Testament Chantal Akerman. O radosnom smijehu i onom koji najavljuje katastrofu

• Naslovna fotografija: Chantal Akerman, portret. (Nepoznati autor, Preuzeto s Foundation Chantal Akerman, Fair Use)
• Autorica je hrvatska književna kritičarka, prevoditeljica i spisateljica.

Chantal Akerman (1950.- 2015.) dugo je, još od njezinih ranih filmskih djela Ja, ti, on, ona (1974.) i Jeanne Dielman, 23 quai du Commerce, 1080 Bruxelles (1975.) bila cijenjena ponajprije među znalcima eksperimentalnog filma. Belgijska redateljica, autorica četrdesetak filmova, ali i nekoliko proznih knjiga, ujedno i video instalacija koje je izlagala u umjetničkim galerijama i vodećim festivalima video i filmske umjetnosti, ipak je 2022. godine postala poznata i širem krugu. Njezin film Jeanne Dielman na opće je iznenađenje u redovitoj anketi, koja se provodi svakih deset godina među vodećim svjetskim kritičarima a koju organizira časopis Sight & Sound, te godine proglašen najboljim filmom svih vremena. Treba spomenuti da su godinama na prvom mjestu liste dominirali Građanin Kane Orsona Wellesa, Hitchcockova Vrtoglavica i Kradljivci bicikla Vittorija De Sice. Film Chantal Akerman je primjer poetike slow cinema i traje 201 minutu. Radi se o spoju radikalne estetike i radikalnog političkog, feminističkog gledišta. Govori o tri dana u životu prelijepe udovice koja prostitucijom zarađuje za svoj i život sina tinejdžera. Film prikazuje sve podcijenjene aktivnosti kućanica i predstavlja studiju svakodnevice francuske srednje klase s početka sedamdesetih, što uključuje izgled interijera te aktivnosti od kuhanja kave i plaćanja računa, do bacanja smeća i čišćenja obuće. Scene samotnog češljanja i kupanja u kadi iznimno su senzualne, autoerotične, a glumica Delphine Seyrig, ikona francuskog umjetničkog filma, profinjena i elegantna, glavni je adut filma. Sama je autorica izjavila kako su na prvoj projekciji filma, na festivalu u Cannesu u okviru programa „15 dana autora”, gledatelji u većem broju izlazili iz kina, ali je idući dan primila pedesetak poziva na filmske festivale. Forma triptiha – prikazivanje tri dana u životu dobro organizirane i uredne kućanice-prostitutke, uz jasno naznačeno ponavljanje svih radnji koje čine jedan dan u životu protagonistice – omogućuje autorici filma gradaciju, koja vodi od harmonične strukture prvog dana, prema neočekivanim sitnim neugodnostima i na koncu do užasnog trećeg dana, kada se junakinji smuči treći od trojice redovitih klijenata, ali se smuči i sama sebi, što dovodi do mračne kulminacije. Prelijepa glumica, uvijek decentno dotjerana, nimalo nije nalik uobičajenoj predodžbi o prostitutkama, što može sugerirati da je osoba uvijek više od onoga što radi za uzdržavanje obitelji, ali i da je svaka žena koju uzdržava muškarac, bio on klijent ili suprug, na određeni način – kurva. Radikalna feministička poruka ne čini se u ovom filmu pretjerano eksplicitnom, zahvaljujući ponajprije radikalnoj slow cinema poetici, ali i ukupnosti filmske izvedbe.

Chantal Akerman, “Moja majka se smije”. (prevela Milena Ostojić, udruga Bijeli val 2025)

Nedavno je u izdanju udruge Bijeli val i u prijevodu Milene Ostojić objavljen prijevod prozne knjige Moja majka se smije, izvorno iz 2013. godine, što je ujedno i prvi hrvatski prijevod proze belgijske redateljice i spisateljice. Knjiga je komplementarna filmu No home movie, dovršenom u godini autoričine smrti 2015. – četrdeset godina nakon slavnog filma Jeanne Dielman – te se film i knjiga mogu promatrati kao autoričin umjetnički testament. Filmski i literarni uradak govore o kraju života Chantaline majke, rođene u Poljskoj, koja je u Belgiju dospjela nakon što je preživjela Auschwitz. Ondje je upoznala Chantalinog oca čija je obitelj prebjegla u Belgiju ranije, pred nacističkom prijetnjom. U novoj domovini Jacob i Natalia promijenili su imena u Jacques i Nelly. I film i knjiga bilježe svakodnevne beznačajne događaje i trenutke stare žene na kraju života no i važne izgovorene riječi o logorskoj prošlosti. U knjizi se pak svakodnevica u majčinom domu i pogled na majčinu prošlost prepleću sa Chantalinim tjeskobama vezanima uz prekid partnerske veze i osobnu borbu s psihičkom patnjom. Posljednji film i posljednja knjiga Chantal Akerman primjer su autoričinog trajnog istraživanja istih tema u više umjetničkih medija, a ilustracije rasute po knjizi, koje donose fotografije njezinih instalacija, filmskih kadrova ali i slike iz obiteljskih albuma, dodatan su prilog autoričinom intermedijalnom pristupu.

Ratno i logorsko iskustvo židovske obitelji odredilo je i redateljičin senzibilitet za teme migracija, granica i ksenofobije koje istražuje u drugim filmovima i instalacijama. Na njezinu sklonost ne-narativnom filmu snažno su utjecali rani Godardovi filmovi i američki eksperimentalni film, a radovi teoretičara Gillesa Deleuzea i Jacquesa Lacana ostavili su značajan dojam na Chantal, što dolazi do izražaja u njezinim kasnijim radovima. Akerman se oslanja na one filmaše koji razumiju iznimnu važnost scenarija u filmskoj umjetnosti i jedino takve filmaše doživljava kao svoje prethodnike.

Iako je snimila četrdesetak filmova, a objavila tek nekoliko proznih radova, sama je isticala da joj je pisanje veoma važno, te da se istodobno želi posvetiti pisanju i vizualnim umjetnostima i promatra ih kao neodvojive. Nekonvencionalan pristup, odustajanje od kronološkog i linearnog, na različite načine iskazuje se u njezinim radovima različitih medija. Dok njezini utjecajni i nerijetko pionirski filmski radovi traže strpljivog i posvećenog gledatelja, njezina je proza čitka i lakše se uklapa u suvremena prozna strujanja.

Filmovi Chantal Akerman traže gledatelja koji će uočiti sve detalje scene, analizirati ih, suosjećati s likom ili pak prepustiti se vlastitim asocijacijama. No home movie počinje sučeljavanjem dinamike prirode (vjetra) i mladih ljudi u velikom parku s jedne strane te mirovanja, statičnosti starosti i kućnog interijera. To sučeljavanje nastavlja se i modificira u čitavom filmu suprotstavljanjem urbanog ambijenta viđenog kroz prozor koji se stalno vraća u kadar, ali i drugih dinamičnih prizora, npr. pejzaža viđenog iz automobila ili vlaka, i interijera sa staricom. Gledatelj filmova Chantal Akerman doživjet će prizore umjetničke snage – primjerice film Ja ti on ona sadrži niz dugih kadrova u kojima tijela junakinja u interijeru na trenutke kao da se transformiraju u niz skulptura. Stil i kompozicija kadrova u filmovima Chantal Akerman nerijetko potiču asocijacije na djela vizualnih umjetnosti.

Ne radi se o egocentričnom pristupu, autorica vlastitu egzistencijalnu situaciju donosi posredno: govoreći o drugima, progovara o sebi

Chantal Akerman nije sklona načinu snimanja koji prati protagoniste, onome što se kolokvijalno naziva uhođenjem ili svojevrsnim voajerizmom, nego dugim kadrovima zadržava gledatelja u blizini likova, omogućujući mu stanovito sudjelovanje i slobodniju mogućnost interpretacije: gledatelj je naprosto prisutan, svjedok zbivanja ili ne-zbivanja. U prozi autorica postupa na donekle komplementaran način. Kako je to uopće moguće u tekstu autobiografske naravi? Najjednostavnije rečeno, ne radi se o egocentričnom pristupu, autorica vlastitu egzistencijalnu situaciju donosi posredno: govoreći o drugima, progovara o sebi. Uz to, prisutan je dakako njezin način uranjanja svih egzistencijalnih tema u običnost svakodnevnog života, što je dijelom izraz njezine feminističke afirmacije ženske svakodnevice, a taj je postupak ponajprije dominirao u filmu Jeanne Dielman. No u autoričino zrelo doba, takav pristup stvara dojam bitno drukčiji od mladenačkog feminističkog isticanja prešućenosti takozvanih ženskih poslova. U knjizi Moja majka se smije pripovjedačica ne upire prstom u ono bitno, ne naglašava ono teško i nepodnošljivo viškom riječi, nema podcrtavanja, isticanja stilskim figurama. Time se uvjerljivo iznosi tjeskoba, nemogućnost suočavanja sa sobom, nemogućnost stvaranja vlastite životne priče, nemogućnost pripovjedačice da se posveti partnerskom odnosu. Ipak, veza posljednjih radova Chantal Akerman s njezinim slavnim mladenačkim uratkom očita je: rutini svakodnevice, bila ona dobro organizirana i strukturirana kao što je slučaj s junakinjom filma Jeanne Dielman, ili pak obilježena putovanjima, selidbama i stalnim promjenama kao ona junakinje knjige Moja majka se smije, u svakom trenutku prijeti mogućnost nereda, kaosa, ili tragičnog događaja.

“No Home Movie” i “Moja majka se smije” povezani su zajedničkom temom. Fotografija s filsmkog seta. (Foundation Chantal Akerman, Fair Use)

Posljednji radovi belgijske redateljice i spisateljice, film No home movie i prozno djelo Moja majka se smije, povezani su dakle zajedničkom temom, a to je kraj života Chantaline majke. U tom filmskom djelu tema posljednjih mjeseci majčinog života iznesena je dokumentarističko-eksperimentalnim pristupom, te se ostvaruje svojevrstan filmski esej o starosti i o nemogućnosti izravnog i sveobuhvatnog svjedočenja o proživljenom, ma koliko ono bilo upečatljivo. Okosnica pak proznog uratka je strah junakinje pred gubitkom majke, s kojom teško komunicira i teško podnosi njezinu sentimentalnost. Chantal koju razdire osjećaj bezdomnosti, nemir koji samo naizgled liječi stvaralaštvom i lutanjem od projekta do projekta, festivala do festivala, od grada do grada, od jedne ljubavne partnerice do druge, nalazeći katkad i radost, dok se nad nju neprestano nadvija osjećaj neodređene prijetnje kaosa, teško može zamisliti svoj život nakon gubitka majke čiji dom ipak doživljava kao sigurnu luku.

Naslov romana Moja majka se smije kao da svrstava ovo djelo u kontekst proznih radova o kraju života ili gubitku roditelja, kao što su Vrlo blaga smrt Simone de Beauvoir (1964., na hrvatski preveo Ivo Klarić, Naprijed, Zagreb, 1969.), Dnevnik korote Rolanda Barthesa (2009., na hrvatski prevela Morana Čale, naklada Pelago, Zagreb, 2013.) ili više radova Annie Ernaux, u kojima je riječ o ocu i majci. No uradak Chantal Akerman knjiga je o kraju majčinog života i još više knjiga o kćeri, samoj Chantal, koja sebe naziva „starim djetetom”. Razmišljanja o kraju života, majčinog ali i vlastitog, prepleću se s motivima kao što su nomadizam, nemogućnost ostvarenja partnerske veze, kraj ljubavi, depresija, teška obiteljska povijest i sumnja u vlastito djelo.

Progovara se o majci koja se usprkos svemu smije i Chantal kojoj se čini da je tmurna i teška raspoloženja nikad neće napustiti, o radosnom smijehu i onome koji kao da najavljuje katastrofu, o draži bliskosti i teškim partnerskim situacijama, obilježenima patološkom posesivnošću.

Autobiografski subjekt ne progovara isključivo o sebi nego se poistovjećuje s drugim bliskim osobama i progovara i u njihovo ime, pri čemu se priče Chantal i drugih neprestano izmjenjuju i ukrštaju. Odsustvo kronologije i linearne naracije, stalno lutanje između prošlih i nedavnih događaja, između ja i drugih, uza sve to i mikro detalji svakodnevnog života – sve to ipak nimalo ne čini tekst nejasnim ili previše zahtjevnim. Dakako, suvremeni je čitatelj proze odavno upoznao nelinearnu naraciju, no nije stvar samo u tome. Neposrednost misli i zapažanja, progovaranje o esencijalnim, dakle općeljudskim iskustvima, bez interesa za minucioznija psihološka produbljivanja, fragmentaran stil, mnoga ponavljanja i variranja istih motiva, pridonose čitkosti teksta. Svi postupci koje autorica koristi – diskretna poetizacija teksta, asocijativno nizanje i prepletanje motiva, stalna gradnja naracije na kontrastima – sve to kao da se zbiva spontano, bez nepotrebnog isticanja pojedinih narativnih postupaka, ali i bez dramskih vrhunaca. Sve je uronjeno u njezinu poznatu sklonost prikazivanju onoga običnog, a opet ni to nije naglašeno kao što je bilo naglašeno u filmu Jeanne Dielman. Zato se njezin uradak ne doima eksperimentalnim, no svakako je riječ o originalnom pristupu.

Proza je to u kojoj se stalno izmjenjuju vedre i sumorne misli i dani, a također se stalno pomiče emocionalno težište – od majke do kćeri, od partnerskih odnosa do obitelji i njezine povijesti. Progovara se o majci koja se usprkos svemu smije i Chantal kojoj se čini da je tmurna i teška raspoloženja nikad neće napustiti, o radosnom smijehu i onome koji kao da najavljuje katastrofu, o draži bliskosti i teškim partnerskim situacijama, obilježenima patološkom posesivnošću.

Chantal Akerman na filmskom setu. (Nepoznati autor, preuzeto s Facebooka).

Autorica kao da pridaje jednaku važnost emotivnom krahu i navikama vezanima uz šetanje psa, razgovorima s majkom i opisu lažnog orijentalnog ćilima ili blindiranih vrata koja je obavezno četiri puta zaključati da bi osiguranje priznalo štetu od provale. Svakodnevne banalnosti na trenutke kao da izbijaju u prvi plan, važno ih je zapisati. Duševna patnja, ili kako autorica kaže „bolest raspoloženja” kao i destruktivnost, prikazani su kao nešto posve obično. Ne samo da nema forsiranja stilskih figura, nema ni naglašavanja pojedinih stanja ili odnosa. Sve kao da je dio rijeke koja se zove život. Takav pristup može potaknuti asocijacije na čehovljevski stišanu težinu postojanja, no izostaje dojam blage melankolične pomirenosti. Prije se radi o suptilno iznesenoj prijetnji onoga tragičnog.

Važne teme otvaraju se u pravilu posredno; autorica je izrazito nesklona izravnom kazivanju o onome bitnom. Pojedinosti o logorskom iskustvu obitelji u filmu No home movie saznat ćemo iz razgovora Chantal s majčinom njegovateljicom. Zanimljivo je da se njih dvije jedva sporazumijevaju – jedna govori na španjolskom, druga na francuskom. Podcrtava se time teškoća artikulacije vlastite priče, nemogućnost dijaloga i izravnog svjedočenja, no istodobno i iskustvo bezdomnosti:

„Kad god vidim nekog Poljaka, odmah izvlačim svoje tri poljske riječi i Poljaci su zadovoljni, ali tu stvar staje, s tri riječi ne stigneš daleko, a čim vidim nekog Rusa, odmah izvlačim svojih deset ruskih riječi i zadovoljna sam i ponosna kao da sam jedina osoba na svijetu koja zna tih deset riječi i Rusi mi odgovaraju kao da ih znam barem sto i ja ih gledam, klimam glavom. Izgledam kao da barem nešto razumijem. Onda Rusi počnu pričati sve brže i ja izludim. Ja nje ponimaju ili ja nje razumeju, ne razumijem. Više ni ne znam kojim jezikom govorim, poljski ili ruski, a kad na ulici čujem da netko govori hebrejski još je gore.”

Za Chantal koja luta kroz gradove u kojima povremeno boravi (u Bruxellesu, Londonu, Parizu, New Yorku, ili kod sestre u Meksiku), kroz razna razdoblja, obiteljske likove i likove njezinih prijateljica i partnerica, bezdomnost i familijarna povijest trajno su zbunjujuće i uznemirujuće teme. I sama majka koja je preživjela Auschwitz o tom iskustvu govori veoma rijetko i s malo riječi. Nakon projekcije Chantalinog filma reći će: “Moje kćeri imaju sve. Ja ništa nisam imala osim logora.” A Chantal će dodati: “Bio je to prvi put da je to rekla. Inače je uvijek govorila da je sretna i da je sve predivno, a sad odjednom to.” Svoja razmišljanja o tom iskustvu majka će sažeti riječima na koje se neposredno nadovezuje autoričin komentar:

„Uostalom, ono što mi se dogodilo možda se može opet dogoditi. Ništa nikad nije završeno. Uvijek sve može ponovno započeti. Ne na isti način, ali ipak krenuti ispočetka, pogotovo kad vidiš da ljudi spavaju na ulici i ima ih sve više i skrećem pogled kad ih vidim, skrećem pogled jer to ne mogu podnijeti, i premda imam velik stan, ne pozovem ih da kod mene prespavaju.”

Posljednja djela Chantal Akerman – prozno djelo Moja majka se smije i film No home movie testament su autorice koja progovara o sebi ali o drugima, pa i onima posve drugačijima od nje same. Dostojno je to zaokruženje jednog opusa, otvorenog pitanjima granica, izbjeglištva, feminizma – opusa koji je desetljećima otvarao nove teme i uvodio nove umjetničke pristupe.