Ulazak politologije u ekonomsku znanost. Kina opovrgava

Nobelova nagrada za ekonomiju Acemogluu, Robinsonu i Johnsonu potpuno je logična, piše Josip Lučev u pregledu njihovih najvažnijih članaka. U ekonomsku su znanost unijeli teme i probleme koji tradicionalno spadaju u domenu politologije, no neke su njihove ideje suviše pojednostavljene i ne poklapaju se uvijek sa stvarnim razvojem

• Naslovna fotografija: Daron Acemoglu, Simon Johnson i James A. Robinson (Niklas Elmehed / Nobel Prize Outreach).

• Dr. sc. Josip Lučev docent je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Prve Nobelove nagrade su dodijeljene 1901. godine u kategorijama koje je oporučno odredio sam Alfred Nobel (mir, književnost, kemija, fizika i medicina/fiziologija). Tek 1968. je donacijom švedske središnje banke uspostavljena i Nagrada Švedske banke za ekonomske znanosti u sjećanje na Alfreda Nobela. Nagrada ima služben karakter, njezini se dobitnici navode uz ostalih pet kategorija na službenoj stranici, a popratna novčana nagrada je u istom iznosu (danas je to 11 milijuna SEK, odnosno oko 962000 EUR[1]). No, ova Nobelova nagrada se pojavila kasnije i uz ponešto kontroverzi. Pokraj neutralnih prirodnih znanosti i uzvišenih kategorija mira i književnosti, nekima se ekonomija sama po sebi čini prljavom i nevrijednom Nobelove iskupljivačke vizije. Niz Nobelovih živih srodnika je tako izrazio nezadovoljstvo takvom nagradom, a s njom je spisak kategorija i zaključen. Neće biti sedme kategorije.

Izbor za nagradu je često teško predvidjeti. Radi se o ekonomistima (mada su nagradu dobivali i politolozi, psiholozi i matematičari), često s prestižnih institucija koji se na uvjerljiv način (dakle, suvremenim metodama) bave relevantnim temama. Izbor relevantne teme je dakako podložan promjenjivoj modi u ekonomskoj znanosti. Ne čudi da je takav izbor ponekad bio kritiziran zbog slijeđenja srednje struje i težeg odavanja priznanja onima koji se nalaze na istraživačkim marginama. Također ne čudi to što su dobitnici poprilično koncentrirani u globalno relevantnim središtima ekonomske znanosti. Tako od 96 dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju njih 71 dolazi iz SAD (s time da su moguće i dvostruke državne „pripadnosti“), a samo je još UK značajnije predstavljen sa 13 laureata (sve ostale zemlje imaju 4 ili manje). Ove nagrade imaju dakle izrazito atlantski, anglo-američki karakter. Dobitnici su koncentrirani i u institucijama s kojih dolaze. Svoje doktorate je njih 14 steklo na MIT, 13 na Harvardu, a 10 na Chicagu. Skoro 40% svih dobitnika su dakle bivši doktorandi sa samo tri američka sveučilišta.

Ideje trojice ovogodišnjih dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju su nerazmrsive i teško je nagraditi samo jednog. Jedna od njih je da postoje institucije korisne za ekonomski rast i institucije koji rast suzbijaju.

Izbor je u neku ruku savršeno logičan. Daron Acemoglu je svakako jedan od najznačajnijih živih ekonomista. Na RePEc-ovoj bazi podataka ekonomskih publikacija ga trenutno vode kao drugog najutjecajnijeg ekonomista na svijetu (prvi je Andrei Shleifer). Google Scholar pak bilježi 248575 citata i h-indeks[2] 175, a to su bibliometrijski indikatori koji su daleko izvan dohvata velike većine znanstvenika. Druga dva ovogodišnja dobitnika su na RePEc listi 132. (Robinson) i 175. (Johnson), a prema Google Scholar bibliometriji Robinson ima 121166 citata i h-indeks 104, a Johnson 89338 citata i h-indeks 62. Usporedbe radi, prošlogodišnju nagradu je dobila Claudia Goldin na 120. mjestu RePEc liste, a s 50436 citata i h-indeksom 85, a godinu prije Ben Bernanke (22. mjesto, 120561 citata, h-indeks 107), Philip Dybvig (838. mjesto, 23129 citata i h-indeks 38) i Douglass Diamond (290. mjesto, 66382 citata i h-indeks 36). Očito Acemoglu jako dobro kotira među dobitnicima prema formalnim mjerilima, iako ima i onih malobrojnijih koji ga nadilaze: primjerice Paul Krugman ima 288299 citata (uz h-indeks 175 i 43. mjesto na RePEc-ovoj listi), a Joseph Stiglitz 387604 (h-indeks 241 i 4. mjesto).

Sva trojica ovogodišnjih dobitnika se mogu smatrati i američkim ekonomistima (mada je Acemoglu izvorno iz Turske a Robinson i Johnson iz UK, pa se uobičajenim ključevima razumijevanja znanstvene pripadnosti radi o jednom tursko-američkom i dva britansko-američka ekonomista). Acemoglu je doktorirao na londonskom LSE-u (peta Nobelova nagrada za to sveučilište), Johnson na MIT-u (najčešća institucija do sada) a Robinson na Yaleu (četvrta nagrada). I to je dakle u skladu s dosadašnjim trendovima. Nobelovci i ove godine pripadaju prestižnim sveučilištima.

Logično je i da su nagradu osvojili zajedno jer se Acemoglu, Johnson i Robinson u najvažnijim publikacijama rotiraju u raznim sastavima. AJR se zapravo često u literaturi pojavljuje kao kolektivna autorska oznaka. Sva trojica su daleko najviše citata ostvarili u publikacijama u kojima su objavljivali zajedno barem s jednim od preostale dvojice. Tako su njihove ideje nerazmrsive i teško je nagraditi  samo jednog.

­­

Usporedbom podataka o smrtnosti europskih kolonizatora u raznim kolonijama s trenutnim razinama BDP per capita dolaze do zanimljivog zaključka.

Osnovne ideje koje su uzdignule AJR na položaj visoke vidljivosti tiču se institucija i njihove uloge u osiguravanju gospodarskog uspjeha. Ukupna ideja koju razvijaju kroz niz tekstova je da postoje institucije korisne za ekonomski rast i institucije koji rast suzbijaju. Prve su inkluzivne, a počinju s političkim institucijama u kojima je moć raspršena (odnosno tendira demokraciji). S vremenom dolazi do zaštite mnogih (a ne samo elita na štetu većine), pa se može razviti i funkcionalno tržište na kojem se isplati inovirati i prihvaćati rizik. S druge strane ekstraktivne institucije koncentriraju političku moć, osiguravaju zaštitu političkih i ekonomskih elita i samim time ne stvaraju funkcionalna tržišta.

Razvoj ovih ideja počinje zajedničkim tekstom trojice autora iz 2001. godine[3] u kojem pristupaju raznovrsnosti institucija i rasta kroz kvazi-eksperimentalan pristup. Koriste podatke o smrtnosti europskih kolonizatora u raznim kolonijama, uspoređuju s trenutnim razinama BDP per capita i dolaze do zanimljivog zaključka. Što je smrtnost kolonizatora veća (a time lokacija za njih opasnija), to je suvremena razvijenost tih zemalja viša. U njihovoj interpretaciji uzrok tom odnosu je taj što kolonizatori nisu mogli naseliti opasnu lokaciju, već su je mogli samo opteretiti tankim slojem elita i uspostaviti ekstraktivne institucije koje bi s vremenom štetile rastu. Zajednički tekst iz 2002. godine[4] se bavi s ključnom promjenom u tendencijama razvoja kroz period europske kolonizacije. Bogata područja oko 1500. godine koja su kolonizirana  u suvremenim su svjetskim razmjerima postala relativno siromašna, a siromašna kolonizirana područja su postala relativno bogata.

Slabo naseljena područja su privlačila naseljavanje Europljana koji su imali poticaj složiti inkluzivne institucije jer su one primarno bile namijenjene razvoju njihovih društava.

Tu zanimljivu okolnost autori nazivaju velikim zaokretom (Great Reversal). Razlog je taj da je dodatni poticaj za uspostavu ekstraktivnih institucija bila gusta naseljenost i relativno bogatstvo. U takvim područjima se nešto moglo i opljačkati. A slabo naseljena područja su privlačila naseljavanje Europljana koji su imali poticaj složiti inkluzivne institucije jer su one primarno bile namijenjene razvoju njihovih društava. Ova pravilnost vrijedi samo za kolonizirana područja (nema velikog zaokreta u nekoloniziranim područjima) i samo u periodu koji se poklapa s europskom kolonizacijom (dakle nakon 1500.).

Ukupno ova dva ključna teksta nude objašnjenje uspjeha kolonija. Područja s umjerenom klimom i slabom naseljenosti (npr. današnji SAD i Kanada) su mogla stvoriti ekonomski korisne institucije. U toj klimi su u odsustvu malarije Europljani preživljavali, relativno siromaštvo nije privlačilo pljačku kao jedini motiv naseljavanja, a relativno mala naseljenost je omogućila da se formira Europska populacija koja stvara pravila i zakone za vlastito upravljanje – odnosno inkluzivne institucije. Na ovu su široku temu autori objavili niz studija, od čega treba izdvojiti i jednu od najpopularnijih knjiga svoje vrste, Why Nations Fail[5] (Acemoglu i Robinson, 2012) i široku empirijsku analizu teza o gospodarskom učinku demokracije (Acemoglu, Naidu, Restrepo i Robinson, 2019). Ovom analizom pokazuju da demokratske reforme trebaju dvadesetak godina da se može uočiti njihov učinak na gospodarstvo, ali je taj učinak popriličan i iznosi oko 20% BDP per capita (ibid: 26).

Neizbježno pitanje koje se pojavilo je ono o izostanku pozitivnih reformi – u konačnici bi reforme koje dugoročno povećavaju ekonomske rezultate povećale rentijerske prihode korumpiranih elita. Zašto dakle elite ne omoguće takve reforme; zašto su suboptimalne institucije uopće održive? U nizu radova AJR otvaraju ovo pitanje kroz koncepte demokratizacije[6]. Efektivno se suočavaju s politološkim pitanjem kroz ekonomske alate i modeliraju vjerojatnost događaja poput revolucije i demokratizacije. Uobičajenim pristupima u literaturi su naglašavali različite aspekte demokratizacije: modernizacija stvara potražnju za demokracijom, strateške interakcije elita i njihove ishode, demokratizaciju odozdo kroz popularnu mobilizaciju. AJR doprinosi literaturi o demokratizaciji kroz uvažavanje strukturnih uvjeta i uloga kriza, naglašavajući i problem vjerodostojne obveze elita na promjenu u kontekstu socijalnog konflikta.

Revolucija bi bila štetnija za elite od nadziranog transfera moći, stoga je širenje glasačkih prava u 20. stoljeću strateška prevencija.

Širenje glasačkih prava u razvijenim društvima u ranom 20. stoljeću je u tom smislu strateška prevencija buduće revolucije koja bi bila štetnija za elite od nadziranog transfera moći i resursa koji sugerira demokratizacija. AJR razmatraju i ulogu tehnologije u socijalnom konfliktu – gdje nova tehnologija može potkopati prednosti u kojima uživaju moćne elite. Samim time, strateška odluka elita može biti i blokiranje upotrebe određene tehnologije. Tehnička zaostalost Rusije i Austro-Ugarske u vrijeme kada su se ostale velesile industrijalizirale su primjeri takve blokade. Kasniji radovi (KVA, 2024: 34-35) će naglašavati i ravnotežna stanja u strateškim interakcijama između elita i građana gdje manjkava demokracija može biti rezultat raskoraka između stvarne političke moći (de facto moć) i formalne demokracije (de jure moć). U tom smislu treba spomenuti i relativno recentnu knjigu The Narrow Corridor u kojoj se ravnoteža traži između države i društva u stalnoj interakciji i razvoju (Acemoglu i Robinson, 2019).

Ideje koje su osvojile Nobelovu nagradu za ekonomiju ove godine su bile često kritizirane. Jeffrey Sachs (2012) je u svojoj recenziji knjige Why Nations Fail tako smatrao da su argumenti suviše pojednostavljeni i da sistematično ignoriraju sve čimbenike koji nisu institucije u objašnjavanju razvoja. To je konkretna zamjerka. Takvi ignorirani čimbenici bi mogli biti geopolitički i geografski položaj, kultura i prisutnost egzogenih šokova. Teorija je u tom smislu previše deterministička. Ili su institucije inkluzivne i rezultat je rast, ili su ekstraktivne i rezultat je propast. A stvarnost je daleko kompleksnija. Fukuyama (2012) je pak smatrao da ne uzimaju razvojni kapacitet država dovoljno ozbiljno – planirane aktivnosti i strategije su moguće i povijesno itekako važne.

Konačno, neki autori su isticali i činjenicu da empirijski podaci ne idu u prilog usporavanju inovacija u Kini koje su anticipirali Acemoglu i Robinson (Lučev, 2021: 287). Ovo pitanje je akutno važno za neposrednu geopolitičku i geoekonomsku budućnost. Kad bi autori bili u pravu sa svojom prognozom za Kinu, onda bi neposredna budućnost trebala nalikovati sovjetskom rastu 70-ih i 80-ih. Raniji rast je bio brži od razine rasta u SAD-u ili Zapadnoj Europi ali političke ekstraktivne institucije onemogućuju potrebnu inovativnost. Rast sada nužno posustaje i pada ispod Zapadne razine. Samo što se to do danas nije dogodilo. Rast Kine je sve niži, ali to odgovara očekivanjima od zemlje koja razvija srednju klasu, povećava svoj dohodak i plaće i sve više zavisi od vlastitog, a sve manje od izvoznih tržišta. Taj isti rast je i dalje kontinuirano iznad Zapadne razine rasta. Istovremeno je broj prijavljenih patenata u Kini daleko veći od bilo koje druge zemlje (WIPO, 2024), pa se ne može raditi niti o manjkavoj sposobnosti za usko shvaćenim inovacijama. To naravno ne znači da se kineski rast neće u budućnosti ispuhati na razinu ispod Zapadne.

Već danas je vrlo očito ono što je moralo biti razvidno i 2012. godine kada je objavljena knjiga Why Nations Fail, a to je da je opis Kine u njoj poprilično anakron. Kina ni tada ni sada više ne zavisi od tehnološkog sustizanja Zapada, a sve je jasnije da je uspješno model rasta temeljen na konkurentnom izvozu zamijenila modelom rasta koji zavisi od domaće potrošnje.

Konačno je i trenutna razina BND per capita u Kini na 13400USD, što je nadomak trenutne granice od 14000USD koja bi bila potrebna da se Kina formalno počne smatrati zemljom visokog dohotka. Taj se ekonomski uspjeh odvija u prisutnosti ekstraktivnih političkih institucija pa je Kina očiti test za tvrdnje ovogodišnjih nobelovaca. Argument o Kini je predstavljen na neopovrgljiv način – ako institucije ne postanu inkluzivne, rast će u nekoj neodredivoj budućnosti implodirati. Ako nije do sada, to samo znači da će se tek dogoditi. S jedne strane, po definiciji, takav iskaz ne može biti znanstven. S druge strane, kako vrijeme odmiče, sve je jasnije da Kina ostaje protuargument osnovnim tvrdnjama AJR.

Teorija je možda mjestimično suviše pojednostavljena, ali je usprkos tome značajno pridonijela razvoju tema institucija. U ekonomsku znanost su tako autori unijeli teme i probleme koje tradicionalno spadaju u domenu politologije. U politologiju su pak usput unijeli analizu, modele i argumente o ključnim problemima. Njihov znanstveni domet je iznimno velik u svakom smislu u kojem ga možemo kvantificirati. Istovremeno je zamjetna i njihova sposobnost formuliranja osnovnih teza na način da mogu biti probavljive i široj javnosti. Ukupno je izbor za dodjelu Nobelove nagrade za ekonomiju ove godine bio – potpuno logičan.

• Bilješke

[1] Dakako, ovo je bruto iznos. Kada nagradu dobije troje dobitnika, udio jednoga nakon oporezivanja može vrijediti tek ekvivalent malog stana u Zagrebu.

[2] H-indeks je učestala mjera citiranosti – odnosi se na broj radova citiranih barem isti broj puta. Acemogluov h-indeks 175 tako znači da je napisao 175 radova od kojih je svaki citiran barem 175 puta.

[3] Acemoglu, Johnson i Robinson (2001) je strašno popularan tekst, do danas na Google Scholaru bilježi preko 18000 citata.

[4] Također vrlo popularan tekst s preko 7000 citata.

[5] Ova je knjiga namijenjena i široj javnosti ali je na Google Scholaru zabilježeno čak 17105 znanstvenih citata. U hrvatskom prijevodu je objavljena kao Zašto nacije propadaju 2017. godine.

[6] Economic Origins of Dictatorship and Democracy (Acemoglu i Robinson, 2005) je s 8261 citata na Google Scholaru njihov najznačajniji doprinos ovoj temi po citiranosti.

• Literatura

Acemoglu, D., Johnson, S. i Robinson, J. A. (2001). The Colonial Origins of Comparative Development: An Empirical Investigation. American Economic Review, 91(5), 1369-1401.

Acemoglu, D., Johnson, S. i Robinson, J. A. (2002). Reversal of Fortune: Geography and Institutions in the Making of the Modern World Income Distribution. The Quarterly Journal of Economics, 117(4), 1231-1294.

Acemoglu, D., i Robinson, J. A. (2005). Economic Origins of Dictatorship and Democracy. Cambridge University Press.

Acemoglu, D. i Robinson, J. A (2012). Why Nations Fail: The Origins of Power, Prosperity and Poverty. London: Profile.

Acemoglu, D., Naidu, S., Restrepo, P. i Robinson, J. A. (2019). Democracy Does Cause Growth. Journal of Political Economy, 127(1), 47-100.

Fukuyama, F. (1989). Acemoglu and Robinson on Why Nations Fail. The American Interest. http://blogs.the-american-interest.com/2012/03/26/acemoglu-and-robinson-on-why-nations-fail/

Google Scholar (2024). https://scholar.google.com (27.10.2024)

IDEAS (2024). Top 10% Authors, as of September 2024 https://ideas.repec.org/top/top.person.all.html

KVA (2024). Scientific Background to the Sveriges Riksbank Prize in Economic Sciences in Memory of Alfred Nobel 2024. https://www.nobelprize.org/uploads/2024/10/advanced-economicsciencesprize2024.pdf

Lučev, J. (2021). Systemic Cycle and Institutional Change: Labor Markets in the USA, Germany and China. Palgrave Macmillan.

Sachs, J. (2012). Government, Geography, and Growth: The True Drivers of Economic Development. Foreign Affairs, 91 (5), 141-150.

WIPO (2024). IP Facts and Figures. https://www.wipo.int/en/ipfactsandfigures/patents