Tko je J. D. Vance, američki potpredsjednik. Granice obraćenja

• Naslovna fotografija: Velovi (National Library of Ireland on the Commons, Flickr Commons)
• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University, autoritet u izučavanju Friedricha von Hayeka i Karla Poppera, čiji je asistent bio osam godina na LSE. Predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i deset godina na Sveučilištu George Mason u SAD, gdje i dalje redovito sudjeluje u akademskom životu. Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.
  

Velika je šansa da će J. D. Vance biti prihvaćen kao republikanski kandidat za predsjednika, što znači da je trenutno samo jednim uspješnim korakom udaljen od mjesta predsjednika Sjedinjenih Država. Inteligentan je i sposoban. Napisao je dvije knjige na temelju kojih se mogu formirati mišljenja o njegovom porijeklu i trenutnim preokupacijama. Odrastao je u disfunkcionalnoj obitelji i osjećao je bliskost s apalačkim područjem o kojem je pisao u knjizi Hillbilly Elegy (Elegija za seljačinu).(1) Njegova je obitelj “škotsko-irskog” porijekla. (Tvrdi da potječe od škotskih i engleskih protestanata koje su poticali na naseljavanje Irske, kako bi zaštitili Britaniju od djelovanja katoličkih europskih sila posredsvom katoličke Irske.) Odrastao je u Ohiju, ali piše o planinskom području Apalača (gdje je imao rodbinu). Oni koji žive u Apalačima u popularnoj su predodžbi ljudi koji su često siromašni, slabo obrazovani i obično rade u ekstraktivnim industrijama. U tim su industrijama vladali loši radni odnosi, a nedavne ekonomske promjene teško su ih pogodile. Povijesno se to područje povezuje s ilegalnom destilacijom alkohola i s emotivnom, anti-intelektualnom religioznošću. U novije vrijeme pogađa ih nezaposlenost i ovisnost o fentanilu.

Vance je bio izrazito sposoban mladić. Uspio je poboljšati svoj položaj putem Marinaca, Državnog sveučilišta Ohio i Pravnog fakulteta Yale. Njegova Hillbilly Elegy priča o odrastanju u kojem je baka igrala ključnu ulogu. Knjiga je dobro napisana, čitka, i postala je vrlo popularna, navodno nudeći uvid u pitanje zašto su ljudi glasali za Trumpa (unatoč tome što je sam Vance tada bio izrazito kritičan prema Trumpu).(2) Vanceova knjiga Communion (Pričest) nastavak je priče.(3) Opisuje gubitak vjere, njegovo konačno obraćenje na konzervativno katoličanstvo i brak s izuzetno sposobnom Indijkom. Vance također kratko priča o svom ulasku u američku politiku i o tome kako ga je Donald Trump izabrao za kandidata za potpredsjednika. Dva su ključna aspekta ovih memoara. S jedne strane, naglasak je na važnosti osobnih vrijednosti. One se odnose na sigurnost, kako u obiteljskim odnosima, tako i u financijskim prilikama, te na ideju da bi te vrijednosti trebale biti osigurane pravednim odnosima između poslodavaca i zaposlenika. Te su vrijednosti danas u zapadnim društvima široko, ali dvosmisleno prihvaćene(4) i slabo ostvarene. S druge strane, Vance izražava uvjerenje da bi ljudi trebali biti u stanju živjeti vlastiti život vrline i integriteta koji bi im omogućavao da ispune i svoje društvene uloge, s pripadajućim obavezama.

Naslovnice njegovih knjiga i J.D. Vancea. (Harper, Emily J. Higgins, Fair Use, CC0 1.0)

Vjera Vanceove osebujne i snažne bake očito je imala važnu ulogu u njegovom životu, no Vance je razvio rezerve prema izrazito emocionalnom karakteru protestantizma u kojem je odrastao. Zabrinula ga je i ovisnost o pojedinim karizmatičnim vođama. (Iznosi primjedbe o čistom šarlatanstvu nekih vjerskih vođa.)(5) No, nastavio je čitati vjerska djela(6) i ozbiljno razmišljati o tim pitanjima. Onda je postao ateist, a u jednom je trenutku bio privučen izrazito individualističkim spisima Ayn Rand. Međutim, i vrijednosti koje su karakterizirale ambicioznu elitu na Yaleovom Pravnom fakultetu činile su mu se problematičnima. Usredotočenost na komercijalno nagrađivan uspjeh doima se suprotna stvaranju ispunjenog i zadovoljavajućeg života. To se očituje ne samo u individualnoj posvećenosti radu tijekom dugih (za odvjetnike, naplativih) sati, na štetu ljudskih veza, braka i obitelji. On iznosi i intelektualnu bojazan da ekonomska analiza profitabilnosti i BDP-a neprikladno prodire u pravnu analizu.(7) Vance smatra da su mnoge značajke modernog života, onako kako se razvijaju, u suprotnosti s vrijednostima koje su doista bitne. Kratko raspravlja o sada već poznatim pitanjima problematičnog utjecaja društvenih mreža i aplikacija za upoznavanje.(8) Također tvrdi da su pitanja općeg blagostanja i individualnog izbora bila vrednovana važnijima od mnogih tema koje ljudima zapravo nešto znače.

Cijeni institucionalnu i sakramentalnu stranu katoličanstva kao korektiv onome što smatra problematičnim u protestantizmu. Obratio se na katoličanstvo.

S obzirom na duboku naklonost prema vjerskim pogledima svoje bake, koji su unijeli određenu stabilnost u njegov život, te s obzirom na neke njegove druge nedoumice, ne čudi da je Vance zadržao trajan interes za religiju. Intelektualnu argumentaciju katoličanstva smatra privlačnom. Cijeni njegovu institucionalnu i sakramentalnu stranu kao korektiv onoga što smatra problematičnim u protestantizmu u kojem je odrastao. Obratio se na katoličanstvo. Kaže da je enciklika Rerum Novarum pape Lava XIII posebno impresivna. Vance komentira (str. 153): “Ona snažno zagovara prava radnika, radničkih sindikata i tradicionalnih obitelji – čak nagovještava ‘obiteljsku plaću’ koja će postati ključan dio stabilnih industrijskih društava.” Zaljubio se u kolegicu s pravnog studija na Yaleu. Ona je hinduistkinja koja je izgradila impresivnu akademsku i pravnu karijeru, radeći kao sutkinjina-pripravnica kod predsjednika Vrhovnog suda Johna Robertsa, a zatim za veliku korporativnu odvjetničku tvrtku. Vjenčali su se i imaju troje djece.

Vanceova mi je Pričest (Communion) bila zanimljiva i čitka. Također impresioniran sam Vanceovim umijećem da piše na skroman i samokritičan način. Ostavlja dojam zanimljivog i privlačnog čovjeka.(9) No, postoje određeni problemi s idejama koje on razvija. Ovdje ću se uglavnom držati vjerskih i kulturnih pitanja koja igraju središnju ulogu u ovoj knjizi. (Što znači da ću narančastog slona u sobi ostaviti po strani. Vance priča vrlo malo o svom pomirenju s političkim trumpizmom ili o svojoj sposobnosti da surađuje s nekim tko jedva da djeluje kao uzor vrlina koje Vancea tako snažno privlače.)(10)

J.D. Vance kao devetnaestogodišnji Marinac 2003. godine. (United States Marine Corps, CC0 1.0)

Počnimo s religijom.(11) Vance nekoliko puta naglašava ideju iz Evanđelja po Mateju 7: “Po plodovima ćete ih prepoznati.” Komentira (str. 3): “Ono što sam vidio oko sebe i ono što je pokrenulo moj povratak vjeri, jest da kršćanstvo nosi najbolje plodove.” Također piše o svojoj supruzi (str. 125): “Pridružila mi se u crkvi. Ne zato što je bila zainteresirana da se sama obrati, nego zato što je znala da je to dobro za mene.” U svjetlu onoga što je napisao o svom životu, razumljivo je da je Vance pozitivno reagirao na konzervativno tumačenje katoličanstva. No, ono što je napisao čini mi se da otvara i pitanje: je li njegov pogled na katoličanstvo takav da su njegove tvrdnje istinite ili je katoličanstvo, da tako kažem dobra individualna terapija (za njega i za druge)? Ovdje bi se moglo reći da Vance slijedi jednu američku tradiciju. Naime, predsjednik Dwight Eisenhower poznat je po izjavi: “Naš oblik vlasti nema smisla ako nije utemeljen na duboko proživljenoj vjeri. Nije me briga kojoj.”(12)

To vodi do nekoliko problema u Vanceovoj knjizi. Prvo, čini se da je njegova sklonost religiji bila mješavina osobnog – u vlastitom iskustvu vjera njegove bake bila mu je spas – i intelektualnog. Njegov pristup katoličanstvu (i općenito, njegov put natrag k vjerskom uvjerenju), izgleda snažno intelektualan. Ako je tako, moglo bi se očekivati da s njegove strane postoji jasniji stav o trenutnoj intelektualnoj situaciji Katoličke crkve i o problemu koji za nju predstavlja modernizam. Početkom dvadesetog stoljeća Crkva je snažno osudila modernizam.(14) Kao ne-katoliku (čak i nevjerniku), čini mi se razumljivim da su razni pape zauzeli takav stav.(15) To jest, čini mi se sasvim razumnim da konzervativni katolici osuđuju stajališta koja su, na prvi pogled, snažno suprotstavljena učenju Crkve. Međutim, nije jasno jesu li oni unutar Crkve koji zagovaraju takav pristup uspjeli ponuditi čvrstu intelektualnu obranu svoga stajališta. U kulturnom smislu Drugi vatikanski koncil i kasniji razvoj mogu se promatrati kao ustupci modernizmu u praksama Crkve. Upravo ona vrsta intelektualne snage i institucionalne stabilnosti koju je Vanceu toliko privlačna u konzervativnom katoličanstvu čini se manje čvrstom nego što to njegova knjiga sugerira. Dopustite da o tome kažem nešto više, kako bismo izbjegli nesporazume.

Sva široka intelektualna stajališta, kao i ideje sadržane u praksama po kojima živimo, podložna su greškama. Svaka nailazi na intelektualne i praktične probleme. Ako nas zanimaju intelektualne teme ili smo po položaju odgovorni za druge, važno je da cijenimo ne samo ono što naše ideje čini privlačnima, već i njihove teškoće (te da znamo kako se s vremenom razvijaju rasprave o njima).(16) Svako sustavno stajalište suočava se s otvorenim problemima, a njihovo je postojanje nešto s čime moramo živjeti. Samo će se neki ljudi u samo nekom vremenu moći izravno baviti tim problemima. Mogu se nadati da će po tom pitanju ostvariti neki napredak, no vjerojatno će i oni shvatiti da se suočavaju s otvorenim pitanjima koja ne mogu razriješiti. Što se tiče praktične strane, unapređivanje zajedničkih praksi isto može biti složeno i teško.(17) Suočeni s time, razumno je dati prednost određenom pristupu (premda su neki pristupi očito uvjerljiviji od drugih). No, moramo biti svjesni problema, a zbog naših sklonosti pogreškama, moramo demonstrirati skromnost i toleranciju prema drugima. Prema njima se moramo odnositi s poštovanjem kako bismo jedni od drugih mogli nešto naučiti. Što se tiče Vancea, očito je slobodan da prihvati konzervativan pogled na katoličanstvo. No, kao što sam rekao, svatko tko donese takvu odluku mora biti svjestan činjenice da se suočava s intelektualnim poteškoćama, jednako kao što je to slučaj i s liberalnim katoličanstvom, pa i ateizmom.

J.D. Vance u posjeti Crkvi Svetog groba u Jeruzalemu 2005. godine (US Federal Government, CC0 1.0)

Drugo, Vanceov pogled na važnost vjere ne odnosi se samo na njegovu usredotočenost na osobnu vrlinu(18), nego i na ono što smatra njezinim širim društvenim učincima. To se može vidjeti u zabrinutosti koju izražava zbog opadanja vjere u Europi. Njegova se zabrinutost – kao i u slučaju Amerike – odnosi na gubitak onoga što podupire osobnu vrlinu, ali i na demografske probleme. Međutim, ako početno i prihvatimo njegov argument, suočavamo se s određenim poteškoćama. Kršćanstvo je na prvi pogled, posljednjih godina pretrpjelo intelektualni kolaps i marginalizaciju. Postoje važni i zanimljivi znanstvenici koji u različitim područjima pišu iz kršćanske perspektive. No, oni to danas tipično čine s marginalnih pozicija unutar svojih disciplina. Ključno je pitanje – mogu li kršćani odgovoriti na trenutna intelektualna i društvena kretanja na način koji je osebujan, izazovan i koji dograđuje ideje iz njihove tradicije? Ili su svedeni na ignoriranje problema i trčanje za onim što je trenutno moderno u društvenom i intelektualnom životu, govoreći “I mi isto!” Čak kad bi se ti intelektualni problemi mogli prevladati (ili ako griješim u prosudbi da su ti problemi uopće presudni), postoji i druga teškoća. Sastoji se u tome da su zapadna društva danas manje sklona pokoravanju autoritetu nego u prošlosti. To je značajno i intelektualno i društveno. Intelektualno, nismo se suočili s problemom pogreške u stručnom znanju. Važno je prepoznati pogreške čak i u najboljem ljudskom znanju i shvatiti da prihvaćene ideje također trebaju kritiku i poboljšanja. To ne znači da su sve ideje jednako vrijedne. Živimo u situaciji u kojoj su se aspekti “javne sfere” raspali.(19) Ljudsko znanje dramatično napreduje, ali teško je otkriti od čega se stručna rasprava trenutačno sastoji.(20) Pred iskušenjem smo da nas vodi ono što nađemo na internetu ili na društvenim mrežama, a što se slučajno podudara s našim predrasudama.

Ako ljudi žele razvijati dobre karakterne osobine, danas je to osobito teško. Gotovo svaka napast i porok dostupni su klikom miša. Razmislimo o golemom rastu online kockanja

U društvu više ne postoje isti pritisci da se pokoravamo prosudbama povlaštenih, poslodavaca ili drugih autoritativnih figura, kao što je to bio slučaj u prošlosti. Time ne želim reći da smo neosjetljivi na razne vrste “vršnjačkog pritiska”. No mi danas te vršnjake, u dobrom kao i lošem(21), možemo sami izabirati putem pametnih telefona i interneta. Uz sve to, smatram da Vance ipak iznosi važnu misao o potrebi za odgojem vrline i karaktera. Taj ideal nije samo pao u drugi plan pred romantičnim idejama o prednostima “prirodnog” ponašanja. (Sjetimo se šezdesetih godina!) Ako ljudi žele razvijati dobre karakterne osobine, danas je to osobito teško pred navalom reklama i interneta. Gotovo svaka napast i porok dostupni su klikom miša ili pritiskom prsta (razmislimo o golemom rastu online kockanja u posljednjih 20 godina)(22). Nadalje, iako je Vance sigurno u pravu kada kaže da institucionalni ustroj katoličanstva može biti važan u podupiranju pojedinca, u istom je razdoblju došlo do znatnog opadanja posjećenosti misa.(23)

J.D. Vanceov rodni dom u Middletownu, Ohio. (Voice of America, CC0 1.0)

Naglašavati individualnu vrlinu i načine na koje se ona može njegovati nije dovoljno. Pitanja koja zaokupljaju Vancea vode dalje od pojedinca prema pitanjima društva. To nas pak vodi problemu dvosmislenosti u našim pogledima na same uzroke naših poteškoća. Navikli smo na društvo u kojem je gotovo sve što poželimo dostupno, ako imamo sredstva. Svaka vrlina zahtijeva da pri iskušenju odstranimo površne i privlačne stvari. Ta neposredna dostupnost izbora i iskušenja danas je ugrađena u strukturu naših života. Nije riječ samo o našim potrošačkim preferencijama. To se odnosi i na naše ideale. Liberalizam se na jednoj razini može shvatiti kao tržišno utemeljen društveni poredak, vladavina prava i zaštita individualnih prava. Međutim, možemo ga promatrati i u smislu romantične slobode izražavanja i ideje da će, ako ljudi djeluju “prirodno”, šire društvene posljedice biti dobre.(24) Problem je, dakle, da ostvarivanje onoga što želimo – u smislu neposrednog izbora – ne mora nužno voditi dobrim ishodima. Suočeni smo s kombinacijom institucionalnih uređenja i aspekata liberalnih ideja zbog kojih je uvođenje ograničenja na takve neposredne izbore problematično.

To je i jedan aspekt argumenata Roberta Putnama o padu društvenog povjerenja kao posljedici opadanja sudjelovanja u dobrovoljnim udruženjima.(25) Pitanje koje je Putnam istaknuo bio je utjecaj televizije, kojoj se danas može dodati i visokokvalitetni internetski streaming, a što sve upućuje na još jedno područje u kojem naše neposredne preferencije mogu biti odgovorne za problematične dugoročne posljedice. Slično je i s Vanceovom brigom za blagostanje običnih Amerikanaca. Doista je ruralna zaposlenost u dramatičnom padu, kako u poljoprivredi tako i u ruralnoj industriji.(26) U usporedbi s onima koji žive u gradovima i predgrađima, ljudi koji prolaze kroz ovo iskustvo imaju malo prilika da nađu kvalitetan posao u uslužnim djelatnostima. Sve je to, opet, posljedica individualnih izbora.

Vance može reći: “Upravo su Trumpove MAGA-ideje, uključujući carine, usmjerene da to isprave.”(27) On inzistira na ideji da trebamo prihvatiti pad BND-a, ako bi ishod bio kvalitetna zaposlenost Amerikanaca. Problem je u tome što nije izvjesno da će Trumpove ideje doista pomoći. Očito je rast proizvodnje u drugim zemljama značajno utjecao na situaciju u SAD-uj. Isprva se to odnosilo na razlike u plaćama, ali od 2010-ih ključnu ulogu u zapošljavanju u nekim poslovima ima robotika, IT, a sada i umjetna inteligencija. Sve je to važno ne samo zbog izravnog utjecaja na zaposlenost, nego i zbog svega što je sa zaposlenošću povezano. Zaposlenje je kreiralo društvene uloge i omogućavalo oblike udruživanja koji su bili značajni u oblikovanju ljudskih života. Osim toga, očekivanja od budućnosti – kako će se stvari razvijati – imaju ključnu ulogu u mnogim aspektima naših života, od vještina i obrazovanja koje ima smisla stjecati, do toga gdje, ako uopće, ima smisla kupiti kuću, ili kako štedjeti za mirovinu.

Vance je u pravu kada postavlja ova pitanja, no jednostavno nije jasno hoće li ih ijedna Trumpova politika riješiti. Ponude rješenja za probleme u suvremenoj Americi nose niz poteškoća. Ne samo da postoji spomenuti problem napetosti između poduzimanja djelotvorne akcije i potrošački orijentirane kulture koja obilježava SAD. Unutarnja dinamika nevjerojatno uspješnog gospodarstva ovisi o tome da su tvrtke slobodne inovirati na načine koji mogu uključivati svakojake kreativne poremećaje, uključujući i gubitak starih poslova. Nadalje, mjere koje se uvode za rješavanje društvenih i ekonomskih problema koje Vance razmatra, i same mogu uzrokovati svakojake nepredviđene posljedice. Prilika za djelovanje u vlastitom ekonomskom interesu za neke može stvoriti problematične posljedice za druge.(28) Vance zaslužuje priznanje što otvara ozbiljna pitanja. Međutim, nejasno je mogu li se problemi riješiti populističkim mjerama koje obilježavaju trumpovski pristup.

Vance napominje da je, nakon objave Hillbilly Elegy (str. 130), “pronašao udobnu nišu Trumpo-skeptika: kritizirajući ga s konzervativnog stajališta dok je istovremeno branio njegove birače.” U Pričesti navodi zašto je promijenio mišljenje. Dijelom, zato što je Trump (str. 178) “dokazao da je (Vance) pogriješio jer je bio djelotvoran predsjednik”.[29] Dijelom zato što je “potpuno zanemario način na koji je (Trump) suštinski nudio nešto vrlo drugačije u vanjskoj politici, trgovini i imigraciji”.

Trump je sigurno nudio nešto vrlo drugačije. Ovo nije prikladno mjesto da pokušam ponuditi procjenu onoga što se dogodilo. Umjesto da nabrajam Trumpove katastrofe ili da iznosim jeftine primjedbe o Vanceovim pokušajima da brani ono što je Trump učinio u vezi s Iranom, iznosim sljedeći zaključak: Vanceu treba priznati da je napisao zanimljive memoare. Očito je promišljena osoba i zanimljivo je čitati kako su se stvari razvijale. Sugerirao sam da postoje problemi s njegovim specifičnim vjerskim pristupom, ali i da će se svatko od nas vjerojatno suočiti s poteškoćama ako se naše ideje (i prakse) detaljno razrade. Moramo prepoznati vlastitu sklonost pogrešci, prepoznati da drugi mogu legitimno slijediti drugačije pristupe i ponašati se tako da možemo učiti jedni od drugih. Vanceova briga za vrlinu, kao i za dobrobit svojih sugrađana, stvarna je i važna. No, rješavanje tih pitanja teže je nego što sugerira njegova briga za vrline i podrška MAGA-i. Probleme o kojima Vance piše teško je riješiti ne samo u suvremenoj Americi, nego i u zapadnim zemljama općenito. Biti o njima iskren nije lako u okruženju populističke politike. Posljednje teško pitanje s kojim se suočava ne samo Vance nego i svi mi, tiče se kompromisa između moralnih obaveza prema našim susjedima i sugrađanima te dobrobiti ljudskih bića općenito.(30) Vance o tome ima jasne i čvrste stavove zbog kojih je ušao u sukob s mišljenjima nekih visokih katoličkih crkvenih dužnosnika, primjerice po pitanju imigracije. I ta pitanja zahtijevaju pažljivo razmatranje i raspravu izvan javnog pogleda, umjesto službenih izjava istaknutih političara.

Bilješke:

(1) Gorštačka elegija: Memoari o obitelji i kulturi u krizi, Verbum.

(2) Za moje vlastito stajalište o ovome, vidi “Donald Trump i šutnja ‘reaganovskih’ konzervativaca‘” Ideje, 20. svibnja 2026.

(3) New York: Harper, lipanj 2026.

(4) Kažem dvosmisleno upravo zato što se te vrijednosti nalaze uz bok drugim stvarima koje s njima očito nisu kompatibilne, poput nekih oblika feminizma i romantičnog individualizma.

(5) Također iznosi iskrenu i realističnu procjenu pojave zlostavljanja djece u Katoličkoj crkvi.

(6) Npr. vjerski spisi C. S. Lewisa, uključujući (ali ne samo) njegove priče o “Narniji“. Vance se izričito poziva na njegovo djelo The Problem of Pain (New York: Macmillan, 1943) te implicitno na A Grief Observed (Greenwich, CT: Seabury, 1961). Vance se poziva i na niz drugih ozbiljnih djela o vjerskim i filozofskim temama.

(7) Ekonomska analiza prava sve više igra ulogu u istraživanju i obrazovanju na američkim pravnim fakultetima.

(8) Tj. one vrste stvari o kojima se opširno raspravlja u knjizi Jonathana Haidta The Anxious Generation (New York: Penguin, 2024).

(9) Ovo je u suprotnosti s prikazima koji se pojavljuju drugdje. Usporedi The Times (London), “God, guns and ‘Mamaw’ — JD Vance’s memoir is part rant, part sermon“; The New York Times, “Takeaways From JD Vance’s Book: ‘Childless Cat Ladies,’ the Pope and Usha Vance‘”, te raspravu u The Economistu: “J. D. Vance’s Catholicism“.

(10) Oni koje zanima drugi Trumpov mandat i Vanceova uloga u njemu trebali bi pogledati Maggie Haberman i Jonathan Swan, Regime Change: Inside the Imperial Presidency of Donald Trump, New York: Simon & Schuster, 2026.

(11) Za zanimljiv prikaz Vanceove knjige koji ozbiljno pristupa njegovim vjerskim pitanjima, ali nudi i kritiku, vidi Daniel K. Williams, “What Type of Christian is J. D. Vance“.

(12) Za raspravu o Eisenhowerovoj često pogrešno citiranoj izjavi, s referencama, usporedi Patrick Henry, “‘And I Don’t Care What It Is’: The Tradition-History of a Civil Religion Proof-Text“, Journal of the American Academy of Religion 49, 1981, br. 1 (ožujak 1981.), str. 35-49.

(13) Čini se da je djelo Renéa Girarda ovdje odigralo važnu ulogu.

(14) Vidi Quanta cura i Silabus zabluda pape Pija IX. (1864), Aeterni Patris Lava XIII. (1879), te Pascendi dominici gregis (1907.) i Lamentabili sane exitu (1907.) Pija X.

(15) Hoće li se takvo gledište pokazati obranjivim, drugo je pitanje.

(16) Ono što stoji iza ovih sugestija nešto je čemu ću se vratiti drugom prilikom.

(17) Iako svatko može prepoznati probleme, sumnjam da odlučivanje o mogućim rješenjima mora biti u rukama tek nekolicine ljudi. No, time se otvaraju pitanja kojima se ovdje ne mogu baviti.

(18) Daniel K. Williams (vidi bilješku 10) spominje da Vance ne pokazuje onu vrstu interesa za Isusove vrline kakav bi se mogao očekivati. No Vanceov mi se interes čini razumljivim. Naime, kao slabost možeo promatrati i način na koji se sam Isus vjerodostojno može shvatiti kao proročka figura (usp. Géza Vermes, Jesus the Jew, London: Collins, 1973), dok je rana Crkva očekivala neposredan kraj svijeta. Čini mi se opravdanim reći da je upravo Vanceov interes za obične vrline svakodnevnog života ono što se na koncu pokazuje bitnim.

(19) Habermasovo djelo The Structural Transformation of the Public Sphere (1962), Cambridge, MA: MIT Press, 1989., postavlja važna pitanja koja se ne mogu lako razriješiti.

(20) Iako je ovo nešto u čemu nam, ako naučimo kako to činiti, mogu pomoći plaćeni LLM chatboti umjetne inteligencije.

(21) Usporedi u vezi s ovim moju raspravu o internetskim “društvenim influenserima” u Popperovo i Hayekovo nasljeđe.

(22) Prema Gemini Pro, u posljednja dva desetljeća došlo je do porasta od 800 do 1000 posto.

(23) Gemini Pro izvještava da je sredinom 2000-ih “otprilike 40 do 45 posto Amerikanaca koji se izjašnjavaju katolicima pohađaju misu jednom tjedno ili gotovo jednom tjedno. Do ranih 2020-ih taj se broj spustio na otprilike 21 do 24 posto redovitog tjednog pohađanja.

(24) U tom pogledu postoji dvosmislenost unutar oživljenih verzija klasičnog liberalizma koje se ponekad nazivaju “libertarijanizmom” ili “neoliberalizmom” – još jedno pitanje kojim se nadam pozabaviti u sljedećem tekstu.

(25) Vidi, posebice, njegovu knjigu Bowling Alone, New York: Simon & Schuster, 2000.

(26) Vidi moj tekst “Donald Trump“.

(27) Ovdje neću raspravljati o pitanjima vezanima uz imigraciju (koja su složena tema), osim da primijetim da postoji nešto ironično u tome da netko čiji su djed i baka rođeni u inozemstvu (Trump) i netko tko se sam identificira kao pripadnik određene imigrantske skupine (Vance: “škotsko-irski”) – vidi “Is JD Vance a ‘Scots-Irish hillbilly’ at heart? DNA evidence casts doubt“– bude tako tvrd po pitanju imigracije.

(28) Ovdje treba imati na umu argument Jamesa Buchanana, teoretičara javnog izbora. On naglašava da vlade nisu dobrohotni despoti te da pojedinci i skupine koriste moć na načine koji nisu nužno u općem interesu.

(29) Iznenađujuća prosudba u svjetlu anonimno objavljene knjige Milesa Taylora A Warning (New York: Twelve, 2019.), kao i drugih knjiga o Trumpovom prvom predsjedničkom mandatu. Knjiga Habermanove i Swana Regime Change sugerira da se stvari nisu poboljšale u njegovom drugom mandatu.

(30) Da i ne spominjemo ljude i druga osjećajna bića.