Najvažniji hrvatski graf. Gornjih tek par posto prisvaja gospodarski rast krajnje nerazmjerno.

U knjizi „Ekonomist ima dvije ruke“ (Jesenski i Turk, 2023), Ivo Bićanić, kojeg su ekonomisti skoro nepogrešivim instinktom zametnuli brzinom svjetlosti, konstatira u članku izvorno napisanom već 2017, da „Hrvatska raste“, da to „ne može biti loše, naročito nakon dugog razdoblja stagnacije“ (str. 151). No, samo koju stranicu poslije Bićanić izvodi okvirni izračun kojim želi potaknuti istraživanje svoje pretpostavke da od tog „tek započetog rasta“ koristi ima samo uska manjina stanovništva (str 155). Najnovije razdoblje hrvatskog ekonomskog rasta započelo je 2015, no po Bićanićevom su se argumentiranom mišljenju ozbiljne mane tog rasta očitovale već u njegovoj nezadovoljavajućoj visini. Deset godina nakon tog početka, u članku u Političkoj misli iz studenog 2025. godine, Velibor Mačkić, Filip Novokmet i Filip Rusmir objavljuju sliku koju Marko Grdešić s Fakulteta političkih znanosti ocjenjuje „najvažnijim grafom koji su napravili hrvatski ekonomisti u dugo, dugo, vremena“ (Facebook, Marko Grdešić, 19. svibnja 2026, 2:26 PM).

• Puno gubitnika i izraziti dobitnici

Naslov članka Mačkića i suradnika je „Nejednakosti i izborni rascjepi u Hrvatskoj u razdoblju od 1990. do 2020. godine“. U njemu se dakle istražuje nejednakosti i politička opredjeljenja ali je praktički nezaobilazna postaja na putu ono što je Bićanića intrigiralo – tko je u razdoblju od 1990. do 2020. godine imao koristi od ekonomskog rasta. Pitanja su logična – biraju li glasači one koji osiguravaju jak rast, one koji osiguravaju ravnomjeran rast itd?

Slika iz članka Mačkića, Novokmeta i Rusmira str. 107

Za početak je neizbježno uočiti da je u više od 30 godina (1988-2020) „prosječni kumulativni realni rast dohotka + 28 posto“, što je zaista slabo, ali na što su dakako utjecali i rat i tranzicijski zaokret. Bićanić je tijekom i neposredno nakon rata, slično nekolicini ekonomista s dubljim uvidom (recimo Zdunić i Grgić), zagovarao da se ponajprije reaktivira postojeće i opstale fizičke i ljudske kapacitete. U diskusijama to nije izbilo u prvi plan. Ali se njegova pretpostavka da koristi od rasta ima skoro samo uska manjina eto, pokazala točnom. Ili, kako to na str 108 pišu Mačkić i suradnici, gornja slika

koja prikazuje distribuciju ekonomskog rasta u posljednjih trideset godina u Hrvatskoj … ukazuje na postojanje jasnih ekonomskih rascjepa u društvu koji omogućuju identifikaciju ‘dobitnika’ i ‘gubitnika’ procesa transformacije. Dok je s jedne strane 10 posto stanovništva s najvišim dohotkom doživjelo iznadprosječan rast, s druge je strane veći dio distribucije doživio ispodprosječan rast ili pad životnog standarda, a u kategoriju ‘gubitnika’ možemo jasno svrstati 30 posto stanovništva koje je doživjelo pad stvarnog životnog standarda.

Sliku treba tumačiti oprezno i ponoviti možda drugim riječima neke rezultate Mačkića i suradnika. Jednu konstataciju iz gornjeg citata recimo ovako: dno društva 2020. godine je još dublje potonulo u odnosu na 1988. godinu. Kako se čini na slici, gospodarski rast je distribuiran tako da su oni ispod linije nule, dakle – ne da zaostaju nego – gube, oni blizu 30. percentilu gube neznatno, a oni na prvim percentilima znatno, čak do dvadesetak posto. Od 30. percentila počinju oni koji su od gospodarskog rasta ipak nešto dobili, prvo mrvice, a onda sve više i više dok se napokon oni koji su dobili prosječno nisu smjestili od oko 65. do 70. percentila. Sljedećih dvadesetak posto malo pomalo od (slabog ukupnog) gospodarskog rasta dobiva na početku tek nešto više od prosjeka, a zatim toliko više da se to valjda može vidjeti u njihovom dohotku (standardu?). No kako je rast bio – recimo to tako – anemičan, teško ih je nazvati osobitim dobitnicima. Napokon, Mačkić i suradnici pišu da je “10 posto stanovništva doživjelo iznadprosječan rast”. Otvoreno ih nazivaju ‘dobitnicima’. Zumira li se međutim na tih deset posto, vidi se da krajnje desni percentili, tzv gornji rep, uvis streme zaista oštro.

Dakako, u percentilima nisu isti ljudi kroz sve te godine: trideset posto najnižih percentila iz 1988. nisu isti ljudi kao spomenutih 30 posto gubitnika iz 2022. godine. S druge strane, niz istraživanja ukazuje na vrlo nisku mobilnost u hrvatskom društvu: oni koji su rođeni u siromašnoj obitelji ili kraju teško se uspinju. Ipak, i oni koji su na slici na 50. percentilu u stvarnosti mogu biti ‘dobitnici’ s obzirom na prijašnju poziciju svoju ili svoje obitelji, iako su u raspodjeli ispod crvene crte prosječnog kumulativnog realnog rasta dohotka, dakle neki su generalni ‘gubitnici’. Ali ona krajnje lijeva trećina su definitivno gubitnici.

Za pravo razumijevanje slike, odnosno karaktera rasta s obzirom na pitanje jednakosti, ključno je pogledati krajnju desnu stranu, tzv gornji rep, kojem je skoro uvijek, u posljednje vrijeme posebno, najbolje posvetiti najveću pažnju kad se govori o jednakosti/nejednakosti, osobito u odnosu na ekonomski rast. Slika se recimo odlično uklapa u podatke koje je na predstavljanju svoje knjige “Velika globalna transformacija” iznio istraživač nejednakosti Branko Milanović u Zagrebu 21, travnja ove godine. Kratko nakon 25 minute videa u svojem je uvodnom izlaganju Milanović spomenuo podatak da su slabije stojeći i srednji dio raspodjele u dosad dominantnim ekonomijama Zapada pali, odnosno lošije pozicionirani u svjetskoj raspodjeli individualnih ili dohodaka kućanstava, ali su najgornji percentili zadržali svoju poziciju. Ista se stvar dogodila i Hrvatskoj, njezini najbogatiji uvrstili su se u društvo sa svjetskim najbogatijima (oko 93 percentila, rekao je Milanović, Poljaci oko 95 percentila), ali srednji sloj a osobito siromašni – tonu.

Branko Milanović, fotografija Davor Višnjić, Pixsell

• Političko opredjeljenje i nejednakost

Mačkić i suradnici u istraživanju su više pažnje posvetili pitanju kojoj će stranci vjerojatnije (donekle i zašto) dati potporu građani s lijeve i desne strane ove disperzije. Zaključci, ustvari, nisu neočekivani: bolje obrazovani i bogatiji vjerojatnije će podržati lijevi stranački mainstream, a oni slabije obrazovani i siromašni – desnicu, odnosno  u Hrvatskoj – HDZ i satelite. Nisu neočekivani jer je to ishod već mnogih istraživanja, opet potvrđen ovim radom i u Hrvatskoj. Odavno se uočava da su oni koji su se u industrijskom dobu smatrali eksploatiranima napustili nominalno lijeve stranke čija ih je ideologija trebala štititi. Interpretacije zašto je tome tako, zašto je to „iznenađenje“ desetjećima opsjedaju istraživače. Zašto eksploatirani ne podupiru ljevicu koja se nominalno zauzima za javno dobro i u tom smislu za  socijalnu jednakost, ako se već ne zauzima dovoljno za jednakost dohodaka i imovine? U radu Mačkića i suradnika dani su neki odgovori na ta pitanja.

Jedan je razlog u tome što u ekonomskim pitanjima i nema neke razlike u ideologijama lijevog i desnog stranačkog mainstreama. Obje strane zastupaju kapitalistički, liberalni, tržišni (ili ga zovite kako hoćete) – program. Glasači se dakle po tome ne opredjeljuju. Zatim, promijenila se politika. Ne samo desne nego i lijeve stranke puno se bave identitetskim pitanjima, a ekonomski rascjep u Hrvatskoj dosljedno kroz vrijeme i od izbora do izbora ima manje političko značenje, unatoč jasnoj podjeli na dobitnike i gubitnike transformacije (str 126). Autori dalje pretpostavljaju da je iskustvo višeg obrazovanja ključno za prihvaćanje liberalno-univerzalnih vrijednosti, koje su u ovom slučaju, pretpostavlja se – identitetske liberalne vrijednosti – emancipacija depriviranih itd.  Pojedinci s višim obrazovanjem skloniji su tim liberalnim vrijednostima, dok su pojedinci s nižim obrazovanjem skloniji konzervativnijim (tradicionalnijim) vrijednosnim stavovima (str 125).

To su standardna objašnjenja. U radu Mačkića i suradnika nekako je skriven zaključak, pomalo senzacionalan ako se nad njim mućne glavom, a prema kojem

dvije glavne (mainstream) političke opcije koje su se izmjenjivale na vlasti od 2000. godine nadalje prihvatile su ekonomsku agendu koja de facto zastupa interese ekonomskih ‘dobitnika’ (str. 126).

Još jednom: obje su glavne političke grupacije u Hrvatskoj zastupale dobitnike (!), i to prihvaćanjem i zagovorom iste ili bliske političke i ekonomske ideologije, uz prilagodbu okolnostima (u čemu je Hrvatska demokratska zajednica demonstrirano bila spretnija i odlučnija). Lijeva je koalicija čak građanima prijetila pozivanjem Međunarodnog monetarnog fonda, podsjećaju autori članka (str. 128). No pravo je pitanje iz ove konstatacije zapravo: kakav je to politički izbor? zar nije ideja političkih stranaka zauzimati se za poboljšanje položaja (nepravedno) uskraćenih, gubitnika? Hrvatske mainstream lijeve i desne stranke zastupaju interese onih koji su dohodovno smješteni krajnje desno na već detaljno opisanom gornjem grafu, umjesto da se zauzimaju za uskraćene ili ugrožene, radi čega se stranke (udruge, pokreti …) prirodno osnivaju i formuliraju svoju ideologiju. Ta konstatacija otvara vrata kratkoj i možda produktivnoj diskusiji iz koje može ispasti da ni ekonomija ni nejednakost nisu toliko politički nevažni koliko se u anketama i istraživanjima prikazuje.

• Kratka diskusija

U diskusiji se otvaraju tri problema: (i) održanje statusa quo; (ii) pitanje shvaćanja liberalizma i stavova srednje klase koja se smatra uobičajenim nositeljem te ideologije; (iii) pitanje značenja pojma jednakosti u društvu i političkoj zajednici.

U Hrvatskoj se neprestano ističe da nejednakost nije visoka i onda se citira međunarodno usporedivi Gini indeks, dohotka, imovine … Recimo da to nije ‘loša mjera’ (iako mislim da jest) nego tek jedna od mjera, a nejednakost nije tako jeftin fenomen da se može imalo dokučiti samo jednom mjerom. Tek kad neki od brojnih pokazatelja nejednakosti koji su inače samo broj, dosegne ekstrem, što je ovdje očit slučaj, to može potaknuti analize (ako se one ne suzbiju, što je u Hrvatskoj bio dio intelektualnog programa)[i]. Usporedbe petina uzorka, decila i posebno percentila kudikamo su bogatije od Ginijeva i drugih indeksa i što su rafiniranije to više otkrivaju. Ovih dva, tri posto sasvim desno na slici nisu ili ne moraju biti isti ljudi kao dva, tri posto najbogatijih i – što je posebno važno – najmoćnijih iz 1988. godine. No oni su sebi na ovaj ili onaj način skrenuli lavovski dio rasta. Prema jednom scenariju, nekoliko je postotaka stanovništva imalo moć (možda političku) ili su, prema drugom scenariju, vidjeli priliku i kakav takav rast iskoristili enormno povoljno u odnosu na druge.

Ekonomskom su se moći, koju su nekako skupili u tridesetak godina sad prirodno, radi samoodržanja, skloni koristiti kao političkom. O tome ima nekih analiza, neka tumačenja poput ‘političkog kapitalizma’ i ‘ortačkog kapitalizma’ spominju i Mačkić i suradnici (str 114), ali to su i važna praktično-politička pitanja. U Hrvatskoj je teorija o kroni-kapitalizmu dobila pravo javnosti, a ona objašnjava sklapanje koalicija političke i ekonomske vrhuške, dakle “zastupanje dobitnika”, dakle održanje strukturnog statusa quo, koji se u svakidašnjoj politici zna nazvati stabilnošću [ii]. Možda je rast bio slab, odnosno nedinamičan, dijelom upravo zato što su se dobici rasta koncentrirali, a možda to nije razlog. To je stvar za daljnju analizu. Kineski rast je bio posljednjih skoro pola stoljeća snažan, ali je poseban uspon doživjelo više od pola milijarde kineske srednje klase, a sad se i najviši kineski dohodovni percentili smještaju u najviše percentile u svijetu. Ti široko disperzirani dobici rasta jedna su od karakteristika (jedna!) po kojoj se kineski rast bitno razlikuje od hrvatskog. Parafrazirajući naslov poznatog filma „Takva su pravila“, u ovom slučaju slika zapravo izražava karakter i ishode transformacije politekonomskog sustava (Takav je sustav!), koji ima sve pretpostavke za samoreprodukciju. Slika je dakle važna jer indicira kakav je hrvatski kapitalizam, dosad i po svemu – odsad. To je jedna od (brojnih) tema članka Mačkića i suradnika, mora se reći – ne do kraja istaknuta.

• Liberali

Ovdje s boka na scenu upada rasprva koja je uza sve i zanimljivo terminološko pitanje. Smatra se da politički i ekonomski liberalizam, barem u svom radikalnom obliku, polaze od pojedinca koji se oslanja na vlastite snage i prihvaća tržišnu neizvjesnost. Posljednjih se desetljeća to uvriježilo smatrati desnom ideologijom[iii]. Prema istraživanjima niže obrazovani i slabije stojeći glasači, političko će povjerenje vjerojatnije pokloniti HDZ-u, mainstream desnici, a ne ljevici čija bi misija trebala biti da ih štiti. No upravo oni više žive u naprijed opisanim ‘liberalnim okolnostima’, više su izloženi tržišnoj neizvjesnosti i ustvari su više prisiljeni osloniti se na sebe, obitelj i prijatelje, nego bolje obrazovani i bolje stojeći glasači, za koje je, bili oni u državnom ili privatnom sektoru, otvoreno više mogućnosti, a smatra se da valja voditi i politiku koja im ima otvarati više mogućnosti. U krizi od 2009. godine u Hrvatskoj je bez posla ostalo 150 tisuća ljudi, trećina od toga u građevinskom sektoru, tekstilna industrija je praktički eliminirana, rad u trgovini pauperiziran. Izvitoperen je oblik meritokratskog koncepta jednakosti kad se „ne smije dopustiti iseljavanje obrazovanih!“ a iseljavanje manje obrazovanih valjda i nije toliki problem. Pogleda li se izvana ‘to je razumljivo’: manje obrazovani šalju doznake, po čemu je Hrvatska također u europskoj ‘premier ligi’, ali se to manje ističe: „takav je sistem“.

Misli se da bolje obrazovani i bogatiji glasaju za lijeve stranke jer su liberalniji, ali oni nisu ustvari liberali, nego privilegirana klijentela. Prirodno im je i važno da ih vlade u kritičnim trenutcima podupru. Točka. A oni koji zaista žive „klasični liberalizam“, ne znaju i ne zanima ih jesu li liberali. Možda ekonomski rascjep uopće nije nevažan, ali nije demaskiran. To je naravno intelektualno tragično prije svega za lijevo-liberalne političke stranke.

U knjizi Democracy and Prosperity Iversen i Soskice (poznati analitičar inačica kapitalizma) kao pokretača promjena u demokratskim poretcima identificiraju srednju klasu. Prema autorima srednja je klasa glavni zagovornik neoliberalnog svjetonazora. Solidarnost i empatija nisu u vrhu vrijednosti srednje klase nego – ‘zasluge’. Nju ne brinu najbogatiji (1 posto), zaključuju Iverson i Soskice, dok se god njezinim pripadnicima čini da i sami imaju prilike, a ne brinu ih ni siromašni koji prilike nemaju. Kao da slijede logiku: što je manja konkurencija – to bolje. (Iako je tu stvar kompliciranija – bez rada siromašnih i srednja klasa gubi priliku.) Najvažnije što srednja klasa očekuje od države su dakle prilike (uz ostalo kroz besplatnu edukaciju), čak i kad se uđe u duboku krizu. U Čileu, model-zemlji radikalnih pro-tržišnih reformi, upravo je „aspirativna srednja klasa“ zahtijevala, objeručke prihvatila  i koristila mogućnosti zaduživanja koje je otvarala financijalizacija, piše Alejanda Mancilla. Promjena sustava vrijednosti te srednje klase izazvala je dekonstrukciju obrazaca i vrijednosti države blagostanja, inzistiranje na sposobnostima i zaslugama, individualnoj odgovornosti i preuzimanju rizika, potiskivanju pitanja jednakosti i izostanku senzibiliteta (solidarnosti) za one koji osiromaše.[iv]

Ukratko, srednja se klasa predstavlja liberalnom, no za sebe zahtijeva privilegije, što je u nekom ‘izvornom’ shvaćanju ideologije liberalizma neliberalno, nije čudno što kao takva glasa za ‘mainstream ljevicu’, samo kad je ponekad ustoliči na vlast ne zanima je sklapanje kronističkog komplota s gornjih par posto i održanje statusa quo, a posebno je ne zanimaju oni koji prilike za uspon na socijalnoj ljestvici mogu samo sanjati, gubitnici koji su prisiljeni živjeti kao u sustavu klasičnog liberalizma, danas nazvanog neoliberalizmom ili kako već tko hoće. Dakako, to što bi umjetna inteligencija mogla doći po veliki dio srednje klase, profesionalaca i ‘poduzetnika’, svojevrsna je povijesna ironija.

• Jednakost

Marku Grdešiću zahvaljujemo ne samo za inspiraciju za članak nego i za komunikaciju u kojoj je naglasio neke aspekte koji jednakost u suvremenom društvu čine važnom. Od toga da visoka ekonomska nejednakost smanjuje kupovnu moć širokog segmenta stanovništva, a akumulacija bogatstva izaziva krizu priuštivosti (npr. stanovanja), do ovdje već naznačenih političkih ali i ekoloških problema koje izaziva te problema socijalnog povjerenja u društvima visoke nejednakosti.

U jednom razumijevanju stvari postoji problem i s konzekvencijalističkom argumentacijom zagovaranja smanjenja nejednakosti. Pitanje jednakosti jednostavno je nezaobilazno pitanje konstituiranja političke zajednice i društva. Kako ga koje društvo rješava druga je stvar: deliberacijom, javnom raspravom, glasanjem … U nekim se slučajevima jednakost i pravednost preklapaju, jednakost je pravedna, u drugima je nepravedna! I nije samo pravednost (distributivna, recipročna, proporcionalna) isprepletena s jednakošću nego i druge vrijednosti, poput solidarnosti i empatije. A da se ne govori o političkoj i nizu oblika ekonomske i kulturne jednakosti. Nije stvar samo u tome da se dobici i tereti ravnopravno raspodijele kako bi društvo lakše izišlo nakraj s iskušenjima, nego je jednakost konstitutivna komponenta zajednice i društva zahvaljujući kojoj opstaju održavajući kakav takav osjećaj legitimnosti i pravednosti.

---

[i] Smatram zaista zabavnim, pa nekako i akademski poštenim, činjenicu da su Mačkić i suradnici „posebno zahvalili“ Aleksandru Štulhoferu „na detaljnoj i sadržajnoj analizi prve verzije rada“, autoru nagrađenih empirijskih istraživanja koja su imala zadatak provjeriti i potvrditi tezu o egalitarnom sindromu kao prepreci rastu.

[ii] Gledajući podatke više nisam neskroman podsjetiti na svoj doktorat, niz članaka i napokon knjigu o kroni-kapitalizmu u kojima sam nastojao pokazati da je rezultat u kojem se izdvaja uska oligarhija nužan ishod političkoekonomske ideologije koja je vladala u Hrvatskoj u tom razdoblju i da je odgovornost intelektualne javnosti upravo u tome što nije ni diskutirala a kamoli dovodila u pitanje ‘apsolutnu istinu’ te ideologije. Osim nešto neuvjerljivih lunatika/laprdala. Očitom problemu svatko ipak pristupa na svoj način. Kako sam po obrazovanju filozof politike, to sam analizirao ideologiju. Ljudi više vjeruju podatcima, no najviše ‘vlastitim očima’ iako ih od toga nastoje svim silama odvratiti. Vlastite su oči prihvatile sintagmu o 200 obitelji, tko god da ju je politički proizveo odnosno širio, a ona je upravo koncentrirani izraz ideologije koja se onda posprdno naziva ‘pučkom filozofijom’, kao da su puk i filozofija a priori vrijedni prijezira a ne pažnje. U današnjem konceptu znanosti a posebno u današnjem komunikacijskom okruženju (i ovi) podatci su samo šećer na vrhu.

[iii] Imam primjedbu na tu tvrdnju, liberalizam smatram izvorno i kroz cijelu njegovu povijest lijevom idejom i ideologijom, odnosno emancipatornom, do tek posljednjih desetljeća kad je nastupila terminološka zbrka, ali to sad nije predmet rasprave.

[iv] Pojam srednje klase ispunjava se različitim sadržajima. Izvorno, na iskonu kapitalizma, srednja je klasa bila ‘treći stalež’ između aristokracije i klera, unutar koje su se od seljaka, i trgovaca izdvojili poduzetnici, tzv buržoazija. Poslije, srednjom su se klasom počeli smatrati svi ‘profesionalci’. Oba ta razumijevanja su bolja nego kvantitativno tumačenje srednje klase kao one između bogatih i siromašnih, iako se u nekim društvima ta statistička srednja klasa preklapa s prije spomenutim kvalitativnim određenjima srednje klase.