Festival eksperimentalnog filma i videa: imitacije imitacija

U Zagrebu je od 26. do 29. rujna u Kinu Studentski centar održan 15. internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa - 25 FPS Festival. Prema uvidu Ljiljane Mikulčić čini se da su se filmovi u programima Konkurencije više oslanjali na naraciju nego na eksperimentiranje

• Autorica članka Ljiljana Mikulčić, slobodna umjetnica iz Zagreba, magistrirala je film na San Francisco State University, a radi postdiplomskog istraživanja Pokreta u kineskom tradicionalnom teatru – Pekinškoj Operi, boravila je na Akademiji kineskog tradicionalnog kazališta u Beijingu

Ovaj festival tradicionalno grupira filmove u 4 kategorije. Konkurencija se sastoji od pet natjecateljskih programa, Refleksi okupljaju domaće naslove, Žiri predstavlja  daje mogućnost svakom od tri člana žirija da predstavi filmove po svom izboru, a Expanded cinema predstavlja događanja koje festival naziva audiovizualnim performansima. Ovaj se članak bavi nekim od filmova iz programa Konkurencija koje slaže tim selektora Mario Kozina, Marina Kožul i Branka Valjin.

Nakon odgledane Konkurencije može se uočiti da se selektori uglavnom, kao i na prethodnom festivalu, oslanjaju na  filmove koji se bave pripovijedanjem. Skoro svaki film uključen u konkurenciju ima problem nedovoljnog istraživanja/eksperimentiranja s narativnim u odnosu na vizualno. Problem pripovijedanja u eksperimentalnom filmu pojavljuje se kad se pokaže naivnim u odnosu na pripovijedanje u narativnom (igranom) filmu. Filmska umjetnost je sve do 1950-tih istraživala  filmski jezik u odnosu na priču koju je namjeravala ispričati s ciljem da se što više približi pripovjedanju iz doba realizma 19 stoljeća. U pedesetima je stvoren holivudski stil koji je dostigao jasnost klasične trodjelne strukture i tako  stvorio temelje za daljnje istraživanje filmske narativnosti. Filmovi Roberta Altmana su sjajan primjer pripovijedanja utemeljenog na klasičnoj strukturi koju Altman razbija fragmentacijom, te skokovitim prijelazima iz priče u priču, a da se ne gubi nit i razumijevanje teme koju film razvija. Može se spomenuti i film koji je primjer ‘priče bez prepričavanja priče’. To je kratki eksperimentalni film Vladislava Kneževića  Završni krug koji uspješnim razvojem teme stvara ‘priču’ (stvara, ne priča, ne pripovijeda) koja se gledateljima ne nameće eksplicitno. Taj film je remek-djelo i po svojoj vrijednosti na istoj razini s Altmanovim npr. dugometražnim filmom Gosford Park.

Konkurencija 1 otvorena je filmom Ono što će doći je samo obećanje (Nizozemska /Italija/Novi Zeland, 22 min, 2019.) filmskog kolektiva Flatform. Snimljen je na otoku Funafuti iz arhipelaga Tuvalu, koji podnosi velike razlike u temperaturi zbog zatopljenja oceana. Slana oceanska voda izvire u selo kroz kanale i pukotine u periodima između suša. Film se sastoji od nizanja prizora koji se pretapaju jedni (stanje suše) u druge (oceanska voda u selu do otprilike 20 cm visine). Kontrast sušnog perioda s onim vlažnim ostvaren je zanimljivom dosjetkom u vrlo dobrom tehničkom izdanju. Najprije vidimo kadar koji prikazuje sušu i onda se na istom mjestu umeće kadar poplave. Dojam je pojačan time što je ista osoba prisutna i u jednom i u drugom kadru na točno istom mjestu. Gotovo je cijeli film snimljen paniranjem na lijevo s utiskom jednog neprekinutog kadra. Tako nam se malo pomalo otkrivaju stanovnici sela u statičnim pozicijama koje su im nametnuli autori. Dakle, nema kretanja ljudi sve dok kamera odluči uzvinuti se i pokazati nam geografski položaj sela iz ptičje perspektive. Bez približavanja stanovnicima otoka kojima bi se dao glas, autori su odlučili završiti film otočkim bendom i njihovom zanimljivom etno glazbom, koju sigurno, i bez opasnosti, stvaraju na rubu oceana.

Film Ulaz u Ceutu  (Francuska/Maroko, 19′, 2019.) Rande Maroufi je zanimljiva priča inspirirana doživljajima njenog oca koji je radio kao carinik na prijelazu Španjolske i Maroka. Autorica je za ovaj film odlučila rekonstruirati  cijeli niz situacija koje su se svakodnevno događale na tom prijelazu. U ovoj rekonstrukciji brojni krijumčari, ali i preprodavači-šverceri od kojih su većina marokanske žene, nastupaju kao ‘akteri drame iz aktualne geopolitičke kartografije’. Lokacija događanja filma je velika, otvorena hala bez pregrada. Autorica ju je iscrtavanjem linija po podu podijelila u razne manje prostore tako da pomicanjem kamere vidimo sve događaje nerazdvojene zidovima. I u ovome filmu kao i prethodnom tehničke mogućnosti snimanja odvele su autoricu u dugo paniranje na lijevo i uzlet do ptičje perspektive. Kroz priču vodi duhovita voice-over naratorica. Film je uredan, nepretenciozan i zanimljiv.

Još jedan odlazak (Hrvatska, 11 min, 2019.) Renate Poljak istražio je zanimljivu temu potopa admiralskog broda VIS Jugoslavenske mornarice 2016. godine kako bi postao atrakcija za ronioce.  Brod je danas u podmorju u blizini Brijuna. Film je ostao na pokušaju svladavanja teme koja se pokazala preširokom za tako kratki film, bez obzira na namjeravana ‘metaforička i simbolička značenja’ i ‘socio-psihološke konotacije’ koje filmu pripisuje sinopsis. Renata Poljak  ima veliku količinu materijala (dobrog!) ali on iz filma bježi od autoričina umjetničkog zahvata. Dobar odnos priče i plota te sposobnost kontroliranja značenjske strukture filma presudni su za uspjeh bilo koje vrste filma koji se želi baviti ‘pripovijedanjem’. Bilo kako bilo, film je i u ovom izdanju vrijedan pažnje. I zapravo jedini je u programu konkurencije koji poziva na diskusiju, jer potiče razne dojmove i vrijednosne sudove – što je svakako prednost.

Zombiji (Belgija, 14 min 2019.) film autora Baloja, namjerno je kičasto filmsko izdanje o stvarnosti vremena koje je opsjednuto upotrebom selfija, važnošću frizerskih salona, ludih klubova i isticanjem vanjštine do krajnjih razmjera. U film je uloženo puno dizajnerskog truda i neke od pokretnih slika unutar filma su izuzetno dojmljive kao npr. ona u kojoj muškarac transvestit leži u kostimu sirene na hrpi smeća.

Konkurencija 2 započela je filmom Demonsko (Australija, 29 min, 2019.) Pie Borg. To je dokumentarni film rađen prilično klasičnim postupcima (ništa ni hibridno ni eksperimentalno). Razvija temu sotonske panike 1970-tih i 80-tih. Autorica spaja arhivske snimke s rekonstrukcijama događaja koji otkrivaju psihijatrijske metode koje u potrazi za istinom stupaju u kontakt s mogućim svjedocima. Pitanje je da li psihijatri u seansama nenamjerno smještaju u svijest pacijenta ne-dogođeno kao dogođeno. Film je jasno i odgovorno napravljen. Redateljica film trenutno pretvara u dugometražni.

Vever za Barbaru (Gvatemala/USA, 12 min 2019.) film je Deborah Stratman u kojemu ‘međugeneracijsko povezivanje triju filmašica izlazi iz napuštenih projekata Maye Deren i Barbare Hammer’. Film koristi materijal koji je Barbara Hammer snimila 1975. godine u Gvatemali na svom putovanju motociklom kroz tu zemlju. U film je uključeno i razmišljanje Maye Deren o susretima koje je imala na Haitiju 50-tih godina prošlog stoljeća dok je istraživala vudu običaje. Prema sinopsisu filma ‘vever’ je crtež korišten u vudu praksama kojim se prizivao Loa, odnosno Bog.  Ovaj film bi mogao poslužiti kao dobar textbook za studente filma. Naime, jedan od prvih studentskih pristupa proizvodnji filma sastoji se od snimljenog dokumentarnog materijala (uglavnom iz ruke) na koji se onda voice-overom nakalemi određeni narativ osobne prirode ili čak neki znanstveni. Ali budući da se ovdje radi o materijalu slavnih Barbare Hammer i Maye Deren, autorica filma Vever ostvarila je poseban kontekst pristupa filmu. Montažna struktura filma odgovara u prvom dijelu filma doslovno na ritam glazbe iz filma Maye Deren Meshes of the Afternoon (jedan od najpoznatijih i najgledanijih eksperimentalnih filmova ikada) koju je napisao Teiji Ito. Film Vever je izuzetno dobro strukturalno zaokružen pričom same Barbare Hammer koja tek pri kraju filma objašnjava snimke iz Gvatemale koje čine vizualni materijal filma. Saznajemo da nije imala namjeru putovati tako daleko, ali eto dogodilo se zbog prekida emotivne veze koju je željela, ali kojom nije bila zadovoljna. Tri filmašice su se spojile dobrim osjećajem Deborah Stratman za ritam i značenjsku kontrolu filma. Film je ostvario dobru ravnotežu odnosa forme i sadržaja.

Altiplano (Čile/Argentina/Kanada, 15:30 min, 2018.) Malene Szlam je film snimljen u Andama i fokusira se na ‘geološki svijet slanih ravnica, vulkanskih pustinja i obojenih jezera’. Autorica istražuje odnos između svijeta prirode, percepcije i intuitivnih procesa, kako nam to sama objašnjava u sinopsisu i kratkoj biografiji. I to doista i radi. Snimljeni dokumentarni materijal pretvara u svoj vizualni doživljaj kojim oblikuje stanja stvari putem svoje osobne umjetničke prakse. Dakle, gotovo alkemijski pretvara dokumentarni materijal u materijal svog osobnog umjetničkog izraza. I to iako primjenjuje poznate eksperimentalne postupke uključujući drhtavost slike i superimpozicije kojima mijenja prvotnu kompoziciju kadra. Ovaj film svoju priču konstruira bez bilo kakvog teksta i po tome se razlikuje od gotovo svih ostalih filmova u konkurenciji. Jedan od najboljih filmova ovog festivala.

Konkurencija 3 otvorila se filmom Krutost 1 -3/7 (Austrija, 9 min, 2018) Alberta Sacklija. Ovaj film je više intimna potreba umjetnika za ekspresijom osobnog stanja (i percepcije svoje umjetnosti?) nego filmsko umjetničko djelo koje bi trebalo istražiti. Igrajući se sa svojim penisom u jednom kadru koji je montažno izrezuckao (kadar, ne penis) kako bi dobio montažno skokovit ritam filma, autor se smješta u razne pozicije sjedenja na stolici – već prema tome ima li erekciju ili nema. Povremeno u pomoć uzima časopise koji preferiraju gola ženska tijela.  Uspjeh filma je što je izbjegao svaku pornografsku zamku.

Dostava snova (Kina, 9 min, 2018.) film je Yuan Zhenga. Razvija priču o snovima dostavljača koji je zaspao na klupi. Poetičan pristup portretiranju jednog dostavljača i njegovih snova, u trenucima dok spava na klupi u parku, izgradio se isprekidanim voice-over narativom koji prati vizualnost koja spaja Kinu s raznim dijelovima svijeta. Tako u istom kadru vidimo egipatsku Sfingu smještenu pored Akropole u Grčkoj npr.. Ispred njih u istom kadru smješteni su dostavljači na svojim motociklima u zaustavljenom pokretu. Voice-over narator govori šapatom aludirajući tako na spavača kojeg kao da ne želi probuditi. I u ovom filmu akteri su često zaustavljeni dok kamera panira lijevo ili desno. Kao kontrast takvim kadrovima umeću se oni koji su snimani iz ruke, drhtavi i fokusirani na detalj predmeta koji snimaju. Česta pretapanja i superimpozicije u ovom filmu djeluju čeznutljivo, poetično i umirujuće.

Život na zemlji (Švicarska, 35 min, 2019.) istražuje priču hakera koji je skrivio smrt stvarne osobe. Iako poznat po ‘online prevarama može se sresti samo preko njegovog avatara u Kroko-klubu video igre Život na zemlji’. Priča se u filmu razvija kroz avatare koji izgledaju poput izglancanih plastičnih lutaka. U pozadini skoro svakog kadra teče projekcija koja prikazuje raznorazne detalje iz stvarnog života. Narativ je pravolinijski, s jasnim početkom, sredinom i krajem.

Nanosi zvuka (Francuska, 8 min, 2019.) apstraktan je crno-bijeli film Stefano Canapea. Zanimljiv je po zvuku koji napada i razara vizualno.

Konkurencija 4 otvorila se dokumentarnim filmom Jean-Jacques Martinoda Sandovalov metak (SANDOVAL’S BULLET – Ekvador, 17 min, 2019.) u kojemu narator autobiografski objašnjava događaj u kojemu se našao dok je spašavao svog brata od smrti. Voice-over metodom pripovijedanja započinje objašnjavati događaj linearnim slijedom i to u pratnji vizualno crnog kadra. Tako se gledatelji usredotočuju samo na njegov glas i priču koju priča. Priča se dotiče njegovog brata Isidra kojeg je netko ustrijelio, koji je onda uslijed toga umro i nakon 4 minute oživio. U trenutku povrata u život brat Isidro počeo je pjevati. I u ovom trenutku filma, u trenutku povratka u život, kadrovi prirode (obrađeni uglavnom stroboskopskim efektima) prekriju crnilo filmskog platna. Narator nastavlja svoju priču tijekom cijelog filma. U jednom trenutku filma vidimo i brata koji počne pričati o istom događaju iz svog iskustva.  Iz ruke snimljen dokumentarni materijal od kojeg se film sastoji povremeno se razbija jednostavnim eksperimenalnim postupcima. Film je snimljen u seoskom ambijentu čije detalje vizualno naglašava.

27 crtica o mome tati (Kanada, 26 min, 2019.) je tradicionalno napravljen autobiografski dokumentarni film koji je lako i zanimljivo gledati. Sjećanjem na svoje djetinjstvo autor filma, Mike Hoolboom, naglašava dobre odnose koje je imao sa svojim roditeljima, posebno ocem kojemu je i posvetio film. Koristi arhivske porodične snimke i fotografije i voice-over naraciju. Tako je film i svojevrsna zahvala roditeljima na životu koji je autoru filma podaren.

Uspomena (Njemačka/Nizozemska, 21 min, 2019.) je tužna i teška priča autorica Miriam Gossing i Line Sieckmann o ženi koja čeka svog muškarca pomorca koji joj poklanja porcelanske figurice kupljene od prostitutki; dakle nije joj vjeran i to pokazuje poklonima za koje ona otkriva da su zapravo neprimjereni. Putem njene voice-over priče saznajemo da ona nije jedina u toj situaciji. Iako monotona atmosfera ovog filma dovodi u pitanje njegov razvoj, na kraju uviđam da je strukturalno jako dobro sastavljen. Problem je u pretencioznosti naratorice koja više pazi kako izgovara tekst nego na samu ispovijed koju je odlučila podijeliti s nama. Neuvjerljivost šteti filmu tako da se filmska voice-over autobiografska ispovijed iscrpljuje sve više tijekom filma u suradnji sa statičnim kadrovima interijera broda bez prisustva ljudi. Ipak, film je jedan od najboljih na festivalu po linearno ispričanoj priči začinjenoj poetikom eksperimentalnog filma. I jedan je od dva (drugi je Altiplano) u programu konkurencije koji su uspjeli stvoriti unutarnji život filma. Prazni prostori broda vizualno su iskomunicirali priču o praznini i uzaludnosti čekanja/iščekivanja.

U Konkurenciju 5 uključen je i film zanimljivog naslova Neka svaki pokret zaustavi vjetar (Francuska, 21 min, 2019.) Autorica Yuyan Wang postigla je poetičnu ljepotu vizualnosti i oslobađajuću tišinu filma. Film je jednostavan, a opet duboko promišljen. Prikazuje i istovremeno analizira stanja čije elemente oslobađa i spaja s drugima unutar same filmske kretnje. Snimljen je u kamenolomu udaljenom dvjesto kilometara od Pekinga. Kamena prašina (kao posljedica rada kamenorezača) iskorištena je da sakrije prizore, ali i da ih istovremeno otkrije. Snimke pokazuju uglavnom ljude, tihe i gotovo jedva vidljive u njihovom suživotu s kamenom, vodom … Ali kamen, voda, pa i zrak pun kamene prašine pojavljuju se kao glavni akteri jer uspijevaju ostvariti i svoje nezavisno postojanje. Film se zaokružuje u uspješnu poetičnu cjelinu i rado se gleda nekoliko puta.

S(a)vršena prošlost (Portugal, 23 min, 2019.) film je Jorgea Jácomea o Portugalu ‘koji je utonuo u bolnu čežnju za prošlošću’. Sinopsis citira Pedra Penima: «Ovaj osjećaj zajednički je mnogim geografskim širinama, a često je predstavljen kao dijagnoza, poricanje bolne sadašnjosti nauštrb žudnji za povratkom u veličanstvenu prošlost.»

Autor razvija temu prisjećanja na događaje iz povijesti svijeta kroz dijalog ispisan tekstom koji se naslanja na narativno ne-povezan vizualni materijal, koji se doima kao kolekcija found footage (iako su imena snimatelja ovog filma navedena na špici filma.) Film je tih, i u toj tišini dijalog koji čitamo čini se zanimljivijim od vizualnog materijala.

Film Silvestara Kolbasa Toranj (Hrvatska, 12 min, 2019.) zaustavlja se na tek zanimljivoj vizualnosti. Koristeći se dronovima (kao filmskom kamerom) autor je odlučio krenuti snimkama iz stražnjeg prostora Tehničkog muzeja prema Agrokorovom tornju uzdižući dron od donjeg dijela tornja do vrha. I tako nekoliko puta, svaki put sve se više približavajući samoj staklenoj strukturi zgrade, koja zanimljivo reflektira okolinu u reprezentacijama svijeta koje odzvanjaju njenom staklenom fasadom.

Do ove je godine u program konkurencije bio uključen uglavnom samo jedan hrvatski naslov. Ove godine uključena su tri. Petnaest godina stvaranja festivala rezultiralo je s prosječno 130 posjetitelja koji su se mogli izbrojati na svakom posebnom programu Konkurencije.