Problem svijesti: iluzija, zabluda ili temeljna sastavnica (i) materijalnog svijeta. Panpsihizam

Izuzetno posjećenu raspravu u Knjižnicama grada Zagreba o pitanju što je svijest detaljno prikazuje Karlo Mikić. Kako je problem svijesti uopće nastao, je li svijest puka izmišljotina, gramatička iluzija i hoće li je neuroznanost u budućnosti objasniti

• Naslovna fotografija: sudionik rasprave Pavel Gregorić, lijevo, i voditelj tribine Goran Štefanić, desno. (Sve fotografije: Knjižnice grada Zagreba)

Rijetko koja filozofska disciplina uspijeva tako brzo popuniti dvorane, kako studentima tako i širom javnošću, kao filozofija uma, a Multimedijalna dvorana Knjižnica grada Zagreba u kojoj se 15. travnja, u sklopu ciklusa Eppur si muove, održavala tribina ‘Problem svijesti’ bila je toliko puna da je potpisnik ovih redova, uz još nekoliko slušatelja, pratio tribinu stojeći ne čak u zadnjim redovima, nego na vratima.

Sudionici tribine bili su, redom, njezin urednik i voditelj dr. sc. Goran Štefanić s Instituta Ruđer Bošković, dr. sc. Pavel Gregorić, i dr. sc. Nino Kadić s Instituta za filozofiju. Štefanić je popunio mjesto upražnjeno izostankom dr. sc. Hrvoja Nikolića, također s Instituta Ruđer Bošković. Originalni plan je bio da svaki od tri prvobitna sudionika iznese svoj odgovor na tzv. ‘teški problem svijesti’, iscrpljujući tako tri najšira moguća gledišta i trenutno dominantna rivala u raspravama o filozofiji uma:

1) emergentizam – tezu da je svijest fenomen koji izrasta iz procesa biološke evolucije, te da su mentalni fenomeni objašnjivi na jednak način kao ostale prirodne pojave;

2) dualizam – tezu da je svijest ireducibilno primitivno svojstvo stvarnosti kojim treba proširiti fizikalnu ontologiju i koje postoji odvojeno i paralelno s fizikalnim poretkom;

3) panpsihizam – tezu da je svijest unutrašnja stvarnost fizikalnog poretka.

Kad je riječ o pitanju o temeljnom statusu i naravi svijesti,  ta je podjela logički iscrpna. Može se konstruirati na sljedeći način: Na pitanje ‘Postoji li svijest?’ odgovor može biti ‘da’ ili ‘ne’ (iz potonjeg slijedi eliminativistička pozicija – svijest je samo iluzija). U potvrdnom slučaju možemo pitati ‘Postoji li svijest kao (a) primitivna ili (b) izvedena pojava?’, čime u (b) dobivamo emergentističku poziciju, dok slučaj (a) dodatno možemo razložiti kroz pitanje ‘Postoji li svijest kao primitivna pojava u (a1) svim ili (a2) samo nekim entitetima?’, čime napokon dobivamo panpsihističku i dualističku poziciju.

• Tri problema fizikalizma

Originalna namjera pri pisanju ovog prikaza bila je koristiti se Nikolićevim preprintom navedenim u najavi tribine radi kompletiranja prvotne ideje tribine. Ali taj Nikolićev rad ustvari ne brani nikakvu dualističku poziciju, već zagovara neadekvatnost fizikalizma, što po sebi ostavlja jednako prostora i dualizmu i panpsihizmu. Za zainteresirane čitatelje ipak ovdje slijedi kratak sažetak tog rada. Nikolić iznosi tri argumenta zašto sami fizikalni zakoni nisu dostatni za objašnjenje fenomenalne svijesti. Prvo, polazeći od distinkcije između objektivne i subjektivne komponente pojmova, Nikolić tvrdi da fizika, kao objektivna znanost, može opisati i izmjeriti isključivo ono što je objektivno mjerljivo. Subjektivna komponenta – ona koja svaki pojam čini doživljenim, a ne tek opisanim – izmiče fizikalnom opisu. Upravo je subjektivna komponenta svijesti temelj svake druge subjektivnosti: bez nje ne bi bilo ni subjektivnog doživljaja ljepote, pravde ili kompleksnosti. Zbog toga problem subjektivne svijesti nije tek jedan od mnogih teških problema, nego onaj temeljni na koji se svi ostali svode. Drugi Nikolićev argument nadovezuje se na inačicu Searlova argumenta kineske sobe. Fizikalni zakoni mogu se vjerno prikazati programom, a programi su po svojoj prirodi isključivo sintaktički. Iz toga slijedi da su i mozgovi, kao fizikalni sustavi zasnovani na tim zakonima, u cijelosti sintaktički. Budući da umovi posjeduju semantiku – sadržaj koji nešto znači – a sama sintaksa nije dovoljna za semantiku, fizika ne može objasniti um.

Treći argument tiče se definicije. Nikolić primjećuje da ni jedna ozbiljna teorija svijesti nije ponudila njezinu preciznu definiciju – ni u fizikalnim, ni u kibernetičkim, ni u psihološkim pojmovima. Svaki pokušaj definiranja ili upada u krug jednako neodređenih pojmova ili propušta zahvatiti fenomenalni subjektivni karakter iskustva. Stoga Nikolić zaključuje da je svijest primitivan pojam koji se ne može definirati, pa time ni izvesti iz poznatih zakona fizike – slično kao što pojam skupa u matematici nije definiran, nego pretpostavljen kao aksiom. Prijedlog koji iz toga slijedi jest uvođenje aksioma svijesti koji bi proširio okvir fizikalnih aksioma i činio osnovu buduće teorije uma.

Sudionici tribine: Nino Kadić, Pavel Gregorić i Goran Štefanić

Voditelj Štefanić pokušao je uvodnim izlaganjem o nekim osnovnim pojmovima postaviti okvir za daljnju diskusiju. Započeo je razlikujući dvije koncepcije svijesti koje se najčešće pod istim terminom pojavljuju u raspravama:

(i) svijest kao doživljavanje nekog predmeta – ono što se u filozofiji pod utjecajem Neda Blocka i samo promatra dvostruko, te se naziva fenomenalnom sviješću kad se tiče osjetilnog iskustva, a pristupnom sviješću kad se tiče unutarnjih mentalnih procesa i

(ii) svijest kao doživljavanje vlastitog subjekta iskustva, tj. refleksivna svijest ili samosvijest.

Potom je dan kratak pregled nekoliko najpopularnijih emergentističkih teorija. Emergentističke teorije svijesti polaze od premise da svjesno iskustvo nije temeljno svojstvo pojedinačnih neurona, već se javlja kao nova, viša razina stvarnosti iz složene interakcije i organizacije moždanih procesa.

Funkcionalizam na primjer tvrdi da mentalno stanje nije definirano materijalom od kojeg je um napravljen, već uzročno-funkcionalnom ulogom koju ima u sustavu. S druge strane, teorija integrirane informacije (IIT) postulira da je svijest identična količini integrirane informacije koju sustav generira o sebi, neovisno o ponašanju. Teorija globalnog radnog prostora (GWT), svijest vidi kao emergentni rezultat “emitiranja” informacija u globalni radni prostor mozga – sadržaj postaje svjestan tek kada pobijedi u natjecanju za pristup ograničenim resursima pažnje i postane dostupan širokom spektru kognitivnih modula. Naposljetku, Štefanić je predstavio i svog favorita: teoriju kontrolirane halucinacije (utemeljena u prediktivnom procesiranju), koju je popularizirao britanski neuroznanstvenik Anil Seth. Ona opisuje svijest kao emergentnu kontroliranu fantaziju koju mozak generira kako bi predvidio uzroke osjetilnih podražaja; percepcija nije pasivno čitanje stvarnosti, već aktivna konstrukcija najboljeg modela svijeta koju osjetila tek povremeno ispravljaju.

• Problem interakcije

Mikrofon je zatim preuzeo Gregorić, započinjući svoje izlaganje pitanjem što je uopće problematično u vezi sa svijesti, jer naoko je trivijalno da smo svjesni. Ali o toj se trivijalnoj činjenici pišu na stotine članaka i disertacija godišnje i ona je tema istraživačkog polja u kojem se raspravlja o svim dimenzijama, od pojmovnog statusa i definicija, do kriterija pripisivanja i mehanizma nastanka – zbog čega je danas nemoguće biti u toku s čitavim poljem, pa ni samo s jednim pristupom problemu. Stoga je Gregorić odlučio otići u suprotnom smjeru i pokušati maksimalno pojednostaviti govor o svijesti. Napomenuo je da se svijest kao poseban koncept pojavljuje tek u novovjekovnoj filozofiji, te da antički grčki filozofi o tom fenomenu niti su raspravljali, niti imali riječ za njega. (Iako jesu raspravljali o problemu odnosa duše i tijela, shvaćajući pritom dušu kao objedinjujući princip različitih životnih funkcija od kojih je fenomenalna svijest ili percepcija vanjskog svijeta i vlastitog bića bila tek jedan dio – ali je nisu adresirali ni tematizirali unutar okvira problema iskustvenosti iskustva kojeg imamo u raspravi o kvalijama – op. a.) Poantu je ilustrirao grafikom s početka 17. stoljeća koja se referira na različite mentalne moći locirane u različitim centrima, među kojima su osjetilna percepcija, predodžba, kognicija, volja, emocije, memorija i sl., što se danas naziva elementima ili aspektima svijesti.

Ilustracija svijesti iz knjige engleskog liječnika Roberta Fludda iz 1619 godine, kojom se Gregorić koristio u prezentaciji (By Robert Fludd – Utriusque cosmi maioris scilicet et minoris […] historia, tomus II (1619), tractatus I, sectio I, liber X, De triplici animae in corpore visione, Public Domain)

Govor o svijesti kao zasebnoj supstanciji započinje s Descartesovim pojmom ‘misleća stvar’ (res cogitans). Njegovom filozofijom započinju moderna dualistička misao i njezin glavni popratni problem: interakcije uma i tijela, kojemu su problemu kasniji racionalisti poput Leibniza i Malebranchea pokušavali doskočiti postuliranjem unaprijed uspostavljene harmonije u kojoj bog iza kulisa sinkronizirano vuče konce tih inače nepovezivih sfera postojanja. Ali taj je problem interakcije ustvari tek dualistički podskup šireg problema odnosa uma i tijela koji pogađa i monističku misao u njezinim zaraćenim kampovima materijalista i idealista. Kao primjer jedne pozicije materijalističkog monizma (ili fizikalizma) Gregorić navodi redukcionističku identifikaciju uma s nekim (pod)skupom procesa u ljudskom mozgu, na način na koji je voda identificirana s kemijskom strukturom H₂O. No Gregorić odmah tome upućuje par prigovora: takva identifikacija automatski negira svijest svemu što nema ljudski mozak – no teško je uopće zamisliti danas nekog fizikalista vrijednog spomena koji o svijesti ne bi razmišljao kao o svojstvu barem viših primata, dupina, hobotnica, vrana, ako ne i puno šireg kruga živih bića. Također, ako su sva svojstva uma objašnjiva procesima u mozgu, onda moraju postojati psiho-fizikalni zakoni koji bi sva svojstva uma objasnili procesima u mozgu i na temelju kojih bismo iz procesa u mozgu mogli zaključivati o mentalnim stanjima – od čega smo, barem danas, još veoma daleko, iako za neke procese jesu identificirani precizni neurološki korelati.

Time Gregorić dolazi do središnjeg pitanja tribine, do razlike između lakih i teškog problema svijesti (the hard problem of consciousness – HPC) koje je postulirao australski filozof uma David Chalmers. U lake probleme svijesti spadaju specifične instance neuralnih i kognitivnih mehanizama zaduženih za percepciju, kategorizaciju, memoriju, izvještaje o mentalnim stanjima i sl., tj. svi aspekti svijesti koji se mogu objasniti procesima u mozgu, za koje se mogu pronaći psiho-fizikalni zakoni i koji su podložni redukcionističkom objašnjenju; zapravo, to su oni procesi kojima su se bavili filozofi do Descartesa. Teški problem svijesti tiče se pak onih aspekata za koje se čini da ništa od toga ne vrijedi – a to su subjektivnost svjesnih iskustava, intencionalnost, tj. predmetna usmjerenost, i semantika. Subjektivnost iskustva odnosi se na ono ‘kako je to biti’ u stanju iskušavanja nečega, onoga kakav je doživljaj ili kakav je osjećaj iskustvo nekog specifičnog ‘tostva’ ili ‘takvosti’, tj. njegovog specifičnog kvalitativnog sadržaja koji se u iskustvu daje i koji je pri tom iskustvu potpuno iscrpljen; (filozofskom) riječju – kvalije (qualia); npr. opažajno iskustvo crvenila crvene boje, specifičan zvuk škripanja tramvaja na tračnicama, ili miris cvijeta magnolije.

Gregorić je usput dao opasku da osobno ne vidi intencionalnost kao nužni uvjet svijesti jer se npr. depresija ne čini usmjerenom ni na što (Međutim, može se primijetiti kako depresija kao mentalno stanje ne mora biti intencionalna, dok god je intencionalna svijest u kojoj se ona kao to mentalno stanje pojavljuje – op. a.).

Chalmersov argument u vezi s kvalijama je sljedeći: ako možemo zamisliti svijet napučen ljudima koji su ustrojeni poput nas i čiji su neuralni procesi identični našima, dakle koji su po svemu identični nama osim po tome što nemaju subjektivno iskustvo tih neuralnih procesa — to su tzv. filozofski zombiji — onda kvalije donose nešto povrh i ponad fizikalne slike svijeta te se ne mogu reducirati na nju. Stoga, budući da nisu reducibilne na fiziku, one ju proširuju kao dodatni primitivni elementi stvarnosti. Drugim riječima, iskustvenost je jedno od fundamentalnih elemenata stvarnosti.

• Panpsihizam

Zatim je Kadić započeo svoje izlaganje o panpsihizmu, pretpostavljajući kako svaka temeljna čestica, poput kvarkova ili elektrona, ima neku minimalnu formu ili vrstu svijesti – gledište poznato kao mikropsihizam. Svijest je za panpsihiste svojstvo jedinstvenih ili cjelovitih individualnih entiteta, ali ne nužno i njihovih pukih agregata – pa tako kamenje, stolovi i stolci nisu svjesni, iako njihovi najmanji gradivni elementi jesu. Jedinstvene individue, tj. cjeline su također i živa bića. Glavna atraktivnost panpsihizma za Kadića (i većinu suvremenih panpsihista, kojima je to primarna strategija za motiviranje kolega na zauzimanje panpsihističkog stajališta) leži u tome što redukcionistički pristupi još nisu uspjeli—a prihvaćajući HPC čini se da i ne mogu—objasniti kvalije. Jaz između svijesti i nedostatka svijesti, kao apsolutna binarna opreka izgleda nepremostiv – razvoj iskustva iz potpuno nesvjesne materije nerazumljiv je, a dualizam je neparsimoničan jer postavlja dva principa gdje bi jedan mogao biti dovoljan, te pati od problema interakcije na koji je upozorio Gregorić, tj. nema načina da dva potpuno različita principa, s potpuno različitim svojstvima, utječu jedan na drugog. U tom kontekstu, kaže Kadić, panpsihizam se nadaje kao objašnjenje s najmanje problema – svijest je jednostavno temeljno svojstvo stvarnosti kojemu nikakvo daljnje objašnjenje ne treba. Panpsihizam je također elegantan: omogućuje nam da objasnimo složenu svijest bez radikalnih skokova. I konačno, odgovor na HPC s panpsihističke pozicije postaje trivijalan: subjektivnost i kvalije su jednostavno među primitivnim elementima ili aspektima postojanja kao takvog.

Kadić je predstavio russelovski argument za panspsihizam, prema kojem se prirodne znanosti bave samo svojevrsnim ‘biheviorizmom’ materije a ne njezinim intrinzičnim svojstvima

Nakon tog trijumfalnog uvoda Kadić je prešao na predstavljanje onog tipa panpsihizma za koji drži da je teorijski obranjiv i legitiman unutar okvira metafizičkog naturalizma—jer neki drugi tipovi, poput panpsihističkog subjektivnog ili apsolutnog idealizma, te pan(en)teizma, nisu pomirljivi s njim. Pri tome glavnu ulogu igra tzv. russellovski argument (nazvan po Bertrandu Russellu) prema kojemu fizika i druge prirodne znanosti daju samo strukture i relacijske opise stvarnosti, poput toga na koji način se materija ponaša u interakciji s drugom materijom, tj. na koji način se čestice ponašaju. Čitava prirodna znanost zaokupljena je takvim instrumentalnim operacionalizacijama i nekom vrstom ‘biheviorizma’ materije, koji nam ne govore ništa o njenim intrinzičnim svojstvima, esenciji, ili o onome što je ona sama po sebi. Ali, postojanje ne može biti iscrpljeno opisima relacija – mora postojati nešto supstancijalno što služi kao temelj tih relacija, a takvo nešto je također nužno za objašnjavanje svijesti.

Postuliranje takvog metafizičkog temelja u vidu nekih intrinzičnih svojstava čini osnovu teorije russellovskog monizma, a prijedlog russellovskog panpsihizma za ulogu temeljnog intrinzičnog svojstva je svijest. Kadić je naveo da uz njega postoje i russellovski proto-panpsihizam, kao gledište koje postulira neko nepoznato intrinzično svojstvo – ili više njih – koje figurira kao element pri konstituciji iskustva, russellovski neutralni monizam – intrinzično svojstvo koje niti je fizikalno niti mentalno, te russellovski fizikalizam – intrinzično svojstvo je ipak fizikalno, samo još nismo došli do njega.

Skiciravši tako glavne konture svoje panpsihističke teorije kao russellovskog mikropsihizma, Kadić navodi ono što se u literaturi uzima kao ključni problem i prepreka prihvaćanju takve teorije: problem kombinacije, koji se svodi na pitanje kako je moguće te mikropsihičke momente elementarnih čestica spojiti, a da se iz njih izgradi sofisticirane svijesti poput ovih naših, tj. kako se mikrosubjekti iskustva spajaju u veći makrosubjekt.

Navodeći kako su vodeći filozofi u raspravi o panpsihizmu međusobno podijeljeni oko recepcije i valorizacije tog problema—Phillip Goff smatra ga tek kompliciranim, dok ga Sam Coleman smatra odlučujućim, karakterizirajući ideju spajanja subjekata kontradiktornom zbog inherentne nepomirljivosti razlika u pojedinačnim perspektivama—Kadić je ukratko naveo neke popularne odgovore na njega: Goff pokušava formulirati neki temeljni oblik psiho-fizikalnih zakona pa zagovara tzv. fenomenalno povezivanje, pri kojemu postojeći fizikalni odnosi, poput prostornih, figuriraju kao ključni za spajanje svijesti; Luke Roelofs praktički odbacuje problem i zagovara neograničeno ili slobodno spajanje subjekata koji se pritom razlikuju tek po razini integracije informacija (argumentirajući u prilog fenomenalnog kontinuiteta, nasuprot informacijske ograničenosti pojedinih subjekata); Hedda Hassel Mørch, na temelju šopenhauerovskog gledišta o unutarnjem eksplanatornom primatu volje po pitanje kauzaliteta, razrađuje idealistički panpsihizam u kojem su sve postojeće relacije već ionako ustvari fenomenalne; a Itay Shani brani spinozističku ili kozmopsihističku verziju panpsihizma, prema kojoj nisu čestice te koje su svjesne nego kozmos u svojoj cjelini, a mi smo tek pojedinačna ograničenja te opće svijesti.

Napokon, dolazimo i do Kadićevog vlastitog doprinosa raspravi: iako neke od izloženih prijedloga smatra jako dobrima, zanimalo ga je što preostaje ako pretpostavimo da je problem kombinacije nepremostiv (u kojem smjeru naginje njegovo vlastito mišljenje) – on ga zaobilazi postulirajući tezu monadičkog panpsihizma, inspiriranu Leibnizom i Williamom Jamesom, prema kojoj postoje isključivo temeljni mikropsihički subjekti, koji se razlikuju vrstom iskustva koju imaju, pa je tako svijest barem jednog takvog temeljnog subjekta reprezentacija čitave relevantne strukture u kojoj se pojavljuju, a svijest svakog od nas također je ustvari primjer takvih monada koje karakterizira raznoliko bogatstvo iskustva (iako je razmišljao i o teoriji prema kojoj jasne granice između mikrosubjekata ne postoje ali još nije formulirao neki prijedlog koji bi mu u tom smislu bio dovoljno zanimljiv).

• Natrag u realnost

Na kraju je Gregorić razgovor usmjerio ‘natrag u realnost’ prezentirajući alternativne odgovore na HPC, koji su u srži naturalistički. Opet je podsjetio na to da se dosta dobro može živjeti i filozofski misliti bez pojma o fenomenalnoj svijesti, ukazujući na njegovu odsutnost u antičkoj filozofiji, upućujući na to da ako različite aspekte svijesti—percepciju, kogniciju, emocije, itd.—tretiramo kao konkretne fenomene uvjetovane konkretnim tjelesnim osnovama, onda sprječavamo zapadanje u probleme koji nastaju iz tretiranja apstrakcije svijesti kao konkretnog fenomena, zaboravljajući elemente na temelju kojih smo iznjedrili tu apstrakciju. Zatim je naveo wittgensteinovsku strategiju rastakanja pojma fenomenalne svijesti, uzimajući ga kao konfuziju nastalu pokušajem davanja metafizičkog statusa pučko-psihološkim (folk psychology) predodžbama izraslima iz svakodnevnog jezika; svijest je u tom smislu tek gramatička iluzija. Povezan s tim je eliminativistički materijalizam Paula i Patricije Churchland, prema kojima će neuroznanost budućnosti iz svog tehničkog vokabulara potpuno eliminirati ‘pučke’ pojmove svijesti, svakojakih mentalnih stanja i pred-teorijske vizije intencionalnog kauzaliteta, zamjenjujući ih prikladnim neurobiološkim pojmovima i interakcijama – onako kako je moderna kemija učinila govor o flogistonu zastarjelim i nepotrebnim. Na koncu je Gregorić kratko naveo nekoliko evolucionističkih pristupa te Dennettov model „višestrukih skica“ koji je srodan modelu „globalnog radnog prostora“ koji je spomenuo Štefanić.

Gregorićevo izlaganje bilo je skraćeno zbog vremenskih ograničenja tribine, no iz njegove prezentacije—koju nam je ljubazno ustupio—proizlazi kako za Dennetta svijest nije jedan jedinstven fenomen nego skup kognitivnih navika i sposobnosti mozga da modelira organizam i okolinu, koji ima raznoliku i višestruku evolucijsku povijest. Njegov model višestrukih skica (multiple drafts) postavlja paralelne i nekad natjecateljske procese naracije koje mozak povratno konstruira u koherentnu priču. Evolucijski razlog razvoja takvog sustava na temelju primitivne pred-svjesne intencionalnosti prisutne već i kod makromolekula (a potom i kod jednostavnih organizama) je omogućavanje fleksibilnog anticipatornog ponašanja, dok su kvalije okarakterizirane kao korisne fikcije.

Godfrey-Smith smatra svijest tijelom koje samo sebe modelira u vremenu i pojavljuje se u iskustvenom kontinuumu kao gradijent koji prati složenost živčanog sustava i njegovu sposobnost integracije informacija.

Godfrey-Smith, polazeći od promatranja različitih arhitektura živčanog sustava, razgranatih po stablu života, kao pokazatelja višestruke ostvarivosti subjektivnosti, smatra svijest tijelom koje samo sebe modelira u vremenu i ona se pojavljuje u iskustvenom kontinuumu kao gradijent koji prati složenost živčanog sustava i njegovu sposobnost integracije informacija.Konačno, Feinberg i Mallatt nude najkonkretniju kronološku specifikaciju smještajući pojavu primarne svijesti među nastanak kambrijskih kralježnjaka sa živčanim sustavom koji integrira osjetilne modalitete. Za njih je dovoljan uvjet minimalne svijesti rekurentna integrirana neuralna obrada, koja je evoluirala zbog svog dramatičnog utjecaja na povećanje adaptivne preciznosti ponašanja.

Time je glavni dio tribine završio. U vremenu predviđenome za raspravu nisu se adresirala neka od mogućih zanimljivih pitanja predstavljenim gledištima. Stoga će sljedeći tekst nastojati otvoriti diskusiju o panpsihističkim i eliminativističkim (explaining away) odbjašnjenjima HPC-a.