Tko dobiva najviše plaće i s kojim opravdanjem

U završnom, trećem opsežnom članku detaljno se raspravlja niz objašnjenja zašto su neke plaće opravdano ili neopravdano velike: (i) poslovna hijerarhija i opseg kontrole, (ii) turnirska selekcija, (iii) korporativno upravljanje i (iv) status. Na kraju se komentiraju dva pogleda na pitanje odnosa velikih plaća i nejednakosti u Hrvatskoj

Velike plaće (1): Zašto su neke plaće velike, neke još veće, a neke goleme

Velike plaće (2): Koliko je velik gornji rep plaća u Hrvatskoj

Gornji rep je drugačiji

Gornji rep plaća ima izdvojeno mjesto u stiliziranoj činjenici rasta nejednakosti u razvijenim zemljama. Je li gornji rep poseban? Da, vrlo je poseban i plaće gornjeg repa određuju se na drugačiji način od plaća većine, odnosno sredine raspodjele, pa naravno i od najmanjih plaća na donjem repu raspodjele. Gornji rep raspodjele plaća izduženog je oblika. Za njegove granice vrijedi sljedeće: prvo, gornji rep nema desnog zida, za najviše plaće ne postoji nikakvo ograničenje. I drugo, nema jasno odredive točke prekida između sredine i gornjeg repa jer vjerojatno postoje znatna preklapanja. Neke visoke plaće određene su pravilima sredine raspodjele, a neke su plaće iz sredine možda određene pravilima gornjeg repa. S obzirom na to, istraživači se pridržavaju konvencije  da kada se bave gornjim repom, taj dio raspodjele svedu na ad hoc odabrani rep, u kojemu nikada nema više od gornjih 10% zaposlenih, a nerijetko ih je tek gornjih ½%. Imaju li svi gornji rep? Da, gornji rep postoji svuda, no njegova veličina razlikuje se od zemlje do zemlje.

Svima maovke, nekima od čoje, nekima od svile

Ako u gornjem repu vladaju neka druga pravila određivanja plaća, može li se gornji rep ukloniti tako da svi dobivaju plaće prema istim pravilima? To se pokušalo provesti (pa tako i u Jugoslaviji/Hrvatskoj,”raspodjelom prema radu i rezultatima rada” i propisivanjem raspona u samoupravnim dogovorima). Traženje jednoobraznosti još uvijek je mnogima privlačno, ali u provedbi nikada nije uspjelo (uvijek pada na pamet kineski pokušaj: svi su nosili isti kroj “maovke” plave boje, no neki od čoje, a drugi od svile). Dakle, gornji rep se ne može ukloniti jer neki od razloga koji gornji rep oblikuju ne vrijede i ne postoje u drugim dijelovima raspodjele, a bez njihovog uvažavanja tržište rada ne bi bilo efikasno. Riječ je o dva različita ekonomska mehanizma određivanja visine plaća. Kako će se pokazati, ti mehanizmi ne uključuju nužno nepravde, utaje, namještaljke, odiozne i sumnjive rabote jer ima mnogo opravdanih i poželjnih razloga zašto neki imaju velike plaće.

Tko dobiva plaće iz gornjeg repa raspodjele? Najzastupljeniji su “kapetani industrije i novčarstva”, glavni direktori i viši upravljački slojevi. U svijetu, no vrlo vjerojatno ne i u Hrvatskoj, tu spadaju i oni koji pružaju profesionalne usluge kao što su odvjetnici, a često i liječnici. Možda su među njima i neki sportaši iz ligaških natjecanja, ako nisu samozaposleni, ili pak muzičari sa stalnim angažmanom.

Anegdotalni primjeri ukazuju na vrtoglave plaće i bonuse koji nikako ne mogu imati pokriće u proizvodnosti i uvjetima poslovanja. Plaće gornjeg repa najbolje se mogu objasniti prirodom menadžerskog posla, rentama a tome treba dodati i utjecaj politike i institucionalnog okvira, te društvenog izbora

Gornji rep je posebno zanimljiv iz još jednog razloga. U razvijenim zemljama zadnjih nekoliko desetljeća nejednakosti u raspodjeli plaća i dohodaka neosporno se povećavaju. No to nije sve, neosporno je i to da je glavni pokretač takvog povećanja “bijeg” gornjeg repa. Najviše plaće i dohoci relativno su više rasli od ostalih plaća i dohodaka tako da glavni uzrok općeg povećanja nejednakosti leži u promjenama u gornjem repu. Anegdotalni primjeri ukazuju na vrtoglave plaće i bonuse koji nikako ne mogu imati pokriće u proizvodnosti i uvjetima poslovanja. Očito je stoga da bi bolje razumijevanje relativno većeg rasta najviših plaća značajno doprinijelo razumijevanju promjena nejednakosti u cijeloj raspodjeli.

Kak se zeme

Što nakon svega toga misliti o hrvatskom gornjem repu?

Podaci kojima raspolažemo o bruto plaćama ukazuju na to da hrvatski gornji rep bježi, ali da nije jako pobjegao od sredine raspodjele. Po omjeru najviših i prosječnih, odnosno medijalnih bruto plaća Hrvatska je u donjem dijelu tablice i ne predstavlja ekstrem. Što iz toga možemo zaključiti? Postoji više mogućih teza:

• Nema problema s gornjim repom i visoke bruto plaće nisu izvor društvenih napetosti jer su se građanke i građani Hrvatske saživjeli s nejednakostima u kojima žive i prihvatili ih, pa se na njih ne bune.
• Gornji rep će se i dalje odvajati, no sve će to još uvijek ostati u manjim rasponima i u granicama društvene tolerancije, tako da nejednakosti neće biti uzrok društvenih napetosti.
• Još uvijek ne postoji problem bijega gornjeg repa, ali zbog trenda rasta nejednakosti problemi će se pojaviti, a razina nejednakosti dospjet će u središte pažnje i postati jedan od izvora društvenih napetosti, što može utjecati na političke ishode.
• Problemi u vezi s prihvaćanjem postojećih ekonomskih nejednakosti već postoje, a time uzrokovano nezadovoljstvo sve više raste, no to iz podataka o plaćama još nije vidljivo.
• Problemi će se pojaviti ali bi se mudrim rukovođenjem mogli izbjeći.

Koja je od ovih tvrdnji točna? Odgovor na ovo pitanja je ekonomsko-pašićevski-kajkavski. Ekonomisti bi rekli da je “u jednu ruku ovako, ali je u drugu ruku onako”, Nikola Pašić bi rekao da “i jedni i drugi, ali imaju pravo i treći koji tvrde da ne mogu imati pravo i jedni i drugi” (po predanju u mojoj generaciji, ove se riječi pripisuju Nikoli Pašiću i izborima u Jagodini početkom 20. stoljeća, neki ih pripisuju i drugima), a kajkavci bi rekli: “Kak se zeme”.

Razina plaća u gornjem repu ne može se objasniti odrednicama koje vrijede za ostale plaće, recimo proizvodnošću ili ljudskim kapitalom. Svakako je točno da povećanje plaća gornjeg repa posljednjih godina nema uporište u proizvodnosti, kao ni u količinama resursa kojima izvrsno plaćeni pojedinci raspolažu ili pak u rizicima koje na sebe preuzimaju, odnosno u njihovom udjelu u vlasništvu (koji bi se isplaćivao kao dividenda ili profit). Plaće gornjeg repa najbolje se mogu objasniti prirodom menadžerskog posla, rentama i još nekim utjecajima koji uz to idu. Tome treba pridodati i utjecaj politike i institucionalnog okvira, te društvenog izbora. Među tim odrednicama postoje preklapanja i one se ne daju nedvosmisleno razvrstati u uredne kutije budući da je neke aspekte menadžerskog posla moguće svrstati i pod rente i pod druge izvore. No, svakako valja imati na umu da je svaki menadžer iz gornjeg repa raspodjele u velikoj mjeri pojedinac, posebni koktel svih tih utjecaja, koji svoju plaću dogovara pojedinačnim ugovorom.

Osobine poduzeća i plaće menadžera iz gornjeg repa

U gornjem repu vjerojatno najveći broj visokih plaća otpada na ljude iz poslovnog svijeta, prvenstveno na “kapetane industrije i novčarstva”. Postavlja se pitanje u kojoj mjeri priroda njihovog posla predstavlja razlog za njihove plaće iz gornjeg repa. Kao objašnjenje nije dovoljno tek reći da oni odlučuju o velikim resursima, da su odgovorni za imetke drugih (ne samo kapitalista, nego i mirovinskih fondova), da donose rizične odluke, čije neposredne posljedice snose mnogi zaposleni . Treba utvrditi i na koji se način to pretače u visoke plaće. Pritom u oči upadaju četiri uzroka:

1. poslovna hijerarhija i opseg kontrole,
2. turnirska selekcija,
3. korporativno upravljanje i
4. status.

Hijerarhija i opseg kontrole

U svakom poduzeću postoji niz različitih zanimanja i razina plaća. Čistačica ima manju plaću od električara, čija je plaća pak manja od voditelja održavanja, i tako dalje. Isto tako postoje različite razine menadžerskih zanimanja. Što je poduzeće veće, to ima više različitih zanimanja i više razina upravljanja (viša i šira je piramida poslova). S tim u vezi, u velikim poduzećima se javljaju dva problema: problem hijerarhije i opsega kontrole. Prvo, onaj viši u hijerarhiji mora imati višu plaću od onog nižeg (osim poticaja za napredovanje, tu je i veća odgovornost i raspolaganje vrjednijim resursima, a i odluke se tiču većih resursa). Drugo, jedan viši menadžer može upravljati tek ograničenim brojem nižih. Prema tome, ako u strukturi gospodarstva prevladavaju velika poduzeća, postojat će tendencija višem i većem gornjeg repu.

Uzmimo jedno veliko poduzeće, recimo Inu, i pretpostavimo da u njemu postoji 35 razina između čistačice i glavnog direktora (CEO-a) Zoltána Áldotta. Ako svaka viša razina ima samo 10% višu plaću i ako najniža neto plaća iznosi 4.000 kuna, onda najviša plaća mora biti 112.000 kuna.

S ovim u vezi zanimljiva je uloga globalizacije. Globalizacija je povećala mnoga poduzeća i stoga se može dovesti u neposrednu vezu s trendom povećanja gornjeg repa. Glavni direktor Zagrebačke banke Miljenko Živaljić na čelu je najveće banke u zemlji i raspolaže najvećim resursima među bankarima u zemlji, no u okviru cijelog UniCredita on je menadžer gornje srednje razine. Podružnica Unicredita za Milano (koji ima približno isti broj stanovnika kao cijela Hrvatska, ali je neusporedivo bogatiji grad) veća je od podružnice UniCredita za cijelu Hrvatsku. Iznad glavnog direktora Miljenka Živaljića, bez obzira na to što je on u Hrvatskoj na vrhu piramide, postoji nekoliko hijerarhijskih redova menadžera, sve dok se ne stigne do glavnog direktora UniCredita Jeana Pierrea Mustiera. S rastom veličine poduzeća rastu i plaće gornjeg repa. Isto vrijedi i za druga slična poduzeća u stranom vlasništvu u Hrvatskoj. Hijerarhijski vrh i gornji dio piramide velikih multinacionalnih poduzeća smješteni su izvan Hrvatske. Posljedica toga su manji rasponi u plaćama  u Hrvatskoj, ali veliki rasponi u cijelom poduzeću.

Možemo se poslužiti još jednim primjerom. Uzmimo jedno veliko poduzeće, recimo Inu, i pretpostavimo da u njemu postoji 35 razina između čistačice i glavnog direktora (CEO-a) Zoltána Áldotta. Ako svaka viša razina ima samo 10% višu plaću i ako najniža neto plaća iznosi 4.000 kuna, onda najviša plaća mora biti 112.000 kuna. U nekom manjem poduzeću sa 28 razina uz iste uvjete najviša će plaća iznositi 56.000 kuna. U oba slučaja riječ je o neto plaćama gornjeg repa.

Turnir

Daljnje objašnjenje za visoke plaće posuđeno je iz Teorije turnira. U turnirima postoji samo jedan pobjednik koji uzima sve (winner-take-all), uz mogućnost utješnih nagrada za nekolicinu. Da bi se osigurao dobar turnir, treba potaknuti što veći broj igrača da se u njega uključe. Veći bazen osigurava bolji konačni izbor pobjednika. Kako bi se pak neutralizirao rizik od neuspjeha, nagrada pobjedniku mora biti dovoljno velika da privuče mnogo igrača koji na koncu ne dobiju ništa jer pobjednik uzme sve. Upravo zato Teorija turnira objašnjava astronomske plaće nekolicine, takozvanih superstarova. Kada mali broj osoba može zadovoljiti cijelo tržište, upravo je turnir najbolji način da se izbere ta nekolicina. Naročito velik učinak na povećanje plaća imaju uzastopni turniri koji se organiziraju za svaku hijerarhijsku stepenicu.

U turniru ne mora uvijek pobijediti onaj najbolji i najsposobniji, mogu vrijediti i pravila prema kojima prođe netko iz vladajuće stranke, školski prijatelj, netko iz istog mjesta, rodijak

I ovdje imamo prikladan primjer. Da bi netko iz Hrvatske zavrijedio Manđžukićevu plaću, mora, prvo, biti mnogo mladih nogometaša i, drugo, velik broj njih uspijevat će tek preživljavati u drugoj ligi. No, ovakav “Manđžukićev” mamac neprestano puni bazen iz kojeg, međutim, malo tko uspije. Isto vrijedi za muziku, ali i za menadžere. U Hrvatskoj ima samo desetak velikih poduzeća i položaj menadžera predstavlja takozvano “pozicijsko dobro”. Ne može se povećati broj glavnih direktora, pa za njihove plaće vrijede pravila turnira (u teoriji isto vrijedi i za broj generala, no ako se sagleda njihov broj u Hrvatskoj, moglo bi se zaključiti da tu možda više vrijedi ‘all chiefs no Indians’). Naravno, u turniru ne mora uvijek pobijediti onaj najbolji i najsposobniji, mogu vrijediti i pravila prema kojima prođe netko iz vladajuće stranke, školski prijatelj, netko iz istog mjesta, rodijak, itd. Upravo takvi mogući pobjednici turnira vode do sljedećeg razloga za visoke plaće.

Loše korporativno upravljanje

Za svrhu ovog teksta, ovdje ćemo pojednostavljeno reći da se pod korporativnim upravljanjem misli na kvalitetu upravljanja poduzećem u uvjetima kada vlasnik svakodnevno upravljanje prenese na menadžere. U vezi s lošim korporativnim upravljanjem, uz niz razloga zašto je takva uprava loša za poduzeće, pokazat će se da je za plaće osobito važna asimetričnost informacija (menadžeri uvijek znaju više o poduzeću od vlasnika, pogotovo malih dioničara), ali i takozvane insajderske veze u nadzornim odborima i njihovo srastanje s menadžerima, osobito onima na najvišim položajima.

U kolikoj mjeri menadžeri mogu oblikovati svoje plaće, vidi se i po tome što visoke plaće, uz menadžere uspješnih poduzeća, imaju i oni u neuspješnima.

Loše korporativno upravljanje i preklapanje interesa omogućavaju visoke plaće menadžera (i kojekakve druge neefikasnosti koje nisu nužno neželjene), plaće koje su iznad njihovog tržišnog povrata i nepovezane su s njihovim učinkom i proizvodnosti. U kolikoj mjeri menadžeri mogu oblikovati svoje plaće, vidi se i po tome što visoke plaće, uz menadžere uspješnih poduzeća, imaju i oni u neuspješnima. Ovdje vrijedi napomenuti da u Americi, poznatoj po visokim rasponima i vrlo visokim plaćama glavnih direktora, upravo se loše korporativno upravljanje prepoznaje kao jedan od glavnih uzroka visokih plaća menadžera. Loše korporativno upravljanje predstavlja jako povoljni okvir za nastanak i čuvanje renti.

Status

Šezdesetih godina Robin Marris je razvio model u kojemu je cilj i ponašanje poduzeća izveo iz statusnih ciljeva menadžera, a ne iz cilja da se maksimira profit. Status menadžera ne temelji se samo na plaći i dodacima, nego i na poslovnom uspjehu koji nije vezan uz maksimiranje profita (na primjer: udio na tržištu, vidljivost, rast, itd.). No veličina plaće prepoznata je kao važan dio statusa menadžera. Marris je ukazao da vanjski status menadžera (ured, auto, jahta, itd.) koji simbolizira njegovu poslovnu uspješnost i tržišnu cijenu (naravno, isto vrijedi i za javne činovnike i političare). Jasno, to ne mora uvijek biti tako, Ivica Todorić vjerojatno sebi nije isplaćivao samo plaću kada su stvari krenule nizbrdo.

Kada je zakonom određeno da plaće, bonusi i druge povlastice moraju postati javni, to je dovelo do njihovog rasta. Nastao je pritisak onih koji takve povlastice nisu uživali i sada su ih počeli tražiti.

Ako menadžer jednog poduzeća ima određenu plaću, onda će menadžer sličnog poduzeća tražiti isto. Ovdje je zanimljivo američko iskustvo. Kada je zakonom određeno da plaće, bonusi i druge povlastice moraju postati javni, to je dovelo do njihovog rasta. Nastao je pritisak onih koji takve povlastice nisu uživali i sada su ih počeli tražiti. Transparentnost nije proizvela umjerenost, nego izjednačavanje na višoj razini.

Dodaci na plaću

U vezi s plaćama menadžeri imaju gotovo slobodne ruke za određivanje njihovog iznosa i oblika u kojem će ih primati. Plaća svakog menadžera zapravo predstavlja svojevrsni koktel i zadivljujuća je mašta koja se manifestira prilikom njegovog spravljanja. U tom se koktelu miješaju ne samo plaće, nego i bonusi, dionice i stealth kompenzacije, nevidljiva nenovčana primanja, mogućnosti za poreznu evaziju, prilike za prikrivanje visokih plaća, otpremnine, osiguranja, mirovinska štednja, i još poneki sastojak.

Rente

Velik dio plaća iz gornjeg repa raspodjele može se vrlo uvjerljivo objasniti ekonomskim rentama. Tu valja razlikovati dvije vrste renti: maršalijanske kvazirente i rikardijanske “čiste” rente.

Maršalijanske kvazirente

U utvrđivanju i razgradnji utjecaja odrednica gornjeg repa valja odmah izdvojiti jednu od njih, nakon čega stvari postaju puno jednostavnije i manje nabijene emocijama i predrasudama, pa su odmah manje podložne nepreciznostima. Riječ je o takozvanim maršalijanskim kvazirentama, koje su u gornjem repu raspodjele jako prisutne (čini se, dapače, da ih u drugim dijelovima uopće nema). Alfred Marshall je prvi naglašavao njihovu važnost još krajem 19. stoljeća (u mikroekonomici vrijedi poštapalica: “Sve to već stoji kod Marshalla.”). Kao i sve rente, i ove su rente nezarađene i one postoje zbog ograničenja ponude određenog inputa. To ograničenje stvara rentu. One su “kvazi” jer nisu posljedica trenutnog prirodnog ograničenja (koje uzrokuje rikardijanske rente), nego spleta složenih tehnološki i društvenih (poslovnih, institucionalnih, kulturnih, itd.) okolnosti. Po tome se razlikuju od “čistih” ili rikardijanskih renti.

I ovdje se možemo poslužiti primjerom. Jedna vrsta maršalijanskih kvazirenti su monopolistički (monopsonistički, oligopolistički, oligopsonistički) ekstraprofiti, odnosno profiti iznad uobičajenih, koji nastaju zbog ograničavanja tržišne konkurencije tako da cijene nisu jednake oportunitetnim troškovima. S druge strane, primjer za rikardijanske ili “čiste” prirodne rente obrada je prapora ili lesa. Prvi primjer je kvazirenta koja je posljedica umjetnog ograničenja tržišne arbitraže, a drugi je renta vezana za prirodnu i nepromjenjivu osobinu zemlje koja se obrađuje. Rente iz prvog primjera su posljedica sistema, a iz drugog prirodne konstelacije. Prve se mogu ukloniti ako se to želi, a druge ne (pri čemu ostaje pitanje njihove raspodjele).

Kako nastaju maršalijanske kvazirente? Sve na isti način: umjetnim ograničavanjem tržišne arbitraže (ekonomski liberali će ovim biti zadovoljni, a ljevičari neka se sjete Oskara Langea i Lagrangeovih multiplikatora). Zato se kvazirente ne smatraju dijelom tržišnog povrata na talente, sposobnosti, kompetencije i obrazovanje. Načina kako ograničiti tu arbitražu ima mnogo i to je stvar, s jedne strane, empirije (prate se profitne marže, stupanj arbitraže, mjere rente, mjere veličina i snaga države, itd.), a s druge strane, političke ekonomije (prati se zaposjedanje države, ponašanje usmjereno rentama, demokratski deficiti, klijentizam, kronizam, tuneliranje, sifonirnje, prelijevanje, odlijevanje, itd.). Posla ima više nego dovoljno.

Zanimanje koje vrlo vješto raznim obmanama čuva svoje kvazirente je stariji dio akademske zajednice, osobito u društvenim znanostima (kao što su ekonomija, pravo ili druga humanistička područja, poput povijesti ili književnosti). Kada bi se uvela osporiva tržišta za manje plaće, mogla bi se ostvariti bolja nastava i istraživanja. Situacija nije drugačija na takozvanom tržištu intelektualnih usluga (riječ je o, među inima, konzultantima i odvjetnicima), na tržištu menadžera ili u javnoj upravi.

U vezi s maršalijanskim kvazirentama nemoguće je odoljeti tome da se ne skrene pažnja na jedan paradoks. Najljući neoliberali, libertarijanci, vjernici hipoteze o efikasnim tržištima i tržišni fundamentalisti o njima imaju zapravo isti stav kao i bijesni neomarksisti, ljevičari i oni socijalno osjetljivi. I jedni i drugi vide ih kao veliko zlo. Kvazirente vide kao neopravdanu nepravdu koju treba ukloniti jer ima pogubne utjecaje. Po, kako bi to istakli neoliberali, ekonomsku efikasnost, odnosno, što bi naglasili neomarksisti, po ekonomsku pravdu i nejednakosti. I jedni i drugi kvazirente vide kao narušavanje makroekonomske raspodjele u korist profita i jedni i drugi uz njih vežu vrijednosne sudove (doduše međusobno drugačije).

Ako su maršalijanske kvazirente “umjetne”, ako su posljedica institucionalnog okvira i nedvojbeno su loše, onda se one mogu ukloniti. Ne mogu se ukloniti administrativnim odlukama ili porezima jer nisu odvojeni dio plaće, nego su dio cijelog paketa. Jednom kada su nastale, više se ne mogu ukloniti nekakvim ciljanim mjerama. Međutim, mogu se smanjiti na dva načina. Prvo, širenjem tržišne arbitraže, mobilnosti i fleksibilnosti tržišta profesija i zanimanja iz gornjeg repa (riječ je o prepoznatljivim zanimanjima jer među njima, u gornjem repu plaća, posve sigurno nema ni blagajnica ni tokara). Malim gospodarstvima to je često teško izvedivo pa William Baumol početkom pedesetih predlaže drugo rješenje, odnosno svoju Teoriju osporivih tržišta (Contestable Market Theory). U njegovoj složenoj i zanimljivoj raspravi, koja je za potrebe ovog teksta skraćena na par redaka, kaže se sljedeće: Nije važno da li stvarno postoji konkurencija, važno je da se tržišni agenti ponašaju kao da ona postoji.

Baumol je riješio problem kako proizvesti takvo ponašanje bez savršene konkurencije i tržišta. Rješenje je u proizvodnji straha od konkurencije. Ako u svakom trenutku netko može osporiti nečiji tržišni položaj i kvazirente, onda će agent svoj povlašteni položaj čuvati tako da se ponaša kao da posluje u uvjetima konkurencije i naplatit će samo dio kvazirente (Sylos-Labinijev model točno određuje koliko). Mogu se stvoriti uvjeti u kojima jedan takav agent neće zaračunati cijelu kvazirentu, nego će naplatiti svoje oportunitetne troškove, uz maržu koja isključuje ulazak konkurencije.

Ponovno ćemo se poslužiti primjerom. Zanimanje koje vrlo vješto raznim obmanama čuva svoje kvazirente je stariji dio akademske zajednice, osobito u društvenim znanostima (kao što su ekonomija, pravo ili druga humanistička područja, poput povijesti ili književnosti). Kada bi se uvela osporiva tržišta za manje plaće, mogla bi se ostvariti bolja nastava i istraživanja. Na primjer, netko s doktoratom stečenim na Harvardu ili Yaleu rado bi predavao godinu-dvije u Puli ili Zagrebu, a svoj bi posao bolje obavljao od lokalnih nastavnika, pa je jedini način da lokalno nastavno osoblje svoju kvazirentu zaštiti taj da ga u tome spriječi. Situacija nije drugačija na takozvanom tržištu intelektualnih usluga (riječ je o, među inima, konzultantima i odvjetnicima), na tržištu menadžera ili u javnoj upravi. Kada bi se uvela osporiva tržišta, kvazirente bi nestale bez posljedica po količinu ili kvalitetu usluga.

Rikardijanske čiste rente

Vrlo važan udio u visokim plaćama čine rikardijanske ili čiste rente. Te su rente tržišne stope povrata i postoje u ravnoteži nakon tržišne arbitraže. Posljedica su prirodnih ili tehnoloških ograničenja ulaganja u proizvodnju i ne mogu se izbjeći, smanjiti ili ukloniti. Njihovo je postojanje činjenica, no otvoreno je pitanje kako se takve rente dijele i koliko kome ide, pri čemu čine neizbježan i vrlo važni dio velikih plaća.

Nitko ne igra nogomet kao Lionel Messi (je li Pelé bio bolji, nije bitno, on u ovom trenutku ne može napuniti stadion), nitko ne pjeva kao Elina Garanča (opet, da li je Maria Callas bolje pjevala, nije bitno jer je nema). Talent nije ravnomjerno raspoređen među stanovništvom pa onima uspješnima u ovakvim zanimanjima njihov izuzetni dar odbacuje rentu.

Za ovo postoji više primjera. Izuzetni talent nekog pojedinca u danom trenutku je neponovljiv – danas nitko ne igra nogomet kao Lionel Messi (je li Pelé bio bolji, nije bitno, on u ovom trenutku ne može napuniti stadion), nitko ne pjeva kao Elina Garanča (opet, da li je Maria Callas bolje pjevala, nije bitno jer je nema), nitko ne glumi kao Meryl Streep, i tako dalje. No nisu samo sportaši i umjetnici obdareni naročitim talentom koji im omogućuje rentu. I za menadžere, odvjetnike i liječnike ili pak članove akademske zajednice i mnoga druga zanimanja nužan je talent koji nije ravnomjerno raspoređen među stanovništvom pa onima uspješnima u ovakvim zanimanjima njihov izuzetni dar odbacuje rentu. Naravno, samo talent bez puno uloženog rada nije dovoljan da bi se dobro unovčio, no ipak je presudan i na njegov račun pojedinci mogu ostvarivati visoku plaću. U gornjem repu raspodjele osobito se ističu ljudi s menadžerskim talentom. No rikardijanske rente ne nastaju samo uslijed prirodnih ograničenja. Uzrokuje ih i tehnologija. Na primjer, jedan vrhunski kardiovaskularni kirurg uslijed tehnoloških ograničenja može pregledati i operirati samo ograničen broj pacijenata, a vrhunski odvjetnik obaviti tek ograničen broj rasprava. No, bez obzira na to je li rikardijanska renta posljedica talenta ili tehnologije, u svim slučajevima ova je renta vezana uz pojedinca.

Dakle, rikardijanske rente naprosto postoje i njihova privatizacija omogućava velike plaće. Međutim, nisu svi u istom položaju u pogledu mogućnosti naplate svoje rente. Ako se stvar prepusti tržišnoj arbitraži, cijena određuje alokaciju. Messi će igrati u najbogatijem klubu, najbolji kirurzi operiraju najbogatije pacijente, a najuspješniji odvjetnici uključeni su u najskuplje parnice. Velike plaće su posljedica. I dok nogometaš ili pjevač vjerojatno uspijevaju naplatiti svoju rentu, u slučaju kardiovaskularnog kirurga stvari su složenije. Ako je zdravstvo privatno, onda on svoju rentu može naplatiti, ako nije, situacija se zamućuje pa se važni dio izbora nađe pod pritiskom poznanika i “plave koverte”, a umjesto plaće u igru ulaze znakovi pažnje (pršut, viski, slika).

Uz rikardijanske rente valja spomenuti još nešto. Cijela rikardijanska renta bi se mogla porezima oduzeti i to ne bi utjecalo na ponudu rada. Ponuda ovisi o graničnim promjenama, a renta je fiksna. U uvjetima djelotvornih tržišta mogla bi se Dubrovniku cijela turistička renta nacionalizirati, a da to ne bi utjecalo na turističku ponudu (isto vrijedi i za Plitvice, Bol ili Hvar). Kava bi i dalje bila nerazumno skupa, ali renta ne bi išla gostioničaru u džep. Naravno, ovakva nacionalizacija rikardijanske rente izazvala bi velike probleme političke ekonomije, no to i jest razlog za to da se dio rikardijanske rente privatizira.

Još neki razlozi za visoke plaće

Visoke plaće mogu nastati zbog prirode i uvjeta obavljanja menadžerskog posla, zbog kvazi- i čistih renti ali i uslijed još nekih prepoznatljivih uzroka.

Lokalno javno dobro

Menadžeri, sportaši, umjetnici i druga zanimanja iz gornjeg repa raspodjele mogu se smatrati lokalnim javnim dobrom. Prvo, točka zasićenja kvalitete njihovog rada ne ovisi o broju “korisnika” (Lionel Messi jednako dobro igra pred 30.000 i 60.000 gledatelja), drugo, njihovo umijeće predstavlja užitak uz nulte dodatne troškove novog korisnika (Elena Garanča pruža slušateljima užitak). Manje je vidljivo da su i menadžeri lokalno javno dobro. Dobar menadžer svojim odlukama u pogledu preuzimanja rizika i odluka poslovanja stvara veću razinu sigurnosti i bolje uvjete za sve zaposlene, pa tako možda i veće plaće. Vlasnicima pak osigurava veći povrat na uloženi kapital. Radnici i vlasnici se na tržištu natječu za povlasticu da njihovim poduzećima upravljaju najbolji menadžeri. Tu su povlasticu voljni platiti. Menadžeri sa svoje strane naplaćuju svoju veću sposobnost boljeg odlučivanja pa u ravnoteži oni bolji upravljaju većim resursima i vrjednijim poduzećima, zbog čega mogu naplatiti veću plaću. Dobar menadžer je lokalno javno dobro ne samo za radnike kojima upravlja, nego to može biti i za okolinu. Radnici ili stanovnici koji uživaju u posljedicama lokalnog javnog dobra voljni su ga platiti, odnosno menadžeru dati veću plaću.

Institucionalne promjene

Jasno je da institucionalni okvir i njegove promjene utječu na visoke plaće. U tome se naročito ističu porezne stope. Jačanje porezne progresije može kao posljedicu imati bijeg talenata, spretnije prikrivanje stvarnog iznosa plaća ili vještije miješanje sastojaka u koktelu od kojeg se sastoje visoke plaće, s tim u vezi sve je prilično jasno. Upravo se progresiji poreznih stopa pripisuje velika kontrakcija, odnosno kompresija nejednakosti u plaćama nakon Drugog svjetskog rata. No vrijedi i suprotno, ublažavanje progresije nedvosmisleno je povezano s velikom dekompresijom relativnih plaća zadnjih nekoliko desetljeća.

Manje su vidljivi neki drugi vidovi institucionalnog okvira. Jedan od njih, o kojem je već bilo riječi, osobito je zanimljiv. Svaka manifestacija veće transparentnosti poslovanja najčešće doživljava pohvale. Na primjer, neke zemlje zakonski propisuju objavljivanje plaće glavnih direktora onih poduzeća čijim dionicama se trguje na burzi, a u nekim slučajevima je zahtjev u vezi s javnošću plaća još i širi. Posljedica takve zakonske regulative u Sjedinjenim Državama, jedinoj zemlji u kojoj je istražena, pokazala se neočekivana. Kao što smo već pokazali, veća transparentnost potakla je rast najviših plaća.

Globalizacija

Jedan od nedvojbeno potvrđenih rezultata globalizacije je njezin utjecaj na ekonomske nejednakosti i nejednakosti plaća. U oba aspekta nejednakosti se povećavaju i u razvijenim i u manje razvijenim zemljama. Razlozi su jasni i dobro poznati, što međutim ne znači da je njihova važnost svuda jednako ocijenjena. U kontekstu kojim se bavimo manje su zanimljivi mnogi gubitnici globalizacije (koji su uglavnom u donjem dijelu raspodjele) od utjecaja globalizacije na najviše plaće. Najviše plaće u globaliziranim poduzećima konstantno rastu. Veličina poduzeća se s globalizacijom povećava, pa raste i složenost posla upravljanja, kao i sagledavanja raznolikosti tržišta.

Sreća

Iako su velike plaće nerijetko povezane s nekim pokazateljima poslovanja poduzeća, najveće su plaće često osobne. Ne određuju se nekim pravilom ili pravilnikom, nego se posebno ugovaraju.

Međutim, poduzeće katkada dobro posluje ne zbog posebnih zasluga svojih menadžera, nego i uslijed tržišnih uvjeta izvan njihove kontrole, pri čemu važnu ulogu mogu odigrati mnoge vanjske okolnosti. Mogu se promijeniti ukusi potrošača, može se izmijeniti sigurnosna situacija u svijetu, i tako dalje. Sretne (pa tako i nesretne) okolnosti utječu na poslovanje poduzeća na mnogo načina. Zbog toga, razlog za velike plaće može naprosto biti sretni splet okolnosti koji ne mora imati nikakve veze ni s talentom, ni s umješnosti, pa niti s drugim stvarnim osobinama menadžera pojedinca.

Hrvatska

            Teza a)

Prema podatcima koje smo objavili u prethodnim člancima, moguće je reći da se gornji rep još uvijek nije dovoljno odvojio i da ima mjesta za njegov dalji bijeg jer u visokim razinama ekonomskih nejednakosti rast nejednakosti  ima svojih prednosti. Hrvatska je zemlja relativno malih nejednakosti, nisu iskorištene prednosti debljeg gornjeg repa. Bogati iz gornjeg repa štede i imaju kapital koji mogu ulagati (siromašni “sve pojedu”), a mogu i podnijeti rizik i podržati inovacije, kao i tehnički napredak i nove načine proizvodnje (imaju “amortizer”). Veće plaće gornjeg repa su poticajne za izuzetne napore i nagrađuju znanje, umješnost i rukovođenje.

Kao buduća nagrada, velike plaće su poticajne i za učenje, i usavršavanje, i za akumulaciju ljudskog kapitala. Na koncu, ne treba nasjedati površnom populističkom egalitarizmu i zato gornjem repu treba dati sigurnost i poštovanje, a ne ga izložiti mogućim posljedicama Teorema medijalnog glasača, koji bi u uvjetima visokih ekonomskih nejednakosti i pritisaka na preraspodjelu lako ugušio sve prednosti koje daje izraženi  gornji rep. Budući da je tome tako, o gornjem repu ne bi trebalo raspravljati i time nepotrebno otvarati tu emocijama nabijenu temu.

            Teza b)

No, moguće je reći i nešto posve drugo i ustvrditi  da gornji rep ugrožava društvenu stabilnost. Plaće gornjeg repa ne temelje se na proizvodnosti i uspjehu i drugim  “dobrim stvarima”, nego na maršalijanskim kvazirentama, klijentizmu i kronizmu i njihovom uspješnom održavanju. Drugim riječima, posljedica su loše političke ekonomije i visoke razine ekonomske nepravde. U gornjem repu i visokim bruto plaćama odražavaju se samo neki nedostaci takve političke ekonomije, i stvari treba sagledati u širem kontekstu budući da postojeći gornji rep predstavlja posljedicu nepravedne transformacije. Lako je moguće da bijeg gornjeg repa vodi u preraspodjelu u korist profita.

Osim toga, u takvim uvjetima plaće gornjeg repa nisu poticajne za stručno usavršavanje, nego za održavanje lošeg stanja. Rast gornjeg repa zapravo pogoduje prvenstveno gornjem repu i takav rast ne uključuje širu zajednicu, pa se neće pretvoriti u postojani rast. Stoga trošak reforme proizvodnje javnih dobara i usluga neproporcionalno pada na niže plaće. Na koncu, takva razina gornjeg repa ugrožava društvenu stabilnost i napredak i nije nemoguće da počne utjecati na politički ishod.

I iz jedne i iz druge perspektive slijedi da se pitanjima gornjeg repa valja ozbiljno pozabaviti. Nikola Pašić bi rekao da i jedni i drugi imaju pravo, a da pravo imaju i treći koji tvrde da ne mogu i jedni i drugi imati pravo.  On bi savjetovao da gornji rep treba povećati i odvojiti, ali tako da se pritom smanje nejednakosti i previše narasle nepravde.

Svi priznaju talent, umješnost i znanje kao čimbenike koji vode ka višoj proizvodnosti i poslovnom uspjehu, no nitko neće priznati da ima veliku plaću zbog maršalijanske kvazi rente, sreće, korupcije ili lošeg korporativnog upravljanja. Upravo se zbog te neodređenosti ekonomisti radije bave cijelom raspodjelom.

Kako je moguće da postoje toliko različite perspektive? Djelomično zbog teorijskog pristupa ekonomskoj analizi, no i uslijed prepoznavanja drugih aspekta kao najvažnijih. Međutim,  u slučaju ekonomskih nejednakosti postoji jedan specifični problem koji drugdje nije prisutan. Naime, problem s ekonomskim nejednakostima, pa tako i s gornjim repom, jest njihova neodređenost. Društvena prihvatljivost određene razine nejednakosti, odnosno nekakva optimalna razina nejednakosti, nije teorijski određena nego je pitanje političke ekonomije. U dvije zemlje ista razina nejednakosti može imati različite ishode, u jednoj ne izaziva društvene napetosti, dok je u drugoj posve neprihvatljiva (školski su primjer Švedska i Amerika, dvije uspješne zemlje sličnog stupnja razvoja, ali s potpuno drugačijim razinama nejednakosti. Čini se da je svaka od njih sa svojom razinom “sretna”, a da bi alternativna situacija izazvala velike društvene napetosti).

S gornjim repom postoji još i dodatni problem neodređenosti. Ekonomisti dosta toga znaju o tome što određuje gornji rep plaća. Poznavanje tih odrednica, međutim, nažalost ne omogućava njihovo prepoznavanje u određenoj plaći gornjeg repa. Takve plaće (gornjih 5% ili 1%) uglavnom se određuju pojedinačnim ugovorima (na primjer, onim menadžerskima), čiji sadržaj u Hrvatskoj nije poznat (u spomenutih 17 zemalja iz prethodnog članka situacija nije takva, nema skrivanja iza poslovne tajne, nego su za namjerno neznanje posrijedi drugi razlozi). Ti ugovori su kokteli raznih utjecaja koje je u pojedinačnim plaćama gornjeg repa teško prepoznati. Svi priznaju talent, umješnost i znanje kao čimbenike koji vode ka višoj proizvodnosti i poslovnom uspjehu, no nitko neće priznati da ima veliku plaću zbog maršalijanske kvazi rente, sreće, korupcije ili lošeg korporativnog upravljanja. Upravo se zbog te neodređenosti ekonomisti radije bave cijelom raspodjelom. Da bi se takva situacija razriješila, potrebno je provesti još primijenjenih istraživanja. Nažalost, njih  na vidiku nema, a potrošio se i početni impuls Nezavisnog sindikata znanosti, tako da smo i dalje osuđeni na komociju, impresije i predrasude.