna radna skupina Borisa Jokića podnijela je ostavku tjedan dana ranije. Razlog nije bio umor ni manjak ideja, nego saborski Odbor za obrazovanje i plan da se struka anulira u korist politički i ideološki podobnih „stručnjaka”. Na čelu resornog saborskog Odbora bila je Gordana Rusak, kasnije jedna od ikona političkog mijenjanja dresova, tada izabrana s Mostove liste. Odbor je zaključio da sedmero stručnjaka treba pojačati s još desetero koji trebaju odlučiti što će se od primjedbi iz javne rasprave prihvatiti, a što ne.

Kad Predsjednica piše pismo

„Cenzura!”, bio je direktan Boris Jokić u opisu tog čina. Ministru Predragu Šustaru dao je rok do srijede u deset sati da kaže ide li reforma dalje, kada i s kojim novcem. Odgovor je bio šutnja ministra, neodređeno vrludanje i izvrdavanje odgovora s nižih razina ministarstva, no tada na scenu stupa sasvim neočekivan akter – predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović.

Na vrhuncu svoje popularnosti, utjecajna Predsjednica Republike na tako važnoj i vrućoj temi nije odabrala stranu HDZ-ove Vlade niti struje tadašnjeg predsjednika vladajuće stranke Tomislava Karamarka. Otvoreno i nedvosmisleno Grabar-Kitarović podržala je Borisa Jokića. Uoči prosvjeda, 31. svibnja, Kolinda Grabar-Kitarović objavila je otvoreno pismo.

„Neuravnoteženost obrazovnog sustava i tržišta rada, nezadovoljavajući materijalni položaj nastavnika i nedostatak ulaganja u njihovo kontinuirano stručno usavršavanje, preopterećenost učenika nepotrebnim gradivima samo su neki dodatni razlozi koji upućuju na potrebu reforme koja će odgojno-obrazovni sustav uskladiti sa suvremenim i predvidivim potrebama hrvatskoga društva. Stoga nedvosmisleno treba ustvrditi: kurikularnu reformu potrebno je nastaviti pripremati i provesti”, pisala je tada Grabar-Kitarović dijagnosticirajući probleme u obrazovnom sustavu bolje nego tadašnja opozicija. Za nju nije bilo dileme niti oko toga tko treba biti na čelu provođenja reforme – oni koji su je vodili i do tada. „Imam potrebu pozvati stručnu skupinu da nastavi posao. Najlakše je dati ostavku. Najlakše je odustati. No, vi na to nemate pravo jer nijedan razlog ne može biti dovoljno snažan u odnosu na budućnost naše djece”, poručila je Predsjednica Jokiću, a ministra Šustara pozvala da omogući nastavak pripreme reforme i njezinu provedbu što prije.

U svoj ured na Pantovčaku Grabar-Kitarović privela je i ministra Šustara na sastanak s Jokićem. Desno krilo HDZ-a, blisko tadašnjem šefu Karamarku, i danas joj zamjera da je tim činom ponizila Vladu i ministra obrazovanja. Tim više jer Jokić nije pristao povući ostavku. „Vrlo zanimljiv trenutak! To je jedini put da je tadašnja predsjednica Republike objavila javno pismo na naslovnicama novina, nekoliko dana prije prosvjeda, u kojem se zalaže za reformu, zalaže se za nas koji smo na njoj radili. Mene osobno pozvala je da ostanem, da ne odustanem. Ne sjećam se da se ikad neki predsjednik ili predsjednica Hrvatske, a ni drugih zemalja, ponašao na taj način. Nije to bila jednoznačna priča SDP, HDZ, Most. Politički su akteri bili isprepleteni”, prisjeća se Jokić.

Neobična slika

Tako se u jednom tjednu posložila neobična slika. Predsjednica poziva da se ostane, ministar poziva da se razmisli, voditelj reforme ne povlači ostavku. Sutradan se cijela država, bez Jokića, uputila na Trg. Da sam ne bude na prosvjedu, Jokiću je savjetovala upravo predsjednica. I dok se vladajuća politička garnitura zbog kurikularne reforme i masovnog prosvjeda raslojavala, nevladin sektor udružio je snage kao rijetko kada prije i poslije.

Inicijativa „Hrvatska može bolje”, koja je organizirala prosvjed, nije bila jedna organizacija nego cijela mreža. U njoj su bili GOOD, RODA, više od 180 udruga, sindikati (SSSH, Matica hrvatskih sindikata, Sindikat znanosti, Sindikat hrvatskih učitelja, Preporod) i pojedinci koji nikad prije nisu potpisali išta slično. Građani su prije prosvjeda bili pozvani da pošalju poruke Vladi, Ministarstvu, saborskom Odboru i zastupnicima.

Zagreb je bio središte, ali nipošto ne i jedino mjesto prosvjeda za reformu. Istovremeno se prosvjedovalo u Križevcima, Puli, Poreču, Rijeci, Slavonskom Brodu, Osijeku, Virovitici, Splitu, Zadru, Korčuli i Dubrovniku. U Splitu su se ljudi okupili ispred HNK, u Osijeku u Tvrđi… U Rijeci je, prema izvještajima, bilo više od dvije tisuće ljudi, među njima srednjoškolci, studenti i pedagoški djelatnici. Podrška je stizala i iz Londona, Budimpešte, Pariza, Berlina, Bruxellesa, New Yorka, Šangaja i Katara. Kao da su se svi koji su ovu zemlju napustili, ili razmišljali o tome, ovom prilikom javili da se na njih još može računati.

Od brojnih glasova koji su se mogli čuti s prosvjedne pozornice, nekoliko ih se izdvajalo jasnoćom i efektivnošću izrečene poruke. „Prvi put je netko pitao učitelje kakvu školu žele i oni su na to odgovorili, pa se 400-tinjak učitelja i stručnjaka iz cijele Hrvatske ujedinilo u domoljubnoj želji da zajedno rade na boljoj budućnosti, a još ih se 60 tisuća odazvalo stručnoj raspravi”, rekla je profesorica i članica stručne skupine Ida Loher. „Oni misle kako ćemo im dopustiti da nakon svih uništavanja unište i nadu u bolji život. E pa svi vi nesavjesni i zluradi političari, ovo je prvi put da su učitelji, nastavnici i profesori iznjedrili dokument koji nadu pretače u stvarnost i zato vam je ne damo”, poručila je profesorica povijesti iz Žrnovnice Ana Hinić.

„Ne tjerajte nas iz domovine, ne želimo biti zamorci u eksperimentu loših politika”, poručivali su redom učenici i profesori, među njima i neka danas poznata imena poput Tonija Miluna ili Ivane Kekin, tada još samo liječnice i predstavnice roditelja. „Danas roditelji ‘briju’ na klince i ne žele da pune autobuse za Stuttgart”, rekla je tada Kekin. Završilo se Arsenovom dječjom himnom „Kad bi svi ljudi na svijetu”, a deseci tisuća razdraganih na Trgu bana Jelačića i na trgovima širom Hrvatske imali su osjećaj da su nešto pomaknuli i potaknuli. I doista jesu. Nažalost, ne u smjeru kojem su htjeli i ne u sektoru obrazovanja zbog kojeg su prosvjedovali.

Građani i građevine

Prosvjed je potaknuo političke promjene jer se labava i nestabilna veza HDZ-a i Mosta, nakon masovnih prosvjeda, dodatno rasklimala. Uzalud je Karamarko prosvjednike omalovažavao proglašavajući ih „čekačima tramvaja”, a Šustar se sprdao nazivajući prosvjed „feštom na Trgu”. Nakon prosvjeda ostala je tišina koja je neugodno zvučala. Formalno, Šustar je razriješio Jokića na njegov zahtjev. Vodstvo reforme preuzeli su novi ljudi – Dijana Vican (protiv koje je u međuvremenu USKOK podigao optužnicu u jednom od krakova slučaja Josipe Rimac) i Matko Glunčić, i odmah najavili bitne promjene u odnosu na prethodnike.

No, samo dva tjedna poslije pala je Vlada HDZ-a i Mosta pod ravnanjem Tihomira Oreškovića, premijera čije je nasljeđe to da je građane nazvao građevinama. Formalno, koalicija nije pala zbog kurikularne reforme, ali je više nego jasno da je masovni prosvjed pokazao slabost Tomislava Karamarka i poljuljao povjerenje u njega, kako u vlastitoj stranci, tako i kod ionako neodlučnih junior partnera iz Mosta. Koalicija koja se nije mogla dogovoriti ni o čemu, očekivano, nije se mogla dogovoriti ni o školi. Sabor se raspustio, Šustar je ostao ministar u tehničkom mandatu, a reforma je ušla u stanje koje bi se u medicini zvalo induciranom komom.

Tako je prosvjed za kurikularnu reformu pokrenuo val političkih promjena na kojem će iz Bruxellesa nazad u domovinu doploviti – Andrej Plenković.

Na rujanskim izborima, njegov HDZ za dlaku je pobijedio bivšeg umornog SDP-ovog premijera Zorana Milanovića. Most se ponovno odlučuje za HDZ, a ministar obrazovanja postao je Pavo Barišić u čijem je mandatu reforma obrazovanja tavorila i skupljala političke flopove. U siječnju 2017. Plenković je raspustio dotadašnje Posebno stručno povjerenstvo za provedbu Strategije i imenovao novo. Na čelo je postavio Dijanu Vican, rektoricu zadarskog sveučilišta, koja je u intervjuima objašnjavala da je porazom SDP-ove vlasti poražena i Jokićeva reforma. Time je naglas rečeno ono što je svima već dugo bilo jasno: o kurikulu se više nije odlučivalo stručno, nego politički.

Proljeće 2017. donijelo je ministru Barišiću optužbe za plagijat, a Vladi krizu u Agrokoru i aferu HotMail koja je pojela i koaliciju s Mostom. U tom je kaosu raspisan natječaj za novu ekspertnu skupinu. Na njega se prijavio i Boris Jokić, no Plenković je prednost dao Jasminki Buljan Culej, dotadašnjoj savjetnici ministra Barišića. Buljan Culej je dobila šest glasova, Jokić četiri, a član povjerenstva Josip Milat odmah je dao ostavku i cijeli postupak nazvao makinacijama.

Žetonizacija u ime mladih

Točno godinu dana nakon prvog prosvjeda, 1. lipnja 2017., održan je i drugi prosvjed. Bio je nešto manji, kako to s drugim prosvjedima obično biva, no i dalje prilično masovan. Zahtjevi su zato bili konkretniji: odlazak Barišića, smjena Dijane Vican i smjena novoizabrane voditeljice ekspertne skupine. Drugi izlazak građana na ulice za obrazovanje neki su političari izokrenuli u suštu suprotnost. Obrazovna reforma poslužila je kao izlika za početak političkog procesa žetonizacije hrvatske političke scene koju je na velika vrata inaugurirao tadašnji čelnik Hrvatske narodne stranke Ivan Vrdoljak. Fingirajući da mu je na srcu i duši jedino kurikularna reforma i pridobivanje resora obrazovanja za „narodnjake”, Vrdoljak je tražio da se HNS, koji je u Sabor ušao na zajedničkim listama sa SDP-om, pridruži Plenkovićevoj Vladi. Vrdoljak podnosi ostavku kada je bilo jasno da će se stranka na tom pitanju podijeliti, no njegova frakcija odlučuje ući u interesni brak s Plenkovićem. Nezadovoljnici, redom bivši lideri stranke, odlaze i osnivaju novu – GLAS.

Da je Vrdoljak debelo bio ključni faktor takve odluke, govori i činjenica da je osobno pregovarao o tome tko će biti ministar obrazovanja. Tu je poziciju prvo ponudio Borisu Jokiću. „Da, pitali su me da budem ministar. To me pitao Ivan Vrdoljak, ali odbio sam. Moj cilj nikad nije bio ući u vlast, nego je cilj bio uvijek, od samog početka isti: osigurati struci da osmisli proces, demokratizirati i modernizirati školu i obrazovanje. Nije ideja nikada bila da sjednem na tu poziciju, posebno jer je reforma u tom trenutku ušla u potpunosti u žrvanj politike, i proces je izgubio svoj istinski čar, izgubio je energiju i sve ono što ga je krasilo”, objašnjava Jokić. Plenković je 8. lipnja potpisao razrješenje Pave Barišića, a već sutradan je Sabor sa 78 ruku potvrdio novu ministricu, Blaženku Divjak. Samo osam dana ranije ta je ista Blaženka Divjak stajala na Trgu među prosvjednicima i tražila, među ostalim, i smjenu voditeljice ekspertne skupine.

Nekoliko sati prije izglasavanja izjavila je da nema što raditi u Vladi ako je istina da je premijer obećao da Vican i Buljan Culej ostaju. Ipak, bilo je upravo tako – Divjak je ušla u Vladu, a one su još dulje vrijeme ostale na svojim mjestima. „Da, sudjelovala sam na prosvjedu, i ono čega se dobro sjećam jest taj osjećaj da sam tamo srela jako puno ljudi koje poznajem, neke od onih s kojima sam se slagala o smjeru potrebne reforme, ali i one s kojima se nisam u potpunosti slagala. Bilo je jasno samo da svi vidimo nužnost promjena. Kada i sama analiziram što sam ja u tom trenutku sve znala o cjelovitoj kurikularnoj reformi, jasno mi je da se nije radilo o tome da smo svi mi tamo na prosvjedu znali sve detalje predložene reforme ili da smo željeli baš to što je u tom trenutku bilo na stolu. Ali bilo je jasno i očito da su ljudi prepoznali da su promjene potrebne i da su prepoznali da nije dobro da se stvari zaustavljaju. Te 2017. suština prosvjeda bila je protiv toga da se aktivnosti na reformi zaustavljaju. I to je bio moj ključni uvjet da prihvatim ministarsku poziciju, nastavak obrazovne reforme i 3-4 ključna projekta koja u okviru nje treba provesti”, objašnjava Blaženka Divjak danas zašto je, iako se ranije nije bavila politikom, pristala biti ministrica u Plenkovićevoj Vladi. Imala je čvrsto obećanje premijera da je predan nastavku reforme.

„No unatoč tome što smo se mi dogovorili, i što je bilo zapisano s kojim projektima idemo naprijed, između ostalog i kurikularna reforma kao projekt broj jedan, na svakom koraku su bile opstrukcije. Od administrativnih, kojima se usporavao zakonodavni proces, do toga da se stavljalo krive ljude na kriva mjesta. Za svaki taj korak se trebalo boriti i nekoliko puta smo bili pred raspadom zbog tog sustavnog usporavanja”, prisjeća se Divjak. Umjesto brzih reformi, za novu je ministricu uslijedila rovovska bitka za demontažu Barišićevog tima. U srpnju je ministrica Divjak po hitnom postupku razriješila Buljan Culej, ali ne s čela reforme, nego s čela povjerenstva za pragove na državnoj maturi, jer se ova nije pojavila na sjednici o kojoj su ovisili rezultati 36.000 maturanata. U to je vrijeme, prema izvorima iz Vlade, Buljan Culej bila na razgovoru kod premijera. Ministarstvo je požurilo pojasniti da to ne znači smjenu s mjesta šefice Ekspertne skupine.

Škola za život

U rujnu je analiza Ministarstva utvrdila da Buljan Culej, šefica Ekspertne skupine za provedbu reforme, nije ispunjavala uvjete natječaja! Dijana Vican je tada otišla s čela Povjerenstva, a premijer najavio novi natječaj. Organizatori prosvjeda mogli su, naoko, zaključiti da su im ispunjeni svi zahtjevi. No administrativnim apsurdima nije bilo kraja. Iako je premijer najavio novi natječaj, stari natječaj, ranije raspisan, nitko nije poništio! Dapače, u prosincu 2017. Jasminka Buljan Culej imenovana je u novo Posebno stručno povjerenstvo, zajedno s ministricom Divjak koja je pola godine ranije prosvjedovala za njezinu smjenu?!

Divjak je naslijedila i državne tajnike iz Barišićeva vremena. Oni su ubrzo počeli javno voditi politiku suprotnu ministričinoj, pa je Ministarstvo neko vrijeme imalo dvije linije zapovijedanja. U takvim okolnostima ministrica je donijela odluku koja će obilježiti iduće godine. Umjesto da oživi Cjelovitu kurikularnu reformu, preuzela je dokumente koje su napisale njezine radne skupine, dala ih na recenzije i doradu, i zapakirala ih pod novim imenom: „Škola za život”.

„Donijeli smo na desetke kurikuluma koji su i danas na snazi. Nema krovnog dokumenta, koji ionako ne bi ništa promijenio. Ne radi se o papirima. To je kontinuirani proces koji treba opskrbljivati svježim stvarima, stalnim dodatnim edukacijama, novcem, potporama, opremom”, objašnjava Divjak. Priznaje da je, iako je dala sve od sebe, i sama svjesna da za njenog mandata nije učinjeno dovoljno. „Te tri godine je bilo jako teško izdržati. I onda je došla korona, u trenutku kad je sustav trebao konačno profunkcionirati. Kurikulumi su bili u školama, oprema je bila u školama, a onda je na mene palo prvih šest mjeseci borbe s koronom. I nakon toga su bili prijevremeni izbori”, kaže Divjak. Otvoreno priznaje da više nije imala volje nastaviti, kao što koalicija HDZ-a i HNS-a, koji je prelaskom u suprotni tabor izgubio vjerodostojnost i birače, nije imala šansu opstati.

Resor obrazovanja preuzeo je Radovan Fuchs koji je i danas tu. „On je super zato što ništa ne talasa”, zaključit će danas Divjak. Koliko je reforma efektnog imena „Škola za život” uistinu unijela života i novog elana u škole? Činjenica je da je interes za sudjelovanje u pilot projektu bio velik. U veljači 2018. objavljen je eksperimentalni program, a na poziv Ministarstva javilo se daleko više škola nego što ih je Ministarstvo moglo primiti. Taj entuzijazam djelomično je bio pedagoški, a djelomično, kako su primijetili novinari portala Srednja.hr, vrlo praktičan. Jer eksperiment je značio i novu opremu i bolje uvjete za uključene škole. U rujnu 2018. „Škola za život” krenula je u 74 škole: u prvim i petim razredima osnovne, u sedmima iz biologije, kemije i fizike, te u prvim razredima gimnazija i strukovnih škola. Bio je to pomno osmišljen uzorak od pet posto škola iz svih županija, kako bi se na temelju rezultata odlučilo što dalje.

U prvom valu „Školi za život” priključila se i OŠ Bregana, na čijem je čelu bio Igor Matijašić, još jedan od prosvjednika i entuzijasta za reformu. „Apsolutno sam podržavao Jokića i njegov tim, i Boris i svi drugi u stručnoj skupini bili su cijeli u tome, i tu su strast prema tome prenosili na sve oko sebe. Ti su ljudi radili, nisu pitali ni truda ni vremena nego ajmo konačno napraviti nešto da uspije. I mi u zbornici smo im povjerovali”, sjeća se Matijašić koji je baš u to vrijeme postao svježi ravnatelj osnovne škole. Kad je Jokićev tim i reformu zamijenila „Škola za život” Blaženke Divjak, Matijašićeva se škola pridružila.

„Kad smo razgovarali o tome i pitali učitelje hoćemo li se prijaviti, svi smo možda još bili pod dojmom svega ovog prije, prosvjeda, borbe za reformu i nekako smo mislili da će „Škola za život” biti svojevrsni nastavak, da se nije odustalo od svega toga što se planiralo. Krenuli smo s puno entuzijazma. Međutim, čini mi se da je dobro zamišljena ideja u provedbi imala toliko grešaka u koracima da jednostavno nije mogla uspjeti. Prvenstveno zato što je oko te reforme čitavo vrijeme trajala politička svađa, ministrica Divjak je bila na jednoj strani, a vladajući na drugoj”, analizira Matijašić.

Kada se u zbornicama vidjelo da ni ta „necjelovita” reforma nema neospornu potporu Vlade niti jasan hodogram, krenulo je raslojavanje i među učiteljima.

Nakon sunca dolazi kiša

Entuzijazam je naočigled kopnio. „Da bi nešto uspjelo, moraš imati razumijevanje i potporu onih koji reformu provode. Mi ravnatelji smo imali sastanke s ministricom i njenom pomoćnicom Lidijom Kralj, i učitelji su imali skupove, pa je onda bilo zamišljeno da predstavnici ministarstva dolaze u škole u savjetničke posjete tijekom provedbe „Škole za život” i rješavaju nedoumice. Ali kad su u našu školu došle dvije savjetnice, roditelji su pitali konkretna pitanja, a one praktički nisu znale odgovoriti. Pa je onda bio tu nekakav Lumen, digitalna platforma na kojoj će se rješavati nekakvi zadaci koji će kao pomoći u radu. Na kraju je to ispalo doslovno smiješno jer su ti zadaci bili potpuno bezvrijedni i nisu se mogli koristiti”, opisuje Matijašić kaotične početke „Škole za život”. Snalazio se tko je kako mogao, proces u javnosti i u struci nije dobivao visoke ocjene, no nešto je i za njega nesumnjivo ostalo kao dobro nasljeđe.

„Ono što je sigurno dobro bilo za sve škole, to je opremanje. Dobili smo masu opreme sa svih strana, ne samo informatičke. Dobili smo katalog i mogli smo birati opremu za nastavu, pa smo se zbilja dobro opremili”, objašnjava Matijašić na što se uglavnom svela reforma tako velikog imena: „Škola za život”. Kao iskusan stručnjak i praktičar, primjećuje još jedan negativan proces. Činjenica da je politika tijekom tog višegodišnjeg procesa jasno poručila da je autonomija učitelja iluzija dovela je do zamora u zbornicama, kadrovske devastacije škola, odlaska onih najprogresivnijih i najambicioznijih.

„Na početku priče o kurikularnoj reformi učitelji su osjetili da su oni itekako važni, da su cijenjeni. Danas se učitelji sigurno više ne osjećaju tako. Roditelji su preuzeli sve konce u svoje ruke i praktički oni dirigiraju cijelim sustavom. Ljudi u školama toliko su već zasićeni svim tim „reformama” koje se provode reda radi”, kaže Matijašić.

Škola za život ušla je u sve škole u rujnu 2019., zajedno s tabletima, novim udžbenicima i nastavnicima koji su se za nju pripremali uglavnom na online edukacijama, o kojima su i sami govorili bez previše oduševljenja.

Tri godine i tri mjeseca nakon što je Trg vikao da Hrvatska može bolje, Hrvatska je dobila reformu. Ne onu za koju se prosvjedovalo, nego onu koja je preživjela tri ministra, dva prosvjeda, jednu smijenjenu vladu, jednu raspadnutu koaliciju i jednu „stručnu voditeljicu” koju nitko nije smijenio. Svega nekoliko tjedana kasnije prosvjetari su stupili u štrajk, ali ovaj put zbog plaća, a ne više zbog kurikuluma. Sindikati su pritom na sav glas upozoravali da štrajk ne smije postati isprika za propast reforme. Bilo je to očito javno priznanje da se o propasti reforme razmišlja niti godinu dana nakon što je službeno počela.

---

Serijal „10 godina od prosvjeda za kurikularnu” objavljujemo uz potporu Agencije za elektroničke medije za poticanje kvalitetnog novinarstva. Tekst je slobodan za daljnje prenošenje bez naknade uz navođenje izvora i autora.