Prethodni video-isječci: Uvodna izlaganja: Žarko Puhovski – O laži! Polšekovi putopisi Amerikom, Radovanijeva usporedba s Brexitom

Goran Selanec: Otpor recentnim prijetnjama ugrađen je u temelje

Selanec nastavlja na paralelu između SAD-a i Velike Britanije te se vraća na temeljni paradoks Deklaracije: “Nacija se stvara, narod se tek stvara… govori se u ime naroda koji ne postoji. Oni su toga jako svjesni u tom trenutku.”

Središnja metafora izlaganja jest fraza city upon the hill, čiji se sadržaj, prema Selanecu, dramatično promijenio unatoč tekstualnoj stabilnosti. Izvorno je označavala svijest o odgovornosti i izloženosti tuđem pogledu, što odgovara tonu prve rečenice Deklaracije, u kojoj se 13 kolonija javno pravda “čovječanstvu” za svoje postupke:

“Na početku city upon the hill je izraz koji označava: svjesni smo šta radimo, svjesni smo da nas gledate što radimo i svjesni smo bremena odgovornosti koje nosimo.”

Selanec prati preobrazbu te fraze kroz govore američkih predsjednika. John F. Kennedy 1961. još govori o “moralnoj odgovornosti,” dok Ronald Reagan 1983. frazu mijenja u shining city upon the hill – naglasak se pomiče s odgovornosti na iznimnost (exceptionalism), “gdje polako vide sebe kao da su oslobođeni onih okova” iz trenutka pisanja Deklaracije.

Selanec upozorava na terminološku netočnost naslova skupa. Osnivači su “prije svega osnivali republiku,” a ne demokraciju, i termin “republika” u Deklaraciji nije bio definiran oblikom vlasti. Naglašava da bi autori bili “iziritirani” formulacijom “parlamentarna demokracija”, primijenjenom na njihovo djelo.

Selanec produbljuje opasku Žarka Puhovskog o “pursuit of happiness“. Jefferson tu ideju ne izvodi prvenstveno iz Lockea, nego iz antike – “ide… u stoike, u Aristotela” – kao izraz prirodnog nagona za samoispunjenjem. Vlasništvo (property) namjerno izostaje, jer je “u tim povijesnim okolnostima”, suočeni sa “zlom robovlasništva”, takva formulacija bila neprihvatljiva: “Ovdje se stvara država. Ona se stvara u konkretnim, društvenim, povijesnim okolnostima.”

Selanec izravno osporava tezu Žarka Puhovskog da je Deklaracija svjesna laž, pozivajući se na svjedočanstvo Edmunda Burkea pred britanskim parlamentom argumentira da su tvorci Deklaracije bili obrazovani: “Knjižare u Londonu više svog profita, posla, ostvare u američkim kolonijama nego u čitavoj Engleskoj. Više knjiga prodaju tamo nego što ih prodaju u Engleskoj i posebno prodaju pravo i filozofiju.” Iz toga zaključuje da su autori Deklaracije bili “izuzetno obrazovani… izuzetno načitani” te da su imali “iskrenu potrebu” pretvoriti teoriju u funkcionirajući politički mehanizam, a ne svjesno lagati: “Kad pitaju i Johna Adamsa ili Tomasa Jeffersona… on kaže da je to nepomirljivo. I mi smo toga svjesni. Ali ono je unutra kao javno deklarirano obećanje.”

Selanec naglašava kontrast – dok su utemeljitelji odgovarali “pred vama,” pred međunarodnom zajednicom, danas SAD “nemaju nikakvu odgovornost prema međunarodnoj zajednici”, što povezuje s promjenom značenja city upon the hill od odgovornosti prema iznimnosti.

Selanec eksplicitno preuzima i razrađuje metaforu Žarka Puhovskog, nabrajajući konkretne mehanizme ugrađene u Deklaraciju, od kojih svaki nosi rizik izopačenja: (1) javno deklarirani razlozi kao temelj vladavine prava umjesto arbitrarne volje; (2) neotuđiva prava kao sadržajno, ne samo formalno, ograničenje vlasti – “Svaka država… mora biti ograničenog tipa. Nema despota”; (3) narodni suverenitet izveden iz osobnog pristanka svakog pojedinca koji se odlučio pridružiti novom političkom savezu.

Ovi su mehanizmi bili odgovor na povijesno iskustvo propasti ranijih republika, posebno na opasnost “tiranije većine” kad specifična skupina “preuzme kompletan sustav i nametne svoju volju.” Selanec podsjeća da u trenutku proglašenja neovisnosti autori “nisu ni sami međusobno bili u dogovoru” oko oblika buduće republike. Kao ilustraciju navodi Alexandera Hamiltona, sklonog “paradoksalnoj demokratskoj monarhiji” s doživotnim predsjednikom, nasuprot Georgeu Washingtonu: “Nisam se borio protiv Georgea III. da bih postao George I.”

Dodaje i podatak o samom nastanku teksta. Jeffersonov nacrt izmijenjen je 68 puta između 6. lipnja i 4. srpnja 1776., a iz njega je, prema Selanecu, ispao odlomak u kojem je Jefferson inzistirao da robovlasništvo objasni kao dobrim dijelom licemjernu posljedicu britanske merkantilističke politike Georgea III.

Selanec zaključuje, suprotno Puhovskom: “Teško je o tim ljudima govoriti. Danas je lako govoriti iz ove pozicije da su svjesno nešto krivo radili… Nisu išli u laž, ali jesu bili pragmatični.” Definira tu pragmatičnost kao svjesno spajanje mehanizama (temeljna prava, dioba vlasti, narodna suverenost, jednakost) za koje su znali da su međusobno u tenziji, ali svaki je koristan za određene okolnosti.

Selanec zaključuje istom frazom koju je ranije spomenuo Radovani (“the arc of history bends towards justice“), no izvodi iz nje eksplicitno optimističniju poruku od Puhovskog: povijest traje, a otpor unutar same Amerike – sudske tužbe, aktivizam, “socialist wave” u New Yorku – dokaz je da se građani i danas koriste upravo onim mehanizmima (federalna vertikalna i horizontalna dioba vlasti) koje su utemeljitelji ugradili:

“Povijest traje i oni tamo ili bar dobar dio njih sudjeluju na način da se opiru kao što su se opirali njihovi preci.”

Pitanja Bože Kovačevića i Amerikanke koja se nije predstavila

Božo Kovačević postavio je pitanje Goranu Selanecu – kako se moglo dogoditi da je Ustav deset godina nakon Deklaracije ozakonio ropstvo; prema Kovačevićevoj “simplističkoj” tezi – bit revolucije bila je u tome što bijeli anglosaksonski protestanti u kolonijama nisu imali ista prava kao njihovi sunarodnjaci u Engleskoj, “a to s idejom o ukidanju ropstva nema nikakve veze”.

Amerikanka koja se nije predstavila, ali je istaknula da je zadovoljna raspravom, postavila je pitanje o moći korporacija i ‘good people’ i javnom dobru.

Odgovor Selaneca Boži Kovačeviću

Selanec ponavlja svoj ključni uvid: autori su “spojili nespojivo,” svjesni da “svaki od ovih mehanizama u sebi je imao… sjeme izobličenja.” Ono što danas vidimo, tvrdi, “jedan je od produkata tog sjemena izobličenja” – konkretno, dominacija koncepta property (vlasništva) u američkoj ustavnoj ideologiji, unatoč tome što je namjerno izostavljen iz izvornog teksta Deklaracije: “…property, kao i sloboda, to jest štit od zadiranja države u tvoju imovinu, u tvoje bogatstvo, postao je toliko dominantno da su zaboravili da taj isti pursuit of happiness na državu stavlja dužnost da stvori uvjete u kojem će svi dijeliti u dobru.”

Selanec tvrdi da su autori Deklaracije robovlasništvo doživljavali kao “inherentno zlo” koje su htjeli riješiti kroz demokratski proces, ali “nisu u tome bili uspješni… to je trebalo biti prvo upozorenje i jest bilo prvo upozorenje”, što je rezultiralo Građanskim ratom i Lincolnovim govorom “government of the people, by the people, for the people.” Time implicitno odgovara Kovačeviću: ropstvo nije bilo “zaboravljeno” pitanje nego neriješena unutarnja proturječnost koju je sustav pokušavao (i djelomično uspio, kroz krizu) ispraviti. “Do sad su proturječja uspjeli vraćati u ravnotežu… Hoće li sada biti uspješni u tome, ne znam.” Ipak dodaje umjereno optimističnu notu: “Povijest traje, povijest traje, samo ja ne predviđam da će završiti neslavno i gorko. Ostavlja mogućnost da bude ipak dobro.”

Intervencija Tina Radovanija

Nadovezujući se na prethodno izlaganje o paralelama između SADa-a i Velike Britanije, Tin Radovani uvodi koncept koji pripisuje Lordu Hennessyju: britanski ustavni sustav, unatoč nepisanom ustavu, funkcionira na “good chap theory” – “Ultimativna kočnica da bi se spriječilo nešto počiva zapravo na osobnim kvalitetama političara.” Isto vrijedi za Kongres koji danas “većinom ne obavlja svoju bazičnu funkciju u odnosu na čekiranje egzekutivne vlasti” jer nedostaje “duh” poštivanja procesa, ne samo “slovo.”

Završna riječ Žarka Puhovskog, odgovori G. Selanecu da ‘nisu lagali’ i na pitanja iz publike

Žarko Puhovski precizira da se izraz “good people” iz Deklaracije “nije odnosio na političare… odnosio se na ono što bi u Sarajevu zvali “mala raja”, na obične ljude, koji su trebali biti “rezerva moralnih kapaciteta.” To je bila “ideja,” ne “naivnost” u pežorativnom smislu.”

Puhovski postavlja retoričko pitanje koje smatra ključnim: je li “korektnije interpretirati jedan tip ere, jednu eru od 250 godina kroz niz izvitoperenja od dobre ideje” ili priznati da su “na početku pogriješili, svjesno pogriješili.” Povlači eksplicitnu paralelu s obranom komunizma: “Na početku su bile odlične ideje, samo su to krivo tumačili.” I zaključuje: “Lagali ste jer drugo niste mogli, ali lagali ste. I sad plaćate cijenu.”

Završni dio odgovora donosi konkretan primjer: “Predsjednik SAD je predsjednik svijeta. Imate nešto što se zove OFAC… koji svaki petak u New Yorku izdaje popis sankcija koje SAD nameću raznim državama.”

Ilustrirano hrvatskom situacijom: “Hrvatski funkcioneri iz Janafa trče u New York da doznaju… smiju li slati naftu u Beograd ili ne. Nijedna vlada u Hrvatskoj, nijedan parlament nije donio odluku o tomu da OFAC-ove mjere važe u Hrvatskoj.” Time ilustrira tezu o demokratskoj legitimaciji koja je “potencijalno sporna” kad 300 milijuna ljudi (SAD) fakticki vlada nad osam milijardi.

Puhovski zaključuje citatom hrvatsko-crnogorskog pravnog pisca Baltazara Bogišića: “Što se grbo rodi ispravit’ se ne da” – čime zatvara krug s uvodnom tezom o “laži” na kojoj je sustav utemeljen: izvorna deformacija (robovlasništvo, isključenje žena, “lažna” premisa jednakosti) ostavlja trag koji se ne može posve ispraviti, koliko god se sustav trudio kroz checks and balances.

---

Ovdje je video, a ispod su još neki tekstualni izvatci za one koji su zainteresirani pogledati cijeli razgovor

Od 1 sat 29 min 13” – do 1 sat 33 min 32”

Odgovor Tina Radovanija na pitanje iz publike

Na pitanje o stanju u Demokratskoj stranci (napredovanje demokratskih socijalista, nezadovoljstvo centrista, usporedba s pojavom Tea Partyja u Republikanskoj stranci prije 15 godina) i o mogućim scenarijima nakon rujanskih mid-terma, Radovani odgovara oprezno: predviđanje republikanske strategije nakon vjerojatnog poraza smatra vrlo teškim (“iskreno, jako teško reći”), uz naznaku da bi eventualna demokratska pobjeda u Zastupničkom domu mogla dovesti do vala saslušanja i istraga.

O promjenama unutar same Demokratske stranke primjećuje da procesi generacijske i ideološke promjene traju “još od 2016.,” s mlađim, izraženije lijevim političarima (spominje primjere iz Teksasa) koji pokušavaju iznova definirati što “lijevo” znači unutar stranke – proces koji naziva paralelnim onome što se istovremeno odvija na desnom kraju spektra.

Na pitanje o predviđanju ishoda mid-terma, Radovani ipak riskira prognozu, uz jasnu ogradu o njezinoj ograničenoj dubini:

“Kad bih ja morao predviđat… ja bih rekao da dolazi jedna vrsta blue wave-a… Taj val ćete možda vidjeti u Zastupničkom domu, a teško da ćete ga vidjeti u Senatu gdje se bira po državama i gdje njima treba četiri države da okrenu.”

Naglašava da je američka politička dinamika teško predvidljiva u usporedbi s europskom, dijelom i zbog toga što integracija u Americi, kako je primijetio i Polšek, ostaje funkcionalna samo “dok si tamo” – bez dugotrajnih emocionalnih veza karakterističnih za europski kulturni sklop.

Od 1 sat 33 min 34” – do 1 sat 36 min 17”

Odgovor Gorana Selanca na pitanje iz publike

Nadovezujući se na Radovanijev odgovor o nepredvidivosti američke politike, Selanec dodaje da se ta nepredvidivost objašnjava i pragmatičnom, ne-emocionalnom naravi američke integracije: “Ti si bio i bit ćeš dok tamo živiš, odnosno dok tamo djeluješ… kada odeš, nema tu nekih velikih… emocionalnih prijateljstva.”

Slično Radovaniju, i Selanec riskira prognozu “plavog vala,” ali s naglaskom na strukturna ograničenja koja proizlaze iz samog ustavnog dizajna: “Šanse da to bude kratkoročna velika promjena su male. One su ograničene i strukturom vlasti”, posebno zbog načina biranja Senata po državama, gdje je za promjenu većine potreban pomak u tek nekoliko “swing” država.