Da naš današnji položaj ne uzimamo „zdravo za gotovo“ važno je sjetiti se da su ljudi ubijani kako bismo imali 8-satni radni dan: osam organizatora skupa u Chicagu osuđeno je na smrt zbog njihovih političkih uvjerenja, a ne zbog djela.
-
Naslovna slika, grafika iz Harper’sWeekly iz 1886. godine, prema Wikipediji je najreproduciraniji vizual događaja koji je povod obilježavanju 1. maja kao praznika rada.
“It is difficult to get a man to understand something, when his salary depends upon his not understanding it.” (Upton Sinclair)
Prije 150 godina 8-satni radni dan bio je tek radnički san; 12-16 sati rada u teškim i nesigurnim uvjetima bila je radnička stvarnost (smrt i ranjavanje bili su redovna pojava na mnogim radnim mjestima).
Agitiranje za kraći radni dan počelo je 1860-tih, no tek je 1880-tih radništvo postalo dovoljno organizirano da FOTLU (Federation of Organized Trades and Labor Unions) na svojoj nacionalnoj konvenciji u Chicagu 1884. proglasi „8-satni radni dan od 1. maja 1886.“ i objavi „da će ga poduprijeti demonstracijama i štrajkovima“.
I tako je 1. maja 1886. više od 300 000 radnika širom SAD-a prekinulo rad i proslavilo prvi May Day u povijesti. U Chicagu je 40 000 ljudi krenulo u povorku koja je putem narasla na 100 000 radnika koji su prekinuli rad. Sve je završilo mirno, bez nasilja koje su predviđale novine i vlast.
Do prvog nasilja došlo je 3. maja 1886. u sukobu između policije i štrajkača (s pridruženim anarhistima) koji su priječili ulaz štrajkolomcima u McCormickovu tvornicu. Policija je batinama krenula u razbijanje štrajkaške linije (picket line), štrajkači su uzvratili kamenjem, a policija oružanom vatrom. Dva su štrajkača ubijena i nepoznat broj je ranjen.
Puni gnjeva zbog policijske brutalnosti anarhisti su za sljedeći dan sazvali protestni skup na Haymarket Square-u. Skupilo se svega 3000 ljudi (vjerojatno zbog lošeg vremena i kratkoga roka), među njima i gradonačelnik Chicaga.
Tijekom govora poznatog novinskog izdavača i anarhiste Augusta Spiesa detektivi su upozorili policiju da bi taj govor mogao dovesti do nasilja (iako je gradonačelnik kasnije izjavio da u govoru nije bilo ničega što bi uputilo na takav razvoj događaja), te da trebaju rastjerati prisutne. Policajci su krenuli u rastjerivanje i tada je netko na njih bacio bombu.
Razbješnjeli policajci počeli su pucati u masu. Ubili su osam civila i sedam policajaca, te ranili četrdeset civila. Jednog policajca ubila je bomba.
Nikada nije utvrđeno tko je bacio bombu (spekulacije su u rasponu od anarhista do policijskih provokatora).
Uhićeno je osam anarhista, među njima i August Spies, i svi su osuđeni na smrt (samo su tri bila na Haymarketu i to na govornici s koje bomba sigurno nije bačena). Cijeli je svijet gledao kako se osam organizatora skupa osuđuje na smrt zbog njihovih političkih uvjerenja, a ne zbog stvarnih djela. Šest godina kasnije guverner Altgeld pomilovao je trojicu još nesmaknutih, a samo suđenje je nazvao „travestijom pravde“.
Danas je 1. maj praznik rada u 66 zemalja, a slavi se i u mnogim drugim zemljama, iako veoma rijetko u SAD gdje je rođen i gdje je vlast 1. maj proglasila „danom reda i zakona“.
Na Haymarketu ipak stoji spomenik s natpisom:
THE DAY WILL COME WHEN OUR SILENCE WILL BE MORE POWERFUL THAN THE VOICES YOU ARE THROTTLING TODAY.
(Doći će dan kada će naša šutnja biti snažnija od glasova koje danas gušite.)
Danas kada se sjećamo da su ljudi ubijani kako bismo mi imali 8-satni radni dan, da su domovi s obiteljima spaljivani da bismo mi imali neradnu subotu, da su prosvjednici protiv dječjega rada brutalno premlaćivani, važno je sjetiti se da naš današnji položaj ne uzimamo „zdravo za gotovo“. Ljudi su se borili za dostojanstvo i prava koja mi danas uživamo i još je mnogo toga što trebamo izboriti. Te žrtve ne smijemo zaboraviti i zato slavimo 1. maj.
